U kasno poslijepodne 29. kolovoza 1526. vojska ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika II. Jagelovića raspadala se na Mohačkom polju. Kralj, koji je tek navršio dvadeset godina, napustio je bojište s malom pratnjom. Nakon toga nestao je.

Ta riječ – nestao – važnija je nego što se na prvi pogled čini. U danima nakon bitke nisu postojale sigurne vijesti o njegovoj sudbini. Europom su kružile glasine: da je živ, da je ranjen, da se sklonio na sigurno, da je poginuo. Tek naknadno njegova je smrt postala sigurnom činjenicom. A način na koji je stradao pretvorio se u jednu od najupečatljivijih priča srednjoeuropske povijesti.

Od nestaloga kralja do priče o Cseleu

Najvažniji rani opis bitke ostavio je Stjepan Brodarić (István Brodarics), kancelar i jedan od preživjelih sudionika Mohača. U djelu objavljenom 1528. zapisao je da je kraljevo tijelo naknadno pronađeno iznad Mohača, u blizini sela Csele, u dubokoj udolini ili procjepu u kojem je zbog tadašnje poplave Dunava voda bila viša nego obično. Tijelo je, prema njegovu opisu, bilo u punoj ratnoj opremi.

Ta formulacija ne daje nam jednostavnu scenu kakvu danas najčešće zamišljamo. Brodarić ne opisuje Ludovika kako pokušava preskočiti ili pregaziti današnji potok Csele, niti tvrdi da ga je sam oklop povukao na dno. On prije svega povezuje kraljevu smrt s prostorom Csele i iznimno vlažnim, poplavljenim krajolikom.

Kasniji su prikazi popunjavali praznine. U njima se pojavljuje konj koji posrće ili se prevrće, kralj koji završava u blatu ili vodi, oklop koji mu onemogućuje da se izvuče te pratilac István Aczél koji ga pokušava spasiti i pritom također stradava. Tako je složena i ne sasvim jasna epizoda postupno dobila prepoznatljiv narativni oblik: kralj je pobjegao s bojišta, pao u Csele i utopio se.

Je li uopće riječ o potoku?

Upravo je to pitanje posljednjih godina ponovno otvoreno. Problem je u tome što riječ „Csele“ u izvorima ne mora automatski značiti današnji potok. Csele je bilo i ime naselja, dok rani opisi spominju poplavni prostor, močvaru, jezero, duboku vodu ili udolinu povezanu s Dunavom. Povjesničari zato moraju rekonstruirati ne samo tekst izvora nego i krajolik koji je tijekom pet stoljeća snažno izmijenjen regulacijom Dunava, isušivanjem i promjenama riječnih korita.

Godine 2020. časopis Történelmi Szemle objavio je nekoliko radova upravo o tom problemu. Szabolcs Varga zaključio je da je Ludovik stradao uz desnu obalu Dunava pri prelasku Csele, pri čemu su obilne kiše i visoka voda pretvorile inače poznat put u smrtonosnu zamku.

Iste godine Norbert Pap, Péter Gyenizse, Máté Kitanics i Gábor Szalai ponudili su drukčiju rekonstrukciju. Prema njima, kralj nije stradao u samom potoku, nego je u blizini njegova ušća pokušao prijeći tada uži dunavski rukavac prema Mohácskom otoku. Nakon prelaska konj je ušao u raskvašenu udubinu na poplavnom području, nije se mogao osloboditi te je zbacio kralja. U toj rekonstrukciji upravo je močvarni dunavski krajolik, a ne današnji izgled Csele-patoka, ključ za razumijevanje nesreće.

Važno je da obje interpretacije polaze od istoga temeljnog zaključka: nema uvjerljivih dokaza da je kralj ubijen u političkoj zavjeri. Najbolje potkrijepljeno objašnjenje ostaje nesreća tijekom bijega. Rasprava se vodi oko toga gdje se točno dogodila i kako je izgledao posljednji niz događaja.

Jedini svjedok i potraga za tijelom

Priča postaje još zanimljivija kada se od kraljeve smrti prijeđe na potragu za njegovim tijelom. Ključna osoba bio je Ulrich Czettritz, kraljevski komornik koji je bio u pratnji Ludovika i čije je svjedočanstvo usmjerilo kasniju potragu. Kraljica Marija Habsburška poslala ga je natrag na područje Mohača, a pridružio mu se Ferenc Sárffy, zapovjednik Győra.

Sárffy je 19. listopada 1526. o potrazi izvijestio Brodarića. Prema njegovu izvještaju, Czettritz je već izdaleka pokazao mjesto nesreće. Ondje su u blatu pronašli mrtva kraljeva konja i dijelove kraljevske opreme, ali ne i tijelo. Pregledavali su okolne mrtve, a zatim su nedaleko ugledali svježi grob. Kada su ga otvorili, Czettritz je prema posebnom znaku na desnom stopalu prepoznao Ludovika; nakon pranja glave i lica identifikacija je dodatno potvrđena tjelesnim značajkama.

Takav opis daje priči gotovo forenzički karakter: svjedok, mjesto nesreće, ostaci konja, kraljevska oprema, potraga među tijelima i identifikacija prema fizičkim obilježjima. No upravo tu nastaju nova pitanja. Ako je tijelo bilo pronađeno i prethodno pokopano, tko ga je pronašao prije kraljičine skupine? Kako su znali da je riječ o kralju? Koliko možemo vjerovati detaljima izvještaja nastaloga u trenutku kada je potvrda Ludovikove smrti imala veliku političku važnost?

Je li pronađeno doista bilo kraljevo tijelo?

To pitanje nije samo proizvod suvremene sklonosti teorijama zavjere. Richárd Botlik, István Nemes i Balázs Tolvaj 2016. upozorili su na probleme u priči o identifikaciji. Posebno su istaknuli Sárffyjev opis iznenađujuće dobro očuvanoga tijela gotovo sedam tjedana nakon smrti te kronologiju širenja vijesti o pronalasku. Na temelju toga izrazili su sumnju da je u listopadu uistinu identificirano Ludovikovo tijelo.

Ta hipoteza nije postala općeprihvaćen zaključak historiografije. Ona je važna zato što pokazuje koliko su pojedinosti slučaja otvorene raspravi, ali sama sumnja nije dokaz zamjene tijela. Noviji radovi uglavnom i dalje polaze od toga da je Ludovik poginuo u nesreći kod Mohača i da je tijelo kasnije pronađeno i preneseno u Székesfehérvár, gdje je pokopano u studenome 1526.

Drugim riječima, treba razlikovati tri razine sigurnosti. Smrt kralja tijekom bijega nakon Mohačke bitke vrlo je dobro utemeljena. Nesreća s konjem u vodi ili raskvašenom poplavnom prostoru najbolje je objašnjenje okolnosti smrti. Ali pretvaranje toga u kadar u kojem točno znamo na kojem je metru potoka konj pao, kako se kralj našao pod njim i koliko je presudan bio oklop – to je već više nego što nam najraniji izvori dopuštaju tvrditi.

Zašto je teški oklop tako dobra priča?

Motiv teškoga oklopa gotovo je neodoljiv. U jednoj slici povezuje kraljev društveni položaj, srednjovjekovni način ratovanja i tragičnu ironiju: oprema koja ga je trebala zaštititi u borbi postaje uzrokom smrti nakon borbe. Zato se takve pojedinosti lako pamte i prenose.

Ali povijesna uvjerljivost priče ne ovisi o tome koliko je dramatična. Ratni oklop nije bio nepokretna željezna kutija, a vojnik u njemu mogao se kretati mnogo bolje nego što sugeriraju popularni stereotipi. Istodobno, iscrpljen čovjek koji padne s konja u duboko blato, vodu ili poplavnu udubinu – osobito ako je ozlijeđen i nosi dodatnu težinu – svakako je u životnoj opasnosti. Oklop je mogao otežati spašavanje, ali iz izvora ne možemo izvući čistu jednadžbu: „teški oklop = utapanje“.

Upravo zato priča o Ludovikovoj smrti vrijedi više kada je ne zatvorimo jednom slikom. Ona nam omogućuje pratiti kako se iz fragmenata svjedočanstava, geografije, kasnijih predaja i novih istraživačkih metoda gradi povijesna rekonstrukcija.

Što danas možemo reći?

Izvori i literatura

1. Brodarics, István. De conflictu Hungarorum cum Turcis ad Mohatz verissima descriptio (1528). Digitalno izdanje Mađarske elektroničke knjižnice.
2. Varga, Szabolcs (2020). „Megjegyzések II. Lajos király halálához“ [Napomene o smrti kralja Ludovika II.]. Történelmi Szemle, 62(1), 57–71.
3. Pap, Norbert; Gyenizse, Péter; Kitanics, Máté; Szalai, Gábor (2020). „II. Lajos halálának helye“ [Mjesto smrti Ludovika II.]. Történelmi Szemle, 62(1), 73–109.
4. Pap, Norbert; Gyenizse, Péter; Kitanics, Máté (2024). „Where and How Did King Louis II Die?“ U: Norbert Pap (ur.), The Battle of Mohács, 1526. Brill, 357–413.
5. Botlik, Richárd; Nemes, István; Tolvaj, Balázs (2016). „Our Doubts regarding the Identification of the Corpse of Louis II King of Bohemia and Hungary“. Orvostörténeti Közlemények, 62(1–4), 5–21.
6. Sárffy, Ferenc, izvještaj Stjepanu Brodariću, Győr, 19. listopada 1526.; tekst u kritičkom izdanju Brodarićeve korespondencije.