U sklopu Edukacijskog jutra međimurski učenici su 8. rujna 2011. imali priliku odgledati film “Unutar Hanina kovčega” i razgovarati s Brankom Lustigom. Branko Lustig je preživio Holokaust i danas o tome razgovara s brojnim učenicima. Prenosimo dio razgovora.
Reklame se ne prikazuju članovima Clionaut Akademije:
Kakvo je bilo vaše djetinjstvo do početka Drugog svjetskog rata?
Moje me najranije sjećanje veže za Osijek. Živjeli smo u blizini nekadašnjeg kina Urania, na osječkom korzu. Moj otac bio je natkonobar u kavani Central i namjeravao me poslati u hotelijersku školu u Švicarsku. Mama je bila gospođa i nije radila, a vrlo često bio sam kod bake i djeda. Oni su, za razliku od mojih roditelja, bili vrlo pobožni, pa sam s njima išao u sinagogu, a sjećam se i broda pivovare Šeper koji je prevozio pivo do Apatina. Moj djed imao je bravarsku zadrugu i održavao je cijeli pogon, kao i taj brod, pa smo često na njemu plovili Dravom. Sjećam se predivnih parkova, zimi odlazaka sanjkama u Čingi-lingi čardu… A onda se jedne noći 1941. sve preokrenulo. Javili su mojim roditeljima da moramo napustiti Osijek jer će drugo jutro doći po sve Židove.
Kako su vam to mama i tata objasnili?
Išao sam u židovsku školu, moji su se kretali u židovskom krugu i nisam imao nikakav doticaj s vanjskim svijetom tako da nisam ni osjećao psihozu protiv Židova. Tata i mama samo su mi rekli da moramo ići baki u Čakovec, potrpali vrijedne stvari u kištre, ukrcali ih u brod i cijelu smo noć plovili do Preloga u Međimurju, odakle su nas konjima prebacili do stričeve kuće u Čakovcu. Mama i tata su mislili da smo tamo sigurniji, da Mađari neće dirati Židove. Tako je doista i bilo sve do 1944. No, kako je moj otac pobjegao iz Mađarske kamo su ga odveli u radnu službu, mene i mamu su sredinom 1943. kao taoce odveli u logor. Kad je to doznao, vratio se u Čakovec, ali mi smo ostali u logoru, a njega su ubili 15. ožujka 1945. Mi to nismo znali dok rat nije završio.
U koji ste logor s majkom odvedeni?
U Auschwitz. I odmah su nas razdvojili. Kad su nas iskrcali iz vagona, do mame je dotrčao jedan zatvorenik i samo joj uspio reći neka kaže da mi je 16 godina. Tako je i postupila. Da to nije rekla, završio bih kao i moja baka, u krematoriju, jer su se rješavali djece koja im nisu mogla biti od koristi. Mamu sam vidio još samo jednom, ošišanu i nagu kako trči preko dvorišta. Nju su zatim odveli u na rad u tvornicu oružja u Essen, a mene u rudnik ugljena. Mislio sam da su je ubili. Kasnije su me premjestili u radni logor Doru Mittelbau u središnjoj Njemačkoj, gdje smo radili rakete V1 i V 2 u tvornici sagrađenoj pod brdom. A u veljači 1945. prebacili su nas u logor Bergen-Belsen u kojem je, 25 metara od moje barake, mjesec dana kasnije umrla Anna Frank. Ondje sam dočekao oslobođenje.
Kakav je to bio osjećaj?
Za mene nikakav, jer sam bio jako bolestan. Imao sam tifus, ležao sam na slamaricama punim ušiju, koje su postale imune na sve čime su nas špricali, a nogu koja mi se smrznula u vagonu nakon velikog marša na koji su nas natjerali kad su čuli da dolaze Rusi, nisam mogao kontrolirati. Mnogo je ljudi na tom putu umrlo od hladnoće, a često smo iza leđa čuli pucnje jer su ubijali sve one koji nisu mogli nastaviti put. Ja sam nekako preživio iako mi se noga dizala i trzala kao da marširam. A kad sam došao u Bergen-Belsen, dobio sam i tifus, uši sam u slojevima mogao bacati sa sebe, a spao sam na 30 kila. Stoga, kad sam vidio Engleze u logoru i čuo gajde, mislio sam da sam umro i da mi anđeli sviraju na nebu. Spasio me jedan zarobljenik, vojnik jugoslavenske kraljevske vojske, koji me izvukao van, oprao od ušiju i zatvorio me u svoju baraku gdje sam ostao nekoliko dana. Kad mi je splasnula temperatura i kad sam malo došao sebi, ispričao sam mu svoju priču. On me je slušao i u jednom je trenutku shvatio da mu je istu priču ispričala nedavno i jedna žena. Od njega sam doznao da mi je majka živa.
Jeste li je odmah potražili?
Bili smo udaljeni 500 metara, a nismo znali jedno za drugo. Ali kako su nas stalno nekamo premještali, taj čovjek više nije znao gdje mi je majka. No, vrlo je brzo doznao i uputio me prema kamionima koji su išli prema njezinom logoru. Rekao mi je da uđem u kamion koji ima na zastavi crvenu, bijelu i plavu boju i na kojem pjevaju “Hej, Slaveni”. Ali ja sam se popeo na poljski kamion jer su i oni pjevali “Hej, Slaveni”. Kad sam shvatio da sam pogriješio, počeo sam plakati, jer su me Poljaci maltretirali u logoru, pa su me usred šume izbacili na cestu. Nasreću, ubrzo je naišao džip na kojem se vijorila židovska zastava s dvojicom Židova koji su pomagali Englezima. Njima sam sve ispričao pa su me najprije odvezli u svoj štab, odande su veoma mnogo telefonirali i nakraju me odvezli mami. Moja mama, koja je pala u nesvijest kad je čula da sam živ, dočekala me sa svim ženama iz logora i pali smo jedno drugom u zagrljaj. Sljedeća četiri mjeseca vodila me po bolnicama da mi izliječe nogu. Skoro se i udala za jednog Škota, ali ipak smo se vratili u Čakovec jer nismo znali što je s ocem.
Jeste li poželjeli maknuti taj broj koji vas podsjeća na strahote u logoru? Jesu li vas noću mučile more?
Broj je još na mojoj ruci i nikad ga nisam poželio maknuti, a more imam posljednjih desetak godina. Supruga mi kaže da u snu plačem i vičem, ali kad se probudim, ne sjećam se što sam sanjao. Samo ponekad osjetim strah.
Koliko ste dugo ostali u Čakovcu?
Mama se zaposlila, a ja sam završavao pučku školu. Zatim sam otišao u Zagreb. Neko sam vrijeme živio u internatu na Gornjem gradu, a kad sam upisao tehničku školu, kemijski smjer, bio sam smješten u internat najprije u Klaićevoj ulici, a zatim na Selskoj cesti. Kasnije je i mama došla u Zagreb i godinama je radila u Nami, a živjeli smo u Jagićevoj ulici. Sjećam se da sam joj s radnih akcija donio radio na dar. Naime, gradili smo Autoput “bratstva i jedinstva” i kako sam imao iskustvo u rudniku, postao sam udarnik i dobio bonove s kojima sam mogao kupiti što sam htio. Pa sam kupio radio.
Više o mitovima i zabludama poveznima uz Holokaust možete istražiti u knjizi “Holokaust – mitovi, zablude i poricanje“.
Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.
