Ako razliku između ustaštva i antifašizma svedemo na minimum, radi se o razlici između ideologije i političke prakse koja je povijesno vezana uz fašizam, nasilje i isključivanje te širokog političkog i društvenog otpora fašizmu. To je pojmovno “jednostavno” tek na razini slogana. Čim uđete u kontekst (rat, okupacije, kolaboracija, zločini, poslijeratna represija, propaganda, sjećanje), razumijevanje traži solidnu čitalačku pismenost, osnovnu logiku i sposobnost snalaženja u novim informacijskim okruženjima.
Prema Popisu stanovništva 2021. Hrvatska ima 3 871 833 stanovnika. U takvom društvu čak i mali postoci znače velike skupine, a kod pismenosti problem nisu primarno “nepismeni” u klasičnom smislu, nego funkcionalno slabije pismeni – ljudi koji mogu čitati, ali teško prate složeniji tekst, argument ili usporedbu.
Podaci OECD-ova PIAAC (Survey of Adult Skills) za dob 16–65 upućuju da je u Hrvatskoj 28 % odraslih na razini 1 ili niže u čitalačkoj pismenosti (prosjek je ispod OECD prosjeka), 27 % na najnižim razinama u matematičkoj pismenosti, a 39 % na razini 1 ili niže u prilagodljivosti u rješavanju problema. To nisu “etikete”, nego opis stvarnih poteškoća. Kratki tekstovi i jasne upute prolaze, ali višeslojna objašnjenja, povijesne usporedbe, razlikovanje uzroka i posljedica, ili “dvije istine odjednom” (npr. antifašizam kao otpor fašizmu, ali i poslijeratna komunistička represija kao zaseban fenomen) postaju kognitivno skupe i lako se zamijene prečacem.
Slično pokazuje PISA 2022 za 15-godišnjake: 77 % doseže barem razinu 2 u čitanju (što implicira da je 23 % ispod te “minimalne” razine), a u matematici je 67 % na razini 2 ili višoj (dakle 33 % ispod). To je “prognoza” da će i buduće generacije imati velik udio mladih koji teško ulaze u složenije rasprave bez snažne podrške škole i okoline.
Treći sloj je “kognitivna kondicija” odraslih. U Adult Education Survey 2022, 61,2 % odraslih u Hrvatskoj nije sudjelovalo ni u formalnom ni u neformalnom obrazovanju u 12 mjeseci prije istraživanja. Ako velik dio populacije nema naviku učenja i nadogradnje, tada se političko-povijesni pojmovi ne “obnavljaju” nego ostaju u formi fragmenata, obiteljskih predaja i medijskih isječaka.
U takvim uvjetima pitanje “na temelju čega se formira mišljenje?” postaje tehničko, a ne moralno. Ako je obrada složenog teksta teška, ljudi će prirodno preferirati poruke koje su kratke, ponavljane i emocionalno jednoznačne. Upravo takve poruke dominiraju u političkoj komunikaciji i dijelu medijskog ekosustava – a tema Drugog svjetskog rata i poratnog razdoblja idealna je za “pakiranje” u identitetske slogane.
Tu se događa mehanizam koji objašnjava konfuziju između ustaštva i antifašizma:
1.
Pojmovi se skraćuju do okidača. Umjesto definicija i kriterija (što je fašizam, što je kolaboracija, što su rasni zakoni, što je pokret otpora), ostaje etiketa (“naši/vaši”, “domoljubi/izdajnici”, “komunisti/fašisti”).
2.
Kompleksnost se kažnjava, jednostavnost nagrađuje. Tko ponudi dvominutno objašnjenje s nijansama, gubi od deset sekundi čistog osjećaja. To je pojačano i digitalnim navikama: OECD u PISA interpretacijama navodi da u prosjeku 45 % učenika osjeća tjeskobu ako im mobitel nije blizu, te da digitalne distrakcije u razredu postaju česte. Čak i kad taj podatak nije “o Hrvatskoj specifično”, opisuje obrazac pažnje koji je relevantan za način primanja poruka.
3.
Nastaje “pojmovni kolaps” – antifašizam se u javnom govoru često podmetne kao sinonim za komunizam ili Jugoslaviju, a ustaštvo se pokušava prepakirati u domoljublje ili “samo simbol”. Kad je osoba nespremna za razlikovanja (ideologija vs. režim; pokret otpora vs. poratna vlast; simbol vs. povijesni kontekst), najlakše je prihvatiti gotov paket koji nudi pripadnost i jasnu emociju.
4.
Politika dobiva alat, društvo dobiva maglu. U takvom okruženju ne pobjeđuju argumenti nego memovi, refreni i “jedna rečenica koja sve rješava”. Pametnome dosta, zar ne?
Slabija pismenost nije uzrok nečijeg političkog identiteta, niti objašnjava sve. Konfuzija postoji i među visokoobrazovanima zbog ideoloških interesa, obiteljske memorije, medijskog okvira i svjesnog revizionizma. Ali podaci pokazuju da velik dio društva nema kognitivne i informacijske preduvjete da rutinski provjerava tvrdnje, prati izvore i drži dvije istine odjednom – a upravo to treba za razlikovanje ustaštva i antifašizma u realnom, povijesno točnom smislu.
Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.
