Rat u Ukrajini, započet 24. veljače 2022., razotkrio je krhkost europskog mira i ponovno istaknuo geopolitičke sukobe na svjetskoj razini. Premda je Ukrajina kroz povijest bila ključno područje u sukobima Istoka i Zapada, aktualna agresija Ruske Federacije pokazala je brutalne posljedice vojne i političke dominacije. Izvještaji o ratnim zločinima, poput masakra u Buči, pljački, silovanjima i rusifikaciji okupiranih teritorija, potaknuli su međunarodne sankcije koje istovremeno pogađaju Rusiju, ali i svjetsku ekonomiju, posebno kroz energetske i prehrambene krize. Sukob je dodatno polarizirao globalnu politiku, uz podršku Ukrajini sa Zapada i nastojanja Rusije da učvrsti svoju tampon-zonu. Posljedice rata očituju se i u demografskim gubicima, rastu neonacionalizma te degradaciji okoliša, dok ukrajinska borba za suverenost i demokraciju ostaje simbol otpora autoritarnim režimima.
Rat, ovaj put u Europi
Europljani su 24. veljače 2022. godine ostali šokirani vijestima koje su stigle iz Ukrajine. Premda se oružjem na ukrajinskim granicama zveckalo mjesecima ranije, gotovo nitko nije vjerovao da će do rata i doći. Europljani su rat, barem onaj rat koji se vodi na europskome teritoriju, ostavili u 20. stoljeću. Uljuljani u progres povezan s Europskom unijom ratni sukobi ostali su rezervirani za vijesti na raznovrsnim ekranima koje koristimo. Južni Sudan, Jemen, Afganistan, Etiopija, Centralna Afrička Republika, Sirija i još desetci drugih lokacija u svijetu daleko su od očiju i srca prosječnoga Europljanina. Mijanmarska hunta i genocid nad Rogingama ili desetine tisuća mrtvih u ratu protiv droge u Meksiku u posljednje dvije godine nisu mogli doći do izražaja u bitkama oko cjepiva, maski ili drugih COVID-19 mjera. U ovome pregledu društvenih, političkih i vojnih događaja koji su doveli do današnje situacije u Ukrajini tek površno ulazimo u prošlost države na europskome istoku.
Freedom in the World
Freedom House je američka neprofitna organizacija osnovana 1941. g. Bavi se istraživanjem i zastupanjem demokracije, političkih sloboda i ljudskih prava. Objavljuje godišnje izvješće Sloboda u svijetu po državama i teritorijima svijeta. Ove godine u sastavljanju izvješća sudjeluje 128 analitičara i pedesetak savjetnika. Izvojili smo podatke za Ukrajinu i za separatističke teritorije Donbasa i Krima. Metodologija procjene obuhvaća 10 indikatora političkih sloboda (izborni proces, politički pluralizam i participacija, funkcioniranje vlasti) i 15 indikatora građanskih sloboda (sloboda izražavanja, vladavina prava, osobna autonomija i sloboda).
Ukrajina
Volodimir Zelenskij je u drugome krugu predsjedničkih izbora 2019. godine dobio 73,2 % glasova. Njegova politička stranka Sluga naroda iste je godine na parlamentarnim izborima za Verhovnu Radu (Vrhovno vijeće) dobila većinu što je prvi put da jedna stranka ima većinu u ukrajinskome parlamentu od stjecanja neovisnosti. Zastupnička mjesta u parlamentu ima sedam stranaka i 35 nezavisnih zastupnika. Umjer opozicije prema vlasti je 105:240. Organizacija OSCE je u analizi izbora kritizirala pojavu političkoga nepotizma i kupnje glasova. Zelenskij je u studenome 2021. potpisao zakon o zabrani financiranja političkih stranaka od strane oligarha (tajkuna). Zbog zakona o prebivalištu na izborima nije moglo sudjelovati oko 1,5 milijuna Ukrajinaca izbjeglih ili prognanih sa separatističkih područja. Promjenom prebivališta oni bi mogli glasovati na izborima, ali to bi de facto značilo da više nisu stanovnici Donbasa ili Krima. Žene su podzastupljene u politici kao i Romi i pripadnici LGBT+ zajednice. Korupcija predstavlja značajan problem za društvo unatoč ne preodvažnim potezima vlasti. Medijski prostor je slobodan uz uobičajenu pojavu favoriziranja određenih političara od strane medija koji su povezani s privatnim vlasnikom umreženim s političarima. Ograničenja, pa i zabrane, nakon 2014. godine doživjeli su ruski i proruski mediji. Vjerske slobode garantira Ustav od 1991. g. i tek se sporadično bilježe antisemitske i protuateističke reakcije. U listopadu 2021. g. zakonom je zabranjena negacija holokausta i povezane vandalske radnje. Premda je Ustavom i drugim zakonima garantirana ravnopravnost građana, zabilježena je diskriminacija na temelju roda i dobi te diskriminacija prema Romima i pripadnicima LGBT+ zajednice. Važnu ulogu za razvoj demokratskoga društva imaju organizacije civilnoga društva i volonteri. Ultranacionalisti i desničari takve organizacije često nazivaju Soroševim plaćenicima što je uobičajeni narativ poznat i u Hrvatskoj.
| država | BJELORUSIJA | RUSIJA | UKRAJINA | ISTOČNI DOMBAS | KRIM | HRVATSKA |
| politička prava | 2/40 | 5/40 | 26/40 | -1/40 | -2/40 | 36/40 |
| građanske slobode | 6/60 | 14/60 | 35/60 | 5/60 | 9/60 | 49/60 |
| ukupno | 8/100 | 19/100 | 61/100 | 4/100 | 7/100 | 85/100 |
Istočni Donbas*
U Freedom in the World izvještaju separatistička područja Donjecka i Luhanska objedinjena su pod nazivom Istočni Donbas. Ta su područja od napuštanja Ukrajine 2014. g. gotovo o svemu ovisna o Ruskoj Federaciji. To se odnosi ne samo na politčke odluke koje se donose u Moskvi, već i na društvena i gospodarska pitanja. Politika i svi aspekti društva pod strogom su kontrolom sigurnosnoga sustava. Bilo kakva politička, društvena ili vjerska opozicija nisu dopuštene. Etničke i religijske grupe gotovo su u potpunosti isključene iz društva. Provodi se potpuna rusifikacija – obrazovni sustav precrtan je od Rusije, koristi se samo ruski jezik. Izražavanje pripadnosti ukrajinskoj naciji ili Ukrajinskoj pravoslavnoj Crkvi opasno je po život. Svjedočanstva uhićenih o torturi u zatvorima odvraćaju od javnoga izražavanja negodovanja. Većina je Ukrajinaca pod pritiskom napustila to područje. Njihova je imovina nacionalizirana. Ne postoje neovisni mediji i zabranjene su organizacije civilnoga društva. Politička indoktrinacija provodi se već na školskoj razini i djeca se već od osme godine priključuju u paravojnu organizaciju Mlada garda. Područje se može napustiti samo jednom mjesečno uz prethodnu dozvolu i to samo u smjeru Rusije. Za ulazak na to područje također treba posebna dozvola. Kontrolu uz rusku pomoć provodi narodna milicija.
Krim*
Slično kao i u Istočnome Donbasu, potpunu političku kontrolu imaju vlasti u Moskvi, premda se održavaju namješteni izbori za izvršnu i zakonodavnu vlast. Primjerice, tijekom lanjskih izbora ravnatelji škola morali su vršiti pritisak na osoblje kako bi glasali za Ujedinjenu Rusiju. Nositelje vlasti odobrava Putin. Ukrajinske stranke ili bilo što drugo povezano s ukrajinskom nacijom zabranjeno je. Kontrolu na terenu provode ruska Federalna služba sigurnosti (FSB) i proruske jedinice samoobrane. Provodi se rusifikacija društva. U školama se uči samo ruski jezik i obrazovanje je organizirano po ruskim kurikulumima. Zajednice Ukrajinaca i Krimskih Tatara potpuno su marginalizirane. Ukrajinske pravoslavne crkve su zatvorene. Suzbijene su neovisne političke i organizacije civilnoga društva.
Suvremeni ukrajinski neonacionalizam?
Ukrajinski radikalni desničari i nacionalisti oživjeli su tijekom posljednjih mjeseci vladavine Viktora Yanukoviča, tj. tijekom Revolucije dostojanstva. Separatistički rat u proljeće 2014. g. bio im je snažan vjetar u leđa. Slaba reakcija ukrajinske vojske i gubitak teritorija potaknula je ukrajinske oligarhe na financiranje raznovrsnih milicija. Pritom se uz izgovor obrane države toleriralo nasilje prema manjinama i isticanje antisemitskih poruka. Neonacionalizam je pregazio patriotizam, a ruska propaganda ga dodatno mistificira i predimenzionira.
Bojna Azov često se spominje u kontekstu ukrajinskoga neonacionalizma, posebno u ruskoj propagandi. Dobrovoljačka jedinica oformljena je 5. svibnja 2014. g. u Berdjansku (na obali Azovskoga mora). Bila je to jedna od mnogih ukrajinskih milicija za samoobranu na području istočne Ukrajine koje su nastale zbog uzastopnih poraza ukrajinske vojske početkom separatističkoga rata. Ukrajinsko Ministarstvo unutarnjih poslova prihvatilo je osnivanje takvih milicija jer im je bilo potrebno pojačanje. Milicije su financirane iz privatnih izvora što je išlo na ruku vlastima. Nakon sudjelovanja u oslobađanju Mariupolja središte Azova prebačeno je u taj grad. Krajem te godine imali su oko 500 članova i jedinica je ušla u sastav Nacionalne garde Ukrajine. Dobili su kratkotrajne instrukcije američke vojske, no ubrzo se povela rasprava o tome treba li SAD podržavati grupaciju koja javno prezentira neonacističke stavove.
Dio pripadnika jedinice izdvojio se u političku stranku Nacionalni korpus. U koaliciji s drugim desnim radikalima na izborima 2019. dobili su podršku od 2,15 % i nisu ušli u parlament. U posljednjih deset godina u dijelu država EU-a istaknuti desničari dobili su značajno veći postotak glasova. No u parlamentu je od 2014. do 2019. g. ipak bio Andriy Biletsky, jedan od osnivača Azova, koji je od početka 21. st. javno izražavao ksenofobne i neonacističke stavove te bio povezan s organizacijama koje su napadale Rome, proruske simpatizere i članove LGBT+ zajednice. Prema izjavi Andriya Diachenka, glasnogovornika Bojne Azov, u ožujku 2015. g. između 10 i 20 % vojnika bojne su nacisti. Iste su godine organizirali ljetni kamp za djecu na kojemu su ih učili rukovati s oružjem.
Tijekom postojanja prihvatili su dragovoljce iz raznih država, a u siječnju 2015. g. pridružilo im se dvadesetak dragovoljaca iz Hrvatske. Izvještaj visokoga povjerenika UN-a iz ožujka 2016. g. optužuje članove postrojbe Azov za ratne zločine i povrede humanitarnoga prava koji uključuju pljačku, torturu, uništavanje domova civila i slučaj seksualnoga zlostavljanja. Procijenuje se da je početkom 2022. g. Bojna imala oko 900 članova. Veći dio Azova ostao je u obruču Mariupolja i hrabrom obranom će utvrditi mučenički status kojemu se pozadina neće znatno propitivati. Sličnu pojavu imamo i u recentnoj hrvatskoj prošlosti kad je obrana države bila važnija od ideologije.
Geopolitički i geostrateški položaj Ukrajine
Geopolitika proučava kako geografska obilježja (uključujući klimu, topografiju, resurse i demografiju) utječu na međunarodnu politiku. Geostrategija je područje unutar geopolitike koja usmjerava vanjsku politiku neke države sukladno njezinu geopolitičkom položaju. Odgovara na pitanja kamo će država usmjeriti svoju vojnu i/ili diplomatsku aktivnost. Prošlost svjedoči da su geostrateški potezi ponekad uvjetovani samo političkim ili ideološkim razlozima, a ne realnim geopolitičkim razlozima.
Značajan je dio Ukrajine područje Pontsko-kaspijske stepe koja je dio veće Euroazijske stepe. Taj nizinski prostor, poznat i kao Vrata Europe, omogućava laku i brzu komunikaciju između istoka i zapada i obrnuto. Konjica je tim prostranstvom stoljećima mogla brzo stići od Mongolije pa se preko Rumunjske prebaciti do Panonske nizine i srednje Europe. Upravo je to područje u novome vijeku i u 20. stoljeću više puta korišteno za invaziju na Rusiju. Prostor Ukrajine bogat je sirovinama pa tako u izvozu prevladavaju crni i obojeni metali, naftni proizvodi, kemikalije, strojevi, transportna oprema i prehrambeni proizvodi. Uz Rusiju Ukrajina je europska žitnica. Ukrajina je sedmi svjetski proizvođač željeza i grafika, osmi proizvođač magnezija, šesti proizvođač titanija i deveti proizvođač urana. Proizvodnja poluvodiča ovisi o ukrajinskoj proizvodnji neona (50 %) i kriptona (40 %). Velik dio industrije, rudnika i zaliha plina nalazi se upravo u istočnome dijelu Ukrajine koji je trenutno pod ruskim napadima. Zalihe plina, posebno one pronađene u posljednih desetak godina, Ukrajini bi mogle omogućiti energetsku samostalnost i veći gospodarski utjecaj u Europi.
Nakon propasti SSSR-a, prestanka postojanja Varšavškoga pakta i završetka hladnoga rata Rusija, Ukrajina i 11 drugih država proglasilo je samostalnost. Sve bivše socijalističke države od početka devedesetih godina 20. stoljeća prolaze kroz političku, društvenu i gospodarsku tranziciju. Ujedno prolaze i kroz slične probleme, od loše gospodarske tranzicije do povećanja društvenih razlika, znatan porast korupcije i kriminala. Malobrojni gospodarstvenici, koji su se okoristili u privatizaciji u Ukrajini i Rusiji, nazivaju se oligarsi, dok je kod nas učestali naziv tajkuni. Poučeni lošim iskustvom polustoljetne ruske dominacije, kontrole, pa i nasilnih intervencija (prisjetimo se mađarske revolucije ili praškoga proljeća) sve države Istočnoga bloka orijentirale su se prema zapadu. Ugledale su se na europsku demokraciju i kapitalističku privredu Europske zajednice, odnosno kasnije Europske unije. Rusija je ostala u neprekinutome autokratskom nizu od carstva preko boljševika, socijalista do krnje demokracije. Ruski vlastodršci su kontinuirano u Europi vidjeli problem za svoju vlast pa se moderna Rusija zadržala u politici stvaranja tampon-zone prema EU-u i NATO paktu.
Prošlost Ukrajine
Prema kurganskoj teoriji u stepama Ukrajine oblikovali su se indoeuropski narodi koji su u valovima selili u istočnu i srednju Europu o čemu svojedoče lingvistički i arheološki nalazi. Kurgan kultura se tijekom vremena raslojila na različite heterogene skupine (Slaveni, Balti, Germani…). Slaveni se dijele na Zapadne (Česti, Slovaci, Lužički Srbi, Poljaci, Kašubi i Slovinci), Južne (Hrvati, Slovenci, Srbi, Crnogorci, Bošnjaci, Makedonci i Bugari) i Istočne (Bjelorusi, Ukrajinci i Rusi). Ukrajinska stepa dinamičan je prostor koji često mijenja gospodare. Područje današnje Ukrajine, Bjelorusije i zapadne Rusije obuhvaćala je od 9. do 13. stoljeća Kijevska Rus’. Ta je velika država igrala značajnu ulogu u normanskoj komunikaciji od Skandinavije do Crnoga mora. Etimologija imena Ukrajine vodi prema Ipatijevskom ljetopisu koji je vjerojatno pisan krajem 12. ili u 13. stoljeću. U njemu se spominje Oukraina (Оукраина) kao granično područje Kijevskoga vojvodstva. Kijevski Rus’ nije ekvivalent današnje ruske ili ukrajinske države, premda dio povjesničara zastupa tezu da je to začetak Ukrajine.
Kijevski Rus’ se tijekom 12. st. sve više fragmetirao na manje kneževine, a Kijev su naposljetku 1240. opljačkali Tatari. Ukrajinski prostor je od 13. do 18. stoljeća bio dio Velike Kneževine Litve koja je pak od 16. stoljeća tvorila državnu zajednicu s Kraljevinom Poljskom (Poljsko-Litavska Unija). Dijelovi današnje Ukrajine bili su pod Krimskim kanatom i Osmanskim Carstvom. Tijekom 18. i 19. st. ukrajinski prostor razdijeljen je na više gubernija (Černiv, Kijev, Kharkov, Podolija, itd.) i država. Nakon ustanka Kozaka pod Bogdanom Hmeljnickim protiv poljske vlasti stvorena je autonomna Zaporoška ili Kozačka Republika (1649. – 1764.). Obuhvaćala je središnju Ukrajinu i dijelove zapadne Rusije. Hmeljnicki je u zamjenu za pomoć protiv Poljaka 1654. postao ruski vazal. Upravo se od toga razdoblja javlja sve veća podjela na propoljsku i prorusku struju među plemićima, a rijeka Dnjepar predstavljala je granicu tih struja. Dugotrajno širenje Ruskoga Carstva prema zapadu preko Ukrajine dovršeno je u vrijeme Katarine Velike zauzimanjem središnje Ukrajine i Krima. Na prostoru od jugozapadne Rusije, od Donbasa na istoku do rijeke Dnjestar nazvano je Nova Rusija (Novorossija). To se ime ponovno aktualiziralo 2014. i 2022. godine. Ruska vladavina prostorom Ukrajine obilježena je snažnom rusifikacijom.
Voltaire je 1731. g. u Povijesti Karla XII., kralja Švedske, pojasnio političku situaciju:
Ukrajina je oduvijek težila slobodi; ali budući da je okružena Moskovijom, dominionima velikoga sultana i Poljskom, bila je dužna izabrati zaštitnika, a time i gospodara, u jednoj od ove tri države. Ukrajinci su se isprva stavili pod zaštitu Poljaka, koji su se prema njima ponašali vrlo strogo. Poslije su se pokorili Rusima, koji su njima vladali despotski. Prvotno su imali privilegiju birati kneza pod imenom generala; no ubrzo im je to pravo oduzeto, a njihovog generala predložio je moskovski dvor.
Krajem 18. i tijekom 19. stoljeća, u vrijeme oživotvorenja ideja o nacionalnim državama, ideja narodnih preporoda zahvatila je Habsburšku Monarhiju, Rusko i Osmansko Carstvo. Rutenski sabor u Lavovu je 1848. godine zatražio: ujedinjenje ukrajinskih zemalja u Galiciji, Bukovini i Podkarpatju te ukrajinski jezik u školama i državnim ustanovama. Usvojio je i plavo-žutu zastavu. Vidljive su sličnosti s događajima na našim prostorima.
Nakon Prvoga svjetskog rata Ukrajinci su proglasili više neovisnih ukrajinskih država koje su ratovale protiv Poljske, ruske carističke Bijele i boljševičke Crvene armije. Ukrajina je svoj zapadni dio izgubila zbog Poljske, na jednome je dijelu osnovana Moldavija, Bukovina je pripala Rumunjskoj, a Karpatska Rutenija Čehoslovačkoj. Ostatak je kao Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika sudjelovala u osnivanju SSSR-a. Boljševičke vlasti su nacionalizacijom i tragičnom nasilnom kolektivizacijom nanosile veliku štetu seljaštvu kako bi financirale razvoj industrije. Oduzimanje gotovo svega prihoda na prostoru žitnice (od Ukrajine do zapadnoga Sibira) dovelo je 1932. i 1933. g. do velike gladi. Broj mrtvih procjenjuje se na do 10 milijuna, a dio povjesničara to razdoblje naziva holodomor (gladomor). Konsezus oko toga događaja ne postoji, ali ukrajinski i Rusiji manje skloni povjesničari taj događaj nazivaju ukrajinskim genocidom. Tumače ga kao Staljinovu osvetu Ukrajincima zbog sudjelovanja dijela Ukrajinaca u građanskome ratu nakon boljševičkih revolucija. Nakon Drugoga svjetskog rata, od 1945. do 1991., Ukrajina je dio SSSR-a kao Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika. Po želji Hruščova Ukrajini je 1954. g. priključen Krim s izuzetkom Sevastopolja koji je ostao zatvoren grad zbog Crnomorske flote.
Stepan Bandera (r. 1909.) odrastao je u Istočnoj Galiciji koja je 1919. pripala Poljskoj. Tijekom studija priključio se Organizaciji Ukrajinskih Nacionalista (OUN). OUN se od 1929. zalagao za ukrajinsku nezavisnost i vraćanje svih otuđenih krajeva. Poljska, Čehoslovačka, Rumunjska i SSSR jasno su označeni kao neprijatelji. Od 1934. g. Bandera je služio doživotnu kaznu u Poljskoj zbog sudjelovanja u atentatu na poljskoga ministra unutarnjih poslova. Nakon njemačke okupacije ukrajinskoga prostora u Lavovu je 30. lipnja 1941. proglasio kvislinšku ukrajinsku državu. Pozdravio je Hitlerovo vodstvo u stvaranju novoga svjetskog poretka koji će Ukrajincima pomoći u oslobađanju od vlasti Moskovita. Njemačke su vojne vlasti do kraja rata direktno upravljale ukrajinskim područjem, a Banderinu ideju ne samo da nisu prihvatili, već su ga i zatvorili u logor Sachsenhausen. OUN se podijelio na umjereni OUN-M i radikalni OUN-B. Pripadnici OUN-B ili banderisti organizirali su etničko čišćenje Istočne Galicije u kojemu su pobili oko 100 000 Poljaka. Banderisti su sudjelovali i u progonu komunista i Židova. Krajem 1944. nacisti su pustili Banderu i dogovorili suradnju za borbu protiv Sovjeta iza njihovih linija. Nakon rata živio je u Zapadnoj Njemačkoj i sudjelovao u radu većega broja antikomunističkih organizacija uz moguću suradnju s britanskim MI6 i američkom CIA. Bandera je ubijen 1959. u Münchenu po nalogu KGB-a. Bandera je kontroverzna ličnost za suvremeno ukrajinsko društvo. Dio Ukrajinaca, posebno u zapadnome dijelu oko Lavova, smatra ga pozitivnom ličnošću zbog borbe protiv komunista i Sovjeta, što je prilično tipični sentiment za postsocijalistička društva. Upravo u Lavovu mu je 2007. g. podignut velik spomenik. Uz dvadesetak spomenika njegovo ime nosi i tridesetak ulica diljem Ukrajine.
Usklik Slava Ukrajini poznat je među ukrajinskim nacionalistima već od 19. st., a popularnost je stekao u pokušajima uspostave samostalnosti od 1917. do 1921. g. Ponovno su ga u prvi plan gurnuli Banderini pristaše tijekom Drugoga svjetskog rata. U sovjetsko vrijeme bio je zabranjen i ponovno je vraćen u javni prostor u devedesetim godinama 20. st. Tijekom prosvjeda na trgu Maidan 2013. g. počeo se koristiti kao pozdrav na koji se odgovaralo s Herojem slava. U ratu koji je uslijedio već naredne godine postao je simbolom otpora. Ukrajinska vojska koristi ga kao službeni pozdrav od 2018. g.
Rusija kao svjetski policajac
Po idealnoj definiciji suverenosti država samostalno bira svoj put, tj. određuje svoje geostrateške interese. Ipak, lako je identificirati da kroz povijest geostrateški interesi manjih ili slabijih država ovise o interesima velikih. Države, samostalno ili u savezima, interveniraju prema i u ciljanim državama kako bi preoblikovale njihovu politiku ili srušile režim. Koreja, Vijetnam, Libija, Afganistan, Sirija i drugi primjeri ukazuju da intervencija nema učinka ako se ne može ponuditi kvalitetno alternativno rješenje nakon promjene vlasti. Često se SAD i saveznici adresiraju kao svjetski policajci koji bombama reguliraju politiku u svojim sferama interesa. Rusija je tu često izostavljena ili ju se ne percipira u toj ulozi. Zato vrijedi navesti barem one ruske ratove i intervencije nakon odbacivanja socijalizma: građanski rat u Gruziji (1991. – 1993.), rat za Transnistriju (Pridnjestrovlje) (1992.), Sjeverna Osetija-Alanija (1992.), dva rusko-čečenska rata (1994. – 1996. i 1999. – 2009.), intervencija u Tadžikistanu (uz UN, 1992. – 1997.), intervencija u Dagestanu (1999.), rusko-gruzijski rat (2008.), pobuna na Sjevernom Kavkazu (2009. – 2017.), rat protiv Ukrajine (2014. –), intervencija u Siriji (2015. –) i sudjelovanje u građanskome ratu u Centralnoj Afričkoj Republici (2018. –).
Ukrajina je nakon raspada SSSR-a iznenadno postala nuklearna vesila – tad po snazi treća na svijetu. Naime, na njezinome je teritoriju ostalo 2000 – 3000 nuklearnih bojevnih glava bivšega SSSR-a. Budimpeštanskim memorandumom 1994. g. Ukrajina se odrekla nuklearnoga oružja u korist Rusije. Rusija je zauzvrat dala garancije: poštivanje suvereniteta i granica Ukrajine te suzdržavanje od prijetnji, korištenja sile ili ekonomskih pritisaka na Ukrajinu. Supotpisnice memorandum bile su Velika Britanija i SAD.
Vojska ruskih država u posljednjih sto godina kolokvijalno se naziva Crvena armija, premda je to ime bilo službeno od 1918. do 1946. g. kao Radnička i seljačka Crvena armija. Današnja ruska vojska naslanja se i ponosi tradicijom Crvene armije koja je izvojevala pobjedu u Velikom domovinskom ratu 1945. g. Uz zaborav da je nastala u građanskome ratu i da je Drugi svjetski rat započela osvajanjem svojih susjeda Oružane snage SSSR-a postale su ne samo kontinentalna već i svjetska vojna sila. Ta je sila pod paskom držala Istočni blok, a vojno je intervenirala 1956. u Mađarskoj i 1968. u Čehoslovačkoj. Krvavo gušenje praškoga proljeća bila je intervencija Varšavskoga pakta unutar države članice. Nisu sudjelovale jedino Albanija i Rumunjska. Posljednje desetljeće postojanja SSSR-a obilježeno je ratom u Afganistanu. Popuštanje cenzure u vrijeme glasnosti otkrilo je sustavno fizičko zlostavljanje i silovanje ročnika od strane časnika, veliko zataškavanje pogibija vojnika i činjenicu da su u vojsci zaglavili samo siromašni slojevi društva. Afganistanski veterani smjeli su samo govoriti o pobjedama, skrivati zločine, a roditelji poginulih nisu ni na pogrebne spomenike smjeli napisati da je njihov sin poginuo u Afganistanu. Zanimljiva su sjećanja sovjetskih veterana iz Čehoslovačke i Afganistana koji redom govore da su očekivali da će biti dočekani kao osloboditelji i da će operaciju brzo završiti.
Ukrajinska politika u 21. stoljeću
Ukrajinci su od 1991. g. isticali želju za povezivanjem s europskim integracijama. Uz rusku ili američku podršku jezičac na vagi povremeno se pomicao u jednu ili drugu stranu. Na izborima 2004. g. Viktor Janukovič je uz Putinovu potporu i izbornu prijevaru postao premijerom. U demonstracijama koje su izbile u narančastoj revoluciji na vlast dolaze predsjednik Viktor Juščenko i premijerka Julija Timošenko. Oboje uz podršku američkoga predsjednika Busha vode proeuropsku politiku. Bush je 2008. godine pokušao preko reda u NATO ubaciti Ukrajinu i Gruziju, ali su se tome usprotivili Nijemci i Francuzi. Zbog loše politike i velike korupcije do nogu su poraženi na izborima 2010. g. kad pobjeđuje Janukovič. Janukovič je u svojem programu isticao nastavak europskoga puta Ukrajine, no iznenada je krajem 2013. g. odustao od potpisivanja Sporazuma o približavanju EU-u i pridružuje se Euroazijskoj ekonomskoj uniji. Tijekom tromjesečnih demonstracija na trgu Maidan Janukovič uvodi brutalnu autokratsku vlast i naposljetku bježi u Rusiju.
Od studenoga 2013. do veljače 2014. u protuvladinim demonstracijama poginulo je stotinjak osoba.
Premda na istoku Ukrajine ni trećina stanovnika nije podržavala ideje odvajanja od Ukrajine, Rusija je politički, financijski i vojno u prvi plan gurnula separatiste. Vojnici Crnomorske flote iznenada su u ožujku 2014. zauzeli cijeli Krim i nakon namještenoga referenduma proglašena je Republika Krim. U isto vrijeme u regijama Donjeck i Luhansk proruski separatisti pokreću rat protiv ukrajinskih vlasti. Rusija je prvo skriveno financirala i naoružavala separatiste, a uskoro je i otvoreno slala teško naoružanje i tenkove. U tome sukobu od 2014. do 2022. godine poginulo je između 13 000 i 14 000 ljudi od čega je prema procjenama UN-a oko 3350 civila. Prema izvještajima visokoga povjerenika za ljudska prava pri UN-u nema potvrda o ukrajinskome pokušaju genocida što potencira ruska propaganda. Rat se pokušao zaustaviti potpisivanjem sporazuma u Minsku 2015. Godine, no nijedna strana nije radila na njegovu oživotvorenju. Ukrajina bi separatističkim pokrajinama trebala priznati autonomiju, a separatističke vlasti prihvatiti da ostaju dio Ukrajine.
Gdje je 2014. bila međunarodna zajednica?
Izgleda da su događaji u Ukrajini 2014. godine prošli ispod radara visoke međunarodne politike. SAD, Velika Britanija i saveznici oporavljali su se od desetljeća rata protiv terorizma. Nakon intervencije u Iraku u toj je državi bijesnio krvavi građanski rat. Građanski rat u Siriji, koji je počeo 2011., osnažio je radikalne islamiste koji su u lipnju 2014. i službeno proglasili Islamsku Državu Iraka i Levanta. Brutalnost Daesha (ISIS) dominirala je svjetskim vijestima i gurnula još jednu intervenciju koja je uključivala SAD, Francusku, Jordan, Tursku, Kanadu i Australiju. Afganistan je bio neriješeni problem koji je umjesto smirivanja zahtijevao sve više vojnika na terenu. Eurozona je gospodarski već nekoliko godina bila u depresiji. Kinezi su u isto vrijeme nastojali obuzdati prodemokratske prosvjede u Hong Kongu. Javnost ključnih međunarodnih igrača imala je pune ruke posla i ograničen sukob u Ukrajini nije dobio veću pozornost.
Trodnevna specijalna operacija ili totalni rat
Vojska Ruske Federacije je 24. veljače po naredbi predsjednika Putina započela specijalnu operaciju u Ukrajini. Putin je u svojemu govoru istaknuo da želi zaštititi narod koji je osam godina izložen genocidu. Tomu je prethodilo rusko priznanje Narodne Republike Luhansk i Narodne Republike Donjeck. Putin je istaknuo da želi denacifikaciju i demilitarizaciju Ukrajine te priznanje neovisnosti separatističkih republika.
Događaji na bojištu otkrili su da je ruska specijalna operacija zapravo totalni rat protiv Ukrajine. Svjetska supersila, koja svakoga 9. svibnja demonstrira svoju moć vojnom paradom obilježavajući Dan pobjede nad fašizmom, razotkrila je svoje nedostatke. Vojska Ruske Federacije ima velike organizacijske, tehničke i ljudske nedostatke te ostavlja za raspravu kako su zapravo utrošena sredstva za modernizaciju od 2008. do 2012. godine. S druge strane, nemoćna Ukrajina iz sukoba 2014. pokazuje da je znatno ojačala i da nastoji zadržati suverenost pod svaku cijenu.
Upravo je suverenost bitna stavka rata jer je Putin zaprijetio da bi Ukrajinci mogli izgubiti svoju državnost. Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova, na državnoj je televiziji 11. travnja 2022. istaknuo: Naša specijalna vojna operacija osmišljena je da stane na kraj bezobzirnom širenju i nepromišljenom putu prema potpunoj dominaciji Sjedinjenih Država i ostatka zapadnih zemalja koje su pod njima u međunarodnoj areni. U izjavi 19. travnja istaknuo je kao ciljeve oslobođenje Luhanska i Donjecka. U isto vrijeme u oblastima Kherson i Zaporižje okupacijske snage postavljaju proruske načelnike i gradonačelnike u očitoj pripremi ponavljanja scenarija odvajanja od Ukrajine. Ti su ciljevi izgleda reducirana verzija potpune okupacije koja se planirala ostvariti u svega tri dana. Veliki ljudski i materijalni gubitci ruske vojske i separatističkih milicija natjerali su Putina na promjenu planova. Proglašeno strateško povlačenje otkriva da su na okupiranim prostorima počinjeni brojni ratni zločini koji se od ukrajinskih i nekih drugih političara nazivaju i genocidom.
Scenariji budućnosti po završetka agresije na Ukrajinu
Krajem travnja, u trenutku dovršenja ovoga članka, rat je bez vidljivoga kraja. Služeći se metodama futurističkih studija možemo pokušati kreirati nekoliko scenarija budućnosti i moguće posljedice rata. Kao i u drugim ratovima izvjesni su ljudski, materijalni i nematerijalni gubitci. Rusko-ukrajinski rat utječe na politiku, ekonomiju, društvo i ekologiju. Posljedice mogu biti kratko i dugoročne te izražene na užemu ili širemu području (lokalno, regionalno ili globalno). Posljedice su uglavnom negativne, ali ima i pozitivnih.
Političke posljedice već su vidljive za Ukrajinu, Rusiju, regiju i globalno. Popularnost Zelenskog trenutno je velika, a u budućnosti će mu biti iznimno izazovno opravdati idealističke liderske vrijednosti kako bi popravio ukrajinsku demokraciju. Koristeći izgovor denacifikacije Putin će zapravo ojačati neonacističke ekstremiste. Putin zapravo već ima kontinuitet podupiranja pojedinaca i organizacija koje podrivaju demokraciju u više europskih država i globalno. Prisjetimo se samo igara oko Trumpa ili podrške francuskoj predsjedničkoj kandidatkinji Marine Le Pen. Rusija je zbog sankcija sve više izolirana, no vrijedi imati na umu da sankcije provode samo zapadne države i njihov uzak krug partnera. Generalna skupština Ujedinjenih naroda još više postaje debatni klub bez stvarnih efekata, a Vijeće sigurnosti sa stalnom članicom koja vodi rat nema nikakve svrhe. Rat je barem privremeno probudio NATO, odnosno s dnevnoga reda maknuo pitanje potrebe takve organizacije. Države članice instantno su reagirale povećanjem budžeta za obranu što s jedne strane potiče vojnu industriju, ali oduzima sredstva socijali, zdravstvu, obrazovanju i drugim sektorima. Njemačka se probudila iz hibernacije i izgleda da će nakon desetljeća stagnacije krenuti u veliku modernizaciju vojske. Brojni komentatori slabe njemačke reakcije glede slanja naoružanja zapravo zanemaruju činjenicu da je njemačka vojska u vrijeme kancelarke Merkel svedena samo na ljušturu. Početkom 2022. istraživanje Eurobarometra pokazalo je da 77 % ispitanika podržava zajedničku obrambenu i sigurnosnu politiku što će uz rat na granicama samo porasti.
Ekonomija Ukrajine bačena je na koljena, a ruski napadi svakodnevno uništavaju infrastruktru. S Rusijom pod sankcijama sve je izglednije da će proizvodnja žitarica za svijet pretrpjeti znatan šok. To će direktno utjecati na prehranu globalno, a trenutno već oko 10 % svjetske populacije gladuje. Gubitak radne snage u Ukrajini i Rusiji te indirektno od umrlih od gladi dugoročno će povećati izglede za gospodarsku krizu. Premda je Europa privremeno u ukrajinskim izbjeglicama dobila nešto radne snage, to neće zadovoljiti tržište radne snage. U isto vrijeme briga o izbjeglicama nanosi stalan trošak članicama EU-a na zadovoljstvo Putina. Europska ovisnost o ruskim energentima zapravo svakodnevno financira ruski ratni stroj i brojni ekonimisti tvrde da sankcije nemaju utjecaj na Rusiju. Osim što će siromašne Ruse dovesti u još dublje probleme. Jednom kad rat završi Ukrajina će postati veliko gradilište i vjerojatno će se obnoviti uz međunarodnu pomoć. Pitanje je koliko će potrajti sankcije nad Rusijom jer nisu ni u čijemu interesu, ali je vjerojatno da će dugoročne posljedice snažno udariti Rusiju. Ruski izvoz u najvećoj je mjeri bio u energetskome sektoru i u sirovinama, a države koje su bile njihov kupac okrenule su se deversifikaciji. Priliku će dobiti proizvođači na drugim kontinentima što može biti poticaj za njihova gospodarstva.
Rusko društvo kontinuirano živi u režimu mi smo sami protiv svih i sve možemo održati tako da sankcije neće imati veći mobilizacijski efekt protiv režima. Premda tijekom rata nijedna strana, a vjerojatno ni kasnije, nije iskrena oko vlastitih gubitaka, izvjesno je da već govorimo o desetcima tisuća mrtvih i ranjenih na obje strane. Broj izbjeglica koji su napustili svoje domove je oko 10 milijuna od čega je oko 45 % napustilo Ukrajinu (oko 18 000 je u Hrvatskoj). Očito pitanje koje se postavlja različit je odnos država i Europske unije prema izbjeglicama s različitih područja. Dok su Ukrajincima vrata širom otvorena, Sirijci, Afganistanci, Iračani i drugi teško mogu ući u europsku tvrđavu. Kad govorimo o demografskim gubitcima, Rusija je već i prije rata imala velik problem sa starošću stanovništva, a rat će još više smanjiti broj muškaraca koji bi mogli osnovati obitelj i aktivno sudjelovati u društvu. Istraživanja pokazuju nesrazmjer u geografskoj raspodjeli podrijetla vojnika. Najviše vojnika dolazi iz udaljenih i siromašnih područja Ruske Federacije. Ta su područja slabo naseljena i ljudski gubitci dugoročno će samo naštetiti toj statistici. U ratno vrijeme građanska i ljudska prava često su ograničena. Snaga demokratske države očituje se u poštivanju prava manjina, a Rusija je i prije rata naginjala totalitarizmu. Novim zakonima to se još pogoršalo.
Instrumentalizacija obrazovnoga sustava je očita, a vijesti i snimke iz škola pokazuju da se užurbano gradi kult ratnih heroja. Najave su i kako će se u Rusiji povijest učiti od prvoga razreda osnovne škole kako bi se djecu poučilo svoj istini o ruskome narodu i neprijateljima. Primjer dijametralno suprotnih razlika je LGBTQ+ zajednica. Dok se ona u Rusiji u suradnji vlasti i Crkve brutalno proganja, u Ukrajini pripadnici zajednice i u ratu podižu vlastitu vidljivost u društvu. Istaknuti queer umjetnici pridružili su se ukrajinskim oružanim snagama i aktivno sudjeluju u obrani. Sve je više izvještaja o brojnim ratnim zločinima koje su počinile ruske snage. Istrage već traju i slijedi dugotrajan proces u kojemu će Ukrajina uz izglednu pomoć međunarodne zajednice pokušati osuditi počinitelje silovanja, ubojstava djece, staraca i drugih civila.
Utjecaj je na ekologiju globalan i nezanemariv. Direktne posljedice su gubitci životinjskoga i biljnoga svijeta. Poremećena su ili uništena staništa za brojne vrste, a životinje prisiljene na migraciju. Šume se uništavaju kako bi se neprijatelja prisililo na uzmak ili se drvna masa koristi za grijanje ili industriju. Neki su ruski političari i najavili takvu mogućnost eksploatacije. Same ratne aktivnosti zagađuju zrak, tlo i vode. Pitanje je koliko je požar u černobilskoj zoni isključenja podigao radioaktivne prašine i kuda putuje. Kemikalije iz municije također neće utjecati samo na područje Ukrajine, već će zrakom i vodama utjecati na šire područje. Od malobrojinih pozitivnih benefita dugoročno bi mogla profitirati zelena energija. Energetska ovisnost o Rusiji nagnat će brojne države u veća investiranja u energiju vjetra, plime i oseke, bioelektrana i slične izvore. Dio država investirat će i u nuklearnu energiju koja je trenutno najisplativiji dio sustava. Bit će zanimljivo vidjeti najave država poput Njemačke koje najavljuju da će već do kraja ove godine postati energatski samodostatni i zeleniji.
CITIRANJE: Hajdarović, M. (2022). Suvremena Ukrajina. Poučavanje povijesti, I(1), 30–42.
Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.
