Kako preživjeti reformu?

Martina Glučina, članica Stručne radne skupine za Povijest, piše o iskustvu rada na reformi. U jeku javnog linča i prozivki preko televizije, emisije Otvoreno, dnevnika, novina, portala i svih ostalih mjesta preko kojih se može poslati određena poruka javnosti o Cjelokupnoj kurikularnoj reformi, odlučih ipak nešto napisati.

Postavila sam sebi sljedeća pitanja za koja vjerujem da si i drugi postavljaju: Zašto sam se uključila u reformu? Jesam li zamišljala ovakav tijek događaja? Je li mi sve to trebalo u životu? Zašto sam razočarana? Hoću li “preživjeti”?

1. Zašto sam se uključila u reformu?
Prije godinu dana bio je raspisan javni poziv za sudjelovanje u velikom nacionalnom projektu reforme obrazovanja. I eto, javila sam se na taj poziv. Poslala sam životopis, motivacijsko pismo u kojem sam obrazložila zašto se javljam te nacrt kako vidim buduću nastavu povijesti. Svi koji me poznaju kao osobu i kao nastavnika podržali su me, mislim prije svega na svoju obitelj i kolege iz škole. Iskrena srca, napisala sam ono što mislim, vođena prije svega ljubavlju prema svojim učenicima i radu u nastavi. Vjerujte, nisam mislila da će me pozvati ali vodila sam se mišlju da treba pokušati.
Nakon mjesec dana dobila sam odgovor da sam primljena u Stručnu radnu skupinu za izradu predmetnog kurikuluma. Ta odluka mi je promijenila život, a da toga tada nisam bila svjesna.

2. Kako je bilo raditi dokument “čudnog” imena?
Uslijedili su mjeseci mukotrpnih sati vožnji autobusom, suludih rokova i loših uvjeta rada, ali i bezbroj lijepih trenutaka suradnje i učenja od drugih, stvaranja, osjećaja intelektualne ispunjenosti.

Toliko entuzijazma na jednom mjestu, kreativnosti, rasprava, svađa, mirenja, kava, bezbroj sati na Skypeu… To uključuje i ludo radno vrijeme od 10, a nekada i 15 sati rada dnevno, vrlo malo sna, česte obilaske hladnjaka i mnogo slatkiša, što se vidjelo na kilaži. Naravno, to znači veliki stres ali to je bolji dio naše priče.

Objavili smo dokument Prijedloga kurikuluma povijesti i izložili sebe i svoj rad javnosti. Kako smo svi mi koji radimo u nastavi na neki način izloženi kritikama, mislila sam da to neće biti problem. No, tu je kvaka. Stručna rasprava koja je uslijedila pretvorila se u sve samo ne u stručnu raspravu. Kad to kažem, ne mislim na kolege učitelje i nastavnike. Mislim na korištenje medija u svrhu rušenja digniteta svih nas koji smo radili na reformi. Uslijedili su pozivi novinara i svatko je htio ispričati svoju priču o reformi. Uz pozitivne reakcije, krenule su i one negativne, od vijesti da se reforma ukida, do bombastičnih napisa u novinama, početka prozivki svih koji su radili i optužbi za nestručnost, ideološku pripadnost, nacionalnu pripadnost i štošta drugo za što sam prepristojna napisati. To je bio tek početak.

Potom je trebalo odraditi predstavljanje Prijedloga kolegama iz škola i odgovoriti na njihova pitanja, prijedloge, komentare, voziti od grada do grada, prezentirati i uz to odrađivati nastavu. Nakon dostavljenih komentara sve smo pročitali, analizirali, te počeli raditi na drugoj inačici dokumenta. Trebalo je odgovoriti na osvrte i obrazložiti što smo usvojili, a što nismo, zašto jesmo/nismo… (smiley)

Moram priznati da je i ta etapa rada bila iznimno naporna jer nakon rada u školi, dođeš kući i provedeš još nekoliko sati na laptopu, promišljajući o svakoj riječi koju ćeš napisati. Usputno rečeno, taj dio smo radili bez ikakve materijalne naknade.

3. Zašto sam razočarana?
Duga je lista razloga, pa krenimo redom. Dionica reforme koja se zove stručna rasprava, pokazala je svu podijeljenost društva u kojem živimo. Rad za bolju budućnost okaljan je: lažima, politikanstvom, udarcima ispod struka, osobnim interesima… I opet, ne mislim na kolege učitelje i nastavnike, i ne mislim na one koji argumentirano iznose drugačiji stav. Mjesto dijaloga pretvorilo se u ring gdje se stvari postavljaju na odnos MI ili ONI. To je ipak previše za “male”, obične ljude poput mene. Na to nas nitko nije upozorio.

Tako smo na portalima dobili razne epitete kao npr. marksisti, jugonostalgičari, srbofili, crvena bagra, Jokićevci, Jovanovićeva banda, komunjare, Milanovićev kadar, rušitelji hrvatstva, zatirači nacije, anarhisti, ateisti, sotonjare itd., glagole: ubiti, tjeraj, goni, satri, zatvori… Uglavnom, ne baš lijepe stvari od onih koji većinom ništa od našeg rada nisu ni pročitali. Ono što mi je žalosno, uz sav taj govor mržnje jest i nepismenost. To su najčešće komentari s vrlo mnogo pravopisnih grešaka, što još više potvrđuje da je reforma potrebna. Sama retorika govori i o stanju duha naše nacije, jer upravo ti mrzitelji sebe predstavljaju kao velike vjernike. To me dodatno žalosti jer sam i sama vjernica. Dobro poznajem Sveto pismo u kojem se Isus obraća u Ljubavi svima, pa i onima koji ga ne prihvaćaju. Zato se pitam čemu tolika mržnja?

Dodatno razočaranje je akademska zajednica pri čemu treba izdvojiti pojedine istupe u javnosti. Osobe koje sam cijenila, služe se lažima, izvlače iz konteksta, prozivaju a onda hine da su za suradnju. Kako je moguće dati nekom šamarčinu, a onda uvjeravati da to nije šamar? Primjer toga je izjava o “jugoslavenskom kurikulumu”, ideološkim bojama dokumenta, Domovinskom ratu. Opetovano ponavljanje u medijima od laži postane istina, pa većina povjeruje i počinje ponavljati tu “istinu”. Primjerice, nitko od dotičnih kritičara nije iznio sljedeće: Domovinski rat je obvezna tema i osnovnoj i u srednjoj školi; za razliku od dosadašnjeg programa neće se obrađivati na kraju nastavne godine nego sredinom drugog polugodišta, upravo iz razloga da se odradi kvalitetno; ili npr. Domovinski rat u srednjoj školi obrađivati će se minimalno 10 sati. To je nekako “prešućeno”. Još jedan razlog razočaranja jest šutnja nekih kolega, ne pitaju kako sam, kako se osjećam, je li to sve istina… Nastupi muk u mom društvu, o reformi se ne govori. Neki mi se prijatelji više ne javljaju. Pitam se onda jesu li mi ikad bili prijatelji?

4. Je li mi sve ovo trebalo?
Valjda jest jer se sve stvari u životu događaju s razlogom. Sve ima smisla, iako ne možemo uvijek dokučiti zašto je to baš tako. Iz svega se povuče i životna pouka. Naučiš i o sebi i o drugima. Velika pouka je kako uspravno hodati dok te drugi gaze.

5. Hoću li “preživjeti”?
DA. Zemlja se i dalje okreće oko Sunca. Tko god da radi iza nas sretno mu bilo. Nikoga ne mrzim i vjerujem da smo pokrenuli promjene koje će doći kad tad. Najvažnije od svega je da samu sebe mogu pogledati u ogledalo. Osjećaj čiste savjesti nitko ne može platiti.

I zato smo kao skupina prvi objavili drugu inačicu dokumenta, da se vidi koliko smo radili, što smo od primjedbi usvojili. Dostupna je na kurikulum.hr kao i sve do sada, javno i transparentno.

Poruka za kraj:
Ne želimo djecu učiti ŠTO misliti nego KAKO misliti.

Odrasla sam u vremenu kada si morao znati samo jednu istinu, a nju nisi smio propitivati ni sumnjati. Nitko normalan NE želi živjeti u totalitarizmu. Ovo je 21. stoljeće.