Koje su vojske branile Hrvatsku u 20. stoljeću?

Hrvatska je tijekom 20. stoljeća prošla kroz različite političke i društvene sustave, od monarhija i totalitarnih režima do demokracije. Svaki od tih sustava donio je različite vojne snage koje su, na svoj način, branile teritorij, narod ili određene političke ciljeve čak i u vremenima kad stvarno suverena hrvatska država nije postojala.

Austro-ugarska vojska (do 1918.)

Na početku 20. stoljeća Hrvatska je bila dio Austro-Ugarske Monarhije, a njezin teritorij branila je austro-ugarska vojska. Ova vojska bila je multinacionalna, uključujući Hrvate, ali bez izrazito hrvatskog karaktera. Tijekom Prvog svjetskog rata (1914.–1918.) mnogi Hrvati služili su u ovoj vojsci, često na dalekim bojištima poput Galicije ili Isonza.

Austro-ugarska vojska služila je monarhističkom poretku, koji je ograničavao hrvatsku autonomiju. Iako nije bila totalitarna, vojska je podržavala centraliziranu vlast, što je često bilo u suprotnosti s hrvatskim težnjama za većom samostalnošću. Danas se ova vojska ne doživljava kao “hrvatska”, već kao dio šireg carskog sustava, što ograničava njezinu povezanost s modernim hrvatskim identitetom.

Vojska Kraljevine Jugoslavije (1918.–1941.)

Nakon raspada Austro-Ugarske, Hrvatska ulazi u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija). Vojska ove države bila je primarno pod srpskom dominacijom, s ograničenim hrvatskim utjecajem. Tijekom međuratnog razdoblja i početka Drugog svjetskog rata (1941.) ova vojska bila je zadužena za obranu teritorija, uključujući Hrvatsku.

Centralizirani monarhistički sustav Kraljevine Jugoslavije često je marginalizirao Hrvate, što je izazivalo napetosti. Vojska je bila instrument unitarističke politike, što je dovodilo do otpora među Hrvatima. Njezina nesposobnost da se odupre osovinskoj invaziji 1941. dodatno je narušila njezin ugled. Danas se ova vojska rijetko povezuje s hrvatskim identitetom, jer je bila više jugoslavenska nego hrvatska.

Drugi svjetski rat (1941.–1945.)

Drugi svjetski rat donio je složen i kontroverzan kontekst za obranu Hrvatske, s više vojnih snaga koje su djelovale na njezinom teritoriju.

Nakon osovinske invazije u travnju 1941. proglašena je Nezavisna Država Hrvatska, pod okriljem nacističke Njemačke i fašističke Italije. Ustaška vojska i domobrani bili su glavne snage NDH, zadužene za obranu teritorija i provedbu režimske politike. Ustaška vojska povezana je s totalitarnim fašističkim režimom, odgovornim za teške zločine, uključujući progone Srba, Židova, Roma i političkih protivnika. Iako je NDH bila prva forma hrvatske državnosti u 20. stoljeću, njezina ideologija i metode suprotstavljaju se današnjim demokratskim vrijednostima. Domobrani, koji su često bili manje ideološki motivirani, ipak su djelovali unutar istog režima, što komplicira njihovu ulogu u hrvatskoj povijesti.

Partizani, predvođeni Josipom Brozom Titom, bili su antifašistički pokret koji je djelovao diljem Jugoslavije, uključujući Hrvatsku. Hrvati su činili značajan dio partizanskih snaga, posebice u Dalmaciji i drugim regijama. Partizani su se borili protiv fašizma i za oslobođenje, što je u skladu s današnjim antifašističkim vrijednostima. Međutim, njihova komunistička ideologija i kasnija uspostava totalitarno-autoritarnog režima u Jugoslaviji izazivaju podijeljene osjećaje. Njihova uloga u obrani Hrvatske bila je značajna, ali često se percipira kroz prizmu jugoslavenskog, a ne isključivo hrvatskog identiteta.

Jugoslavenska narodna armija (1945.–1991.)

Nakon Drugog svjetskog rata, Hrvatska je bila dio socijalističke Jugoslavije, a JNA je bila zadužena za obranu cijele države, uključujući Hrvatsku. JNA je bila multinacionalna, ali s vremenom je postala sve više dominirana srpskim kadrom.

Domovinski rat (1991.–1998.)

Tijekom Domovinskog rata, Republika Hrvatska osnovala je vlastite oružane snage – Hrvatsku vojsku (HV) – s ciljem obrane državne neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti od napada Jugoslavenske narodne armije (JNA) te srpskih paravojnih formacija. Uz HV, ključnu ulogu u obrambenim djelovanjima imale su i policijske snage te dragovoljačke jedinice koje su često djelovale na lokalnoj razini i bile izraz spontanog otpora agresiji.

Hrvatska vojska, kao institucija, postala je simbol borbe za neovisnost, samoodređenje i izgradnju demokratskog poretka, a u kolektivnoj memoriji hrvatskoga društva zauzima središnje mjesto u narativu o stvaranju suvremene hrvatske države. No, njezina je uloga, posebice u kontekstu rata u Bosni i Hercegovini, višeslojna i predmet brojnih političkih, pravnih i historiografskih rasprava. S jedne strane, HV je pružala zaštitu hrvatskom stanovništvu u Bosni i Hercegovini i podršku Hrvatskom vijeću obrane (HVO), oružanoj formaciji bosanskohercegovačkih Hrvata. S druge strane, u razdoblju od 1992. do 1994. zabilježeni su sukobi između HVO-a i bošnjačkih snaga, uključujući teške borbe u Lašvanskoj dolini i Mostaru, koji su rezultirali ozbiljnim kršenjima međunarodnog humanitarnog prava.

HV je u tom kontekstu pružala logističku, organizacijsku i vojnu pomoć HVO-u, osobito na područjima Hercegovine i središnje Bosne. Sukob s bošnjačkim snagama završio je Washingtonskim sporazumom 1994. godine, kojim je uspostavljeno savezništvo između Hrvata i Bošnjaka protiv zajedničkog neprijatelja – snaga bosanskih Srba. Ova promjena smjera politike i ratne strategije imala je ključan utjecaj na tijek i završetak rata u Bosni i Hercegovini.

Unatoč legitimnosti obrambenih ciljeva HV-a, pojedine vojne operacije, osobito tijekom završne faze rata, uključujući operaciju “Oluja” iz kolovoza 1995., dovele su do ozbiljnih optužbi za ratne zločine. Dokumentirani su slučajevi pljačke, paljenja civilnih objekata i ubojstava civila, uglavnom srpske nacionalnosti, na oslobođenim područjima. Zbog tih događaja, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) pokrenuo je kazneni progon protiv pojedinih visokih dužnosnika Hrvatske vojske. Među najistaknutijima bio je slučaj generala Ante Gotovine, koji je prvostupanjskom presudom bio osuđen, ali je 2012. godine pravomoćnom odlukom oslobođen svih optužbi.

U kontekstu sukoba u Bosni i Hercegovini, pojedini zločini koje su počinile postrojbe HVO-a uz podršku HV-a dodatno su opteretili hrvatsko-bošnjačke odnose i utjecali na međunarodni imidž Hrvatske. Posebno se ističe masakr bošnjačkih civila u Ahmićima 1993. godine, koji je kasnije bio predmet suđenja pred ICTY-jem u tzv. predmetu “Prlić i ostali”. Suđenja u Den Haagu doprinijela su utvrđivanju individualne kaznene odgovornosti, ali su i otvorila pitanje političke i vojne odgovornosti Republike Hrvatske u kontekstu ratnih zbivanja izvan njezinih granica.

U hrvatskom društvu i dalje prevladava percepcija Hrvatske vojske kao temeljne snage u ostvarenju neovisnosti i demokracije. Ipak, demokratski izgrađeni identitet suvremene Hrvatske pretpostavlja i etičku obvezu suočavanja s vlastitom ratnom prošlošću. Priznavanje počinjenih zločina, uz uvažavanje uloge HV-a u obrani zemlje, ključno je za promicanje kulture sjećanja temeljene na istini, pravdi i pomirenju, kao i za jačanje demokratskih vrijednosti u društvu.

Napomena za nastavu