Njemačka vojska je tijekom Prvog svjetskog rata počinila čitavu seriju ratnih zločina u Belgiji koji su u historiografiji poznati pod zajedničkim nazivom Silovanje Belgije. Već u samim početcima rata počinjen je, po broju žrtava, najveći zločin protiv civila u gradiću Dinant. U nastavku pročitajte opis događaja, izjave svjedoka, reakcije umjetnika i pitanja za analizu.
Povijesna pozadina
Prvi svjetski rat započeo je u srpnju 1914. godine, a Njemačka je brzo pokrenula invaziju na Belgiju kako bi ostvarila Schlieffenov ratni plan. Plan je predviđao brzo zauzimanje Belgije i Francuske kako bi se izbjegao rat na dvije fronte. Tijekom invazije, njemačka vojska optužila je belgijske civile za pomaganje neprijateljskim snagama i otpor koji su pružali borci poznati kao “franc-tireurs” (slično partizanima).
Što se dogodilo u Dinantu?
Dinant je bio jedan od gradova pogođenih njemačkom odmazdom. Grad se nalazio u udolini između dva brežuljka između kojih teče rijeka Meuse. U prvome napadu 15. kolovoza njemačke snage su odbijene uz veliki broj žrtava. Zaustavljeni su na brežuljku poviše grada i na strani rijeke na kojoj se nalazila većina kuća. Francuske jedinice bile su na nasuprotnom brežuljku s druge strane rijeke.
Njemački vojnici ušli su u grad pod optužbom da su civili pucali na njih. Uslijedila je brutalna odmazda u kojoj su od 21. do 28. kolovoza 1914. ubijena 674 stanovnika Dinanta, među kojima su bili žene, djeca i starci. Mnogi su strijeljani na licu mjesta, a velik dio grada (oko 750 objekata) je spaljen. Više od 400 muškaraca odvedeno je u njemačke zatvore.
Njemačke snage opravdavale su svoje postupke tvrdnjama o civilnom otporu, no kasnija istraživanja pokazala su da nije bilo nikakvih dokaza koji bi poduprli te tvrdnje. Istraživanja su također pokazala brojne naredbe o tome kako stanovništvo treba zastrašiti i pokazati nemilosrdnost prema onima koji pružaju otpor.
Gradonačelnik Dinanta je već 6. kolovoza izdao naredbu o razoružavanju građana i pohranjivanju oružja u gradsku vijećnicu:
Stanovnici su službeno upozoreni da civili ne smiju sudjelovati u bilo kakvim napadima ili nasilju vatrenim oružjem ili drugim oružjem protiv neprijateljskih trupa. Takvi napadi zabranjeni su prema ius gentium i izložili bi njihove počinitelje, a možda čak i grad, najozbiljnijim posljedicama.
Arthur Defoin, gradonačelnik
Sjećanja preživjelih
Francuske vlasti su ubrzo po događaju prikupile svjedočanstva preživjelih. Donosimo tri isječka sjećanja:
U nedjelju, 23. kolovoza, oko 16 sati, kada smo vidjeli kako se Nijemci smještaju u Café Rondelet, čiji su vlasnici pobjegli dan ranije, i opijaju se do nesvijesti, pobjegli smo u planine. Moja majka, koja je stajala ispred nas s četverogodišnjim Marcelom u naručju, podigla je ruku koja joj je još bila slobodna. Unatoč tome, vojnici su pucali na nas: prvi metak slomio je Marcelovu ruku, drugi je pogodio moju majku u zapešće, a treći joj je raznio glavu. Drugi meci pogodili su moje sestre Adèle i Éloïse, koje su pale. Dok su Léon, Aline i Paul pobjegli na jednu stranu, uspjela sam se sakriti u stijenu, gdje sam ostala do ponedjeljka navečer. Tada su me Nijemci otkrili i, zajedno s ostalima, odveli u premonstratenski samostan, gdje sam pronašla članove obitelji koji su još bili živi. Malog Renéa, sina moje sestre Éloïse, udomile su Barzin i Coupienne po nalogu Nijemaca. Arthur Bietlot, koji je pokopao naše mrtve, izjavio je da je tijelo malog Marcela bilo doslovno raskomadano. Constantin Demuyter pokopan je zajedno s našima, ali ne znam kako je dospio tamo. Tijelo Eugènea Mathieua također je pronađeno u našem vrtu, ali nešto više prema gore.
Albine Bovy
Rano ujutro, 23. kolovoza, oglasila se topnička paljba i pomislili smo da svjedočimo bitci sličnoj onoj od 15. Iskoristivši kratki predah, oko 10 sati moj otac i ja otvorili smo ulazna vrata kako bismo bolje razumjeli što se događa na ulici. Brzo smo ih zatvorili, ugledavši njemačke vojnike kod vojarne kako podižu puške prema nama, i povukli se pod zemlju. Nešto kasnije čuli smo zvuk razbijanja prozora i nasilnog otvaranja vrata. Uskoro su udarci sjekirom jasno odjekivali na našim vratima. Moji roditelji odlučili su otvoriti vrata i već su bili u hodniku, kada su vrata popustila pod udarcima tih energičnih ljudi koji su provalili u kuću, vičući poput demona i pucajući iz svojih oružja iz neposredne blizine. Mog oca, pogođenog u prsa, metci su natjerali da zakorači nekoliko koraka unatrag, uhvatio se za stol za rezanje i pao: bio je mrtav. Moja majka, pogođena u rame, vrisnula je od boli i sklonila se u podrum, dok je moja baka, pokušavajući pomoći svom smrtonosno ranjenom sinu, i sama pogođena metkom u potiljak pala na pod. Četvrti hitac pogodio je mog djeda, koji je sjedio u naslonjaču, usmrtivši ga. Vidjevši mene, banditi su ispalili metke prema meni, no zrna su mi fijukala pored ušiju, ne pogodivši me. Uvjereni da nisu nikoga poštedjeli, vojnici su se povukli, a uskoro je sve oko mene utonulo u mrtvu tišinu.
Maurice Lion
Čim smo stigli ispred Bourdonovog zida, zapucali su na nas; pao sam. Alexandre Bourdon bio je iznad mene. Oko 21 sat pokušao sam se ustati; odmah su pucali u mom smjeru, ali kako sam bio ispod Bourdona, on je bio taj koji je pogođen. Tada sam mogao vidjeti što se događa oko mene. Čuo sam kako beba plače i traži piće – bila je to mala Gilda Marchot, stara 2 godine. Nijemac je odmah prišao, stavio cijev svoje puške u djetetova usta i pucao! Zgrožen, okrenuo sam se na drugu stranu i vidio vojnika kako nosi nešto na vrhu svog bajuneta; prepoznao sam tijelo svoje male nećakinje, Mariette Fivet, koja je imala tri tjedna. Nakon što se igrao s tijelom te bebe, vojnik ga je položio na tlo i stavio nogu na njen trbuh kako bi izvukao bajunet… Sljedećeg dana pokopao sam tijela svog brata, šogorice i male Mariette, stare 22 dana. Otkrio sam da su djetetove pelene bile potpuno poderane na trbuhu i ispunjene krvlju.
Camille Fivet
Posljedice i značaj
Pokolj u Dinantu bio je jedan od više masovnih zločina počinjenih od strane njemačke vojske tijekom invazije na Belgiju. Ovi događaji šokirali su svjetsku javnost i poslužili kao primjer brutalnosti rata. Francuski vojni sud je 1925. za masakr u Dinantu osudio sedam njemačkih generala u odsutnosti. Nadležni njemački sud u Leipzigu je odbio presude.
Dinant je ostao simbol stradanja civila u ratnim sukobima.
U međuratnom razdoblju podignuto je nekoliko spomenika žrtvama, ali su ih njemačke snage minirale u novom svjetskom ratu 1940. godine.
Godine 2001. njemačka vlada službeno se ispričala Belgiji i potomcima žrtava za ovaj zločin. Ova isprika bila je značajan korak u priznavanju povijesne odgovornosti.
Zamolio bih vas sve da oprostite nepravde koje su Nijemci nekada počinili ovoj zemlji. Molim ovo jer smatram da je takav zahtjev potrebniji nego ikad, upravo u vrijeme kada se intenzivira proces europskog ujedinjenja, Europe u kojoj naše dvije zemlje zajednički vode politiku usmjerenu na sprječavanje ponavljanja ovakvih zločina i patnja.
Walter Kolbow, u ime njemačke Vlade
Umjetnički prikazi
Američki slikar George Bellows naslikao je dva incidenta koja su se dogodila tijekom masakra. Na slici Barikada prikazuje incident u kojem su njemački vojnici koristili civile kao živi štit. Na slici Masakr u Dinantu prikazuje scenu streljanja civila. Članovi mogu preuzeti slike u velikom formatu zajedno s pitanjima za analizu.
Članovi mogu preuzeti pitanja za analizu teksta, Bellowsove slike uz pitanja za analizu slika:
Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.
