Hagia Sophia (Aja Sofija), jedno od najvažnijih arhitektonskih i kulturnih djela svjetske povijesti, izgrađena je u 6. stoljeću po nalogu bizantskog cara Justinijana I. (vladao 527.–565.). Gradnja je započela 532. godine, neposredno nakon velikih pobuna u Carigradu (Nika ustanak), a dovršena je izuzetno brzo — već 537. godine.
Za projektiranje i izgradnju crkve car Justinijan angažirao je dvojicu najpoznatijih arhitekata tog doba: Antemija iz Trala (matematičar i inženjer) i Izidora iz Mileta (fizičar i arhitekt).
Njihov dizajn spojio je klasičnu rimsku graditeljsku tradiciju (kupola) s istočnjačkom simbolikom i inovacijama u konstrukciji. Kupola Aje Sofije, promjera oko 31 metar, smatrana je inženjerskim čudom i stoljećima je bila najveća na svijetu.
Hagia Sophia je islamizirana 1453. godine, nakon što je Osmansko Carstvo pod vodstvom sultana Mehmeda II. Osvajača osvojilo Konstantinopol. Tada je crkva pretvorena u džamiju, a unutrašnjost je postupno prilagođena islamskoj upotrebi. Dodani su minareti, uklonjeni ili prekriveni kršćanski mozaici (posebno prikazi Isusa, Bogorodice i svetaca), dodani su mihrab, minber i druge džamijske karakteristike.
Po nalogu Mustafe Kemala Atatürka, osnivača moderne Turske, Hagia Sophia je 1935. sekularizirana i pretvorena u muzej, kao simbol novog, sekularnog i prozapadnog identiteta Republike Turske. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan 2020. donosi odluku, uz potporu Vrhovnog suda Turske, da se Hagia Sophia ponovno pretvori u džamiju, uz zadržavanje statusa otvorenosti za turiste. Hagia Sophia danas funkcionira kao aktivna džamija u Istanbulu, ali je istovremeno otvorena za posjetitelje iz cijeloga svijeta, što izaziva brojne rasprave o njenom statusu, kulturnoj baštini i sekularizmu u Turskoj.
Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.
