Na povijesnoj lokaciji: Auschwitz

Pri prvome posjetu prije nekih petnaestak godina u glavu me udarila veličina. Ne toliko Auschwitza I u samome gradu Oświęcimu već ostatci Auschwitza II u obližnjemu Birkenau. Auschwitz I zapravo djeluje umirujuće. Iza uredno posloženih jednokatnica nekadašnje poljske vojarne nalazi se jedan od vatrogasnih bazena. Voda namijenjena vatrogascima u slučaju požara usred je zelenila trave i drveća. Vrijeme me poslužilo – zrak ugodno topao, poneki oblak iznad i trava ispod nogu. Totalno nerealan osjećaj smiraja uz oštar ubod povijesne realnosti. Čovječe, stojiš na mjestu logora smrti.

I onda, nakon nekoliko sati lutanja barakama, prolaska kroz tematske i nacionalne postave više europskih država, autom se za nekoliko minuta stiže do Auschwitza II. Iz dva moguća smjera prilaska uvijek se zapravo vozite prema poznatoj stražarnici kroz koju prolazi željeznička pruga. Pruga kojom su stotine tisuća očeva, majki, sinova, kćeri, muževa i žena, udovica, staraca i dojenčadi uvedeni u pakao. Tražio sam riječ koja će na odgovarajući način opisati u koje su to mjesto uvedeni. Nema odgovarajuće ili, bolje reći, dovoljne riječi koja bi izrazila strahotu. Posebno su teška mjesta poput bloka smrti (Blok 11) koji je bio zatvor unutar logora.

Mjesto na kojemu su mučili logoraše i izvrgavali ih nehumanim kaznama. Upravo su tu po prvi put testirali plin ciklon B i za taj eksperiment odabrali sovjetske vojnike. Zatim su tu prostorije s preostalim stvarima logoraša. To podrazumijeva njihove cipele (110 000 ih je ostalo nakon oslobođenja), kofere, četkice za zube, opremu za brijanje, odjeću, lonce, ključeve, mast za cipele. Sve što su ponijeli sa sobom misleći da idu u neki novi radni logor. Tu su i prazne kutije otrova za koji je bivši zapovjednik logora Rudolf Hoss tijekom suđenja ponosno izjavio da je za ubojstvo 1000 ljudi bilo potrebno od oko 5 do 7 kilograma ciklona B. U zamračenoj prostoriji je i preostala kosa. Radi se o oko 2 tone kose za koju su znanstveni izračunali da je bilo potrebno ošišati oko 40 000 glava. Kilogram kose prodavao se industriji za samo 50 pfeninga.

Na tome sam mjestu prilikom drugoga posjeta 2015. godine doznao za dječje crteže koji su ostali po oslobođenju logora. Scene logorske svakodnevice, apela, čekanja u redu za hranu, vješanja, kapoa koji se iživljavaju, bodljikave žice, čuvara itd. Taj me posjet posebno pogodio jer sam taj put došao kao otac i nikako se nisam mogao otrgnuti razmišljanju o svojoj kćeri i njenim vršnjacima koji su završili na tome mjestu. Yad Vashem je na temu tih dječjih crteža priredio izložbu u jednoj od baraka. Svi su zidovi obojeni u bijelu boju, a prostorija je bila prazna. Samo su na zidovima, negdje na oko metar visine, raznobojnim bojicama preslikani crteži djece Auschwitza. Mi odrasli ne samo da smo morali spustiti glavu kako bismo ih dobro vidjeli, već se i prilično sagnuti te barem na sekundu osjetiti tjelesnu neudobnost prije nego te crtež pogodi u srce.

Razgledavanje mjesta sjećanja učenju o holokaustu daje posebnu dimenziju jer svatko ima priliku osjetiti mjesto, vidjeti dimenzije logora, ući u prostore gdje su logoraši boravili i umirali. Takvi posjeti kod edukatora bude duboke emocije s kojima se ponekad teško nositi, ali ujedno služe i kao veliki motivator za nastavak rada. Auschwitz II danas je uglavnom nepregledno polje temelja i dimnjaka, ostataka nekadašnjih drvenih baraka za logoraše. Tek ih je nekolicina ostala konzervirana kako bi svjedočila o uvjetima života u logoru. Plinskih komora nema. Nema ih jer su zločinci u posljednjemu trzaju pred bijeg pokušali uništiti industriju smrti koju su izgradili i toliko uspješno koristili proteklih godina.

Te sam godine bio dio međunarodne grupe učitelja koji su uz posjet mjestima sjećanja u Poljskoj imali priliku provesti nekoliko dana uz preživjele logoraše. A taj je susret bio pomno insceniran od organizatora i potpuno iznenađenje za nas sudionike. Tijekom prve večere u Varšavi na prazno mjesto do mene sjela je starija gospođa i pridružila nam se u razgovoru. S obzirom na to da je to bila večera kojom je započeo edukacijski program Zaklade USC Shoah, redom smo se predstavili i rekli odakle dolazimo. Starija gospođa do mene također je rekla svoje ime, ali je njen engleski bio tih i nisam baš razumio. Rekla je da stiže iz Los Angelesa, ali je rodom iz Poljske. Poljskoga se jezika više ne sjeća, ali može pročitati poljske riječi. Nastavili smo večerati, a ona je kolegu iz Kanade pitala zašto je došao. Pojasnio joj je da je nastavnik i da svoje učenike educira o holokaustu. Brzo ga je zaustavila jer i ona radi isto. Doduše, pojasnila je, ne radi toliko s djecom koliko s nastavnicima. Zato se ponovno i vratila u Poljsku.

Tu je prestala govoriti. Tad sam shvatio da nitko za stolom više ne jede. Nitko ne drži pribor. Svih osmero ljudi za stolom pozorno je slušalo, djelomično oborene glave kako nam se pogledi ne bi sreli. Znao sam da se moji kolege osjećaju kao i ja. Emocionalno pregaženi ovim iznenadnim susretom i svjedočanstvom krhke starice za našim stolom. Bila je to Paula Lebovics. Prije rata imala je drugo ime – Pessa Baker. Rođena je 1933. godine i rasla u religioznoj židovskoj obitelji sve do rata. Preživjela je holokaust i te se godine ponovno vratila kao jedna od tristotinjak preživjelih koji su sudjelovali u komemoraciji povodom 70. godišnjice oslobođenja Auschwitza.

Za posljednji posjet Auschwitzu u ljeto 2020. godine već sam bio prilično pripremljen. Puno sam toga pročitao, prošao brojne edukacije, razgradio emocije koje posjet takvome mjestu obično probudi i krenuo na put s mišlju da ću ovaj put Auschwitz razgledati puno racionalnije, znanstvenije i kao pravi učitelj koji će upiti lokaciju kako bi je kasnije približio drugima. I opet ništa od toga. Opet sam otkrio neke nove dijelove logora, neke nove priče, detalje, opet sam se pogubio u svemiru holokausta. Mjesecima razmišljam o pisanju ovoga članka i nikako da se odlučim koji smjer odabrati. Više nemam volje pisati kratke informativne članke s osnovnim činjenicama koje se mogu pronaći na Wikipediji. Izgleda da je sljedeći korak neko izdanje u više tomova. A u ovome članku ipak više fotografija od historiografskih činjenica.

Čitajući dnevnik Rudolfa Hössa, najdugovječnijega zapovjednika logorskoga kompleksa Auschwitz, teško je povjerovati koliko se ponosio radom na učinkovitoj organizaciji logora. Danas to nazivamo mikromenadžment, uređivanje svake sitnice, svakoga malog zupčanika velikoga stroja. Taj nacistički stroj je pažljivo uređivao vozni red, sastavljao željezničke kompozicije lokomotive i stočnih vagona, koji su do logora dopremali živi teret. Živom teretu oduzeli su svaku dragocjenost, odjeću i cipele, kofere, četkice za zube, češljeve, proteze, naočale. Svaki je taj komadić evidentiran u knjige vlasništva SS-a. S kosom koja se ošišala ženama u logoru ti su komadići prodavani drugim dijelovima nacističkoga stroja. SS je zapravo bio industrija koja je na smrti Židova i drugih silno zarađivala. I brojni su čuvari uzeli ponešto za sebe, za svoju obitelj, za budućnost. Isto kao što i danas možemo gledati ruske vojnike, nove barbare 21. stoljeća, kako po Ukrajini nakon što su je oslobodili od ukrajinskih života, uzimaju perilice rublja, računala i televizore za svoju obitelj. Barbarstvo ne poznaje naciju, a izgledna nova prilika čini barbara.

Novija istraživanja spominju preko 40 000 logora različitih vrsta, veličina i trajanja njihova rada. Podignuto je šest logora smrti s plinskim komorama i krematorijima. Najveći logor smrti bio je Auschwitz. Auschwitz je zapravo kompleks logora koji se sastoji od tri veća (Aushwitz I – Oświęcim, Auschwitz II – Birkenau i Auschwitz III – Monovitz) i nekoliko desetaka manjih logora. U taj logorski kompleks poslano je oko 1,3 milijuna ljudi od kojih je oko 1,1 milijun ubijen. U logorima Auschwitz I i Auschwitz II izgrađeno je ukupno 5 plinskih komora s krematorijima. Uz ubijanje plinom najčešći uzroci smrti u Auschwitzu bili su glad, iscrpljenost, bolesti, mučenje i medicinski eksperimenti.

Židovi iz NDH dopremljeni su u Auschwitz u pet transporta u kolovozu 1942. i svibnju 1943. g. Po dolasku transporta logoraši su morali proći selekciju. Određen broj radno sposobnih upućen je u radni dio logora, dok su starci, djeca i nemoćni odmah upućeni prema plinskoj komori. Nakon nekoliko minuta hoda novi zatočenici morali su proći proces dezinfekcije odjeće i tuširanje. Rečeno im je da odjeću objese na vješalice s brojevima i upamte broj kako bi kasnije preuzeli odjeću. Upućeni su u sljedeću prostoriju na čijemu je ulazu pisalo Soba za dezinfekciju i Kupatilo. Iza njih su zatvorena vrata. Umjesto vode iz tuševa je izlazio plin. Iz prostorije se čulo zapomaganje i udaranje po vratima. Nakon 20 minuta prostorija je utihnula i mogla se prozračiti. Leševi su podignuti do prostorije prije krematorija. Invalidima su maknuti umjetni udovi, izvađeni zlatni i srebrni zubi, a ženama je ošišana duga kosa. Tijekom 1944. g. evidentirano je prikupljanje 10 –12 kg zlatnih zuba mjesečno. Nakon oslobođenja logora otkriveno je 7000 kg kose upakirane za prodaju. Od kose su se izrađivali pokrivači i drugi odjevni predmeti. Leševi su potom spaljeni u krematoriju. Pepeo je bačen u obližnju rijeku ili je korišten kao gnojivo. Ostatci kostiju koji nisu izgorjeli naknadno su samljeveni. Na fotografiji se vidi početak selekcije ukrajinskih Židova (svibanj ili lipanj 1944.). U daljini se vide dva dimnjaka krematorija.

CITIRANJE: Hajdarović, M. (2022). Na povijesnoj lokaciji: Auschwitz. Poučavanje povijesti, I(2), 156-160.