Škola, povijest i nacionalni identitet u njemačkoj budućnosti?

Uspoređivanje suvremenoga stranačkog programa s politikama nacističke Njemačke zahtijeva oprez. Sličnost pojedinih ideja, obrazaca i instrumenata ne znači da su dva politička sustava ista niti da vode istom povijesnom ishodu. Ipak, upravo je zadaća povijesnog mišljenja prepoznati gdje analogija ima uporište, a gdje prestaje vrijediti.

Usporedba bez izjednačavanja

Program AfD-a za izbore u Saskoj-Anhaltu 2026. godine sadrži vrlo razrađene prijedloge za školstvo, kulturu, politiku sjećanja, obiteljsku politiku i integraciju. Dio tih prijedloga može se uspoređivati s politikama provođenima u Njemačkoj nakon 1933. Ne zato što je riječ o kopiji nacističkog programa, nego zato što se na pojedinim mjestima pojavljuju slični politički mehanizmi: škola dobiva zadatak oblikovati poželjan nacionalni identitet, prošlost se razvrstava na dijelove koje treba naglašavati i one koji navodno opterećuju naciju, kultura se promatra kao sredstvo nacionalne homogenizacije, a neke skupine djece izdvajaju se iz zajedničkog školovanja.

Za učitelje i nastavnike Povijesti posebno je važno razlikovati sadržaj od funkcije. Nijedna pojedinačna mjera – više nastave o Bismarcku, isticanje zastave, poticanje nataliteta ili postojanje posebnih škola – sama po sebi nije „nacistička“. Relevantna postaje kombinacija mjera i način na koji se obrazovanju, kulturi i povijesti dodjeljuje politička zadaća stvaranja unaprijed definiranog tipa nacionalne zajednice.

„Schuldkomplex“ kao središte nove politike sjećanja

Najvažniji odlomak AfD-ova programa za razumijevanje cijelog sklopa nalazi se u poglavlju o kulturi i integraciji. Ondje se njemačko suočavanje s prošlošću opisuje kao „Verewigung eines Schuldkomplexes“ – ovjekovječenje kompleksa krivnje. Program tvrdi da je takav odnos prema prošlosti doveo do toga da se nacionalni ponos smatra sumnjivim, da se izbjegava pozitivno pozivanje na njemačku povijest prije 1933. i da je nastala „Identitätsstörung“, poremećen nacionalni identitet. AfD pritom izričito najavljuje da će tu navodnu identitetsku smetnju „izliječiti“ novom patriotskom kulturnom politikom.

Ovo je više od zahtjeva da se u javnosti govori i o pozitivnim stranama njemačke prošlosti. Program postavlja dijagnozu: današnje njemačko društvo navodno je oslabljeno načinom na koji se nakon 1945. suočavalo s nacističkim zločinima. Zatim nudi terapiju: ciljano isticanje „dobrih strana“ njemačke povijesti i stvaranje novog nacionalnog samopouzdanja. Upravo ta veza između interpretacije prošlosti i političkog „ozdravljenja“ sadašnjosti čini Schuldkomplex ključnim za razumijevanje ostalih prijedloga.

Izravna analogija s razdobljem 1933.-1945. ovdje, naravno, nije moguća: nacistički režim nije mogao reagirati na poslijeratnu kulturu sjećanja koja još nije postojala. Sličnost je u obrascu političke mobilizacije ranjene nacije. Nacisti su Weimarsku Republiku i poredak nastao nakon Prvoga svjetskog rata prikazivali kao stanje poniženja i nacionalne slabosti te obećavali obnovu njemačke veličine. AfD danas kao izvor slabosti određuje poslijeratno suočavanje s prošlošću. U oba slučaja politika prošlosti služi konstrukciji priče o naciji koju treba osloboditi nametnutog poniženja i vratiti joj samopouzdanje.

Nastava Povijesti kao sredstvo nacionalnog oblikovanja

AfD želi izmijeniti nastavne planove Povijesti pod sloganom „Mehr 1813 und 1871“. Program smatra da je 19. stoljeće, osobito nastanak njemačke nacionalne države, nedovoljno zastupljeno te traži da se u nastavi stavi jasan naglasak na nastanak i „Erfolgsgeschichte“ Njemačkog Carstva. Carstvo osnovano 1871. opisuje se kao uzor koji i danas može služiti kao inspiracija.

Sama veća zastupljenost 19. stoljeća nije problematična. Didaktički problem nastaje kada politički program unaprijed određuje interpretacijski zaključak: određena država treba se poučavati kao uspješna povijest i uzor za sadašnjost. Time se od nastave Povijesti ne traži samo da istražuje prošlost, nego da proizvede poželjan odnos prema naciji.

U smjernicama za nastavu povijesti iz 1938. nacistička je država povijesnom predmetu dodijelila vrlo sličnu funkciju. Središnja tema trebala je biti njemačka nacija, njezina veličina, borba i povijesna misija. Učenike se trebalo odgajati da poštuju veliku njemačku prošlost, vjeruju u budućnost vlastite nacije i svoju osobnu sudbinu podrede naciji. Sličnost je zato funkcionalna: u oba je slučaja nastava Povijesti zamišljena kao instrument stvaranja nacionalne identifikacije. Razlika je presudna u sadržaju i intenzitetu. Nacistička nastava bila je ugrađena u rasnu ideologiju, antisemitizam, Führerprinzip i pripremu mladih za rat, što AfD-ov program u ovome obliku ne sadrži.

Od nacionalne povijesti do heroizirane prošlosti

AfD-ov program ne zaustavlja se na promjeni redoslijeda tema. Kampanja #deutschdenken trebala bi povezati škole, turizam, nagrade i komemoracije te isticati „najljepše primjere“ njemačke povijesti. U nizu se pojavljuju Henrik I., Oton I., Luther, Bismarck i Nietzsche. Cilj je, prema programu, potaknuti novo nacionalno samopouzdanje.

Nacistička obrazovna i kulturna politika također je stvarala selektivnu nacionalnu povijest usmjerenu na veličinu, heroizam, žrtvu, borbu i nacionalnu sudbinu. U školama se uvode novi udžbenici, politički nepodobni i židovski nastavnici uklanjaju se iz sustava, a učenike se poučava poslušnosti državi, militarizmu, rasizmu i antisemitizmu. Poveznica nije u tome što oba pristupa govore o njemačkoj povijesti, nego u unaprijed određenoj normativnoj funkciji prošlosti: prošlost treba potvrditi politički poželjnu sliku sadašnje nacionalne zajednice.

Za nastavu Povijesti to je važna razlika. Nacionalna povijest može biti predmet kritičkog istraživanja, s uspjesima, konfliktima, nejednakostima i različitim perspektivama. Heroizirana nacionalna povijest polazi od zaključka koji učenik treba prihvatiti, a izvori i činjenice zatim služe njegovoj potvrdi.

Tko određuje udžbenike i nastavne materijale?

AfD predlaže da se u svim školama iste vrste i istoga razreda koriste jedinstveni nastavni materijali koje određuje Ministarstvo obrazovanja. Kao obrazloženje navode se lakši prijelaz učenika iz škole u školu, niža cijena i bolja usporedivost rezultata. Te razloge treba uzeti ozbiljno: jedinstveni udžbenici sami po sebi nisu dokaz autoritarne politike, a postoje i u različitim demokratskim obrazovnim sustavima.

No u kontekstu istoga programa prijedlog dobiva dodatnu težinu. Isto političko vodstvo koje želi propisati afirmativan narativ o Njemačkom Carstvu, ugraditi patriotizam u školski zakon i preoblikovati kulturnu politiku želi istodobno Ministarstvu dati veću kontrolu nad materijalima kojima se taj sadržaj poučava. Povijesna usporedba s nacističkom Gleichschaltung ovdje je ograničena, ali relevantna na razini centralizacije: nakon 1933. nastavni planovi, udžbenici i profesionalni položaj nastavnika postupno su podređeni državnoj ideologiji.

Granica analogije ipak mora ostati jasna. AfD-ov prijedlog predviđa administrativnu standardizaciju unutar postojećeg ustavnog poretka. Nacistička Gleichschaltung značila je ukidanje političkog pluralizma, odstranjivanje nepodobnih nastavnika i pretvaranje čitavog sustava obrazovanja u instrument jednopartijske diktature.

Kultura kao sredstvo nacionalne politike i slučaj Bauhaus

U kulturnoj politici AfD polazi od tvrdnje da je najvažnija zadaća umjetnosti njegovati kulturni identitet te najavljuje da će se državnim novcem prvenstveno financirati umjetnost koja pridonosi oblikovanju njemačkog identiteta. Program to formulira i provokativnim naslovom protiv financiranja „antideutsche Kunst und Kultur“.

Tu je sličnost s nacističkom kulturnom politikom znatno jasnija na funkcionalnoj razini. Nakon 1933. nacistička je država kulturu sustavno podvrgnula političkim ciljevima. Reichskulturkammer nadzirala je film, glazbu, kazalište, tisak, književnost, likovnu umjetnost i radio, dok su židovski i politički nepodobni umjetnici uklanjani iz institucija. Umjetnost je trebala afirmirati naciju, obitelj, zajednicu, žrtvu i rasnu ideologiju, dok su modernistički i „nenjemački“ pravci stigmatizirani kao neprihvatljivi.

Posebno je simboličan AfD-ov odnos prema Bauhausu. Program aktualnoj kampanji „moderndenken“, koja se oslanja na bauhausovsko nasljeđe Saske-Anhalta, suprotstavlja #deutschdenken te Bauhausu zamjera odsutnost nacionalne ukorijenjenosti. Povijesna rezonanca je očita: gradsko vijeće Dessaua 1932. na zahtjev NSDAP-a odlučilo je zatvoriti Bauhaus, a nakon preseljenja u Berlin školu je 1933. zatvorio pritisak nacističkih vlasti nakon policijske racije. To ne znači da je današnja kritika Bauhausa jednaka nacističkom progonu moderne umjetnosti, ali kontinuitet konflikta između internacionalističke moderne i ideje nacionalno „ukorijenjene“ kulture vrijedan je povijesne pažnje.

Vojnička žrtva i pomicanje težišta kulture sjećanja

Program pod naslovom „Geschichte erinnern – Soldatisches Opfer ehren!“ predlaže sustavno obnavljanje ratnih spomenika za poginule u oba svjetska rata i drugim njemačkim ratovima. Posebno je problematična opća formulacija da su poginuli vojnici dali život za obranu svoje zemlje. Takvo objedinjavanje različitih ratova i vojski može izbrisati ključni povijesni kontekst: Drugi svjetski rat u Europi započeo je njemačkim napadom na Poljsku, a Wehrmacht je sudjelovao u osvajačkom i uništavajućem ratu nacističke države.

Nacistička je kultura sustavno glorificirala vojničku žrtvu, junaštvo na bojištu, poslušnost i spremnost na smrt za Führera i domovinu. U tom smislu postoji stvarna sličnost u simboličkom repertoaru. No i ovdje je važno razlikovati komemoraciju od militarizacije. Demokratska društva također održavaju vojna groblja i spomenike. Povijesno upozorenje pojavljuje se kada se vojnička žrtva izdvaja iz pitanja odgovornosti za rat, karaktera režima i položaja žrtava njegova nasilja.

U kombinaciji sa Schuldkomplexom ta se točka ne može čitati izolirano. Ako se poslijeratna kultura odgovornosti proglašava opterećenjem nacionalnog identiteta, a istodobno se traži jače isticanje vojničke žrtve i „dobrih strana“ povijesti, tada je riječ o promjeni ravnoteže politike sjećanja, a ne samo o obnovi zapuštenih spomenika.

Zastava, himna i patriotizam kao obrazovni cilj

AfD želi u Ustav i školski zakon Saske-Anhalta unijeti odredbu prema kojoj djecu treba odgajati u ljubavi prema domovini i njemačkom narodu. Program također traži svakodnevno isticanje savezne zastave u javnim školama te zajedničko pjevanje nacionalne himne na školskim svečanostima. U obrazloženju izričito stoji da obrazovanje nije samo stjecanje znanja i kompetencija nego i stvaranje stabilnog nacionalnog identiteta.

Zastava, himna i domoljublje nisu sami po sebi totalitarni simboli. Prisutan je, međutim, poznat obrazac u kojem država obrazovanje definira kao proces proizvodnje politički poželjnog identiteta. Nacistička je škola taj obrazac dovela do krajnje razine: kult Hitlera bio je prisutan u učionicama, školski sadržaji povezivani su s poslušnošću i žrtvom za naciju, a Hitlerjugend i Bund Deutscher Mädel produžili su odgoj izvan škole.

Obitelj, natalitet i normativna slika društva

AfD-ov program snažno je pronatalistički. Obitelj oca, majke i djece opisuje se kao normativna normalnost koju država treba posebno podupirati. Predlažu se financijski poticaji za rađanje djece, obiteljske naknade i druge mjere, a ne-reproduktivni životni obrasci prikazuju se kao jedan od razloga pada nataliteta.

Nacistička Njemačka također je vodila intenzivnu pronatalističku politiku: bračni krediti, financijski dodatci, javno nagrađivanje brojnih obitelji i Majčin križ trebali su povećati broj rođene djece. Na toj razini sličnost postoji. No razlika je temeljna: nacistički pronatalizam bio je dio rasne politike. Država je poticala rađanje djece koju je smatrala „rasno vrijednom“, dok je istodobno zabranjivala brakove, prisilno sterilizirala i progonila osobe koje je proglašavala biološki ili rasno nepoželjnima. Bez te razlike usporedba bi bila povijesno pogrešna.

Izdvajanje djece: izbjeglice i učenici s teškoćama

Jedno od najosjetljivijih područja programa jest povratak snažnije segregacijskom modelu školovanja. AfD želi prekinuti inkluziju učenika s invaliditetom i proširiti posebne škole. U obrazloženju se navodi da djeca s invaliditetom u inkluzivnim razredima ne dobivaju odgovarajuću pažnju, ali i da „lähmen den Unterrichtsfortgang“ – usporavaju odnosno koče napredovanje nastave – te da heterogenost skupina povećava udio slabijih učenika.

Ovo područje zahtijeva posebno preciznu povijesnu usporedbu. Posebne škole u Njemačkoj nisu nastale s nacizmom i njihovo postojanje danas samo po sebi nema nacističko značenje. Međutim, nacistička je država nakon 1934. posebne škole zadržala i širila dijelom upravo radi rasterećenja redovitih osnovnih škola od djece s poteškoćama u učenju. Istodobno je posebno školstvo uključeno u selekcijski sustav rasne higijene: školska dokumentacija i procjene učenika mogle su poslužiti identifikaciji djece za sterilizaciju, a djeca proglašena „neobrazivom“ bila su izložena institucionalizaciji i kasnije programima ubijanja.

Zato je stvarna sličnost ograničena, ali nije beznačajna. Ona se nalazi u jeziku homogenizacije razreda, rasterećenja „redovne“ škole i odvajanju djece koja otežavaju napredovanje većine. Granica je jednako važna: AfD-ov program ne predlaže eugeniku, sterilizaciju niti nasilje nad djecom s invaliditetom. Nacistička politika segregaciju je povezala s biološkom hijerarhijom i na kraju s fizičkom eliminacijom, što današnju mjeru čini kvalitativno drukčijom.

Još izravniji primjer grupnog izdvajanja jest zahtjev da se sva djeca izbjeglica i tražitelja azila poučavaju u posebnim razredima. Program to opravdava pripremom za povratak u zemlju podrijetla, ali i potrebom da se „unsere Kinder“ zaštite od opterećenja zajedničkog školovanja s djecom iz „potpuno stranih kultura“. U tome je važan upravo jezik razdvajanja „naše“ i „njihove“ djece.

Nacistički režim također je koristio školu za institucionalno razdvajanje djece prema pripadnosti skupini. Židovska djeca od 1933. postupno su ograničavana u pristupu javnim školama, a u studenome 1938. potpuno su iz njih isključena. Usporedba ne smije izjednačiti izbjegličku djecu sa židovskim žrtvama nacizma niti današnje posebne razrede s procesom koji je završio progonima i genocidom. Stvarna sličnost nalazi se samo u mehanizmu: država određenu kategoriju djece definira kao trajno ili privremeno izvan zajedničke nacionalne školske zajednice.

Gdje analogija prestaje vrijediti

Najveća razlika između analiziranog AfD-ova programa i Njemačke 1933.–1945. nije pojedinačna mjera, nego politički sustav. Nacisti su nakon dolaska na vlast ukinuli demokratsku konkurenciju, temeljna prava i politički pluralizam te stvorili jednopartijsku policijsku diktaturu. Obrazovanje i kultura bili su dio Gleichschaltung – podvrgavanja institucija ciljevima režima.

Druga temeljna razlika je rasna ideologija. Nacistička država zakonski je klasificirala ljude prema podrijetlu, oduzimala prava Židovima i drugim skupinama, provodila prisilne sterilizacije, progon, deportacije, osvajački rat i genocid. U AfD-ovu programu za Sasku-Anhalt nema ekvivalenta takvom sustavu državnog rasnog zakonodavstva i masovnog nasilja. Zato usporedba mora ostati usporedba pojedinih obrazaca i funkcija politike, a ne izjednačavanje režima.

Treća razlika odnosi se na mogućnost javne rasprave i institucionalne kontrole. AfD-ov program trenutačno je politička ponuda u demokratskom izbornom procesu i njegove bi mjere, ako bi se pokušale provesti, bile izložene ustavnim, sudskim, federalnim i društvenim ograničenjima. U nacističkoj Njemačkoj takvi su mehanizmi kontrole postupno uklonjeni.

Zašto je ova usporedba važna učiteljima Povijesti?

Ovaj slučaj može se čitati kao praktičan primjer povijesnog mišljenja. Usporedba nije traženje površnih podudarnosti niti etiketiranje suvremenih političkih aktera povijesnim nazivima. Potrebno je identificirati kriterije: Koju zadaću država dodjeljuje nastavi Povijesti? Smije li učenik doći do zaključka koji nije politički poželjan? Tko bira sadržaje i udžbenike? Kako se definiraju „dobra“ i „loša“ prošlost? Koje se skupine uključuju u zamišljenu nacionalnu zajednicu, a koje se od nje odvajaju? Kakav odnos postoji između sjećanja na vlastite žrtve i odgovornosti za počinjeno nasilje?

AfD-ov program posebno je koristan za takvu analizu jer svoje ciljeve iznosi otvoreno. Želi manje identitetske nesigurnosti, više afirmativne nacionalne povijesti, jasnije državne norme u školi i kulturi te snažniju diferencijaciju između pripadnika nacionalne zajednice i skupina koje se smatraju izvan nje. U nekoliko područja to doista podsjeća na mehanizme koji su se u Njemačkoj nakon 1933. koristili za nacionalizaciju obrazovanja i kulture.

Ali upravo povijesna disciplina zahtijeva završnu ogradu: sličan mehanizam nije isto što i isti režim, a analogija nije proročanstvo. Vrijednost usporedbe jest u tome da omogući preciznije prepoznavanje političke instrumentalizacije povijesti prije nego što se rasprava svede na dvije jednako neproduktivne krajnosti – tvrdnju da se „povijest ponavlja“ ili tvrdnju da se iz prošlosti ništa ne može uspoređivati sa sadašnjošću.

Izvori i literatura

Alternative für Deutschland Sachsen-Anhalt. (2026). Das Land zuerst. Regierungsprogramm der AfD Sachsen-Anhalt zur Landtagswahl 2026. https://afd-lsa.de/wp-content/uploads/2026/07/AfD_Sachsen-Anhalt_Regierungsprogramm_2026_230726-web.pdf

Bundeszentrale für politische Bildung. (2016). Schulgeschichte bis 1945: Von Preußen bis zum Dritten Reich. https://www.bpb.de/themen/bildung/dossier-bildung/229629/schulgeschichte-bis-1945-von-preussen-bis-zum-dritten-reich/

Bundeszentrale für politische Bildung. (2023). Behinderung und Bildungsungleichheiten. https://www.bpb.de/themen/bildung/dossier-bildung/509222/behinderung-und-bildungsungleichheiten/

German History in Documents and Images. (1938). Guidelines for Teaching History. https://germanhistorydocs.org/en/nazi-germany-1933-1945/guidelines-for-teaching-history-1938

Stiftung Bauhaus Dessau. Chronology. https://bauhaus-dessau.de/en/institution/chronology/

United States Holocaust Memorial Museum. Indoctrinating Youth. https://encyclopedia.ushmm.org/content/en/article/indoctrinating-youth

United States Holocaust Memorial Museum. Culture in the Third Reich: Disseminating the Nazi Worldview. https://encyclopedia.ushmm.org/content/en/article/culture-in-the-third-reich-disseminating-the-nazi-worldview

United States Holocaust Memorial Museum. Women in the Third Reich. https://encyclopedia.ushmm.org/content/en/article/women-in-the-third-reich

United States Holocaust Memorial Museum. Antisemitic Legislation 1933–1939. https://encyclopedia.ushmm.org/content/en/article/antisemitic-legislation-1933-1939

United States Holocaust Memorial Museum. The Biological State: Nazi Racial Hygiene, 1933–1939. https://encyclopedia.ushmm.org/content/en/article/the-biological-state-nazi-racial-hygiene-1933-1939

United States Holocaust Memorial Museum. Foundations of the Nazi State. https://encyclopedia.ushmm.org/content/en/article/foundations-of-the-nazi-state