Napoleon Bonaparte je 14. rujna 1812. ušao u Moskvu. Nakon pobjede u Bitci kod Borodina zauzimanje Moskve je, prema Napoleonovoj zamisli, trebalo konačno prisiliti ruskog cara Aleksandra I. na kapitulaciju. Međutim, kada je Napoleon stigao do Moskve zatekao je gotovo napušten grad – većina stanovništva i vlasti bila je evakuirana, a ruske trupe su povukle. Ubrzo nakon Napoleonovog ulaska, u Moskvi su izbili veliki požari, koji su uništili značajan dio grada i otežali francusku okupaciju.
Reklame se ne prikazuju članovima Clionaut Akademije:
Suočen s nestašicom zaliha i nadolazećom ruskom zimom, bio je prisiljen na povlačenje iz Rusije u listopadu 1812., što je postalo jedan od ključnih trenutaka njegovog poraza.
Napoleon je navodno prilikom ulaska u Moskvu izjavio “Hrvati to su najbolji vojnici svijeta. Kad bih imao samo 100 000 Hrvata, osvojio bih čitav svijet.”
Provjera točnosti
Ta navodna Napoleonova izjava se često ponavlja i postala je dio nacionalne mitologije o hrabrosti Hrvata. Ne postoje vjerodostojni povijesni izvori ni dokazi koji potvrđuju da je Napoleon Bonaparte doista izrekao ovu rečenicu o Hrvatima, niti da ju je izrekao 14. rujna 1812. Gotovo svi relevantni povjesničari smatraju kako je riječ o izmišljenoj izjavi bez utemeljenja u primarnim izvorima.
U opsežnim zbirkama Napoleonove korespondencije, govora i memoara ne nalazi se nikakav zapis koji bi potvrdio citiranu izjavu. Napoleon je iza sebe ostavio velik broj pisama i govora (kao i kasnije komentare svojih suvremenika), no ova se rečenica ne pojavljuje ni u jednom od tih dokumenata. Takve su izjave – ako bi se uopće bile izrečene – vjerojatno trebale ostati zabilježene u memoarima generala, diplomata ili drugih službenih svjedoka, no nema ih.
Nacionalni mitovi o hrabrosti vojnika
U više je zemalja (primjerice Poljskoj, Irskoj, Škotskoj) zabilježen sličan obrazac legendi o tome da je Napoleon hvalio baš njihovu naciju kao “najhrabriju” ili “najbolju vojsku” uz tvrdnju da bi mu tobože 100 000 (ili neki drugi broj) upravo tih vojnika bilo dovoljno za osvajanje cijelog svijeta. Ovakvi se mitovi redovito javljaju bez valjanih primarnih dokaza.
Nacionalni mitovi o neustrašivosti vojske ponavljaju se jer služe jačanju kolektivnog identiteta, ponosa i patriotizma, posebno u vremenima političkih ili društvenih izazova. Takve legende često nastaju kroz usmenu predaju, ratne propagande ili naknadne interpretacije povijesti, gdje se pojedinačni vojni uspjesi preuveličavaju i generaliziraju na cijelu naciju. Također, činjenica da su mnogi slavni vojskovođe koristili vojnike iz različitih zemalja omogućuje širenje sličnih priča u raznim kulturama, pri čemu se izvorni kontekst zanemaruje, a izjava prilagođava nacionalnim potrebama.
Napoleon je u sklopu Ilirskih provincija (1809. – 1813.) uključio hrvatske krajeve te regrutirao i vojnike iz tih područja. Oni su se nerijetko dokazali na bojišnicama, no to ne znači da je Napoleon baš izgovorio navedeni citat.
Pitanja za analizu i razmišljanje
- Zašto je Napoleon očekivao da će zauzimanje Moskve prisiliti ruskog cara na kapitulaciju? Je li podcijenio protivnika?
- Koji su glavni razlozi Napoleonovog neuspjeha u Rusiji? Kako su klima, logistika i strategija utjecali na ishod?
- Kako povjesničari utvrđuju vjerodostojnost povijesnih izvora? Koji dokazi nedostaju za potvrdu navodne Napoleonove izjave o Hrvatima?
- Zašto je važno oslanjati se na primarne izvore u povijesnim istraživanjima? Koje opasnosti donosi nekritičko prihvaćanje neprovjerenih tvrdnji?
- Zašto bi se mit o Napoleonovom navodnom komentaru o Hrvatima mogao smatrati dijelom nacionalnog identiteta? Kakvu ulogu imaju ovakvi mitovi u oblikovanju slike o vlastitoj naciji?
- Zašto su slični mitovi prisutni i u drugim nacijama, poput Poljske, Irske i Škotske? Što nam to govori o univerzalnim obrascima stvaranja nacionalnih identiteta?
- Kako nacionalni mitovi mogu utjecati na povijesnu svijest i način na koji ljudi percipiraju vlastitu povijest?
- Postoji li razlika između ponosa nacionalnim naslijeđem i nekritičkog prihvaćanja mitova? Kako možemo biti ponosni na svoju prošlost, a da pri tome ostanemo kritični prema neutemeljenim tvrdnjama?
- Kako političari i mediji mogu koristiti nacionalne mitove za oblikovanje javnog mnijenja?
- Može li vjerovanje u neprovjerene povijesne tvrdnje utjecati na donošenje političkih odluka? Možete li navesti primjer iz prošlosti ili suvremenog društva?
- U kojem trenutku nacionalni mitovi postaju problematični? Mogu li potaknuti stereotipe, netrpeljivost ili povijesne netočnosti?
- Kako biste nekome argumentirano objasnili da je priča o Napoleonovom komentaru o Hrvatima vjerojatno izmišljena, bez da umanjite povijesnu ulogu hrvatskih vojnika?
Odgovori na pitanja
Zašto je Napoleon očekivao da će zauzimanje Moskve prisiliti ruskog cara na kapitulaciju? Je li podcijenio protivnika?
- Napoleon je vjerovao da je Moskva ključni politički i ekonomski centar Rusije te da bi njen pad psihološki slomio cara Aleksandra I. Međutim, podcijenio je rusku strategiju “spaljene zemlje”, kojom su Rusi svjesno žrtvovali vlastite gradove i resurse kako bi iscrpili Francuze.
Koji su glavni razlozi Napoleonovog neuspjeha u Rusiji? Kako su klima, logistika i strategija utjecali na ishod?
- Napoleonova vojska nije bila spremna za dugotrajni rat u surovim ruskim uvjetima. Ruska zima, nestašica hrane i opskrbe te neprestani gerilski napadi oslabili su njegovu vojsku. Povlačenje kroz snježnu pustoš uzrokovalo je ogroman broj žrtava.
Kako povjesničari utvrđuju vjerodostojnost povijesnih izvora? Koji dokazi nedostaju za potvrdu navodne Napoleonove izjave o Hrvatima?
- Povjesničari koriste primarne izvore poput službenih dokumenata, pisama, govora i memoara suvremenika. U ovom slučaju, u Napoleonovim zapisima ne postoji nikakav dokaz da je ikada izrekao tu rečenicu, što ukazuje na to da je riječ o mitu.
Zašto je važno oslanjati se na primarne izvore u povijesnim istraživanjima? Koje opasnosti donosi nekritičko prihvaćanje neprovjerenih tvrdnji?
- Primarni izvori omogućuju objektivniji uvid u događaje i sprječavaju širenje netočnih informacija. Nekritičko prihvaćanje mitova može dovesti do iskrivljavanja povijesti, nacionalističkih interpretacija i manipulacije javnim mnijenjem.
- Zašto bi se mit o Napoleonovom navodnom komentaru o Hrvatima mogao smatrati dijelom nacionalnog identiteta? Kakvu ulogu imaju ovakvi mitovi u oblikovanju slike o vlastitoj naciji?
- Ovakvi mitovi služe jačanju osjećaja ponosa i pripadnosti. Prikazuju naciju u pozitivnom svjetlu, kao hrabru i cijenjenu, čak i ako nisu povijesno točni.
- Zašto su slični mitovi prisutni i u drugim nacijama, poput Poljske, Irske i Škotske? Što nam to govori o univerzalnim obrascima stvaranja nacionalnih identiteta?
- Svaka nacija želi istaknuti vlastitu vrijednost i doprinos svjetskoj povijesti. Ovi mitovi često nastaju u trenucima kada nacija traži potvrdu svog značaja, bilo kroz ratove, oslobodilačke borbe ili traženje međunarodnog priznanja.
- Kako nacionalni mitovi mogu utjecati na povijesnu svijest i način na koji ljudi percipiraju vlastitu povijest?
- Mogu potaknuti ponos, ali i dovesti do iskrivljavanja prošlosti. Ako se ne preispituju, mogu stvoriti iluziju o nepobjedivosti vlastite nacije i potaknuti stereotipe o drugima.
- Postoji li razlika između ponosa nacionalnim naslijeđem i nekritičkog prihvaćanja mitova? Kako možemo biti ponosni na svoju prošlost, a da pri tome ostanemo kritični prema neutemeljenim tvrdnjama?
- Ponos se temelji na stvarnim povijesnim činjenicama, dok nekritičko prihvaćanje mitova može dovesti do samoobmane. Važno je prepoznati stvarne povijesne uspjehe, ali i prihvatiti objektivne analize koje razotkrivaju netočne tvrdnje.
- Kako političari i mediji mogu koristiti nacionalne mitove za oblikovanje javnog mnijenja?
- Može li vjerovanje u neprovjerene povijesne tvrdnje utjecati na donošenje političkih odluka? Možete li navesti primjer iz prošlosti ili suvremenog društva?
- Da. Primjer je upotreba mita o “ubodu nožem u leđa” u Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata, koji je pomagao nacistima u preuzimanju vlasti. Slični mitovi mogu utjecati na revizionizam i opravdavanje agresivnih politika.
- U kojem trenutku nacionalni mitovi postaju problematični? Mogu li potaknuti stereotipe, netrpeljivost ili povijesne netočnosti?
- Postaju problematični kada služe isključivanju drugih, opravdavanju nasilja ili širenju lažne slike o prošlosti. Mogu potaknuti nacionalizam i prezir prema drugim narodima.
- Kako biste nekome argumentirano objasnili da je priča o Napoleonovom komentaru o Hrvatima vjerojatno izmišljena, bez da umanjite povijesnu ulogu hrvatskih vojnika?
- Naglasio bih da su hrvatski vojnici doista sudjelovali u Napoleonovim ratovima i pokazali hrabrost, ali da ne postoje vjerodostojni dokazi za tu izjavu. Pritom bih istaknuo da ovakve legende postoje i u drugim zemljama, što pokazuje univerzalni obrazac stvaranja nacionalnih mitova.
Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.
