Tijekom brutalnih borbi na Tihom oceanu za vrijeme Drugog svjetskog rata, pojavila se jeziva praksa – pojedini američki vojnici sakupljali su dijelove tijela poginulih japanskih vojnika – najčešće lubanje, zube i kosti – kao ratne trofeje. Ovi su “suveniri” ponekad bili očišćeni, oslikani ili urezani, a čak su slani kući članovima obitelji. Iako nije bila raširena praksa među svim vojnicima, broj zabilježenih slučajeva bio je dovoljno velik da izazove reakciju vojnih vlasti, novinara pa čak i predsjednika SAD-a, Franklina D. Roosevelta.
Reklame se ne prikazuju članovima Clionaut Akademije:
Ova praksa bila je posljedica kombinacije faktora: rasističke propagande koja je neprijatelja prikazivala kao podljude, ekstremne brutalnosti borbi u džunglama Pacifika i psihološkog pritiska kojem su bili izloženi vojnici. U ratnoj propagandi Japanci su često prikazivani kao krvožedni i neljudski protivnici, što je omogućilo normalizaciju dehumanizirajućih ponašanja. Povijesni izvori potvrđuju da su vojnici, u stanju kroničnog straha i gubitka moralnog kompasa, nerijetko prelazili granicu dopuštenog i ljudskog.
Vrhunac šoka u američkoj javnosti dogodio se kada je časopis Life 1944. godine objavio fotografiju mlade žene iz Arizone kako pozira s japanskom lubanjom na stolu – poklonom od njezinog zaručnika iz mornarice. Fotografija je izazvala moralni skandal i natjerala američke vojne vlasti da ponovo izdaju naredbu o zabrani sakaćenja neprijateljskih tijela, pozivajući se na Ženevsku konvenciju.
Iako je većina američkih vojnika takve postupke osuđivala i smatrala neprihvatljivima, dokumentirani su deseci slučajeva, a dio ostataka kasnije je, uz veliku diplomaciju i moralnu nelagodu, vraćen Japanu. Danas se ova epizoda koristi kao upozorenje kako rat može uništiti moralne granice i kako čak i “prava strana povijesti” može počiniti djela koja bi u mirnodopskim uvjetima bila nezamisliva.
Za razmišljanje u učionici
Kako ovakvi slučajevi mijenjaju naše shvaćanje saveznika i moralne dimenzije rata? Može li obrazovanje o ratnim zločinima obje strane pomoći u izgradnji bolje kulture sjećanja?
Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.
