Vremenska crta: Put prema miru 1918.

Američki predsjednik Woodrow Wilson predstavio je Kongresu program od četrnaest točaka za poslijeratno uređenje. Zalagao se za otvorenu diplomaciju, smanjenje naoružanja, određena teritorijalna rješenja i međunarodnu organizaciju za očuvanje mira. Program je utjecao na njemački zahtjev za pregovore u listopadu 1918., premda kasniji mirovni sporazumi nisu u cijelosti slijedili Wilsonova načela.

Savezničke snage napale su njemačke položaje kod Amiensa. Kombinacija pješaštva, topništva, tenkova i zrakoplovstva pridonijela je prodoru i pokazala slabosti njemačke obrane. Bitka se smatra početkom Stodnevne ofenzive, niza operacija u kojima su Saveznici preuzeli inicijativu na Zapadnom bojištu. Ti uspjesi, uz njemačku iscrpljenost, povećali su pritisak na vodstvo da zatraži primirje.

Nakon savezničkog proboja na Makedonskom bojištu bugarsko je izaslanstvo u Solunu potpisalo primirje sa Saveznicima. Sporazum je stupio na snagu 30. rujna. Njime je Bugarska pristala povući se s okupiranih područja i demobilizirati najveći dio vojske. Kao prva država među Središnjim silama koja je izašla iz ratovanja, dodatno je oslabila položaj svojih saveznika na jugoistoku Europe.

Nova njemačka vlada kancelara Maksimilijana Badenskog obratila se predsjedniku Wilsonu, prihvaćajući njegov program kao osnovu za pregovore. Zahtjev je uslijedio nakon što je njemačko vrhovno vojno zapovjedništvo priznalo da rat više ne može dobiti. Nota nosi datum 3. listopada, a poslana je u noći na 4. listopada. Vojni poraz tako je postupno prešao u diplomatsku i unutarnjopolitičku krizu.

Osmansko izaslanstvo pod vodstvom Rauf-bega potpisalo je s britanskim predstavnicima primirje na ratnom brodu HMS Agamemnon u luci Mudros na Lemnosu. Sporazum je stupio na snagu 31. listopada u podne. Predviđao je demobilizaciju i mogućnost savezničkog zaposjedanja važnih položaja. Prestanak ratovanja nije završio političke sukobe na području Osmanskog Carstva, gdje su slijedili okupacije i borbe za buduće granice.

Austro-ugarski i talijanski predstavnici potpisali su u Villi Giusti nedaleko od Padove primirje koje je stupilo na snagu 4. studenoga u 15 sati. Borbe na Talijanskom bojištu time su prestale, dok se Monarhija već politički raspadala. Hrvatski sabor još je 29. listopada prekinuo državnopravne veze s Austrijom i Ugarskom. Primirje je otvorilo i pitanje povlačenja te zaposjedanja teritorija na istočnoj obali Jadrana.

Njemačko izaslanstvo predvođeno Matthiasom Erzbergerom sastalo se s predstavnicima Saveznika na čelu s maršalom Ferdinandom Fochom u šumi kod Compiègnea. Pregovori su se vodili u željezničkom vagonu koji je služio kao Fochov stožer. Saveznici su postavili oštre vojne uvjete, među njima povlačenje njemačkih snaga i predaju oružja. Njemački su predstavnici mogli ishoditi tek ograničene izmjene.

Revolucionarni nemiri, pokrenuti pobunama mornara i radničko-vojničkim vijećima, zahvatili su Berlin. Kancelar Maksimilijan Badenski bez careva ovlaštenja objavio je abdikaciju Vilima II. i prenio kancelarsku dužnost na Friedricha Eberta. Philipp Scheidemann potom je proglasio njemačku republiku, a Karl Liebknecht socijalističku republiku. Car je službenu ispravu o abdikaciji potpisao 28. studenoga, nakon odlaska u nizozemsko izgnanstvo.

U Fochovu željezničkom vagonu u šumi kod Compiègnea njemački i saveznički predstavnici potpisali su primirje rano ujutro 11. studenoga. Prekid vatre na Zapadnom bojištu stupio je na snagu u 11 sati. Njemačka je prihvatila povlačenje s okupiranih područja, predaju opreme i druge stroge uvjete. Potpisan je sporazum o prekidu borbi, a ne konačni mirovni ugovor.

U Beogradu je regent Aleksandar Karađorđević proglasio ujedinjenje Kraljevine Srbije i zemalja Države Slovenaca, Hrvata i Srba u Kraljevstvo SHS. Država SHS nastala je u raspadu Austro-Ugarske, a Hrvatski sabor 29. listopada prekinuo je državnopravne veze s Monarhijom. Ujedinjenje nije naknadno potvrđeno u Hrvatskom saboru. Nova država nastala je u uvjetima neriješenih granica i nejednakih političkih očekivanja.

U Parizu je otvorena mirovna konferencija na kojoj su pobjedničke i pridružene države pregovarale o poslijeratnom poretku. Najveći utjecaj imali su čelnici Francuske, Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država i Italije, a sudjelovao je i Japan. Poražene Središnje sile nisu sudjelovale kao ravnopravni tvorci početnih uvjeta. Pregovori su se vodili o teritorijalnim pitanjima, sigurnosti, odštetama i međunarodnim institucijama.

U Dvorani zrcala Versajske palače Njemačka i savezničke države potpisale su mirovni ugovor. Sporazum je sadržavao teritorijalne odredbe, ograničenja njemačkih oružanih snaga, obveze vezane uz ratne odštete i statut Lige naroda. Na snagu je stupio 10. siječnja 1920. Nije bio jedini poslijeratni mirovni ugovor: Austrija, Bugarska, Mađarska i Osmansko Carstvo imale su zasebne mirovne sporazume.