Objavljeno

Nazino – otok kanibala

Početkom 1930-ih Staljin je pokrenuo niz radikalnih reformi kako bi modernizirao Sovjetski Savez. Jedna od tih politika bila je prisilna kolektivizacija poljoprivrede, koja je rezultirala ogromnim nestašicama hrane i masovnim migracijama siromašnog stanovništva.

Clionaut preporuka: za gimnazije

U nastojanju da kontrolira i preusmjeri taj val migracija, Staljinov režim odlučio je deportirati „neželjene elemente“ — beskućnike, sitne kriminalce i političke protivnike — u udaljena područja Sibira kako bi ondje formirali radne kolonije. Radne kolonije su bile izvrstan doprinos boljševičkoj ekonomiji jer su prisilni radnici radili u rudnicima, šumarijama i tvornicama.

Jedno od takvih mjesta bio je otok Nazino (ili Nazinski), na koji je u tijekom 1933. g. deportirano oko 6700 ljudi. Cilj vlasti bio je da ti ljudi postanu pioniri u razvoju ruralnih područja, no stvarnost je bila daleko od te zamisli.

Dolazak na otok

U zapadnom Sibiru 1933. godine djelovala su tri veća tranzitna logora. Uz logore u Omsku i Ačinsku najznačajniji je bio logor u Tomsku. Prema naredbi Nikolaja Alexejewa, regionalnog šefa političke policije, barake logora u Tomsku morale su u ožujku 1933. imati mjesta za 8000 zatvorenika i još dodatnih 7000 mjesta u šatorima. No, do dolaska prvog većeg transporta zatvorenika ti kapaciteti još nisu izgrađeni. Kako se broj zatvorenika stalno povećavao lokalne vlasti tražile su alternativna mjesta za zatvaranje.

Tako je 4900 logoraša 18. svibnja 1933. riječnim čamcima rijekom Ob prebačeno do riječnog otoka kod sela Nazino. Pratilo ih je 50 čuvara koji su zapravo bili upravo unovačeni građani Tomska. Osim pušaka nisu imali ni uniforme niti ikakvu obuku za čuvare.

Tri kilometra dug i oko 500 metara široki otok bio je još djelomično poplavljen kada je proveden prvi apel (zbor) zatvorenika. Registrirano je 4556 muškaraca, 332 žene i 27 leševa. Već pri dolasku je trećina zatvorenika bila toliko slaba da im je trebalo pomoći pri silasku s brodova.

Na najnovijoj satelitskoj snimci iz 2025. otok je izgleda u potpunosti poplavljen.

Preživljavanje u ekstremnim uvjetima

Deportirani su stigli na otok bez osnovnih sredstava za preživljavanje. Odmah po dolasku na otok se trebalo iskrcati 20 tona brašna no zbog sukoba koji je izbio između zatvorenika brašno je pretovareno u selo Nazino. Nisu imali odgovarajuću odjeću, alate, niti dovoljno hrane. Plan je bio da rade na stvaranju poljoprivredne kolonije, ali već prvi dani otkrili su potpuni nedostatak organizacije i brige vlasti.

Hrana koja je dopremana bila je nedovoljna, a sustav distribucije brzo je propao. Prvi plan je bio da brigadiri svaki dan preuzmu po 75 kg brašna koje se trebalo raspodijeliti na 150 zatvorenika. Zatvorenici nisu imali posuđa pa se brašno čuvalo u kapama, cipelama i odjeći. Kod podjela je redovito dolazilo do tučnjava i nasilja, a brašno se nikako nije moglo sačuvati pred vlagom. Već drugi dan po dolasku pao je novi snijeg koji je pogoršao uvjete. Miješanje sirovog brašna s riječnom vodom kod mnogih je uzrokovalo dizenteriju.

Lokalni stražari su zlostavljali zarobljenike, dok su glad i bolest brzo počele uzimati danak. Stražari su u zamjenu za komad kruha tražili seksualne usluge. Unutar nekoliko dana, otok se pretvorio u poprište borbe za goli život. Umjesto dostave hrane uskoro je dopremljeno još oko 1200 zatvorenika bez namirnica, u još lošijem stanju i djelomično zaraženi tifusom.

Dok je glad postajala sve veća, već u prvom tjednu počeli su se javljati prvi slučajevi kanibalizma. Očajnici su posezali za tijelima umrlih kako bi preživjeli. Izvješća iz tog razdoblja govore da je unutar nekoliko tjedana više od 4000 ljudi umrlo zbog gladi, bolesti i nasilja.

Ne, to nije istina, jeo sam samo jetra i srca. Bilo je vrlo jednostavno. Baš poput ražnjića. Pravili smo ražnjeve od vrbovih grana, rezali na komade, nabadali na ražnjeve i pekli iznad logorske vatre. Birali smo one koji nisu bili sasvim živi, ali još nisu bili sasvim mrtvi. Bilo je očito da će uskoro otići – da će za dan ili dva odustati. Tako im je bilo lakše. Sada. Brzo. Bez patnje još dva ili tri dana.

Preživjeli na optužbe o kanibalizmu

Jednom su u našu kuću doveli ženu s Otoka smrti. Vodili su je u drugi logor. Ženu su odveli u stražnju sobu da provede noć, a ja sam vidjela da su joj listovi bili odsječeni! Pitala sam, a ona je rekla: ‘To su mi učinili na Otoku smrti – odsjekli su ih i skuhali.’ Svo meso s njezinih listova bilo je odsječeno. Zbog toga su joj noge bile smrznute, pa ih je omotavala krpama. Mogla se sama kretati. Izgledala je kao starica, ali zapravo je imala nešto više od 40 godina.

Feofila Bylina, stanovnica Nasina

Kada je otišao, ljudi su zgrabili djevojku, vezali je za stablo i nasmrt je izboli, jedući sve što su mogli. Bili su gladni i htjeli su jesti. Po cijelom otoku moglo se vidjeti ljudsko meso kako se trga, reže i vješa na stabla. Proplanci su bili prekriveni leševima.

O slučaju djevojke koja se svidjela stražaru

Do sredine lipnja 1933. sovjetske vlasti su s otoka deportirale 2856 zatvorenika. Između 1500 i 2000 zatvorenika je proglašeno mrtvima dok su ostali “nestali”.

Otkrivanje tragedije i spomen

Tek krajem 1980-ih, tijekom razdoblja Glasnosti (nove politike otvorenosti pod Gorbačovom), detalji o Nazinskoj tragediji izašli su na vidjelo. Povjesničari su otkrili službenike sovjetske tajne policije (NKVD) koji su dokumentirali događaje na otoku. Njihova izvješća i svjedočanja preživjelih postali su ključni dokazi o brutalnosti Staljinovog režima.

Na otoku je 1993. postavljen križ visok šest metara s natpisom “Žrtvama političke represije 1933-1993”. Otok je redovito poplavljen pa je u poplavi križ nestao. Novi križ je podignut 2006., a u selu je podignuta i spomen kapela.