Na lijevoj obali Save, nasuprot središtu Beograda, krajem 1930-ih izgrađeno je moderno sajmište – Beogradski sajam, simbol gospodarskog napretka i suradnje među narodima. Samo nekoliko godina kasnije, to isto Sajmište postaje sinonim za smrt. Tijekom nacističke okupacije Jugoslavije, Sajmište je pretvoreno u koncentracijski logor koji je bio jedno od prvih organiziranih mjesta sustavnog istrebljenja židovske zajednice u Europi – Logor Sajmište ili Judenlager Semlin. U središtu grada, pred očima stanovnika Beograda, svakodnevno su se odvijali zločini. Time Sajmište postaje i simbol ravnodušnosti, straha i nesudjelovanja, ali i sjećanja koje je nakon rata dugo bilo potisnuto.
Reklame se ne prikazuju članovima Clionaut Akademije:
Položaj
Sajmište se nalazilo na lijevoj obali Save, preko puta središta Beograda, na prostoru tadašnjeg Zemuna, koji je tijekom Drugog svjetskog rata bio inkorporiran u NDH. NDH je taj teritorij dobila sporazumom između nacističke Njemačke i fašističke Italije nakon razbijanja Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. Unatoč tome što je teritorij bio unutar NDH, njemačke okupacijske vlasti u Srbiji (Gestapo, SS i Policija sigurnosti) uspostavile su i upravljale logorom. NDH je formalno dala suglasnost za osnivanje, ali nije imala kontrolu nad radom logora. Opskrbu logora osiguravala je Beogradska općina, pod njemačkom okupacijom.
Od logora za istrebljenje do prihvatnog logora
Logor Sajmište djelovao je od prosinaca 1941. do srpnja 1944., u dvije jasno razdvojene faze.
1. Jevrejski logor Zemun (prosinac 1941. – svibanj 1942.)
Nakon što su nacističke snage likvidirale većinu židovskih muškaraca (kroz logor Topovske šupe), preostale židovske žene, djeca i stariji – uglavnom iz Beograda i Banata – deportirani su na Sajmište. Logor je formalno bio na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, no cijelim sustavom je upravljala njemačka Gestapo i SS struktura. Srpske vlasti i NDH dale su logističku potporu – prijevoz, hranu i osiguranje perimetra logora.
U paviljonima bez grijanja i s oštećenim krovovima, u uvjetima brutalne zime 1941./42., mnogi su umrli od smrzavanja, gladi i bolesti.
Krajem ožujka 1942. u Beograd je dovezen specijalni kamion marke Saurer, poznat kao dušegupka. Njime su zatočenici odvoženi iz logora pod izgovorom preseljenja, a zapravo gušeni ispušnim plinovima tijekom vožnje do stratišta u Jajincima. Svakodnevno su odvožene desetine ljudi, često i bolesnici iz Jevrejske bolnice, čime je u kratkom vremenu pobijena gotovo cijela logorska populacija – oko 6.300 osoba, uglavnom Židova, ali i Roma.
Pišem ti iz stalske idile ležeći na slami dok se umesto zvezdanog neba nalazi nad mojom glavom drvena konstrukcija krova paviljona br. 3. Sa moje galerije (treće) koja se sastoji iz niza dasaka, a na kojoj nas tri imamo svaka po 80 cm u širini životnog prostora, posmatram ovaj lavirint, odnosno mravinjak bednika čije su tragedije brojne kao i oni koji žive ne zato sto su svesni da će jednom biti bolje, već zato što nemaju snage da prekinu sa životom. Ukoliko je to to.
Hilda Dajč (drugo pismo, 9.12.1941.)
2. Prihvatni logor Zemun (svibanj 1942. – srpanj 1944.)
Nakon „rješenja jevrejskog pitanja“ u Srbiji, kako je to s cinizmom opisano u nacističkim dokumentima, logor je nastavio djelovati kao Prihvatni logor Zemun (Semlin Anhaltelager). Tu su zatvarani Srbi, antifašisti, partizani, ratni zarobljenici, politički protivnici, pa i civili uhvaćeni u racijama. Mnogi su bili privremeno zatočeni, a potom deportirani na prisilni rad u Norvešku, Njemačku ili druge dijelove okupirane Europe.
U logoru je bilo malo hrane, higijenski uvjeti su bili očajni, a smještaj pretrpan. Od preko 30 000 zatočenika, najmanje 10 500 ih je umrlo od bolesti, izgladnjelosti ili su bili pogubljeni. Masovne grobnice nalazile su se u Bežaniji, Zemunu i Jajincima.
Skrivanje tragova i savezničko bombardiranje
Od 1943. godine, nacistička postrojba Sonderkommando 1005 započela je sustavno iskopavanje i spaljivanje tijela prethodno ubijenih žrtava kako bi se uništili dokazi o masovnim zločinima. Zarobljenici iz Sajmišta i Banjice prisilno su radili na spaljivanju posmrtnih ostataka svojih prethodnika. To je dio šire nacističke strategije negacije genocida, što dodatno otežava kasniju rekonstrukciju broja žrtava i točan tijek događaja.
U travnju 1944. logor je teško stradao u savezničkom zračnom napadu. Poginulo je 80 do 120 logoraša, a preživjeli su prebačeni u druge logore. U srpnju 1944. logor je službeno zatvoren.
Drugog dana Uskrsa bili smo kao na oknu Etne ili na nekom vrelom gejziru. Sve se treslo pod nama i nad nama, sevalo i buktalo, i gušilo pod prašinom i dimom. Iako sam preživeo bombardovanje za vreme aprilskog rata 1941. – nigde nije bilo ovako. Krug je bio pokriven leševima i pokidanim telesima a pesak natopljen lokvama sveže i usirene krvi: prava kasapnica! Tu smo izgubili oko sto dvadeset ljudi. Pored mrtvih bilo je i nekoliko stotina ranjenih, te su neki logorski paviljoni bili pretvoreni u bolnice, iako nigde nije bilo postelja a još manje materijala za previjanje ili za hirurške operacije – mada je bilo više lekara i hirurga među samim zatvorenicima […] Za vreme bombardovanja žica je bila pokidana a betonski stubovi izvaljeni na nekoliko mesta, te su mnoge grupe navalile u bekstvo. Međutim, teren ka Savi i Zemunu je bio brisan, te je pokošeno sve što je krenulo. Njihovi leševi nisu unošeni u krug. Taj broj mrtvih nismo znali.
sjećanja dr. Dragomira Stevanovića, logorskog liječnika od 1942. do 1944.
Američki vojni kamermani su u ožujku i travnju 1945. boravili u Beogradu i okolici snimajući grad, ljude, krajolike i druge detalje. Slučajno je među ne probranim snimkama uočeno da su 30. ožujka i 4. travnja 1945. snimili i ostatke logora. Snimka bez vodenog žiga je dostupna u Shopu.
Zaboravljeno mjesto sjećanja
Unatoč razmjerima zločina, Sajmište nikada nije postalo centralno mjesto memorijalizacije Holokausta u bivšoj Jugoslaviji, za razliku od logora poput Jasenovca ili Auschwitza. Tijekom socijalističkog razdoblja, fokus je bio na „žrtvama fašizma“, dok se židovski identitet žrtava rijetko isticao.
Tek početkom 21. stoljeća pokrenute su ozbiljne inicijative za izgradnju Memorijalnog centra Staro Sajmište. Ipak, mnogi kritičari tvrde da je taj proces previše spor i da još uvijek nedostaje kritička kultura sjećanja u širem društvu.
Pitanja za razmišljanje i raspravu
- Zašto Sajmište nije dugo bilo u središtu javnog sjećanja?
- Tko je sve bio odgovoran za zločine – samo Gestapo, ili i lokalne strukture?
- Kako se odnosimo prema prostoru bivšeg logora danas – kao građani, učenici, društvo?
- Može li ignoriranje prošlosti stvoriti plodno tlo za ponavljanje zločina?
Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.
