U literaturi koja se bavi temom ustanka u Varšavskome getu često se spominje pojam bunkera. Radi boljeg razumijevanja treba zapravo pojasniti o čemu se zapravo radi. Bunker je obrambena fortifikacija, specijalno izgrađen ili opremljen objekt koji bi braniteljima trebao pružiti dobru zaštitu prije svega od pješačkog oružja. Kod većih bunkera s debelim betonskim zidovima i čeličnom strukturom očekuje se da mogu izdržati i žestoke topničke, raketne ili avionske napade. Kada govorimo o ustanku u Varšavskome getu, zapravo ne govorimo o bunkerima nego o skloništima.
Kuće i zgrade obično su imale podrume koji su, ponekad već i od izgradnje, uz funkciju skladišta imali i funkciju skloništa. Tijekom pripreme za ustanak ti su se podrumi produbljivali, proširivali, ojačavali i prije svega punili hranom, pićem, oružjem i municijom. Pri pružanju otpora neprijatelju ustanici su koristili ta skloništa za zaštitu i borbu. U mnogim slučajevima ta su skloništa do kraja ustanka postala i grobnice. Nacistički vojnici su redom eksplozivom ili vatrom rušili objekte kako bi se skloništa zatrpala ili urušila.
Cijelo stanovništvo, mlado i staro, bilo je zauzeto stvaranjem skrovišta, osobito pod zemljom. Činilo se da je geto bio vojni logor. U dvorištima se moglo vidjeti Židove kako nose vreće pijeska, cigle i žbuke. Radilo se danonoćno. Posebno su bile posjećene pekare jer su bile potrebne velike količine kruha za pripremu dvopeka [koji se mogao dugo čuvati a da se ne pokvari]. Žene su bez prestanka radile, mijesile tijesto, spremale štruce kruha i pravile rezance. Dok su radili, noseći tijesto u pekare, lica su im imala izraz ushićene napetosti i gotovo religiozne tjeskobe; pripremali su se za ono što će doći. Nitko nije pomišljao dobrovoljno otići u Treblinku. Ti ljudi, koji su preživjeli prethodne deportacije, sada su pripremili sve što je potrebno da prežive u skrivanju mjesecima.
Mordekhai Lanski, preživjeli iz geta
Skloništa su i tijekom dvije godine prije ustanka bila podzemni centri za obrazovanje, tiskanje propagande pa i druženje stanovnika geta. Thaddeus Stabholz je u skloništima stjecao svoju prvu medicinsku edukaciju i pomagao je pacijentima s tifusom i bolestima povezanima s glađu. Pobjegao je prilikom transporta u Treblinku i nakon rata je ostvario liječničku karijeru. U sjećanjima na ustanak je napisao:
Pakao bjesni nad našim glavama dok česte eksplozije paraju zrak, kuće se ruše, jedak dim od požara probija kroz naš mali osmatračni otvor, a ulične borbe se nastavljaju. Jedna izolirana eksplozija ručne bombe praćena s nekoliko hitaca iz revolvera — to su naši; nekoliko mitraljeskih rafala i snažna eksplozija — to su Nijemci. (…) Danas je 30. travnja. Likvidacija geta i njegova posljednja obrana započeli su 18. Dvanaest dana sjedimo u ovoj rupi. Ne spavamo; ne krećemo se; ne razgovaramo. Umjesto toga, šutke ležimo na krevetima i razmišljamo — o čemu? — o smrti, i zašto moramo umrijeti, i o beznađu naše situacije.”
U izvještaju Jürgena Stroopa čitamo: “Nije me briga koliko je odanih vojnika imala Židovska borbena organizacija… Korijen problema je u tome što su aktivnosti Organizacije… obasjale cijelo židovsko društvo u getu, izazivajući lančanu reakciju. Možda čak i oni nisu bili svjesni… opsega vatre koju su zapalili u dušama tisuća Židova koji su do ove točke bili pasivni.
Gori! S ulice mitraljez puca na zapaljenu kuću. Ljudi bježe i padaju. Moramo napustiti bunker. Istrčavamo i trčimo do najbliže kuće u ulici Nalewki 39. Ne možemo hodati ravno, puzimo, salve oko nas ne prestaju. Dolazimo do ruševina, uključujući i ulaz u podrum koji ne gori. Odmah niz metaka pada u podrum. Jedan od nas pogođen je u trbuh i vrišti od bolova. Mjesto postaje opasno. Nastavljamo trčati. Nasuprot zgrade, na adresi Nalewki 38, gori. Ljudski jauk i očaj nemaju granica, ljudi živi gore. Ljudi onesviješteni od bolova trče amo-tamo s kantama vode koje su Bog zna odakle uzeli. Pokušavaju ugasiti požar. Odjednom nova serija pucnjeva, ljudi padaju jedni na druge. Dopuzali smo do vrata kuće na adresi Nalewki 39. Skrivamo se iza ogromne hrpe ruševina. Djevojčica stoji sa strane i plače: ‘Dođi, pomozi mi, mama mi je skočila s trećeg kata, slomila je nogu’. Čujemo ženino glasno stenjanje. Ne možemo pomoći i držimo djevojčicu koja nam se kida iz ruku.
Jakub Ewinson
Kako su nacisti postepeno bombama, bojnim otrovima i vatrom uništavali sklonište po sklonište, ljudi su bježali iz jednog skloništa u drugo koje im se činilo sigurnijim. U mnogim podrumima bilo je toliko ljudi da u slučaju vatre ili ubacivanja plina nisu ni mogli pobjeći. Veliki broj žrtava tijekom ustanka se ugušio.
Chaim Primer, sudionik ustanka, piše: “Do bunkera je došlo nas osamdesetak iz Židovske borbene organizacije, zajedno smo bili grupa od oko 300 ljudi. Po ulasku u susret nam je prišao jedan od gangstera, neka vrsta vodiča, pokazao nam je sve čari bunkera i odveo nas u prostoriju koja nam je bila namijenjena… Naši domaćini, pripadnici kriminalnog podzemlja, ne samo da su počastili s poštovanjem, prisiljavali su i civile da čine isto.”
Posljednja adresa vodstva ustanika bila je u skloništu koje se prostiralo na dvije adrese. Bivše skladište krijumčara na križanju ulica Miła 18 i Muranowska 39. Nacisti su 7. svibnja otkrili da se na toj adresi skriva preostalo vodstvo Židovske borbene organizacije među kojima i Mordechai Anielewicz. Prema procjenama tu se skrivalo oko 300 osoba. Nacisti su pozvali na predaju i većina civila je svibnja izašla. Ustanici su nastavili bitku sve dok nacisti nisu ubacili suzavac. Anielewicz i dio ustanika su umjesto predaje izabrali samoubojstvo. Samo je 15 ljudi uspjelo pobjeći kroz jedan otvor koji nacisti nisu otkrili. Cijeli objekt je urušen i danas se smatra grobnicom iznad koje je podignut spomenik.
Čak i nakon sloma ustanka stotinjak Židova nastavilo se skrivati po neotkrivenim skloništima. Arieh Neiberg je zapisao
u memoarima o doživljajima svoje grupe od 45 osoba:
6. lipnja 1943. Proveli bismo cijeli dan ležeći na našim krevetima. Vani su ostali samo izviđači koji su se odvažili daleko, temeljito provjeravajući teren. Preko puta nas stajale su ruševine židovske bolnice, pougljenjeni okviri kreveta visjeli su iz čađavih pocrnjelih soba. Židovski dio ulice Gęsia bio je prekriven gomilama krhotina zgrade koja je dignuta u zrak. Sve je bilo mirno kao na groblju, tišina koja se prekidala samo jutrima, kad su njemački vojnici paradirali ulicom… Na jednom tavanu nailazimo na mrtva tijela, muhe se roje po njima… U blizini nalazimo vreće dvopeka i pljoske vode. Nismo imali načina da pokušamo utvrditi tko su bili ti ljudi. (…) Sada, kada je ostala samo mala šačica, opet nismo imali dovoljno borbene snage. Sustavnim uništavanjem preostalih objekata naše mogućnosti skrivanja drastično su se smanjile. Oni koji su bili u bunkerima mogli bi se jednog dana probuditi i naći se zatrpani pod ruševinama srušenih kuća… Naše zalihe su gotovo nestale, kao i streljivo… Od rujna smo potpuno odsječeni iz arijske zone, Nijemci su nas lovili dan i noć i izbačeni, takoreći, od strane naše židovske braće. Postali smo duhovi, ni manje ni više.”
Neiberg se tek rujna 1943. s nekolicinom prijatelja uspio skloniti na arijevsku stranu grada.
CITIRANJE: Hajdarović, M. (2023.) Život u skloništima Varšavskog geta. Ha-Kol. Broj 179. Str. 26-28.
Pitanja za analizu
- Kako su skloništa u Varšavskom getu bila različita od klasičnih bunkera?
- Koja je bila uloga skloništa prije i tijekom ustanka u getu?
- Kako je izgledala priprema skloništa za život i otpor?
- Kakve su bile glavne opasnosti s kojima su se suočavali stanovnici skloništa tijekom ustanka?
- Na koji su način skloništa služila kao centri za obrazovanje, propagandu i medicinsku pomoć?
- Kakvu ulogu su imali civili, uključujući žene i djecu, u pripremi skloništa?
- Kako su preživjeli, poput Mordekhaija Lanskog, opisivali atmosferu i osjećaje dok su radili na pripremama za ustanak?
- Što možemo zaključiti iz sjećanja Jakuba Ewinsona o sudbinama ljudi koji su pokušavali preživjeti u getu?
- Kako različite perspektive (npr. preživjeli, nacisti, povjesničari) utječu na naše razumijevanje života u skloništima?
- Zašto su stanovnici Varšavskog geta odabrali otpor umjesto predaje? Kako su se pripreme za borbu odrazile na njihovu svakodnevicu?
- Kako je sustavno uništavanje skloništa utjecalo na moral i mogućnosti otpora ustanika?
- Koja simbolika leži u sudbini skloništa na adresi Miła 18?
- Koje su univerzalne lekcije o otporu, solidarnosti i ljudskoj volji za preživljavanjem koje možemo naučiti iz ovih događaja?
- Kako bi se ovi događaji mogli koristiti u školskim programima za promicanje razumijevanja holokausta i ljudskih prava?
- Postoje li suvremene situacije koje se mogu usporediti s opisanim uvjetima u Varšavskom getu?
Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.
