Marek Edelman – vječiti ustanik

Ponekad nam u hrvatskome jeziku nedostaju riječi, odnosno nedostaje nam adekvatni prijevod. Jedna od takvih riječi i nužno potrebna za ovaj članak je engleska riječ upstander. Upstander je osoba koja se podiže u zaštitu onih koji su napadani, bilo verbalno ili/i fizički. Marek Edelman bio je upravo takva osoba — uvijek je pokušao biti onaj koji brani čovjeka. U nedostatku boljeg prijevoda i posebno vezano uz Edelmanovu biografiju ovdje ćemo ga nazvati vječitim ustanikom.

Marek Edelman rođen je najvjerojatnije 1919. u Gomelu, gradu u današnjoj jugoistočnoj Bjelorusiji. U izvorima kao moguće godine rođenja, bez datuma, navode se još 1921., 1922. pa i 1924. godina. Edelman je u poznim godinama komentirao da godina rođenja nije ni važna. Njegovi su roditelji ubrzo preselili u Varšavu u potrazi za poslom. Ubrzo po rođenju ostao je prvo bez oca, a potom i bez majke. Brigu o njemu su preuzeli majčini prijatelji iz varšavske bolnice u kojoj je radila kao tajnica. Već kao dječak postao je član Sveopćeg židovskog radničkog saveza (Bunda), a neposredno pred početak Drugog svjetskog rata postao je vođa dijela te organizacije za stariju djecu prigodnog naziva Tsukunft (Budućnost). Desetljećima kasnije o tom je razdoblju rekao: “Bundisti nisu čekali Mesiju niti su planirali otići u Palestinu. Vjerovali su da je Poljska njihova zemlja i borili su se za pravednu, socijalističku Poljsku u kojoj bi svaka nacionalnost imala kulturnu autonomiju i u kojoj bi prava manjina bila garantirana.”

Edelman je odmah po završetku rata godine objavio svoje memoare u kratkoj knjižici. To su ujedno bili i prva sjećanja sudionika i svjedoka ustanka u Varšavskom getu. Memoari su samo godinu kasnije objavljeni u Jugoslaviji, na slovenskom jeziku. Gradska knjižnica i čitaonica Metel Ožegović (Varaždin), izgleda jedina javna knjižnica u Hrvatskoj, u svojem spremištu ima primjerak. Na iznenađenje knjižničarke posuđena je nakon dugo vremena, a onaj papir s datumima posudbe na zadnjoj stranici ima otisnut samo jedan datum posudbe — 14.1.1972. Na pečatu doznajemo da se knjižnica tada zvala Narodna čitaonica i knjižnica Sloboda. Edelman opisuje događaje od početka do kraja Drugoga svjetskog rata u Poljskoj.

Prvi koraci protiv Židova u Poljskoj uslijedili su odmah po okupaciji. Edelman kao preteču geta u Varšavi navodi proglašenje karantene protiv širenja tifusa krajem siječnja 1940. godine. Određen je prostor izvan kojeg Židovi nisu smjeli stanovati. Nijemci, ali i Poljaci su počeli koristiti Židove kao besplatnu radnu snagu. Na tom ograničenom području tijekom uskršnjeg razdoblja proveden je pogrom u kojem su sudjelovali i Poljaci koji su za to bili plaćeni 4 zlote dnevno. Bundovci su na to odgovorili s četiri napada. Edelman komentira da su ti napadi, taj otpor, bili poruka svim pretučenima da su Židovi usprkos svemu sposobni dignuti glavu. Tada je krenulo i podizanje zida, protjerivanje Poljaka i preseljenje Židova u geto, koji je i službeno najavljen 16. listopada 1940. godine. Edelman svjedoči da ubrzo nije ni bilo važno doći do novosti izvan zida i bodljikave žice jer je jedini svakodnevni zadatak bio — živjeti. Glad je rasla iz dana u dan, ali je različito udarala na slojeve ljudi. Oni bogatiji su uz pomoć mogli još dobro živjeti dok je sirotinja brzo počela pretraživati otpad u potrazi za gnjilim povrćem.

Jedni padaju na ulici, drugi umiru kod kuće, a domaći ih svuku do kože (kako bi prodali odjeću) i izbace truplo na ulicu kako bi troškove sahrane platila židovska općina. (…) Groblje nema prostora za sve. Grobari ne stignu iskopati. (…) Mjesečna smrtnost narasla je na 6000.

U getu su početkom 1941. doznali o stradanju Židova iz Lodza u logoru Chełmno. Ne samo da su doznali o ubijanju već i detalje o skidanju, navodnoj pripremi za tuširanje i vožnji u plinskim kamionima. No, Edelman napominje da Varšavski geto u te informacije nije htio vjerovati: “ni Nijemci ne bi ubili stotine tisuća ljudi, posebno u vremenu, kad im je toliko potrebna radna snaga”. Jedino je mlađima, koji su opažali postepeni rast nacističkog terora, postalo jasno da je to istina. Postalo im je jasno da se moraju pripremiti za akcije. Na sastancima Tsukunfta u veljači 1941. glavna misao bila je da ne žele umrijeti bez otpora. Ni tijekom druge polovice 1941. kada je Njemačka napala SSSR većini u getu nije bilo jasno da se radi o organiziranom pokušaju uništenja Židova već da se radi o pojedinačnim zvjerstvima i zločinima.

U siječnju 1942. sve političke organizacije unutar geta dogovorile su suradnju oko pripreme oružanog otpora u suradnji s Poljskom socijalističkom strankom. Obzirom na nedostatak oružja pripreme su prvenstveno tekle u obliku edukacije, propagande i okupljanja u manje grupe kako ne bi bili otkriveni od Gestapa i njihovih pomagača unutar geta. U proljeće 1942. nacističko nasilje na ulicama geta i nasumična ubojstva postajala su sve češća. Po Edelmanovu shvaćanju Nijemci su pomno birali ljude iz svih skupina kako bi zavladao što veći strah i kako bi se umanjila mogućnost otpora tijekom buduće likvidacije geta. Učestalo nasilje je među stanovnicima geta ipak pomalo utjecalo na shvaćanje da geto živi samo od milosti nacista i da likvidacija geta postaje moguća, na temelju primjera o kojima su slušali iz drugih krajeva Poljske. Edelman u memoarima opisuje više slučajeva nasilja i reakcije stanovnika geta. Navodi i primjere organiziranja tiskanja letaka i novina te akcije koje je Gestapo provodio protiv židovskih organizacija. Kako je shvaćanje o mogućoj likvidaciji geta postajalo sve više prisutno tako su se i mijenjale životne navike stanovnika. Čak i oni bogati, koji su se prije zabavljali po kavanama, sada pokušavaju naći posao u radionicama i kod obrtnika kako bi se prikazali kao radno sposobni i nužni za nacistički stroj.

U ljeto 1942. nacisti su u krenuli s pražnjenjem geta i iz tjedna u tjedan su na Umschlagplatzu okupljali tisuće Židova. Na početku akcije su obavijestili varšavski Judenrat da kreću u akciju preseljenja na istok. Prema pisanju Edelmana veliki dio ih je zbog gladi prvih dana s radošću išao na Umschlagplatz gdje su dijelili po 3 kile kruha i kilu marmelade. Miris kruha odvraćao je misli od konačne destinacije. Do početka jeseni uništeno je oko 265 000 Židova od kojih je najviše transportirano u Treblinku. Tijekom te Grossaktion Warsaw stradao je i poznati dr. Janusz Korczak s djecom iz svog sirotišta. U getu je ostalo oko 60 000 ljudi.

To razdoblje je bilo katastrofalno i za tajne organizacije otpora koje su decimirane. Najuža skupina formirala je u srpnju 1942. Židovsku borbenu organizaciju (Żydowska Organizacja Bojowa — ŻOB). Budući da je geto bio podijeljen na blokove i sama se organizacija podijelila na jedinice koje su mogle funkcionirati i s malo ili nimalo međusobne komunikacije. Većina vođa bila je u dvadesetim godinama života. Edelman je kao jedan od zapovjednika zadužen za područje radionica za proizvodnju četki. Nabavka oružja i uz vanjsku poljsku pomoć bila je iznimno teška. Do kraja 1942. pribavili su tek nešto više od desetak revolvera i samokresa. No i s tako malo oružja poduzeli su nekoliko akcija protiv nacističkih čuvara i kolaboratera u getu što je ŻOB-u podiglo popularnost. Nova akcija likvidacije geta započeta 18. siječnja bila je prvo veliko vatreno krštenje ŻOB-a. Nakon lošega početka u uličnoj borbi, na što nisu bili spremni ni
imali opreme, pripadnici ŻOB-a krenuli su s gerilskom borbom na četiri lokacije. Jedna od zarobljenih grupa privedena
je na Umschlagplatz gdje je jedan od vođa motivirajućim govorom ohrabrio šezdesetak dovedenih Židova da odbiju
ući u teretni vlak. Nacisti su ih zbog toga streljali na licu mjesta. Taj oružani otpor i pasivni otpor na Umschlagplatzu,
bio je po mišljenju Edelmana, psihički prijelomni trenutak za Židove u getu. Nacisti su po prvi put, zbog otpora, morali
prekinuti akciju.

Krajem siječnja 1943. poljski pomagači dopremili su 50 revolvera i 50 ručnih granata. To je ŻOB-u omogućilo oblikovanje borbenih grupa i opremanje njihovih operativnih baza. Geto je podijeljen na četiri operativne zone. Počeli su izvoditi sabotaže, a židovski radnici su se u sve manjem broju odazivali na posao. Prikupljanje financija i hrane potrebne za organizaciju otpora bilo je sve značajnije. Od prikupljenog novca na “arijevskoj” se strani kupovalo oružje, eksploziv i benzin za izradu zapaljivih bombi. Kad su nacisti 19. travnja 1943. krenuli u likvidaciju geta naišli su na neočekivan otpor. Edelman piše:

Savršeno smo dobro znali da nemamo šanse za pobjedu. Jednostavno smo se borili da Nijemci ne biraju vrijeme i mjesto naše smrti. Znali smo da ćemo umrijeti. Baš kao i svi drugi koji su poslani u Treblinku. Njihova smrt je bila daleko hrabrija. Nismo znali kada ćemo primiti metak. Morali su se nositi sa sigurnom smrću, skinuti se do gola u plinskoj komori ili stajati na rubu masovne grobnice čekajući metak u potiljak… Lakše je bilo umrijeti boreći se nego u plinskoj komori.”

Nakon tri tjedna teških borbi i samoubojstva Mordechaja Anielewicza, vođe ŻOB-a, Edelman je ostao na čelu preostalih boraca u Ulici Mila 18. U noći s 9. na 10. svibnja Edelman je uspio s još nekolicinom boraca kroz kanalizaciju prijeći na “arijevsku stranu” Varšave.

No, tu Edelmanova borba nije prestala. U Varšavi se skrivao do kolovoza kada se s još nekoliko pripadnika ŻOB-a pridružio Poljacima u Varšavskom ustanku. I po slomu tog ustanka ostao se skrivati u porušenom gradu kao dio malobrojne skupine prozvane Robinzoni Varšave. Ostali su u skrovištima sve do dolaska Crvene Armije. Većina će kao takvog Robinzona prepoznati poznatog pijanista Władysława Szpilmana (kojeg je u filmu portretirao Adrien Brody).

Nastavio se baviti političkim aktivizmom što ga je uskoro dovelo u sukob s novim režimom. Protivio se ujedinjenju
Bunda s Poljskom ujedinjenom radničkom partijom. Tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća pridružio se Radničkom obrambenom komitetu i potom sindikatu Solidarnost. Zbog toga je 1981. stavljen u kućni pritvor. Nakon demokratske tranzicije u Poljskoj bio je član nekoliko liberalnih stranaka, promicao je ljudska prava, osuđivao rasizam, podržavao antifašističke inicijative i borbu protiv antisemitizma.

Tijekom opsade Sarajeva 1993. pratio je jedan od humanitarnih konvoja u grad. Prilikom obljetnice ustanka u Varšavskom getu 1995. je izjavio: “Holokaust je neuspjeh civilizacije. Nažalost, ovaj neuspjeh nije završio 1945. godine. To treba zapamtiti. U ekstremnim okolnostima ni strah ne može biti opravdanje, dok pasivnost postaje zločin.” To što je međunarodna zajednica iskazala veliku indiferentnost prema genocidu u BiH je proglasio “zakašnjelom pobjedom Hitlera — pobjedom iz groba” i podržao je NATO bombardiranje Jugoslavije. Kasnije je podržao i američko bombardiranje Iraka smatrajući to borbom protiv fašizma.

CITIRANJE: Hajdarović, M. (2023.). Marek Edelman – vječiti ustanik. Ha-Kol, broj 178, str. 28-30.

Pitanja za analizu

1. Tko je Marek Edelman i zašto se smatra značajnim povijesnim akterom?
2. Kako biste objasnili pojam “upstander” u kontekstu Edelmanovog života?
3. Koje su razlike između “pasivnog otpora” i “aktivnog otpora” na temelju Edelmanovih memoara i djelovanja u Varšavskom getu?
4. Kako su političke ideje Bunda utjecale na Edelmanovu percepciju borbe za ljudska prava i pravednost?
5. Kako Edelman opisuje prve korake nacističkog progona Židova u Poljskoj?
6. Koja je bila uloga gladovanja, nasilja i psihološkog terora u kontroli nad stanovnicima geta?
7. Što je bio Umschlagplatz i kako ga Edelman opisuje u svojim memoarima?
8. Što motivira ljude na otpor u situacijama kada znaju da su šanse za preživljavanje male, kao u slučaju ustanka u Varšavskom getu?
9. Kako Edelmanova izjava da “pasivnost postaje zločin” može biti relevantna u današnjem svijetu?
10. Što možemo naučiti od Edelmanovog odbijanja da napusti Poljsku unatoč progonu njegove obitelji?
11. Kako Edelmanova kritika međunarodne zajednice tijekom opsade Sarajeva i genocida u BiH pokazuje kontinuitet u njegovom aktivizmu?
12. Zašto je važno proučavati memoare i osobna svjedočanstva preživjelih poput Mareka Edelmana?
13. Kako biste povezali Edelmanov politički aktivizam s njegovim iskustvima iz Varšavskog geta?
14. Mnogi povijesni događaji, poput ustanka u Varšavskom getu, mogu se analizirati kroz različite perspektive. Koje su prednosti, a koji izazovi proučavanja povijesti kroz osobne narative?