Ante Starčević i Crkva

Ante Starčević (1823.–1896.) bio je katolik, zagovornik vjerske slobode i oštar kritičar političkog djelovanja svećenstva. Protivio se svjetovnoj vlasti pape, tražio ograničavanje crkvenog utjecaja na javne poslove i sukobljavao se s utjecajnim katoličkim dostojanstvenicima. Istodobno je branio pojedina tradicionalna katolička stajališta, a prema ateizmu je iskazivao nepovjerenje. Njegov odnos prema Crkvi bio je povezan s političkim uvjerenjima oblikovanima u Hrvatskoj druge polovice 19. stoljeća.

U političkom životu Hrvatske tijekom 19. stoljeća religija i politika bile su usko povezane. Katoličko svećenstvo imalo je znatan utjecaj na obrazovanje, kulturne ustanove i javno mišljenje, a pojedini su crkveni dostojanstvenici aktivno sudjelovali u stranačkim sukobima. Đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer bio je jedan od najutjecajnijih predstavnika Narodne stranke. U takvim je okolnostima Ante Starčević, ideolog i suosnivač Stranke prava, razvio izrazito kritičan odnos prema političkom djelovanju crkvene hijerarhije. Smatrao je da svećenstvo svojim autoritetom ne smije određivati političke odluke naroda, osobito kada se njegovo djelovanje podudara s interesima habsburških vlasti ili političkih stranaka kojima se protivio.

Starčevićeva kritika svećenstva zanimljiva je i zbog njegova obrazovanja. Odrastao je u katoličkom okruženju, a njegov stric Šime Starčević bio je svećenik i jezikoslovac. Ante Starčević studirao je filozofiju u Zagrebu, potom teologiju u Senju, a 1846. doktorirao je filozofiju u Pešti. Iako nije postao svećenik, religijska pitanja ostala su prisutna u njegovim političkim razmišljanjima. Prema historiografskoj analizi Tomislava Markusa, Starčević je zagovarao laicizaciju, odnosno odvajanje crkvenoga i državnoga područja djelovanja, ali je zadržao vjerovanje u Boga i besmrtnost duše.

Vjerska sloboda i hrvatska nacionalna ideja

Starčevićeva stajališta o religiji bila su povezana s njegovim shvaćanjem nacije. Zastupao je političko zajedništvo pripadnika različitih religija, smatrajući da vjeroispovijest ne smije određivati narodnu pripadnost. U Naputku za pristaše Stranke prava, sastavljenom 1870. i objavljenom u pravaškom tjedniku Hervatska 2. srpnja 1871., zapisao je:

„da vjera stvar duševnosti; da se po vjeri ne dijeli niti jedan narod”

U nastavku je zahtijevao slobodu vjere i odbacivao njezino prisilno nametanje. Smatrao je da sukobi između katolika, pravoslavaca i muslimana slabe mogućnost zajedničkog političkog djelovanja, a koriste protivnicima hrvatske samostalnosti. Religijska pripadnost, prema njegovu shvaćanju, nije trebala odlučivati o pripadnosti političkom narodu niti ograničavati prava pojedinca.

Takvo razumijevanje nacionalnog zajedništva imalo je ozbiljna ograničenja. Starčevićeva koncepcija hrvatske nacije obuhvaćala je stanovništvo mnogo širega prostora od današnje Hrvatske. Bosanskohercegovačke muslimane smatrao je dijelom hrvatskog naroda, a hrvatskim nacionalnim imenom obuhvaćao je i mnoge pravoslavne stanovnike te slovensko stanovništvo. Pritom je osporavao zasebnost srpskoga nacionalnog identiteta na područjima koja je smatrao hrvatskima. Njegova vjerska snošljivost stoga je postojala unutar nacionalne ideologije koja je priznavala religijske razlike, ali istodobno odbacivala određene nacionalne identitete.

Povezivanje vjerske slobode i nacionalnog pitanja objašnjava njegovu kritiku politički aktivnog svećenstva. Starčević je držao da svećenici mogu pridonositi moralnom životu zajednice, ali da im vjerska služba ne daje posebno pravo na odlučivanje o državnim poslovima. Dio svećenstva optuživao je za iskorištavanje povjerenja vjernika, održavanje političke poslušnosti i zaštitu vlastitih povlastica. Posebno je napadao crkvene predstavnike povezane s Narodnom strankom, smatrajući njezinu politiku suradnje s Bečom i Peštom štetnom za hrvatske interese.

Starčević je zagovarao i promjene unutar crkvenih zajednica. Zauzimao se za sudjelovanje vjernika u izboru svećenika i biskupa te upravljanju crkvenom imovinom. Ipak, među pravašima nije postojalo potpuno suglasje o ulozi svećenstva. Eugen Kvaternik, Starčevićev suradnik i suosnivač Stranke prava, smatrao je da svećenici imaju pravo djelovati i izvan crkve i škole, dok se Starčević zalagao za njihovo usredotočivanje na vjersku službu. Pravaški odnos prema Crkvi zato nije bio jedinstven ni tijekom razdoblja njihove najbliže suradnje.

Papinska vlast, Strossmayer i crkveni utjecaj na društvo

Europski događaji 1870. godine otvorili su pitanja odnosa duhovne i političke vlasti. U rujnu je talijanska vojska zauzela Rim, čime je završila svjetovna vladavina pape nad Papinskom Državom. Starčević je početkom 1871. o tome pisao u člancima Rim i Taliani i Papa – vladar. Smatrao je da je papinska svjetovna vlast štetila Katoličkoj crkvi jer je duhovni autoritet povezivala s političkom vlašću i teritorijalnim interesima. Istodobno je osudio talijansko vojno osvajanje Rima, držeći da stanovništvo nekog područja mora imati pravo odlučivati o svojoj političkoj pripadnosti. Protivljenje papinskoj vlasti tako je povezivao s protivljenjem državnoj vlasti nametnutoj vojnom silom.

Rasprave o položaju pape dodatno je potaknuo Prvi vatikanski koncil, održan 1869. i 1870. godine. Jedno od najspornijih pitanja bilo je proglašenje dogme o papinoj nezabludivosti, koja se odnosi na papino naučavanje o vjeri i moralu pod posebno određenim uvjetima. Đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer protivio se njezinu proglašenju i zastupao otvoreniji pristup drugim kršćanskim zajednicama. Takvi su istupi izazvali oštre reakcije u pravaškom tisku. Jasna Turkalj u istraživanju vjerske problematike tjednika Hervatska pokazuje da su Starčević, Kvaternik i drugi suradnici lista sudjelovali u polemikama protiv Strossmayera, pri čemu je Kvaternik bio osobito oštar.

Sukob sa Strossmayerom imao je političku pozadinu. Biskup je podupirao južnoslavensku suradnju i politiku Narodne stranke, dok je Starčević zastupao hrvatsko državno pravo i odbacivao jugoslavensku nacionalnu koncepciju. Njihove su se razlike prenosile i na crkvena pitanja, a polemike su postajale žešće tijekom 1871., osobito u vrijeme izbora za Hrvatski sabor. Starčević, poznat po antiklerikalnim stavovima, kritizirao je Strossmayera i zbog njegovih teoloških uvjerenja. Njegovo protivljenje političkom autoritetu svećenstva očito nije određivalo sva njegova stajališta o katoličkom nauku.

Pitanje crkvenog utjecaja posebno se otvorilo u raspravama o obrazovanju. Tijekom 19. stoljeća Katolička crkva imala je znatne ovlasti u nadzoru nad školama, a sekularizacija javnog školstva bila je jedan od zahtjeva dijela učiteljstva i liberalnih političkih krugova. Prva opća hrvatska učiteljska skupština, održana 1871., potaknula je raspravu o položaju učitelja i školskim reformama. Pravaški tjednik Hervatska podržavao je ograničavanje crkvenog nadzora nad školstvom, što je odgovaralo Starčevićevim političkim shvaćanjima. Njegova kritika obrazovnog sustava imala je i nacionalni sadržaj jer je smatrao da škole trebaju pridonositi obrazovanju slobodnih građana, a ne održavanju političke podređenosti. Reforme su nastavljene za banovanja Ivana Mažuranića, kada je zakonom iz 1874. javno školstvo u većoj mjeri stavljeno pod državni nadzor.

Premda je zagovarao vjersku slobodu, Starčević nije prihvaćao sve svjetonazore kao jednako pouzdanu osnovu društvenog života. Prema analizi Tomislava Markusa, vjerovanje u Boga i besmrtnost duše smatrao je važnim za moralnost pojedinca. Njegovo nepovjerenje prema ateistima bilo je toliko izraženo da je držao kako ih ne bi trebalo prihvaćati kao svjedoke. Takvo je stajalište teško uskladiti sa suvremenim razumijevanjem slobode savjesti, koje obuhvaća i pravo na nevjerovanje. Ipak, slična su ograničenja postojala i u dijelu europske liberalne misli. Starčevićevi pogledi povezivali su liberalne zahtjeve za ograničavanjem crkvene političke moći s tradicionalnim religijskim shvaćanjima morala.

Osobna religioznost ostala je prisutna do kraja njegova života. U oporuci sastavljenoj 26. srpnja 1895. Starčević je zatražio skroman sprovod, bez javnih počasti, glazbe, vijenaca i raskošnog lijesa. Istodobno je odredio da njegovo tijelo treba pokopati svećenik Rimokatoličke crkve prema njezinu obredu. Taj je zahtjev zapisao nakon desetljeća političkih sukoba s dijelom katoličke hijerarhije. Njegova osobna vjera i protivljenje političkom djelovanju Crkve ostali su odvojeni. Starčević je umro u Zagrebu 28. veljače 1896., a pokopan je na groblju u Šestinama.


Izvori i literatura

Primarni izvori

Starčević, Ante. „Naputak za pristaše Stranke prava”. Hervatska, br. 27, 2. srpnja 1871. Mrežni prijepis.

Starčević, Ante. „Rim i Taliani”. Hervatska, 8. siječnja 1871.

Starčević, Ante. „Papa – vladar”. Hervatska, 29. siječnja 1871.

Starčević, Ante. „Ovo je moja oporuka”. U: Djela dra Ante Starčevića, knjiga III., Znanstveno-političke razprave 1894.–1896., pretisak 1995., str. 463–464.

Historiografska literatura

Turkalj, Jasna (2023). „Vjerska problematika u pravaškom tjedniku Hervatska 1871. godine”. Povijesni prilozi, 42(64), 317–357. https://doi.org/10.22586/pp.v42i64.26080.

Markus, Tomislav (2009). „Društveni pogledi Ante Starčevića”. Časopis za suvremenu povijest, 41(3), 827–848. https://hrcak.srce.hr/57871.

Gross, Mirjana (2000). Izvorno pravaštvo: ideologija, agitacija, pokret. Zagreb: Golden marketing.

Enciklopedijski izvori

Leksikografski zavod Miroslav Krleža. „Starčević, Ante”. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. https://enciklopedija.hr/clanak/starcevic-ante-1823-1896.

Leksikografski zavod Miroslav Krleža. „Starčević, Ante”. Hrvatski biografski leksikon, mrežno izdanje. https://hbl.lzmk.hr/clanak/starcevic-ante.

Napomena o izvorima: Citirani ulomak iz Naputka naveden je prema mrežnom prijepisu. Starčevićevi članci iz 1871. razmatrani su prema historiografskoj analizi Jasne Turkalj. Navod iz oporuke potvrđen je prema objavljenom prijepisu s bibliografskom uputom na izdanje njegovih djela.

Kako citirati ovaj članak

Hrvatski povijesni portal · ISSN 1846-4432

Hajdarović, M. (2026, 11. studenoga). Ante Starčević i Crkva. Hrvatski povijesni portal. https://povijest.net/hpp/2026/ante-starcevic-i-crkva/

Miljenko Hajdarović
Miljenko Hajdarović

Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.

Članci: 762