Tijekom burnog 20. stoljeća, područje današnje Hrvatske bilo je dio različitih država i političkih sustava – od velikih carevina i kraljevstava, preko diktatura i jednopartijskih režima, do današnje demokratske Republike Hrvatske. U svakom od tih razdoblja postojale su vojne snage koje su tvrdile da “brane narod” ili “državu”, ali često nisu imale potporu svih građana. U ovom tekstu istražujemo koje su vojske djelovale, čije interese su branile i kako ih danas gledamo u svjetlu suvremenih vrijednosti poput demokracije, ljudskih prava i vladavine prava.
Austro-ugarska vojska (1900.–1918.)
Početkom 20. stoljeća, Hrvatska je bila dio Austro-Ugarske Monarhije, velike države kojom su zajedno vladali car iz Beča (Austrija) i kralj iz Budimpešte (Mađarska). U toj državi Hrvati nisu imali svoju samostalnu vojsku, nego su služili u austro-ugarskoj vojsci, koja je bila višenacionalna – u njoj su se borili pripadnici mnogih naroda, ne samo Hrvati.
Tijekom Prvog svjetskog rata (1914.–1918.), mnogi Hrvati su poslani na bojišnice daleko od domovine, primjerice u Galiciju (današnja Ukrajina/Poljska) ili na Soču (Isonzo) u Sloveniji i Italiji. Iako su bili hrvatski državljani, nisu branili hrvatsku državu jer ona tada nije postojala. Ova vojska je služila interesima monarhije, u kojoj su Hrvati imali ograničena politička prava. Danas ovu vojsku ne doživljavamo kao „našu“, nego kao dio jedne prošle imperijalne sile.
Vojska Kraljevine Jugoslavije (1918.–1941.)
Nakon propasti Austro-Ugarske, Hrvatska ulazi u novu državu – Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije preimenovanu u Kraljevinu Jugoslaviju. Iako je to formalno bila država tri naroda, u stvarnosti su vlast i vojska bile snažno pod utjecajem srpske političke elite. Hrvati su u vojsci imali manji utjecaj, a mnogi su osjećali da je vojska sredstvo prisile i centralizacije, a ne zaštite svih građana.
Vojska je predstavljala unitarizam, ideju da svi narodi trebaju postati jedan – što je bilo u suprotnosti s težnjama Hrvata za autonomijom (vlastitom političkom upravom). Kada je 1941. počeo Drugi svjetski rat, vojska se brzo raspala pod njemačkim i talijanskim napadima. Danas se rijetko povezuje s hrvatskim identitetom.
Reklame se ne prikazuju članovima Clionaut Akademije:
Drugi svjetski rat (1941.–1945.)
U ovom teškom i složenom razdoblju, na području Hrvatske djelovalo je više vojski, često međusobno sukobljenih.
Ustaška vojska i domobrani djelovali su unutar Nezavisne Države Hrvatske (NDH) – države koju su osnovali ustaše uz pomoć nacističke Njemačke i fašističke Italije. NDH je imala obilježja totalitarnog (jednovlašće, zabrana oporbe) i fašističkog režima (ekstremni nacionalizam, nasilje nad manjinama). Ustaške postrojbe bile su odgovorne za masovne zločine nad Srbima, Židovima, Romima i političkim protivnicima. Domobrani su bili redovna vojska NDH, manje ideološki motivirana, ali su ipak služili istom režimu.
Partizani, predvođeni Josipom Brozom Titom, bili su antifašistički pokret koji se borio protiv okupatora i domaćih suradnika fašizma. U njihovim redovima bilo je mnogo Hrvata, posebno iz Dalmacije i Like. Iako su se borili za oslobođenje, njihov cilj je bio uspostaviti komunističku vlast, što su i ostvarili nakon rata. Danas se partizanski otpor cijeni kao doprinos borbi protiv fašizma, ali se kritizira uspostava jednopartijskog režima i povrede ljudskih prava nakon rata.
Jugoslavenska narodna armija (JNA) (1945.–1991.)
Nakon rata, Jugoslavija postaje socijalistička federacija (država više republika s komunističkom vlašću). JNA je trebala štititi sve građane, ali je tijekom vremena postala sve više povezana s centralnim vlastima u Beogradu. Početkom 1990-ih, kada je Hrvatska krenula prema neovisnosti, JNA je postala agresorska sila, podržavajući srpsku pobunu protiv Hrvatske. U očima većine Hrvata, JNA je time izgubila legitimnost.
Reklame se ne prikazuju članovima Clionaut Akademije:
Hrvatska vojska i Domovinski rat (1991.–1998.)
Nakon proglašenja neovisnosti 1991., Hrvatska osniva vlastitu vojsku – Hrvatsku vojsku (HV). Zajedno s policijom i dobrovoljcima, HV je obranila zemlju od napada JNA i srpskih paravojnih snaga. Hrvatska vojska postala je simbol borbe za slobodu, demokraciju i stvaranje samostalne države.
No, rat nije bio jednostavan. HV je bila uključena i u rat u Bosni i Hercegovini, gdje je podržavala Hrvatsko vijeće obrane (HVO) – vojnu silu bosanskih Hrvata. Tijekom sukoba s bošnjačkim postrojbama (1992.–1994.), dogodili su se teški ratni zločini, uključujući masakr u Ahmićima. Nakon Washingtonskog sporazuma 1994., Hrvati i Bošnjaci ponovno su postali saveznici protiv snaga bosanskih Srba.
Posebnu pažnju izazivaju događaji tijekom vojno-redarstvene operacije “Oluja” (1995.), kada je oslobođena velika teritorija, ali su zabilježeni i zločini nad srpskim civilima. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) pokrenuo je suđenja zbog tih zločina – najpoznatiji je bio slučaj generala Ante Gotovine, koji je na kraju pravomoćno oslobođen.
Prošireni članak za nastavnike povijesti je na ovoj poveznici.
Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.
