Logor Dachau, osnovan 1933. nedaleko od Münchena, bio je prvi nacistički koncentracijski logor, isprva namijenjen političkim neprijateljima. Pod vodstvom Theodora Eickea postao je model za organizaciju drugih logora, s brutalnim pravilima koja su uključivala smrtonosne kazne i dehumanizaciju logoraša kroz specijalizirane oznake i brojeve. U članku se opisuje razvoj logorskog sustava, pravila ponašanja i izgleda logoraša.
Osnivanje logora Dachau
Samo dvadesetak kilometara sjeverozapadno od Münchena, glavnog grada Bavarske, nalazi se gradić Dachau. U drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća Dachau je bio poznat po slikarskoj koloniji. Pri dolasku nacista na vlast u Njemačkoj stanovnici Dachaua su na izborima više glasova dali komunistima i ljevičarima. No, tvornički kompleks Königlichen Pulver-und Munitionsfabrik Dachau zapeo je za oko Heinrichu Himmleru, tadašnjem zapovjedniku policije u Münchenu. Nacisti su tu 22. ožujka 1933. bez da su obavijestili gradske vlasti osnovali prvi koncentracijski logor, prvenstveno namijenjen za političke neprijatelje. Logorski broj 1 izdan je komunistu Clausu Bastianu. Bastian je iste jeseni pušten, krajem rata unovačen zbog uvrede Führera i usprkos osudi na smrt ipak je preživio.
U prvim danima logor je čuvala bavarska policija, a od 11. travnja 1933. taj su posao dijelili s jedinicom SS-a. Dolaskom SS-a i zapovjednika Hilmara Wäckerlea počela su i ubojstva logoraša. Prva trojica ubijenih logoraša su Rudolf Benario, Ernst Goldmann i Arthur Kahn. U svibnju 1933. iz logora je pobjegao Hans Beimler i odmah je u Moskvi objavio knjižicu U logoru ubojica Dachau: četiri tjedna u rukama smeđih bandita. To je značajna informacija koja svjedoči o tome da je međunarodna zajednica vrlo rano doznala o osnivanju logora. Njemačka javnost je propagandni uradak o funkcioniranju logora mogla pročitati i vidjeti u fotografijama objavljenim u časopisu Münchner Illustrierte Presse 16. lipnja 1933. godine.
Od lipnja potpunu kontrolu nad logorom preuzima SS. Organizacija funkcioniranja logora, postupanja s logorašima, načini kažnjavanja kažnjavanja i druga pravila postaju ogledni model za oblikovanje i otvaranje drugih logora. Ujedno je služio i kao propagandni pokazni logor zajedno s kasnije osnovanim Theresienstadtom. Dodatne uloge logora su bile centar za obuku logorskih čuvara za druge logore, industrijski pogon u kojem su logoraši za pripadnike SS-a izrađivali namještaj, odjeću i obuću, ali i centar za medicinske eksperimente (ispitivanje tuberkoloze i malarije, pokusi s tlakom, hladnoćom i djelovanje uz nedostatak kisika).
Osnivanje Inspektorata i pravila rada logora
Upravu nad logorom Dachau 26. lipnja 1933. preuzima SS-Oberführer Theodor Eicke. Eicke se u svibnju 1934. sam prozvao inspektorom koncentracijskih logora. Imao je istaknutu ulogu u obračunu SS-a sa SA i sam je upucao Ernsta Röhma. Zbog te uloge i Himmlerove naklonosti dobio je zapovjedništvo nad novoosnovanim dijelom SS-a — SS-Wachverbände — posebne jedinice namijenjene samo za čuvanje logora. SS-Wachverbände će proširenjem 1936. dobiti novi, danas daleko poznatiji i mračniji naziv, SS-Totenkopfverbände. Uz unapređenje i posebnu jedinicu Eicke je dobio na upravu novoosnovani Inspektorat koncentracijskih logora (Inspektion der Konzentrationslager). Inspektorat je bio podređen Sigurnosnoj službi (SD) i Gestapu u pitanjima koga će se zatvoriti ili pustiti iz logora. Eicke je direktno odgovarao samo Reichsführeru SS-a Himmleru. Premda je središnjica Inspektorata bila u zgradi Gestapoa u Berlinu, Eicke je djelovao iz logora Dachau. Imao je potpunu slobodu u organizaciji logora kako bi postignuo maksimalnu efikasnost za postizanje nacističkih ciljeva.
Oblikovao je Lagerordnung (Logorska pravila) koji je od 1. listopada 1933. do kraja nacističke vladavine korišten u svim SS logorima. U samo 19 članaka definirana su pravila postupanja prema logorašima. Izdvojeni prevedeni dijelovi (članci 6, 11, 12, 13, 14, 15 i 16):
Povezano s tim pravilima istog je dana izdana i Postenpflicht – upute stražarima o korištenju službenog oružja. Stražarima je dopušteno da u situacijama ugroženosti ili mogućnosti bijega zatvorenika mogu koristiti ubojitu silu bez obaveze hica upozorenja. Ako zatvorenik pokuša pobjeći, treba ga ustrijeliti bez prozivanja. Čuvar koji je na dužnosti ustrijelio zatvorenika u bijegu ostaje nekažnjen. Ako zatvorenik fizički napadne čuvara, napad se ne smije prekidati tjelesnom snagom, već upotrebom vatrenog oružja. Stražar koji ne postupa u skladu s ovom uredbom mora očekivati da će biti otpušten bez prethodne najave.
Funkcioniranje Inspektorata do kraja rata
Porastom broja logora i logoraša rastao je i broj pripadnika SS-Totenkopfverbände. Godine 1936. bilo ih je 3.222 i dolazili su iz svih dijelova njemačkog društva. Tijekom 1937. podijeljeni su prvo na tri jedinice kako bi kontrolirali logore Dachau, Sachsenhausen i Buchenwald, a godinu nakon toga dodana je još jedna jedinica za Mauthausen. Još jedno proširenje i povećanje broja bilo je nakon osnivanja ženskog logora Ravensbrück. Konstantnim širenjem logorskog sustava do kraja rata broj pripadnika premašio je 40.000. U hijerarhiji Inspektorata sve se više uzdizao Richard Glücks, koji je uskoro postao i Eickov zamjenik.
U pripremi za skorašnja ratna djelovanja Hitler je 1938. osnovao nove postrojbe SS-Totenkopf-Standarten. Bile su to pješačke postrojbe pod zapovjedništvom Eickea koji ih je poveo u Poljsku. Imali su policijske zadaće, provodili su deportacije i egzekucije sve do 1941. kad su uglavnom uklopljeni u druge postrojbe. Eicke je poginuo na istočnom bojištu 23. veljače 1943. godine.
Odlaskom Eickea na bojište Inspektorat je preuzeo Glücks. Funkcioniranje je ostalo kako je već prethodno postavljeno. Sam Inspektorat je 1940. došao pod upravu Glavnog ureda za upravu i gospodarstvo (Verwaltung und Wirtschaftshauptamt), a od 1942. pod Glavni ured SS-a za upravu i gospodarstvo (SS-Wirtschaftswerwaltungshauptamt). Povezivanje s gospodarstvom odnosno s korištenjem logoraša za rad u vojno-industrijskom kompleksu intenziviralo se krajem 1941. Pod upravu Inspektorata stavljeni su i logori Auschwitz-Birkenau i Majdanek posebno izdvojeni kao logori smrti za provedbu “konačnog rješenja”.
Organizacija logora
Koncentracijski logori su po uzoru na Dachau imali standardnu strukturu podijeljenu na stražare i zapovjedništvo koje su činili:
- komandant,
- voditelj zaštitnog logora,
- voditelj administracije,
- djelatnik Sigurnosne službe ili Gestapoa,
- logorski liječnik,
- zapovjednik Totenkopf straže.
Voditelj zaštitnog logora je čuvao unutarnji red logora i provodio dnevne aktivnosti logora (prozivka, radni zadatci, itd.). Voditelj administracije logora bio je odgovoran za smještaj, hranu, odjeću i plaću zapovjednog osoblja, stražara te za smještaj, hranu i odjeću logoraša. Dio njegova zaduženja bilo je primjerice i prikupljanje i čuvanje novca, vrijednosti i odjeće od logoraša. Logorski liječnik vodio je medicinsku službu koja se prije svega brinula o zdravlju logorskog osoblja. Dio njihova posla bio je odabir radno sposobnih logoraša, nazočnost pri izvršenju egzekucija u plinskim komorama i utvrđivanje smrti pri smrtnim kaznama, prikupljanje zlatnih zuba i navlaka, izvršavanje tajnih egzekucija koje su u logorskoj dokumentaciji morale biti označene kao prirodna smrt. Prema potrebi surađivali su s medicinskim fakultetima pri provedbi eksperimenata na logorašima.
Premda je Sigurnosna služba, logorski Gestapo ili često zvan politički odjel, bio dio logorske strukture, oni nisu bili pod upravom Inspektorata. U toj dvostrukoj liniji upravljanja oni su bili odgovorni Sigurnosnoj službi Reicha Reichssicherheitshauptamt — RS HA). U djelokrug političkog odjela spadalo je evidentiranje zatvorenika u koncentracijskim logorima — kada su primljeni, otpušteni, premješteni, pobjegli ili umrli. U tu svrhu izrađivali su zatvorenički dosjei koji su sadržavali portretne fotografije, osobne opise, životopise i otiske prstiju. Osim registracije i upravljanja “zatvoreničkom populacijom”, ovaj odjel je također bio odgovoran za ispitivanje zatvorenika, borbu protiv logorskog pokreta otpora, sprječavanje bijega, praćenje kontakata s vanjskim svijetom i dopisivanje s Gestapom, kriminalističkom policijom i RSHA-om. Logoraši su se bojali političkog odjela zbog njihovih metoda ispitivanja, maltretiranja, pa čak i pogubljenja.
Logorska odjeća i oznake
Uz logorska pravila Eicke je postepeno za logoraše uveo specijalizirano označavanje i odjeću. Specijalizirane oznake uvedene su 1936. kako bi stražari mogli lakše identificirati logoraše prema optužbama ili u skladu s nacističkom rasnom politikom. Uz kombinaciju raznobojnih trokuta, crta i slova logoraši su označeni i brojevima. Broj je u logoru služio umjesto imena kao dio procesa dehumanizacije logoraša.
Uz brojeve i oznake trokuta logoraši su mogli imati i oznaku zemlje porijekla. Poput: B (Belgier), E (Engländer), F (Franzosen), I (Italiener), J (Jugoslawen), N (Niederländer) itd. Obično su logoraški brojevi bili pričvršćeni na odjeću.
Samo su se u Auschwitzu logoraši tetovirali, s jedne strane kako bi se spriječila zabuna između razodjevenih leševa, a s druge strane kako bi se lakše identificirali odbjegli zatvorenici. Obično je broj zatvorenika bio tetoviran na lijevoj podlaktici. Iznimka su bila dojenčad i djeca rođena u logoru, kojima su brojeve tetovirali na bedra (nedostatak prostora na podlaktici).
Brojevi zarobljenika su evidentirani u knjigovodstvu u svakom logoru i očitavani tijekom dvije dnevne prozivke na prozivnici. Prije i nakon raspoređivanja na rad, promjene (smrt, premještaj u okrug) su kontrolirane pomoću ovih brojeva. Brojevi logoraša su korišteni za fakturiranje rada logoraša kompanijama, malim poduzećima ili tijelima vlasti. Nakon rata brojevi su korišteni za istraživanje premještaja logoraša ili kod evidencije mjesta i vremena smrti.
Pravila o logoraškoj odjeći definirana su 1938. i 1939. premda su se varijacije koristile tijekom cijelog nacističkog razdoblja. Do 1938. uglavnom se koristila civilna odjeća ili varijacije uniformi određenih službi uz oznake brojeva, trokuta i traka na rukavima. Karakteristična prugasta odjeća (sivo-plava) postepeno se uvodila od 1938. do 1942. godine, a od 1942. su se zbog nedostatka materijala u civilnu odjeću ušivavali prugasti dijelovi. Od 1942. na odijela su se ponekad stavljale oznake X ili KL, a u upotrebi su bile i uniforme ubijenih sovjetskih vojnika.
Po zaprimanju u logor logoraši su razodjenuti, oprani, dezinficirani i obrijani po cijelom tijelu. Oprema za muške zatvorenike izvorno se trebala sastojati od standardnog kompleta ljetne i zimske odjeće: 1 jakna, 1 hlače, 1 kaput, 1 kombinezon, 1 kapa, 2 gaće, 2 para čarapa, 1 par krpa za čizme, 1 vuneni prsluk, 1 štitnik za uši, 1 radna pregača i 1 par cipela ili klompi na vezanje.
Za žene je bila planirana haljina umjesto hlača, marama umjesto štitnika za uši i nije bila planirana obuća. Obično logoraši nisu dobili cijeli predviđeni komplet. Odjeća se uglavnom nije mijenjala niti prala. Privilegirani logoraši (poput kapoa) imali su bolju i čišću odjeću te redom kvalitetnije cipele ili čizme.
CITIRANJE: Hajdarović, M. (2024.). Inspektorat koncentracijskih logora. Ha-Kol. Broj 183. Str. 23-26.
Pitanja za analizu
- Koji je povijesni kontekst nastanka logora Dachau?
- Kakvu je ulogu logor Dachau imao u nacističkom sustavu represije?
- Kako su pravila i organizacija logora utjecali na logoraše i njihovu dehumanizaciju?
- Koje su bile ključne funkcije političkih odjela unutar logora?
- Na koji je način logor Dachau poslužio kao model za druge logore?
- Kako su izgledala pravila postupanja prema logorašima i zašto su bila toliko rigorozna?
- Kako je odjeća i označavanje logoraša služilo procesu njihove dehumanizacije?
- Koje su posljedice imale medicinski eksperimenti provođeni u Dachauu?
- Kako je međunarodna zajednica reagirala na informacije o osnivanju Dachaua?
- Koji su ekonomski interesi bili povezani s funkcioniranjem logora tijekom rata?
- Na koji način je Dachau bio povezan s propagandom nacističkog režima?
Članovi mogu preuzeti Word datoteku s izdvojenim člancima logorskih pravila i pitanja za analizu.
Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.
