Petstota obljetnica Mohačke bitke 2026. godine ponovno je usmjerila pozornost ne samo na događaje od 29. kolovoza 1526. nego i na pitanje kako je bitka tijekom vremena rekonstruirana. Među zanimljivim primjerima nalazi se karta naslovljena Mohaç Meydan Muharebesi (1526), odnosno „Mohačka bitka (1526.)“, objavljena 1979. u okviru turske vojnopovijesne literature.
Na prvi pogled riječ je o klasičnoj vojnoj karti: položaji postrojbi označeni su crvenom i plavom bojom, strelice pokazuju smjerove napada, ucrtani su putovi, naselja, vodotoci i reljef. No karta je zanimljivija ako je ne promatramo samo kao ilustraciju bitke, nego kao historiografsku rekonstrukciju – vizualnu tvrdnju o tome gdje su se postrojbe nalazile, koliko ih je bilo i kako se bitka odvijala.
Upravo je zato važno razlikovati dvije stvari. Karta govori o događaju iz 1526., ali sama potječe iz 1979. godine. Ona nije povijesni izvor nastao tijekom bitke, nego proizvod vojne historiografije 20. stoljeća.
Bibliografski katalog Türk Tarih Kurumu navodi publikaciju:
Önal, Rebii. Türk Silahlı Kuvvetleri tarihi: Osmanlı dönemi, III. cilt, 2. kısım 2 eki: Rodos’un fethi (1522). Ankara: Genelkurmay ATASE Başkanlığı, 1979.
Riječ je o izdanju turskoga Glavnog stožera iz serije publikacija o vojnoj povijesti Osmanskoga Carstva. Svezak sadržava dvije karte i tri vojne skice.
Prostor bitke
Desnom stranom karte dominira Dunav. Uz njega se nalazi Mohač, dok su južnije i zapadnije ucrtani Kölked, Nagynyárád, Majs, Udvar, Dályok i Lánycsók. Posebno su zanimljive oznake putova: Fünfkirchen yolu označava put prema Pečuhu, jer je Fünfkirchen njemačko ime Pécsa, Baranyavar yolu vodi prema Baranyaváru, dok karta bilježi i Nemeç yolu, doslovno „njemački put“.
Zapadno i jugozapadno od ravnice označene su uzvisine i vegetacija, dok je prema Dunavu prikazan razgranat sustav rukavaca, močvara i vodotoka. Na prostoru neposredno uz središte zamišljene bitke pojavljuju se oznake Földvár i Türk Tepesi, „Tursko brdo“. Takav raspored nije samo kartografska pozadina. Položaj Földvára jedan je od ključnih problema u istraživanju Mohačke bitke. István Brodarić, suvremenik i sudionik događaja, u svome je opisu bitke Földvár koristio kao važnu prostornu referencu. No točna lokacija srednjovjekovnoga naselja stoljećima kasnije nije bila sigurno poznata.
Karta iz 1979. središte sukoba smješta u prostor između Földvára, močvarne dunavske ravnice i područja današnjega Sátorhelya. Zanimljivo je da se sličan prostorni model pojavljuje i u dijelu suvremenih istraživanja. Norbert Pap i suradnici na temelju pisanih izvora, rekonstrukcije okoliša i geoinformacijskih metoda zagovaraju lokalizaciju Földvára i središnjega bojišta u području Sátorhelya. Rasprava ipak nije zaključena. János B. Szabó kritizirao je tu interpretaciju i upozorio da srednjovjekovna dokumentacija može upućivati prema području današnjega Udvara, dok je u drugoj istraživačkoj tradiciji značajan dio bojišta smještan bliže Majsu.
Zbog toga je karta iz 1979. zanimljiv dokument povijesti istraživanja: ona pokazuje da je model bojišta povezan sa Sátorhelyom i Földvárom postojao desetljećima prije današnjih arheoloških, geoinformacijskih i interdisciplinarnih projekata.
Crveno i plavo: dvije vojske
Legenda jasno razdvaja dvije strane. Crvenom bojom označeni su Macarlar – doslovno „Mađari“, a plavom Osmanlılar – Osmanlije. Naziv „Mađari“ treba čitati kao terminologiju autora karte, a ne kao precizan opis sastava vojske. Vojska kralja Ludovika II. bila je višesastavna i uključivala je, među ostalima, hrvatske, ugarske, češke, njemačke i poljske postrojbe. Hrvatski institut za povijest u prikazu Mohačke bitke procjenjuje vojsku kojom je zapovijedao Pavao Tomori na do približno 28 000 ljudi te posebno navodi hrvatske snage pod banom Franjom Batthyányjem.
Turska karta daje iznimno detaljan raspored te vojske. Navodi 2 000 konjanika pod Batthyányjem i Tahyjem, 10 000 pješaka i 80 topova u središnjoj skupini, 2 000 konjanika pod Perényijem, po 3 000 pod Tarczayem, Korlátkövijem te Trepkom i Schlickom, 1 000 pod Drágffyjem, zatim 2 000 lakih pješaka i 2 000 landsknehta.
Zbroj navedenih brojki daje oko 28 000 ljudi. To je možda najupečatljiviji element karte. Procjena iz 1979. vrlo je bliska nizu suvremenih procjena. Novija multidisciplinarna rekonstrukcija govori o približno 29 000 do 32 000 ljudi na kršćanskoj strani, uključujući 12 000 do 13 000 pješaka, dok starije i druge suvremene procjene često navode oko 25 000 do 30 000 ljudi. Drugim riječima, premda je karta stara gotovo pola stoljeća, njezina ukupna procjena kraljevske vojske nije bitno udaljena od današnjega raspona.
Topništvo: 80 nasuprot 300
Još je izrazitije podudaranje kod topništva. Karta navodi 80 topova uz vojsku Ludovika II. i ukupno 300 topova uz osmanske postrojbe: 30 uz rumelijsku vojsku i 270 u drugoj osmanskoj skupini. U jednoj od novijih rekonstrukcija za kršćansku se vojsku navodi približno 85 topova, a za Osmanlije 300, uz oko 1 600 ljudi povezanih s osmanskim topništvom. Sličnost brojki ne znači da danas znamo točan broj svakoga oružja koje je 29. kolovoza 1526. bilo spremno za djelovanje. Izvori i historiografske procjene nisu potpuno suglasni. No pokazuje da vojnohistoriografska rekonstrukcija iz 1979. u ovome segmentu nije tek proizvoljna ili zastarjela predodžba.
Osmanska vojska i problem zbrajanja
Osmanske su postrojbe u legendi raspoređene slovima od A do G. Pod Ibrahim-pašom prikazano je 12 000 rumelijskih spahija s 30 topova te 2 000 janjičara. Druga skupina uključuje 10 000 janjičara i 270 topova te 2 000 pješaka, a uz nju je naveden Behram-paša. Posebno su ucrtani 5 000 smederevskih konjanika pod Bali-begom, 5 000 bosanskih konjanika pod Husrev-begom te glavni stožer s 1 000 kapikulu konjanika. Doslovnim zbrajanjem brojki iz legende dobiva se približno 37 000 ljudi. To, međutim, ne treba poistovjetiti s ukupnom brojnošću osmanske vojske.
Današnje procjene cjelokupne osmanske sile znatno su veće i razlikuju se ovisno o tome računaju li se samo neposredne borbene postrojbe ili i prateće snage, flota, topnici i drugi dijelovi vojske. Jedna novija multidisciplinarna procjena navodi približno 80 000 pripadnika osmanskih oružanih snaga povezanih s bitkom, nasuprot približno 29 000–32 000 na protivničkoj strani. Druge historiografske procjene osmansku borbenu vojsku smještaju niže, približno između 50 000 i 70 000 ljudi.
Janjičari – brojka koja zahtijeva oprez
Posebnu pozornost privlači prikaz janjičara. Karta navodi 2 000 janjičara uz Ibrahim-pašu i još 10 000 uz osmansko središte. Prvih 2 000 vrlo dobro odgovara osmanskoj izvornoj tradiciji. Prema prikazu u TDV İslâm Ansiklopedisi, Ibrahim-paša krenuo je ispred glavne vojske s rumelijskim snagama, 2 000 janjičara naoružanih vatrenim oružjem i 150 topova.
Problem je odnos tih 2 000 prema ostalim janjičarima. Osmanski autori nisu potpuno suglasni u brojkama. Celalzade Mustafa spominje oko 4 000 janjičara s vatrenim oružjem koji su djelovali iza topništva, dok njegov brat Celalzade Salih navodi 10 000 janjičara u borbenim redovima, od kojih je 2 000 bilo pod Ibrahim-pašom. Zbog toga se 2 000 i 10 000 s karte ne bi trebalo automatski zbrajati u sigurnih 12 000 zasebnih janjičara. Karta ovdje prenosi jednu vojnohistoriografsku interpretaciju složenoga i djelomično proturječnog izvornog materijala.
Što govore strelice?
Crvene strelice na karti prikazuju napad vojske Ludovika II. prema osmanskim položajima. Plave strelice pokazuju osmansko djelovanje iz središta te kretanje konjice sa zapada i jugozapada prema protivničkom boku i pozadini.
Osnovna logika takve rekonstrukcije odgovara onome što se može izvesti iz suvremenih opisa i velikoga dijela historiografije. Kršćanska je vojska pokušala snažnim napadom iskoristiti trenutak dok se brojčano nadmoćnija osmanska vojska još razvijala u borbeni raspored. Prvi napad, osobito djelovanje teške konjice, postigao je određeni uspjeh protiv rumelijskih postrojbi. Nakon toga napad gubi snagu pred dubljim osmanskim rasporedom, djelovanjem janjičara, topništva i konjice. Suvremena mađarska komemorativna interpretacija također govori o početnom proboju rumelijske linije i kasnijem zaustavljanju napada u dodiru s osmanskim središtem.
Ipak, strelica na karti uvijek daje veći dojam sigurnosti nego što ga povijesni izvori omogućuju. Znamo smjerove općih pokreta. Možemo rekonstruirati položaj pojedinih skupina i slijed nekih događaja. Ne možemo, međutim, pratiti svaku postrojbu na način na koji bi to omogućio suvremeni stožerni zapis bojišta. Strelice su zato argument autora karte. One ne znače: „vojska se sigurno kretala upravo ovom crtom“, nego: „na temelju izvora i vojnopovijesne interpretacije autor smatra da se događaj približno ovako odvijao“.
Földvár, Majs, Sátorhely i Udvar: bitka koja još nema konačnu kartu
Možda najvažniji historiografski aspekt ove karte uopće nije broj vojnika, nego mjesto na koje smješta središte bitke. Istraživanje točne lokacije bojišta posljednjih je godina postalo interdisciplinarno područje u kojemu se kombiniraju pisani izvori, srednjovjekovne isprave, povijesne karte, rekonstrukcija nekadašnjega okoliša, GIS, arheološka istraživanja, nalazi projektila i analiza masovnih grobnica.
Pap, Kitanics, Gyenizse, Szalai i Polgár 2019. zaključili su da okoliš Majsa ne odgovara opisu srednjovjekovnoga Földvára te da izvori i rekonstruirani krajolik bolje odgovaraju području Sátorhelya. Pap i suradnici u istraživanju objavljenom krajem 2025. i u časopisnom svesku za 2026. nastavili su braniti takvu lokalizaciju, povezujući bojište i masovne grobnice kod Sátorhelya.
Nasuprot tomu, Szabó je upozorio na probleme takve interpretacije srednjovjekovnih isprava i kao mogućnost istaknuo područje oko Udvara. U arheološkoj raspravi prisutna je i lokalizacija važnoga dijela sukoba prema Majsu.
Stoga ni 500 godina nakon bitke nije moguće nacrtati jednu „konačnu“ kartu Mohača bez historiografskih ograda.
Karta kao historiografski tekst
Povijesna karta često djeluje uvjerljivije od pisanoga teksta. Broj je zapisan precizno. Pravokutnik označava postrojbu. Strelica ima jasan početak i završetak. Granice prostora izgledaju određeno. Takav grafički jezik lako stvara dojam da gledamo sam događaj. Ali karta Mohačke bitke iz 1979. zapravo je oblik historiografskoga teksta.
Autor je morao odlučiti gdje se nalazio Földvár. Morao je procijeniti broj vojnika. Morao je odrediti koje su jedinice bile dijelovi pojedinih formacija. Morao je povezati zapovjednike s postrojbama. Morao je pomiriti osmanske i kršćanske izvore. Morao je odrediti redoslijed napada i povlačenja. Na kraju je sve te odluke pretvorio u linije, brojke, pravokutnike i strelice.
Zbog toga karta istodobno govori o dvije povijesti. Prva je povijest 29. kolovoza 1526.: o vojskama Ludovika II. i Sulejmana I., o prostoru južno od Mohača, o napadima, topništvu, konjici i konačnom slomu kraljevske vojske. Druga je povijest istraživanja Mohača: o pokušajima povjesničara da iz nepotpunih, proturječnih i perspektivno različitih izvora rekonstruiraju događaj koji nitko nije mogao promatrati iz ptičje perspektive kakvu danas nudi karta.
Upravo u tom drugom smislu vojna skica iz 1979. danas dobiva dodatnu vrijednost. Njezina svrha više nije samo pokazati „kako je izgledala Mohačka bitka“. Ona pokazuje i kako se prije gotovo pola stoljeća smatralo da je Mohačka bitka izgledala – te koliko se pojedini elementi te rekonstrukcije podudaraju, a drugi razilaze s pitanjima koja historiografija postavlja uoči i tijekom 500. obljetnice bitke.
Ovaj tekst je dio materijala koje na Hrvatskom povijesnom portalu kreiramo povodom 500. obljetnice Mohačke bitke. Što još imamo među člancima provjeri ovdje, a možda će te interesirati i preuzimanja.
Izvor karte
Önal, R. (1979). Türk Silahlı Kuvvetleri tarihi: Osmanlı dönemi, III. cilt, 2. kısım 2 eki: Rodos’un fethi (1522). Genelkurmay ATASE Başkanlığı. URL: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Moha%C3%A7-1.png
Odabrana literatura
Börekçi, G. (2006). A contribution to the military revolution debate: The Janissaries’ use of volley fire during the Long Ottoman-Habsburg War of 1593–1606 and the problem of origins. Acta Orientalia Academiae Scientiarum Hungaricae, 59(4), 407–438.
Pap, N. (ur.). (2025). The Battle of Mohács, 1526. Brill.
Pap, N., Fodor, P., Gyenizse, P., Hancz, E., & Kitanics, M. (2026). Who lies in the five mass graves of the 1526 Battle of Mohács? International Journal of Historical Archaeology, 30, 603–626. https://doi.org/10.1007/s10761-025-00808-3
Pap, N., Kitanics, M., Gyenizse, P., Szalai, G., & Polgár, B. (2019). Sátorhely vagy Majs? Földvár környezeti jellemzői – A mohácsi csata centrumtérségének lokalizálása. Történelmi Szemle, 61(2), 209–246.
Szabó, J. B. (2020). Sem nem Majs, sem nem Sátorhely. Megjegyzések Pap Norbert és szerzőtársai Sátorhely vagy Majs? című tanulmányához. Történelmi Szemle, 62(1), 169-177.
