Neki materijali u udžbenicima ostaju iz izdanja u izdanje ne zbog potreba kurikuluma već zbog činjenice da su učitelji na njih navikli. Tomu svakako doprinosi i sustav učeničkoga natjecanja iz povijesti koji je godinama tražio sitnicu koja je zapisana samo u jednome od udžbenika na tržištu. To je dovelo do toga da pri odabiru udžbenika pojedinci komentiraju kako udžbenik s manje činjenica nije dovoljno konkurentan za pripremanje učenika za natjecanje. Dio koji se tradicionalno prenosi iz starih u nove udžbenike je početni dio vezan uz definiranje povijesti kao znanosti i školskoga predmeta. Učenike pripremamo da budu mali povjesničari koji će koliko-toliko analizirati izvore.
Doduše, uz velik broj propisanih tema i sadržaja ta ideja zvuči prilično utopijski. Većina izvora u udžbenicima zapravo nisu primarni povijesni izvori već sekundarni izvori iz različite literature. Tradicionalna podjela izvora u našim udžbenicima dijeli ih na pisane, materijalne, slikovne, zvukovni i usmenu predaju. Postavlja se pitanje ima li takva podjela smisla, odnosno ima li potrebe da je učenici uče.
U Ujedinjenome Kraljevstvu došlo je do pomaka da se opisuju izvori (stvari iz prošloga vremena) i interpretacije (ono što je nastalo nakon povijesnih događaja), komentira Richard Kennett, nagrađivan engleski učitelj povijesti i autor udžbenika. Osim toga, druge podjele ne radimo.
Smatram da je u nastavi povijesti osobito važno naglasak staviti na izvore, upravo kako bi se, na neki način, zaštitili od vlastite interpretacije. Moramo biti svjesni da smo kao učitelji i nastavnici itekako pod povećalom, možda s obzirom na predmet koji poučavamo i više od ostalih. Također, ako radimo na sebi, prije ili kasnije moramo spoznati da nismo natprirodna bića sposobna za savršenu objektivnost. Nadalje, je li važno inzistirati na, u našim udžbenicima uobičajenoj, podjeli na 5 vrsta izvora, koja je kod nekih primjera poprilično neodređena? Nije, naravno. S druge strane, mislim da je takva podjela za učenike petih razreda ipak možda olakšavajući faktor, te da im je, osobito u početku proučavanja povijesti, lakše da neke stvari mogu posložiti u ladice. Nakon te kategorizacije možemo zajedno raditi na tome da tijekom školovanja porušimo pregrade među ladicama i stvorimo jedinstveni izvor znanja u koji posežemo i argumentirano analiziramo te procjenjujemo ono što u njemu pronađemo.
Nikolina Pučar
Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.
