U dijelu javnosti se razvila rasprava o razlozima zbog kojih partizanske snage nikada nisu pokušale izvršiti oružani napad na Koncentracijski logor Jasenovac. Jedna od najkontroverznijih i historiografski neutemeljenih tvrdnji sugerira kako su partizani svjesno izbjegavali napad kako bi dopustili što veći broj žrtava među Srbima, čime se implicira politička kalkulacija nauštrb ljudskih života. Ipak, cjelovita analiza tadašnjih vojnih, zemljopisnih i političkih okolnosti ukazuje na znatno složeniju stvarnost, pri čemu činjenice govore u prilog tome da je logor Jasenovac bio gotovo neosvojiv vojni cilj.
Reklame se ne prikazuju članovima Clionaut Akademije:
Prvo, zemljopisna pozicija logora igrala je ključnu obrambenu ulogu. Smješten na močvarnom području uz Lonjsko i Mokro polje, logor je bio izuzetno teško pristupačan s istoka i zapada. Sjevernu i južnu granicu činile su rijeke Sava i Strug, koje su zbog svoje širine i vodostaja bile izuzetno teško prohodne u uvjetima vojne operacije.
Drugo, logor se nalazio neposredno uz jednu od strateški najvažnijih željezničkih pruga u tadašnjoj Europi, pravac Zagreb–Beograd, koju je štitio razrađen sustav bunkera i njemačkih oklopnih vlakova.
Treće, rijeku Savu dodatno su nadzirale jedinice Mađarske dunavske flotile, čime je mogućnost prebacivanja većih partizanskih postrojbi dodatno otežana.
Četvrti čimbenik odnosi se na ljudstvo unutar samog logora. Jasenovac je u tom razdoblju čuvalo oko 1500 ideološki ekstremno motiviranih i borbeno spremnih ustaša, bezuvjetno odanih režimu Ante Pavelića.
Peto, eventualni napad zahtijevao bi koncentraciju znatnih partizanskih snaga, koje u to vrijeme u Slavoniji nisu postojale u dovoljnoj mjeri. Većina raspoloživih postrojbi nalazila se južno od Save, u bosanskoj Krajini, gdje su partizani, posebno nakon ofenzive na Kozari u ljeto 1942., dosegnuli značajniju brojnost. Suprotno tome, slavonske snage ostale su malobrojne sve do kasne jeseni iste godine, pri čemu je Prva slavonska brigada osnovana tek 11. listopada 1942.
Reklame se ne prikazuju članovima Clionaut Akademije:
Uz navedene vojne prepreke, posebnu pozornost zaslužuje i informacija da je vrh Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, predvođeno Josipom Brozom Titom, bilo informirano o stanju u logoru. Ilegalni partijski komitet logora, povezan s Komunističkom partijom Hrvatske, održavao je redovite kontakte s terenskim partijskim organizacijama, osobito s onom u Novoj Gradiški. Putem tih kanala dostavljani su izvještaji o stanju zatočenika, njihovim potrebama i planovima za mogući organizirani bijeg u slučaju partizanskog napada. Na temelju tih izvještaja Tito je 31. ožujka 1942. izdao zapovijed za ispitivanje mogućnosti napada na logor Jasenovac iz smjera bosanske Krajine i Slavonije. U zapovijedi je, među ostalim, navedeno: „Ispitati mogućnost napada na koncentracioni logor u Jasenovcu, gdje se nalazi 10 000 naših drugova, od kojih je još samo 1500 živo. Sve ostale ubili su ustaški banditi. Taj napad treba organizirati u dogovoru s hrvatskim štabom, ali mora biti tako planiran da uspije.“ Unatoč zapovijedi, operacija nikada nije realizirana.
Važno je naglasiti i moralnu dimenziju ovog pitanja. Mnogi partizani i zapovjednici osobno su izgubili članove obitelji u logoru Jasenovac, što je kod dijela boraca stvaralo snažnu emocionalnu i etičku motivaciju za oslobađanje zatočenika. Međutim, vojna realnost toga vremena bila je izuzetno nepovoljna za takvu vrstu operacije. Čak i u slučaju uspješne pripreme, sama izvedba bi najvjerojatnije rezultirala velikim gubicima i privremenim uspjehom, s obzirom na to da partizani ne bi bili u mogućnosti dugoročno održati kontrolu nad ravničarskim prostorom logora. Osim toga, primjer neuspjelog pokušaja oslobođenja logora Stara Gradiška na Staru godinu 1943. dodatno ilustrira opasnosti i ograničenja takvih pothvata. Tada su partizanske snage oslobodile Bosansku Gradišku, dok su slavonski partizani bili zaustavljeni u selu Donji Varoš, svega kilometar nizvodno od logora, od strane nadmoćnih ustaških postrojbi pojačanih snagama iz Lijevča polja i zapadne Slavonije.
Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.
