Društvene mreže omogućile su da povijesni sadržaji dopru do publike kakvu stručni časopisi i knjige gotovo nikada nisu imali. To je velika prilika za javnu povijest, ali istodobno i prostor u kojem se iskrivljene, dekontekstualizirane ili potpuno izmišljene „povijesne činjenice“ mogu širiti velikom brzinom. Posebno su problematične objave koje prošlost ne koriste kako bi objasnile neki događaj ili proces, nego kako bi suvremenim čitateljima ponudile jednostavnog neprijatelja: drugi narod, naciju, vjeru ili društvenu skupinu.
Dobar primjer takve zlouporabe prošlosti predstavlja tekst koji je Facebook stranica Kraljevina Hrvatska objavila 10. kolovoza 2026. pod tezom da su „Srbi jedini europski narod osuđen za genocid“. Slijedi dugačak prikaz navodnih srpskih genocida od početka 19. stoljeća do rata na Kosovu, uz tvrdnje o „srpskoj ćudi“, „genocidnosti srpskog naroda“ i osobinama navodno usađenima tijekom stoljeća osmanske vlasti.
Problem takvog teksta nije samo u tome što sadržava pogrešne podatke. Mnogo je važniji način na koji od stvarnih povijesnih zločina, netočnih tvrdnji i proizvoljnih brojki konstruira priču o nepromjenjivom karakteru jednoga naroda.
Rastavimo konstrukciju na sastavne dijelove
- Od počinitelja do cijeloga naroda
Prva manipulacija sadržana je već u tvrdnji da je neki narod „osuđen za genocid“. Međunarodni kazneni sudovi ne sude narodima. Sude pojedincima. Međunarodni sud pravde može utvrđivati odgovornost države prema međunarodnim konvencijama, ali ni tada ne utvrđuje „krivnju naroda“. Za genocid u Srebrenici pravomoćno su osuđeni konkretni pojedinci, među njima Ratko Mladić i Radovan Karadžić. Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove navodi njihove osude za genocid u Srebrenici, uz druge ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.
To je bitna razlika: zločin imaju počinitelji, zapovjednici, organizacije i institucije; etnička pripadnost milijuna ljudi nije kaznena kategorija. Protupitanje uvijek može biti jesmo li mi Hrvati krivi za tri genocida koje su počinili ustaše tijekom Drugog svjetskog rata?
- Što je zapravo presuđeno Srbiji?
Objava tvrdi da je Srbija „osuđena za sudjelovanje“ u genocidu. To nije ono što je Međunarodni sud pravde presudio 2007. godine. Sud je utvrdio da je genocid počinjen u Srebrenici. Međutim, nije utvrdio da je Srbija počinila genocid niti da je bila suučesnik u njegovu počinjenju. Utvrdio je da je Srbija prekršila svoju međunarodnu obvezu jer nije spriječila genocid i jer nije u potpunosti surađivala s ICTY-jem. Razlika možda izgleda pravnički sitna, ali upravo je suprotno: riječ je o razlici između onoga što je sud presudio i onoga što autor propagandnog teksta želi da čitatelj povjeruje da je presuđeno.
- UN-ova rezolucija govori upravo suprotno od onoga što joj objava pripisuje
Posebno je zanimljivo pozivanje na Rezoluciju Opće skupštine UN-a 78/282 iz 2024., kojom je 11. srpnja proglašen Međunarodnim danom promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici. Rezolucija je prihvaćena sa 84 glasa za, 19 protiv i 68 suzdržanih. U analiziranoj objavi rezolucija se predstavlja gotovo kao međunarodna potvrda da su Srbi „genocidni narod“. Tekst rezolucije, međutim, naglašava upravo suprotan princip: kaznena odgovornost prema međunarodnom pravu individualna je i ne može se pripisati etničkoj, vjerskoj ili drugoj skupini kao cjelini. Drugim riječima, dokument koji se koristi kao „dokaz“ kolektivne krivnje odbacuje upravo takvu kolektivizaciju odgovornosti.
- Svaki zločin postaje „genocid“
U objavi se riječ genocid pojavljuje uz gotovo svaki rat, ustanak, pokolj, progon ili političko nasilje od 1804. do 1999. godine. Genocid, međutim, nije sinonim za vrlo težak zločin. Prema Konvenciji o genocidu riječ je o određenim djelima počinjenima s namjerom uništenja, u cijelosti ili djelomično, nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine kao takve. Upravo je posebna namjera jedan od razloga zbog kojih je genocid teško dokaziva i precizno određena pravna kategorija.
To se dobro vidi i u presudi Međunarodnog suda pravde iz 2015. u predmetu Hrvatska protiv Srbije. Sud je utvrdio postojanje djela koja mogu odgovarati fizičkim elementima genocida, ali nije utvrdio potrebnu genocidnu namjeru te je odbacio hrvatsku tužbu. Odbacio je i srbijansku protutužbu povezanu s Operacijom Oluja. Ratni zločin nije zato manje strašan ako ga pravno ne nazivamo genocidom. Upravo suprotno: preciznim imenovanjem zločina poštujemo žrtve i ono što o zločinu možemo dokazati.
- Stvarni zločini koriste se kao sidro za neistinite tvrdnje
Najopasniji propagandni tekstovi nisu potpuno izmišljeni. Oni obično sadržavaju dovoljno istinitih podataka da bi ostatak konstrukcije djelovao uvjerljivo. Tijekom Prvoga srpskog ustanka, primjerice, doista je bilo teškog progona muslimanskoga stanovništva. Hrvatska enciklopedija govori o „bezobzirnom progonu“ Muslimana na oslobođenom području. Četničke organizacije i postrojbe također su zastupale velikosrpske programe, provodile etničko nasilje i tijekom Drugoga svjetskog rata počinile masovne zločine nad Hrvatima i Muslimanima.
Jednako tako, zločini srpskih i jugoslavenskih snaga tijekom ratova 1990-ih nisu predmet ozbiljnoga historiografskog spora, kao što nije sporno ni da je u Srebrenici 1995. počinjen genocid. Ali iz dokumentiranog zločina ne slijedi zaključak da je počiniteljev narod „genocidan“. Upravo tu propagandni tekst izvodi svoj najvažniji trik: čitatelju najprije pokaže stvarni zločin, a zatim ga postupno navikava da prihvati potpuno drukčiju tvrdnju o kolektivnoj naravi milijuna ljudi.
- Brojke stvaraju privid znanstvenosti
Objava obiluje preciznim brojkama: 1 200 000, 1 590 000, 150 000, 200 000, 550 000… Međutim, uz njih uglavnom nema izvora, autora, arhivskog dokumenta, demografske studije ili historiografskog istraživanja. Preciznost broja sama po sebi nije dokaz njegove točnosti.
Kada se, primjerice, tvrdi da je tijekom Balkanskih ratova ubijeno više od milijun i pol civila ili da su „srpski partizani“ nakon Drugoga svjetskog rata ubili 550 000 Hrvata, riječ je o tvrdnjama koje bi – kada bi bile točne – predstavljale historiografske činjenice golemih razmjera. Za njih bi morala postojati opsežna demografska, arhivska i historiografska literatura. U objavi nema ničega od toga. Funkcija takvih brojki nije omogućiti provjeru. Njihova je funkcija impresionirati čitatelja količinom navodnih dokaza.
„Srpska ćud“ nije povijesno objašnjenje
Najproblematičniji dio objave ipak nisu pojedinačni pogrešni datumi ili brojke. To je tvrdnja da je genocidnost „duboko utkana u nacionalnoj psihi“ Srba i da proizlazi iz stoljeća provedenih pod osmanskom vlašću. Takav način razmišljanja nema veze s povijesnom analizom. To je etnički esencijalizam: pretpostavka da milijuni ljudi kroz stoljeća dijele neku nepromjenjivu moralnu osobinu.
Isti obrazac kroz povijest mogao se primijeniti na gotovo svaki narod: uzeti njegove ratove i zločine, izostaviti sve što ne odgovara tezi, prikupiti što veće brojke i zatim zaključiti da oni otkrivaju „narav“ Hrvata, Nijemaca, Rusa, Turaka, Francuza, Britanaca ili bilo koga drugoga.
Objava pritom tvrdi i da Srbi nisu imali državnost prije 19. stoljeća. Dovoljno je otvoriti osnovnu povijesnu literaturu da se vidi problem: dinastija Nemanjića vladala je Srbijom od kraja 12. stoljeća, Stefan Prvovjenčani okrunjen je za kralja 1217., a Srbija je za cara Dušana sredinom 14. stoljeća bila značajna država jugoistočne Europe. Takva pogreška nije sporedna. Ona pokazuje koliko je autoru povijesna činjenica manje važna od priče koju želi ispričati.
Kritika propagande nije relativiziranje zločina
Na ovome mjestu vrijedi izbjeći drugu krajnost. Utvrditi da Srbi nisu „genocidan narod“ ne znači negirati genocid u Srebrenici, Vukovar, Škabrnju, Ovčaru, opsadu Sarajeva, logore, protjerivanja, masovne grobnice ili zločine počinjene na Kosovu. Ne znači ni zanemariti velikosrpske politike koje su pridonijele ratovima 1990-ih.
Upravo suprotno. Ako želimo razumjeti kako su takvi zločini postali mogući, moramo istraživati političke odluke, nacionalističke ideologije, propagandu, institucije, zapovjedne strukture, društvene okolnosti i konkretne počinitelje. Tvrdnja da je uzrok svega „srpska ćud“ prekida istraživanje upravo tamo gdje bi ono trebalo početi.
Povijest može biti upozorenje, ali ne optužnica protiv potomaka
Ovakve objave pokazuju zašto je javna povijest važna. Problem nije samo hoće li netko zapamtiti pogrešan broj ili godinu. Problem nastaje kada se prošlost pretvori u zbirku optužnica protiv ljudi koji danas žive.
Povijest može i treba govoriti o počiniteljima. Treba govoriti o agresiji, genocidu, etničkom čišćenju, ratnim zločinima, logorima i masovnim grobnicama. Treba imenovati politike i ljude koji su ih osmislili, naredili, omogućili ili izvršili. Jednako tako treba čuvati sjećanje na žrtve. Ali njezina svrha nije stvarati nasljednu krivnju.
Kada iz rečenice „pripadnici neke vojske počinili su zločin“ prijeđemo na „taj je narod po svojoj naravi zločinački“, napustili smo povijest i ušli u područje propagande. A upravo nas iskustvo 20. stoljeća dovoljno jasno upozorava kamo takva propaganda može voditi. Povijest bi trebala pomoći da razumijemo kako su prošli sukobi nastali kako ih ne bismo ponavljali. Ne bi trebala proizvoditi argumente za sljedeći sukob.
Čitajte Hrvatski povijesti portal – vrlo je poučan.
