U hrvatskim raspravama o Drugome svjetskom ratu i stvaranju samostalne države često se stvaraju dvije gotovo potpuno odvojene povijesne slike. U jednoj su partizani, Narodnooslobodilački pokret i socijalistička Jugoslavija. U drugoj su višestranački izbori, Domovinski rat i nastanak neovisne Republike Hrvatske. Biografije ljudi koji su sudjelovali u oba povijesna razdoblja pokazuju da je stvarnost bila znatno složenija.
Među političarima, vojnim zapovjednicima, sigurnosnim dužnosnicima i javnim osobama koje su 1990. i 1991. sudjelovale u stvaranju samostalne Hrvatske nalazio se velik broj nekadašnjih partizana i sudionika antifašističkog pokreta. Neki su organizirali novu vlast, policiju i vojsku. Drugi su pripremali obranu, sudjelovali u donošenju državnih odluka ili stvarali višestranački politički prostor.
Njihove se biografije međusobno znatno razlikuju. Neki su nakon Drugoga svjetskog rata izgradili karijere u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, neki u Komunističkoj partiji i sigurnosnom sustavu, a neki su se postupno udaljili od jugoslavenskog centralizma i priklonili zahtjevima za većom samostalnošću Hrvatske. Dio njih bio je povezan s Hrvatskim proljećem 1971., zbog čega su izgubili položaje, bili politički marginalizirani ili zatvarani.
To ne znači da je partizanski pokret izravno i neizbježno vodio prema hrvatskoj neovisnosti 1991. Niti znači da su svi njegovi sudionici imali jednaka politička uvjerenja. Pokazuje, međutim, da se nastanak suvremene Hrvatske ne može razumjeti pomoću jednostavne podjele na „partizane“ i „hrvatske državotvorce“.
U životima mnogih važnih ljudi te su se dvije povijesti preklapale.
Hrvatska između demokratske tranzicije i rata
Prvi višestranački izbori u Hrvatskoj održani su u proljeće 1990. Nakon gotovo pola stoljeća jednopartijskog sustava trebalo je uspostaviti demokratski izabranu vlast, donijeti novi ustav, preoblikovati državnu upravu i pripremiti zemlju za mogući raspad Jugoslavije. Istodobno je jačala pobuna dijela hrvatskih Srba, poticana i podupirana iz Srbije. Jugoslavenska narodna armija sve se otvorenije stavljala u službu politike Slobodana Miloševića i očuvanja Jugoslavije prema modelu koji bi omogućio srpsku političku dominaciju. Hrvatska je zato morala istodobno stvarati demokratsku državu i organizirati njezinu obranu. Nije raspolagala potpuno izgrađenom vojskom, dok je velik dio oružja hrvatske Teritorijalne obrane JNA oduzela još u proljeće 1990.
U takvim okolnostima iskustvo bivših generala, časnika, sigurnosnih dužnosnika i političara pokazalo se važnim. Oni su poznavali način djelovanja jugoslavenskoga sustava, zapovjednu strukturu JNA, njezinu vojnu doktrinu, unutarnje odnose i slabosti. Mnogi su desetljećima djelovali upravo unutar institucija protiv kojih se Hrvatska 1991. morala politički i vojno postaviti.
Franjo Tuđman: od partizanskog časnika do predsjednika Republike
Franjo Tuđman priključio se antifašističkom pokretu 1941. Djelovao je u partizanskim postrojbama sjeverozapadne Hrvatske, obavljao političke i organizacijske dužnosti te sudjelovao u radu ilegalne partizanske tiskare. Nakon rata nastavio je vojnu karijeru u Jugoslavenskoj armiji. Šezdesetih godina napustio je vojsku i posvetio se povijesnim istraživanjima. Zbog svojih pogleda na hrvatsko nacionalno pitanje postupno se sukobio s komunističkim vlastima, bio uklonjen iz javnog života i zatvaran.
Kao osnivač Hrvatske demokratske zajednice postao je središnja politička osoba hrvatske tranzicije. U svibnju 1990. novoizabrani Sabor izabrao ga je za predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, a nakon donošenja Ustava postao je predsjednik Republike Hrvatske.
Josip Manolić i sigurnosna strana stvaranja države
Josip Manolić djelovao je u antifašističkim ilegalnim skupinama od 1941., a partizanskim postrojbama pristupio je 1942. Pred kraj rata radio je u Odjeljenju za zaštitu naroda, poznatijem kao OZNA, a nakon rata obavljao je različite poslove u sustavu unutarnjih poslova.
Bio je jedan od osnivača HDZ-a i blizak Tuđmanov suradnik. U kolovozu 1990. postao je predsjednik hrvatske Vlade. Za njegova su mandata doneseni Božićni Ustav, organiziran referendum o samostalnosti i proglašena suverenost i samostalnost Republike Hrvatske 25. lipnja 1991. Manolić je osobito bio važan u organiziranju sigurnosnog i obavještajnog sustava. Njegova biografija istodobno otvara i neugodna pitanja o djelovanju poslijeratnih represivnih institucija. Upravo zato njegovu ulogu nije potrebno ni idealizirati ni prešutjeti. Sudjelovao je u komunističkom sigurnosnom sustavu, ali i u stvaranju institucija samostalne Hrvatske.
Josip Boljkovac i nastanak hrvatske policije
Josip Boljkovac priključio se partizanskom pokretu tijekom Drugoga svjetskog rata, a nakon rata djelovao je u sigurnosnom i policijskom sustavu. Godine 1990. postao je prvi ministar unutarnjih poslova u novoj hrvatskoj vlasti. U trenutku kada Hrvatska još nije imala vlastitu vojsku, policija je bila glavna organizirana snaga kojom je raspolagala nova vlast. Pod Boljkovčevim vodstvom započela je preobrazba republičke milicije u hrvatsku policiju, promjena kadrova i simbola te stvaranje posebnih policijskih postrojbi. Te su postrojbe tijekom 1990. i u prvim mjesecima 1991. preuzele ključnu ulogu u obrani ustavnoga poretka. Iz njihova će se sastava postupno razvijati dio prvih hrvatskih oružanih snaga. I Boljkovčeva je biografija bila opterećena pitanjima njegova djelovanja u poraću. To dodatno pokazuje koliko su životni putevi ljudi koji su gradili novu državu bili složeni i politički proturječni.
Martin Špegelj: priprema obrane prije otvorenog rata
Martin Špegelj otišao je u partizane 1942., kao petnaestogodišnjak. Rat je završio kao mladi časnik, a zatim je izgradio dugu karijeru u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Među ostalim, bio je zapovjednik Teritorijalne obrane Hrvatske. U kolovozu 1990. imenovan je ministrom obrane Republike Hrvatske. Među prvima je upozoravao da se sukob s JNA neće moći izbjeći samo političkim pregovorima. Zalagao se za ubrzano naoružavanje i stvaranje hrvatskih oružanih snaga. U uvjetima međunarodnog embarga, razoružane Teritorijalne obrane i nadmoći JNA sudjelovao je u organiziranju tajne nabave oružja. Njegove razgovore tajno je snimila Kontraobavještajna služba JNA, a snimke su početkom 1991. iskorištene u pokušaju političke i pravne diskreditacije hrvatskog vodstva. Špegelj je sudjelovao u stvaranju Zbora narodne garde, osnovanoga u proljeće 1991. kao začetka buduće Hrvatske vojske. Zbog neslaganja s Tuđmanom oko načina suprotstavljanja JNA napustio je ministarsku dužnost u srpnju 1991. Bez obzira na kasnije prijepore, njegova je uloga u prvim pripremama hrvatske obrane bila velika.
Anton Tus: prvi načelnik Glavnoga stožera
Anton Tus uključio se u partizanski pokret kao trinaestogodišnji kurir 1944. Poslije rata izgradio je karijeru vojnog pilota i postao jedan od najviše rangiranih časnika jugoslavenskoga ratnog zrakoplovstva. U kolovozu 1991. stavio se na raspolaganje hrvatskom vodstvu. U rujnu je imenovan prvim načelnikom Glavnoga stožera Hrvatske vojske. Njegova je zadaća bila iznimno zahtjevna. Trebalo je različite policijske, gardijske, dragovoljačke i lokalne postrojbe pretvoriti u jedinstvenu vojsku. Hrvatska je istodobno bila izložena napadima na mnogim bojištima, dok su pojedini gradovi i područja bili odsječeni ili opkoljeni. Tus je pridonio uspostavljanju zapovjednog sustava, vojnom planiranju i profesionalizaciji obrane. Njegovo poznavanje JNA bilo je osobito važno u procjenjivanju njezinih sposobnosti i mogućih poteza.
Sveto Letica i stvaranje Hrvatske ratne mornarice
Sveto Letica pristupio je partizanskoj mornarici 1943., sa sedamnaest godina. Nakon rata postao je visoki mornarički časnik i admiral JNA. U rujnu 1991. preuzeo je stvaranje Hrvatske ratne mornarice. Hrvatska tada nije raspolagala klasičnom ratnom flotom. Pomorsku obranu trebalo je organizirati oslanjanjem na obalne postrojbe, male brodove, zaplijenjena plovila, lokalno stanovništvo i raspoloživu infrastrukturu. Letica je objedinjavao postojeće snage i stvarao zapovjednu strukturu nove mornarice. Njegovo iskustvo bilo je važno u obrani obale i otoka te u razbijanju pomorske blokade koju je provodila Jugoslavenska ratna mornarica.
Šime Đodan: kratki mandat u presudnom trenutku
Šime Đodan pristupio je partizanskom pokretu 1944. Poslije rata završio je vojne škole, ali se zatim usmjerio prema ekonomiji, znanosti i politici. Kao jedan od istaknutih sudionika Hrvatskog proljeća bio je politički progonjen i zatvoren. Godine 1990. izabran je u Sabor, a u srpnju 1991. nakratko je postao ministar obrane. Njegov mandat trajao je manje od mjesec dana, zbog čega mu se ne može pripisivati dugoročno ustrojavanje Hrvatske vojske. Ipak, njegov životni put pripada istom generacijskom obrascu: od partizanskog pokreta, preko sukoba s jugoslavenskim komunističkim vlastima, do zagovaranja samostalne Hrvatske.
Janko Bobetko i Zvonimir Červenko: veći doprinos nakon 1991.
Janko Bobetko sudjelovao je u pripremama partizanskog ustanka na Banovini 1941. Tijekom rata obavljao je političke i zapovjedne dužnosti, a poslije je postao general JNA. Nakon Hrvatskog proljeća bio je prisilno umirovljen. U početnom razdoblju stvaranja hrvatske države uključio se u političke i obrambene aktivnosti, ali njegova najvažnija vojna uloga započinje 1992. Tada postaje jedan od ključnih zapovjednika Hrvatske vojske, a poslije i načelnik Glavnoga stožera. Stoga ga je opravdano povezivati s obranom i konačnom vojnom pobjedom Hrvatske, ali nije precizno njegovu glavnu ratnu ulogu smještati u 1990. ili ranu 1991.
Slično vrijedi i za Zvonimira Červenka. Kao mladić priključio se partizanima, a zatim je desetljećima djelovao kao časnik i vojni stručnjak. Godine 1991. uključio se u stvaranje hrvatskoga obrambenog sustava, ali vrhunac njegove uloge došao je 1995., kada je postao načelnik Glavnoga stožera uoči operacije Oluja. Njihove biografije pokazuju da proces stvaranja i obrane države nije završio proglašenjem neovisnosti, nego se nastavio tijekom cijeloga rata.
Dušan Bilandžić i Dalibor Brozović: znanje u službi nove države
Među važnim ljudima s antifašističkom prošlošću nisu bili samo vojnici i sigurnosni dužnosnici.
Povjesničar i politolog Dušan Bilandžić bio je sudionik antifašističkog pokreta od 1941. do 1945. Nakon dugogodišnjeg bavljenja jugoslavenskim političkim i ustavnim sustavom uključio se u demokratsku transformaciju Hrvatske. Godine 1990. postao je potpredsjednik Republike. Njegovo poznavanje jugoslavenskog federalizma, unutarnjih odnosa i ustavnopravnih pitanja bilo je korisno u vrijeme kada je Hrvatska tražila politički i pravni izlaz iz jugoslavenske federacije.
Jezikoslovac Dalibor Brozović od 1943. sudjelovao je u Narodnooslobodilačkom pokretu, zbog čega je bio i zatvoren. Nema dovoljno podataka da bi ga se bez ograde nazivalo partizanskim borcem, ali njegova antifašistička biografija nije sporna. Kao suosnivač HDZ-a te član Predsjedništva i potpredsjednik Republike sudjelovao je u oblikovanju kulturnog i jezičnog identiteta nove države. Njegov primjer pokazuje da stvaranje države nije bilo samo vojni i sigurnosni proces. Uključivalo je i pitanja jezika, ustava, simbola, kulture i međunarodnog predstavljanja.
Ivan Rukavina i simbolička snaga partizanskog generala
Ivan Rukavina bio je dragovoljac republikanske strane u Španjolskom građanskom ratu, a zatim jedan od najviše rangiranih partizanskih zapovjednika u Hrvatskoj. Tijekom Drugoga svjetskog rata bio je zapovjednik Glavnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske. Poslije rata obnašao je visoke vojne dužnosti, ali se kasnije povezao s reformskim i hrvatskim političkim strujanjima. Početkom devedesetih uključio se u ponovno uspostavljeni višestranački život. Njegov doprinos stvaranju hrvatske države nije bio operativno usporediv sa Špegeljevim, Tusovim ili Letičinim. Bio je prije svega politički i simbolički. Njegovo svrstavanje uz hrvatsku demokratsku i državnu samostalnost pokazivalo je da partizanska tradicija nije pripadala isključivo zagovornicima očuvanja Jugoslavije.
Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo i demokratska alternativa
Savka Dabčević-Kučar od 1942. sudjelovala je u antifašističkom pokretu, a 1943. otišla je u partizane. Miko Tripalo priključio se antifašističkom pokretu kao gimnazijalac 1941. te je bio pripadnik partizanskih postrojbi.
Oboje su krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih postali vodeće osobe Hrvatskog proljeća. Zalagali su se za reformu Jugoslavije, ravnopravniji položaj Hrvatske, gospodarske promjene i širi prostor političkih sloboda. Nakon sloma pokreta 1971. bili su uklonjeni iz javnog života.
U politiku su se vratili 1990., ali ne kao članovi HDZ-a. Sudjelovali su u stvaranju Koalicije narodnog sporazuma i Hrvatske narodne stranke. Predstavljali su liberalnu, reformsku i oporbenu koncepciju hrvatske samostalnosti. Njihova je važnost u tome što su pokazivali da hrvatska državna samostalnost nije bila projekt samo jedne stranke ili jednoga ideološkog kruga. Samostalna država mogla je imati potporu i među nekadašnjim komunističkim reformistima koji su se protivili autoritarnosti, centralizmu i nacionalnoj neravnopravnosti.
Slavko Goldstein i stvaranje višestranačkog prostora
Slavko Goldstein kao dijete je bio izložen protužidovskom progonu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Otac mu je ubijen, a on se 1942. priključio partizanima. Rat je završio kao mladi časnik. Krajem osamdesetih sudjelovao je u stvaranju Hrvatske socijalno-liberalne stranke, prve organizirane oporbene stranke u Hrvatskoj. Njegov doprinos stvaranju samostalne države nije bio vojni ni izvršni, nego demokratski i građanski. Goldstein je zagovarao višestranačje, političke slobode, zaštitu manjina i kritičko suočavanje s prošlošću. Time je pridonosio stvaranju političkog okvira u kojem hrvatska samostalnost nije trebala biti samo nacionalni projekt nego i projekt demokratske države.
Jedna država, različiti putevi do nje
Osobe navedene u ovom tekstu nisu činile jedinstvenu skupinu. Među njima je bilo političkih protivnika, ljudi različitih ideologija i različitih zamisli o tome kakva bi Hrvatska trebala biti. Neki su podržavali snažnu predsjedničku vlast, drugi parlamentarnu i liberalnu demokraciju. Neki su bili povezani s represivnim institucijama socijalističke Jugoslavije, dok su drugi bili njihove žrtve. Neki su se s Jugoslavijom razišli postupno, a drugi su već desetljećima prije 1990. zagovarali veću hrvatsku samostalnost.
Njihova partizanska prošlost ne može izbrisati odgovornost za postupke počinjene nakon rata. Jednako tako, sudjelovanje u poslijeratnom komunističkom sustavu ne može automatski izbrisati njihov doprinos obrani i stvaranju Republike Hrvatske. Povijesno vrednovanje traži sposobnost da se istodobno promatraju različita razdoblja nečijega života.
Povijest koja se ne uklapa u jednostavne podjele
Činjenica da su među stvarateljima samostalne Hrvatske bili Franjo Tuđman, Martin Špegelj, Anton Tus, Sveto Letica, Josip Manolić, Josip Boljkovac, Janko Bobetko, Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Slavko Goldstein i drugi bivši partizani mijenja pojednostavljenu sliku hrvatskoga 20. stoljeća.
Antifašističko iskustvo nije sve njih dovelo do istih zaključaka. Međutim, dio te generacije povezao je borbu protiv fašizma iz četrdesetih godina s pravom Hrvatske na demokraciju, državnu samostalnost i obranu od agresije početkom devedesetih.
Suvremena Hrvatska zato nije nastala negiranjem cjelokupne antifašističke prošlosti. U njezinu su stvaranju sudjelovali i ljudi koji su se kao vrlo mladi borili protiv okupacije, fašizma, nacizma i ustaškog režima, a pola stoljeća poslije svoje su političko, vojno i stručno iskustvo stavili u službu hrvatske samostalnosti. Ta poveznica ne ukida proturječja njihova djelovanja. Naprotiv, upravo ih čini vidljivima.
Hrvatska povijest 20. stoljeća nije uredno podijeljena na dvije međusobno neprijateljske polovice. U biografijama njezinih sudionika antifašizam, komunizam, hrvatski reformizam, demokratski pluralizam i državna samostalnost često su se susretali, sukobljavali i mijenjali. Razumijevanje tih složenih biografija možda je jedan od najboljih načina da se hrvatsku prošlost prestane koristiti samo kao sredstvo današnjih političkih podjela.
