U povijesti Holokausta i nacističke okupacije postoje teme koje su dugo ostajale na rubu istraživanja. Ne zato što nisu bile dio iskustva žrtava, nego zato što su ih izvori teško bilježili, svjedoci teško izgovarali, a historiografija često zaobilazila zbog njihove iznimne osjetljivosti. Članak Melanie J. Flaschke “There’s No End to Worse”: Child Sexual Abuse in Nazi-Occupied Territories, objavljen u časopisu Eastern European Holocaust Studies, bavi se upravo jednom takvom temom: seksualnim zlostavljanjem djece u nacistički okupiranim područjima tijekom Drugoga svjetskog rata i Holokausta.
Autorica se oslanja na svjedočanstva preživjelih iz Shoah Foundation Visual History arhiva. Njezino istraživanje ne polazi od velikih vojnih, političkih ili diplomatskih procesa, nego od iskustava djece koja su bila izložena višestrukom nasilju u uvjetima okupacije, progona, skrivanja, logora i sustavnog razaranja zajednica. Time članak otvara prostor za razumijevanje Holokausta ne samo kao politike istrebljenja, nego i kao prostora u kojem su ranjivost, dob, spol, ovisnost o odraslima i gubitak zaštitnih društvenih struktura oblikovali konkretna iskustva preživljavanja.
Važan dio članka odnosi se na samo pitanje definicije djeteta. Autorica ne uzima kategoriju “dijete” kao samorazumljivu. U ratnim i genocidnim okolnostima dob ne označava samo biološku činjenicu, nego i društveni položaj, stupanj ovisnosti, mogućnost samozaštite i način na koji su drugi vidjeli i tretirali mladu osobu. Djeca su u nacistički okupiranim područjima bila izložena nasilju kao Židovi, kao članovi progonjene zajednice, ali i kao osobe koje su zbog dobi bile posebno ranjive. To je važno jer istraživanje dječjih iskustava ne može jednostavno preuzeti kategorije oblikovane za odrasle preživjele.
Flaschka također problematizira pojam seksualnog zlostavljanja djece. U kontekstu Holokausta takva se iskustva ne mogu promatrati izdvojeno od šireg sustava nasilja. Ona su se događala u prostoru okupacije, prisile, skrivanja, ovisnosti o pomagačima ili zlostavljačima, u logorskim i drugim ekstremnim uvjetima. Upravo zato članak pokazuje koliko je važno razlikovati opće nasilje, seksualizirano nasilje i specifično nasilje nad djecom, a da se pritom ne izgubi iz vida cjelina genocidnog konteksta.
Jedna od ključnih vrijednosti članka jest metodološka. Autorica pokazuje koliko su svjedočanstva preživjelih važna za istraživanje onih iskustava koja se rijetko pojavljuju u službenim dokumentima. Djeca najčešće nisu imala mogućnost sama zapisivati svoja iskustva. Mnoga djeca nisu preživjela. Kada se dječje iskustvo i pojavljuje u povijesnim zapisima, često je posredovano pogledom odraslih, institucija, pravosuđa, medicine, humanitarnih organizacija ili poslijeratnih istražitelja. Usmena svjedočanstva zato postaju iznimno važan, ali i vrlo zahtjevan izvor.
Ta zahtjevnost proizlazi iz same naravi traumatskog sjećanja. Iskustva seksualnog zlostavljanja mogu biti prešućena desetljećima. Mogu biti izrečena neizravno, fragmentarno, uz oklijevanje ili kroz naznake. Ponekad se u svjedočanstvima pojavljuju tek usputno, u rečenicama koje nisu nužno istaknute kao središnji dio životne priče. Autorica zato ne pristupa svjedočanstvima kao jednostavnim spremnicima činjenica, nego kao složenim iskazima u kojima su pamćenje, trauma, šutnja i naknadno pripovijedanje nerazdvojno povezani.
Nastava se često usredotočuje na ideologiju nacizma, antisemitizam, getoizaciju, deportacije, logore, masovna ubojstva i posljedice genocida. To su nužne teme. No istraživanja poput ovoga podsjećaju da su se unutar tih velikih procesa odvijala i iskustva koja se teško uklapaju u pregledne nastavne narative. Seksualno zlostavljanje djece pripada upravo takvim temama: povijesno je relevantno, etički teško, izvorno osjetljivo i pedagoški zahtjevno.
Članak pritom ne služi senzacionalizaciji patnje. Njegova je vrijednost upravo u tome što otvara temu bez pretvaranja nasilja u šokantan detalj. Seksualno zlostavljanje djece prikazano je kao dio povijesti nasilja u okupiranim područjima, ali i kao dio povijesti šutnje, srama, straha i teškoća svjedočenja. Time se čitatelja usmjerava na pitanje kako povjesničari dolaze do znanja o iskustvima koja su dugo ostajala nevidljiva.
Za učitelje je osobito relevantno i pitanje izvora. Rad s povijesnim izvorima u nastavi Povijesti često uključuje pitanja o autoru, vremenu nastanka, namjeni, perspektivi i vjerodostojnosti. Flaschkin članak pokazuje da se kod traumatskih svjedočanstava mora dodati još jedna razina osjetljivosti: što znači kada se nešto ne kaže izravno, kada se kaže mnogo kasnije, kada se iskustvo oblikuje kroz sjećanje odrasle osobe na djetinjstvo ili kada je svjedočanstvo jedini trag događaja koji nije ostavio administrativni dokument.
Takav pristup važan je za razumijevanje granica povijesnog znanja. Povijest nije samo ono što je uredno zapisano u službenim dokumentima. Povijest uključuje i iskustva koja su bila potisnuta, prešućena ili društveno teško izgovoriva. U tom smislu članak pokazuje da historiografija Holokausta još uvijek otvara bolna i složena pitanja, osobito kada se istražuju iskustva djece, rodno uvjetovano nasilje i seksualizirano nasilje.
Izvor: Flaschka, M. J. (2026). “There’s No End to Worse”: Child Sexual Abuse in Nazi-Occupied Territories. Eastern European Holocaust Studies, 4(1), 171–196. https://doi.org/10.1515/eehs-2025-0025
Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.
