Objavljeno

Zašto je Alojzije Stepinac kontroverzna ličnost

Alojzije Stepinac (1898. – 1960.) bio je zagrebački nadbiskup (kasnije kardinal) čije se djelovanje tijekom Drugog svjetskog rata i u poratnom razdoblju nalazi u središtu brojnih kontroverzi. Te kontroverze ponajprije se tiču njegova odnosa prema ustaškom režimu Nezavisne Države Hrvatske (NDH, 1941.–1945.), progona Židova i Srba, te događaja u i oko logora Jasenovac.

Clionaut preporuka: za gimnazije

Članak “Što znači da je neka povijesna ličnost kontroverzna?” pojašnjava kako se povijesne ličnosti percipiraju kao kontroverzne zbog svojih djela, stavova ili utjecaja koji izazivaju podijeljena mišljenja i rasprave među povjesničarima i javnosti.

Odnos prema ustašama i NDH

Kontroverze oko kardinala Alojzija Stepinca usredotočene su na pitanje moralne i konkretne odgovornosti tijekom protužidovskih i protusrpskih progona za vrijeme NDH, osobito u kontekstu logora Jasenovac. Dok ga jedni slave kao sveca i pravednika koji je pomagao žrtvama te stradao od komunističkog režima, drugi mu zamjeraju izostanak jasnije i odlučnije javne osude ustaških zločina i prisilnih konverzija. Istina je slojevita, a istraživanja i polemike se nastavljaju, posebno jer su mnogi arhivi (crkveni i državni) postali dostupniji tek u novije vrijeme.

Kada je 10. travnja 1941. uspostavljena NDH, Katolička je Crkva u Hrvatskoj, uključujući nadbiskupa Stepinca, na početku prihvatila postojanje nove države. To je dijelom bilo uobičajeno državno-crkveno pravilo – Crkva obično održava odnose s legitimnim vlastima. Kritičari tvrde da je Stepinac time dao moralnu legitimaciju režimu koji je vrlo brzo pokazao iznimnu brutalnost prema Židovima, Srbima, Romima i političkim protivnicima. Zagovaratelji Stepinca ističu da je to bio protokol (državni poglavar Pavelić posjetio je Stepinca, uobičajeno je da biskupi primaju predstavnike vlasti), no ne nužno iskreni pristanak na ustašku politiku.

Događaji su ovo, koji su narod naš donijeli ususret davno sanjanom i željkovanom idealu. Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom, u kojoj smo ugledali svijetlo Božje i s narodom uz kojega smo nikli. (…) kolikogod bili heterogeni faktori, koji utječu na tok zbivanja, ipak je lako razabrati ruku Božju na djelu. (…) Govoreći vam dakle kao predstavnik Crkve i pastir duša molim vas i pozivam da svim silama nastojite i radite oko toga, da naša Hrvatska bude Božja zemlja, jer će samo tako moći izvršiti dvije bitne zadaće, koje kao država imade da izvrši u koristi svojih članova. (…) Vjerna Bogu i Crkvi pokazat će, da vjeruje, da je konačni cilj svega ljudskog teženja vječnost, gdje se nalazi prava vječna domovina. (…) No vjerna Bogu i Crkvi naša će Hrvatska (…) postaviti i najčvršće temelje i zdravog razvitka zemaljskih narodnih vrednota i svoje državne slobode i čvrstoće. (…) Moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske bude nadahnut strahom Božjim i ljubavlju za Božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakon, a ne na lažnim načelima ovoga svijeta Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju.

Iz Stepinčeva poziva na održavanje svečane molitve po svim župnim crkvama povodom proglašenja NDH (29.4.1941.)

Stepinac je u nekoliko navrata, javnim i privatnim pismima, progovarao protiv rasnih zakona i nasilja. Najpoznatiji je propovijed 1943. u kojoj je kritizirao rasnu politiku i ustvrdio da je „svaka rasa i nacija od Boga”. Međutim, kritičari naglašavaju da je Stepinac rijetko javno i izričito imenovao konkretne zločine ili logor Jasenovac kao središnje mjesto masovnih ubojstava, dok su strahovita stradanja već bila dobro poznata.

Poglavniče! Upravo sam dobio vest da su u Glini ustaše streljale 260 Srba bez ikakve istrage ili suda. Znam da su Srbi u ovih dvadeset godina svoje vladavine počinili ozbiljne zločine. Ali ipak nalazim da je moja biskupska dužnost da dignem glas i kažem da katolički moral to ne dozvoljava; zato vas molim da preduzmete najhitnije mere na čitavoj teritoriji NDH da nijedan Srbin ne bude ubijen dok njegova krivica ne bude dokazana tako da bude očigledno da on zaslužuje smrt. Inače ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojeg smo prokleti. Nadam se da nećete zameriti zbog mojih otvorenih reči.

Iz Stepinčeva pisma Paveliću (14.5.1941.)

Ističe se da je Stepinac, kao i neki drugi svećenici, organizirao ili dopuštao skrivanje Židova u crkvenim ustanovama. U pojedinim slučajevima to je dokumentirano i potkrijepljeno svjedočanstvima spašenih. Ipak, ne postoji suglasje je li ta pomoć bila sustavna ili ograničena na sporadične akcije, budući da istodobno postoje primjeri svećenika koji su podržavali ili aktivno surađivali s vlastima NDH.

Nadbiskup Stepinac je dosta cesto osobnim intervencijama, ponekad i uz pomoć predstavnika Sv. Stolice, uspijevao
spasiti progonjene pojedince i skupine. Među ostalima, spasio je od holokausta mnoge Židove koji su bili stupili u mješovite brakove i 55 štićenika židovskog staračkog doma, koje je dao skloniti na crkveno imanje u Brezovici južno od Zagreba. Istodobno, Stepinac ostaje dosljedan svom radikalnom antikomunizmu i hrvatskoj nacionalnoj orijentaciji, pa se, osuđujući ustaški režim, ne distancira od NDH kao države. Partizane, predvođene komunistima, smatra
“antikristom” i glavnim neprijateljem.

Hrvatski povjesničar Ivo Goldstein u knjizi Hrvatska 1918. – 2008. (2008.)

NDH je za pravoslavne Srbe uvela mogućnost (ali i prisilu) prelaska na katoličanstvo, kako bi ih se „uključilo” u hrvatski narod ili barem lišilo progona. Stepinac je u pojedinim pismima izrazio nezadovoljstvo nasilnim metodama i prosvjedovao, no s druge strane, Katolička je Crkva u praksi prihvaćala i provodila velik broj konverzija. Današnji povjesničari raspravljaju je li Stepinac mogao biti puno oštriji u javnom suprotstavljanju prisilnim konverzijama (koje su ponekad i same bile samo „privremeni” manevar, a ljudi bi kasnije svejedno bili ubijeni).

Stepinac vjerojatno nije bio uvjereni ideološki pristaša ustaša. Cak je zauzeo stav protiv pretjeranog nasilja i protestirao je protiv neizdrživih uvjeta pri deportaciji Židova i Srba, premda ne i protiv samih progona.
Štoviše zauzeo se za spašavanje pokrštenih, dakle “katoličkih Židova” i djece iz kršćansko-židovskih brakova. Propovijed u kojoj je poricao postojanje rasa i osudio akcije odmazde, cak mu je zaradila nekoliko dana
kućnoga pritvora. Ipak ju je održao tek nakon što je u takvoj ubilačkoj akciji smrtno stradao njegov brat. S druge strane protiv uništenja Židova i Srba, poput pape, nikad nije podigao glas. Stepinac, koji očito nije bio
uzor dosljednosti i snažnih živaca, tijekom ispitivanja je izjavio da “je bio u strahu i da je stoga bio prisiljen surađivati s ustaškim režimom…

Njemačka povjesničarka Marie-Janine Calic u djelu Tito Der ewige partisan (2020.)

Jasenovac

Jasenovac je bio najveći i najozloglašeniji logor NDH, mjesto masovnih ubojstava Srba, Židova, Roma i Hrvata – političkih protivnika režima. Stepinac nije javno i izričito prozvao taj logor u svojim propovijedima imenom, premda je njegova dimenzija zločina bila općepoznata (barem dijelom) već tijekom rata. Branitelji Stepinca smatraju da je on „poduzimao što je mogao” te da bi otvoreno osuđivanje moglo rezultirati još gorim posljedicama. S druge strane, kritičari tvrde da je Crkva imala moralnu obvezu jasno i glasno osuditi takvu brutalnost.

Postoje indicije da je Stepinac pokušavao intervenirati kod vlasti za neke zatočenike. No, u usporedbi s razmjerom zločina, te intervencije ostaju pojedinačne. Pojedini povjesničari naglašavaju da je Stepinac bio u vrlo nezahvalnom položaju, ali da povijest pokazuje kako su i u težim uvjetima javne osude ipak bile moguće (npr. istupi nadbiskupa Aloysiusa Muencha u Njemačkoj ili nekih nizozemskih biskupa protiv nacističkih zločina).

Suđenje

Stepinac na sudu

Nakon rata, jugoslavenske komunističke vlasti uhitile su Stepinca i provele sudski proces (1946.) u kojem je on osuđen za suradnju s ustaškim režimom i poticanje vjerske i nacionalne netrpeljivosti. Presuda je od Vatikana i dijela međunarodne javnosti odmah ocijenjena kao montirani politički proces, svrha kojega je bila neutralizirati utjecaj Katoličke Crkve u novoj komunističkoj državi. Stepinac je proveo godine u kućnom pritvoru i nije dočekao rehabilitaciju za života.

Optuženi Dr. Alojzije Stepinac, OSUĐUJE SE:

„Po čl. 4. stav. 1 i 2. Zakona o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 (šesnaest) godina, gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od 5 (pet) godina. U kaznu uračunava mu se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 18. IX 1946 do II X 1946.

Presuda

Beatifikacija

Papa Ivan Pavao II. beatificirao je Stepinca 1998. godine, naglasivši mučenički aspekt njegova života pod komunističkim pritiskom. Taj je postupak otvorio nove rasprave, osobito u srpskoj i židovskoj zajednici, koje smatraju da su određeni povijesni aspekti Stepinčeva djelovanja bili nedovoljno preispitani.

Ovo je povijesni događaj u životu Crkve i vaše nacije. Podnijevši u svojemu tijelu i duhu okrutnosti komunističkoga sustava, jedan od istaknutih likova Katoličke crkve, zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac, sada se povjerava sjećanju svojih sunarodnjaka s blistavim znamenjima mučeništva.

papa Ivan Pavao II.

Proces kanonizacije (proglašenja svetim) nije zaključen. Katolička Crkva u Hrvatskoj i mnogi vjernici smatraju Stepinca svecem te ističu njegove zasluge u spašavanju ljudi i borbi s totalitarnim režimima (prvo ustaškim, potom komunističkim). Srpska Pravoslavna Crkva i određeni kritičari upozoravaju da proglašenje sveca osobe koja je, prema njihovu tumačenju, nije dovoljno osudila ustaške zločine, produbljuje povijesne rane i prijepore.

Poništenje presude

Zagrebački Županijski sud pod predsjedanjem suca Ivana Turudića je samo četiri dana nakon podneska zahtjeva za revizijom postupka 2016. godine donio odluku o poništenju presude. Turudić je krajem 2024. imenovan državnim odvjetnikom unatoč brojnim prigovorima oporbe. Turudićevo imenovanje bilo je dio poteza vladajuće stranke HDZ, što je izazvalo optužbe o politizaciji pravosuđa. Poništenje presude dodatno je polariziralo hrvatsku javnost – dok su jedni odluku pozdravili kao korak prema povijesnoj pravdi, drugi su je protumačili kao dio šireg političkog narativa koji koristi Stepinca za promicanje konzervativnih vrijednosti i reinterpretaciju povijesti.

Nakon što je bila usvojena saborska Deklaracija to zapravo ima samo jedan pravni efekt i koristit će se u unutarnjopolitičke prilike i prigode, i zapravo nema nikakav poseban značaj za sam slučaj Stepinac. Međutim, redovito se zaboravlja da je Stepinac u ovom postupku bio suđen i zbog sasvim konkretnog razloga, a to je – rekli bismo današnjim terminima – skrivanje terorista u svojim prostorima. Da se primjenjuje i sadašnje zakone, on bi samo zbog te činjenice bio osuđen.

Sociolog Ivica Maštruko nakon poništenja presude

Korištenje Stepinca u politici

U suvremenoj Hrvatskoj ime i djelo kardinala Alojzija Stepinca nerijetko se pojavljuju u političkim, društvenim i kulturnim raspravama. Dok se njegova uloga u Drugom svjetskom ratu i stav prema ustaškom režimu povijesno procjenjuje na različite načine, Stepinac je postao i politički simbol koji se u javnom prostoru koristi za promicanje ili kritiziranje određenih ideja.

Jedan dio hrvatske političke scene vidi Stepinca kao simbol sveukupnog otpora komunističkom režimu, jer je bio uhićen i suđen te je ostatak života proveo u kućnom pritvoru. Time se želi naglasiti da je Stepinac „mučenik” komunističke represije, što u širem diskursu postaje argument protiv jugoslavenske prošlosti (pa i protumačen kao opći argument protiv ljevice ili socijalizma). Pozivanje na Stepinca često služi da se istakne moralna prednost naspram komunizma i da se poveže današnje konzervativne ili desne političke opcije s nasljeđem „borbe za vjerske slobode”.

Hrvatski katolički identitet nerijetko se veže uz Stepinca kao „svetog” ili „pravednog” pastira. Na taj se način Katolička Crkva i nacionalni identitet isprepliću, a Stepinčeva figura koristi za naglašavanje kontinuiteta s tradicionalnim, vjerskim i konzervativnim vrijednostima. Stepinca se nerijetko predstavlja kao središnji dokaz da je većina Hrvata (i Katoličke Crkve u cjelini) tijekom NDH bila protiv zločina i da su radili na spašavanju žrtava. Time se ponekad prelako prebacuje čitav moralni teret zločina isključivo na ustaški vrh, dok se šira uloga dijela društva ili Katoličke Crkve manje kritički sagledava. U političkim raspravama ovakvo isticanje Stepinca može postati dio šireg narativa „hrvatske nevinosti”, kojim se želi minimizirati ili negirati suradnja s ustaškim režimom u pojedinim strukturama društva.

Neki političari i javne osobe predstavljaju Stepinca kao branitelja ljudskih prava i vjerskih sloboda (posebice jer je, prema dokumentima i svjedočanstvima, intervenirao za progonjene Židove i neke druge žrtve). Takvo tumačenje pridonosi slici Hrvatske kao države kršćanske tradicije i moralnog legitimiteta, što se uklapa u narativ integracije Hrvatske u europsku zajednicu (EU, Vijeće Europe) kao dijela zapadno-kršćanske civilizacije. Stepinčeva beatifikacija (1998.) i pokrenuti proces kanonizacije (koji još traje) imaju odjek u međunarodnim crkvenim krugovima. Pozivanje na Stepinca može poslužiti u diplomatskom ili političkom kontekstu, primjerice: „Hrvatska je zemlja s duboko ukorijenjenom kršćanskom tradicijom i mučeničkom Crkvom.”

Na desnom političkom spektru Stepinac se često spominje u kontekstu nacionalnog jedinstva i kao figura oko koje bi se Hrvati trebali okupiti (slično drugim simbolima: Franjo Tuđman, domovinski rat, branitelji itd.). Time se pokušava postići osjećaj zajedničkog identiteta i legitimiteta. Nerijetko se takva retorika upotrebljava prilikom državnih obljetnica ili religijskih komemoracija. S druge strane, Stepinac je kontroverzna figura za one političke i društvene skupine koje su kritičnije prema ulozi Crkve u NDH ili koje preispituju njegovo djelovanje za vrijeme ustaškog režima. U takvim slučajevima, političko pozivanje na Stepinca izaziva podjele i prijepore, osobito oko interpretacija povijesti i (ne)opravdavanja zločina NDH. Krajem 2023. godine pitanje rehabilitacije Stepinca u udžbenicima povijesti dovelo je do službene zabrane korištenja udžbenika Zašto je povijest važna? 4. Udžbenik je već dvije godine bio korišten u četvrtim razredima gimnazije nakon odobrenja Ministarstva znanosti i obrazovanja.

U političkoj svakodnevici, pozivanje na Stepinca (ili druge slične figure) ponekad služi kao „teme koje mobiliziraju emocije” te odvraćaju pozornost od gospodarskih, socijalnih ili korupcijskih problema. Budući da se Stepinac povezuje s moralnim vrijednostima, vjerom i nacionalnim ponosom, lako se koristi u retorici za osiguravanje političke potpore ili homogenizacije glasačkog tijela.

Korištenje Stepinca u političke svrhe tako često nadilazi povijesnu i teološku raspravu te postaje dio šireg društvenog i ideološkog sukoba oko interpretacija hrvatske i jugoslavenske prošlosti, ustaškog režima, komunističkog razdoblja i današnjih nacionalnih identiteta.

Pitanja za analizu

  1. Koju crkvenu funkciju je Stepinac obnašao tijekom svog djelovanja?
  2. Što predstavlja logor Jasenovac u kontekstu NDH?
  3. Koje su glavne kontroverze vezane uz djelovanje Alojzija Stepinca tijekom i nakon Drugog svjetskog rata?
  4. Na koji način se ističe kontrast između postupaka Stepinca prema ustaškom režimu i njegovih kasnijih pokušaja spašavanja progonanih?
  5. Kako su različiti povjesničari i stručnjaci interpretirali Stepinčev odnos prema NDH i logoru Jasenovac?
  6. Koji argumenti se iznose u tekstu u korist tvrdnje da je Stepinac djelovao “pod pritiskom” i u strahu?
  7. Kako se interpretacija Stepinčevih djela mijenjala tijekom vremena, osobito nakon njegove beatifikacije?
  8. Koji su argumenti kritičara Stepinca, a koji zagovaratelja, u vezi s njegovim javnim izjavama i postupcima tijekom NDH?
  9. Na koji način su politički i ideološki interesi utjecali na reinterpretaciju Stepinčevog djelovanja u suvremenoj Hrvatskoj?
  10. Može li se opravdati činjenica da Stepinac nije otvoreno osudio logor Jasenovac, s obzirom na okolnosti u kojima je djelovao? Obrazložite svoj stav.
  11. Kako se proces poništenja presude iz 2016. godine uklapa u širi narativ o reinterpretaciji povijesti i o aktualnim političkim sukobima?
  12. Na koji način se koristi Stepinčeva figura u današnjim političkim i društvenim diskursima? Koje su prednosti i opasnosti takvog korištenja?
  13. Kako bi se, prema vašem mišljenju, trebala balansirati povijesna istina i politička upotreba povijesnih ličnosti poput Stepinca?
  14. Na koji način povjesničari mogu objektivno evaluirati dvosmislenost i kompleksnost Stepinčevog djelovanja?
  15. Koja uloga Crkve u NDH postavlja posebne izazove pri interpretaciji moralne i političke odgovornosti, i kako se to odražava u slučaju Stepinca?
  16. Kako bi se mogao usporediti utjecaj vanjskih političkih i ideoloških pritisaka na javne izjave i postupke vjerskih vođa u različitim povijesnim kontekstima?
  17. Na koji način bi analiza Stepinčevog djelovanja mogla doprinijeti razumijevanju šireg fenomena suradnje i otpora unutar institucija pod represivnim režimima?

Odgovori na pitanja

Membership Required

You must be a member to access this content.

View Membership Levels

Already a member? Log in here