Pitanje Bleiburga često se u javnosti svodi na dvije suprotstavljene formule: prema jednoj, hrvatske snage koje su nastavile borbu nakon njemačke kapitulacije izgubile su svaki status vojske i svaku zaštitu međunarodnog ratnog prava; prema drugoj, svi pripadnici tih snaga kod Bleiburga bili su nedvojbeno britanski ratni zarobljenici koje su Britanci nezakonito „izručili”. Ni jedna formula ne opisuje dovoljno precizno pravni i povijesni problem.

Za poučavanje je zato korisno odvojiti četiri pitanja: koje je međunarodno ratno pravo vrijedilo u svibnju 1945.; kakav je bio položaj Hrvatskih oružanih snaga (HOS) poražene Nezavisne Države Hrvatske; što je pravno značila njemačka kapitulacija 8. svibnja; te što se promijenilo kada su se vojnici i civili na području Bleiburga našli pred britanskim i jugoslavenskim snagama. Ovaj članak ne procjenjuje političku legitimnost NDH niti umanjuje zločine ustaškoga režima. Pitanje je uže: kakva su pravila vrijedila za zarobljenike i civile na završetku rata?

„Kvislinške postrojbe” nije pravna kategorija

Izraz kvislinške ili kolaboracionističke postrojbe koristan je historiografski opis za oružane snage koje su surađivale s okupacijskim silama Osovine, ali sam po sebi ne određuje međunarodnopravni status pojedinog vojnika. Krajem 1944. Ustaška vojnica i Hrvatsko domobranstvo objedinjeni su u Hrvatske oružane snage. HOS je imao zapovjednu strukturu, činove, postrojbe, uniforme i otvoreno je nosio oružje. To je važno jer je tadašnje ratno pravo razlikovalo organizirane oružane snage od osoba koje taj status nisu mogle dokazati prema pravilima o zakonitim borcima.

NDH pritom nije bila „nepriznata” u apsolutnom smislu: priznale su je Njemačka, Italija i više država osovinskoga kruga. Međutim, ključni zapadni Saveznici nisu je priznavali kao legitimnu državu nastalu na području međunarodno priznate Kraljevine Jugoslavije. Poslijeratni američki vojni tribunal u predmetu Hostages Trial opisao je hrvatsku vlast kao satelitsku vlast pod kontrolom okupatora (United Nations War Crimes Commission [UNWCC], 1949). To je relevantno za pitanje međunarodne osobnosti NDH, ali nije isto što i pravilo da je svaki njezin vojnik automatski bio osoba bez ikakve zaštite ratnog prava.

Dodatnu složenost stvara činjenica da je NDH u svojoj službenoj zbirci međunarodnih ugovora 1943. objavila pristup Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima iz 1929. (Ministarstvo vanjskih poslova NDH, 1943). Formalna objava pristupa, međutim, ne uklanja problem priznanja i pitanje kakav je ugovorni odnos mogao postojati prema državama koje NDH nisu priznavale. Zbog toga je sigurnije pravnu analizu temeljiti i na Haaškim pravilima te običajima rata, a ne samo na tvrdnji o nespornoj ugovornoj primjeni Ženevske konvencije prema svakoj zaraćenoj strani.

Koje je pravo vrijedilo u svibnju 1945.?

Za vojnike su posebno važna dva skupa pravila. Haaška konvencija IV. iz 1907. i njezin Pravilnik uređivali su status zaraćenih strana, kapitulacije i temeljne zabrane u kopnenom ratu. Ženevska konvencija iz 1929. detaljnije je uređivala postupanje s ratnim zarobljenicima i u članku 1. povezivala svoj osobni doseg s kategorijama boraca iz Haaškog pravilnika (Geneva Convention, 1929, art. 1). Kraljevina Jugoslavija ratificirala je Konvenciju 20. svibnja 1931., a Ujedinjeno Kraljevstvo 23. lipnja 1931. (International Committee of the Red Cross [ICRC], n.d.).

Za današnjeg čitatelja posebno je važno ne primjenjivati retroaktivno Ženevske konvencije iz 1949. godine. Treća ženevska konvencija iz 1949. proširila je i precizirala zaštitu ratnih zarobljenika, a Četvrta je uspostavila cjelovit ugovorni sustav zaštite civila. Te konvencije u svibnju 1945. još nisu postojale. Pravno pitanje Bleiburga mora se razmatrati prema pravilima koja su tada bila na snazi.

S ratnim zarobljenicima mora se u svako doba postupati čovječno.

Geneva Convention, 1929, art. 2

Članak 2. Konvencije iz 1929. nadalje je zahtijevao zaštitu ratnih zarobljenika od nasilja, uvreda i javne znatiželje te je zabranjivao represalije. Članak 46. izričito je zabranjivao okrutnost i kolektivne kazne za pojedinačna djela (Geneva Convention, 1929, arts. 2, 46).

Kolektivne kazne za pojedinačna djela također su zabranjene.

Geneva Convention, 1929, art. 46

Je li 8. svibnja HOS automatski prestao biti vojska?

Njemačka bezuvjetna vojna predaja presudna je za završetak rata u Europi, ali njezin tekst treba čitati precizno. Akt potpisan u Reimsu 7. svibnja, koji je stupio na snagu 8. svibnja u 23:01, nije formuliran kao predaja svake vojske države koja je politički ili vojno surađivala s Njemačkom. Njemačko Vrhovno zapovjedništvo predalo je sve snage na kopnu, moru i u zraku koje su toga trenutka bile „under German control” – pod njemačkom kontrolom (Act of Military Surrender, 1945, art. 1).

Članak 2. istoga akta nalaže tim snagama da prekinu aktivne operacije u 23:01 8. svibnja i ostanu na položajima (Act of Military Surrender, 1945, art. 2). Zbog toga tvrdnja da je HOS prekršio njemačku kapitulaciju zahtijeva prethodni dokaz da su konkretne postrojbe u relevantnom trenutku bile obuhvaćene formulacijom „pod njemačkom kontrolom”. Bliska operativna povezanost HOS-a i njemačkih zapovjedništava tijekom završnih borbi važna je činjenica, ali tekst kapitulacije ne dopušta jednostavnu jednadžbu „saveznik Njemačke = automatski obuhvaćen njemačkom kapitulacijom”.

Čak i ako se za određenu postrojbu utvrdi da je bila obuhvaćena kapitulacijom, iz kršenja obveze prekida borbe ne slijedi automatski kolektivni nestanak statusa vojnika. Haaški pravilnik u članku 35. propisivao je da se dogovorene kapitulacije moraju poštovati, ali nije sadržavao pravilo prema kojemu svaka postrojba koja prekrši kapitulaciju samim time postaje „banda”.

Poučan je i poslijeratni Hostages Trial. Tribunal je razmatrao njemačku tvrdnju da je oružani otpor na području Jugoslavije nakon kapitulacije 1941. nužno bio nezakonit. Nije prihvatio automatski zaključak da prethodna kapitulacija sama po sebi kriminalizira svako kasnije organizirano ratovanje; status boraca trebalo je procjenjivati prema kriterijima ratnog prava (UNWCC, 1949). Taj predmet ne daje jednostavan odgovor za HOS 1945., ali pokazuje da formula „nastavio se boriti nakon kapitulacije, dakle bandit” nije opće pravilo Haaškoga prava.

Što se pravno dogodilo kod Bleiburga 15. svibnja?

Povijesna rekonstrukcija važna je jer se u javnom govoru često kaže da su se hrvatske snage „predale Britancima, a Britanci ih izručili partizanima”. Za glavninu kolone na bleiburškom polju to nije dovoljno precizno. Istraživanja britanske vojne dokumentacije pokazuju da je britansko zapovjedništvo odlučilo ne prihvatiti predaju HOS-a i ne dopustiti nastavak prolaska dublje u Austriju. Britanske snage pritiskale su hrvatsku vojnu i civilnu kolonu da se preda Jugoslavenskoj armiji (Grahek Ravančić, 2007; Hutinec, 2023).

To znači da glavnina HOS-a koja je ostala pred britanskim položajima nije najprije kolektivno stekla status britanskih ratnih zarobljenika, pa tek zatim bila formalno predana drugoj državi. Britanci su odbili prihvatiti ponuđenu kapitulaciju i usmjerili predaju prema Jugoslavenskoj armiji. Hutinec (2023) na temelju britanskih izvora pokazuje da je odnos snaga na terenu i britanska želja da se izbjeglička kolona ne probije dublje u austrijsku zonu snažno utjecala na tu odluku.

S druge strane, ne treba poistovjetiti Bleiburško polje s kasnijim repatrijacijama iz britanske okupacijske zone. Dio hrvatskih, slovenskih, srpskih i drugih vojnika i civila doista je dospio pod stvarnu britansku kontrolu u Austriji, bio razoružan ili interniran, a zatim naknadno vraćen jugoslavenskim vlastima. To je zasebno pravno pitanje. Konvencija iz 1929. nije sadržavala današnje detaljno pravilo o transferu ratnih zarobljenika iz Treće ženevske konvencije iz 1949., pa se današnji standardi ne smiju jednostavno preslikati unatrag. Ipak, dok su zarobljenici bili u britanskoj vlasti, za njih je – ako su imali status ratnih zarobljenika – vrijedila obveza čovječnog postupanja iz Konvencije iz 1929. (Geneva Convention, 1929, art. 2).

Zanimljivo je da je brigadir Patrick Scott u svom ratnom dnevniku nakon dogovora o predaji očekivao da će vojnici biti tretirani kao ratni zarobljenici, uz izdvajanje osoba odgovornih za političke zločine. Hutinec pokazuje da se takvo očekivanje u kasnijoj praksi nije ostvarilo za sve predane osobe (Hutinec, 2023). To je važan izvor jer razdvaja dvije stvari koje se u polemikama često spajaju: mogućnost individualnog procesuiranja osoba osumnjičenih za zločine i pravo na kolektivno postupanje sa svim pripadnicima poražene vojske.

Što je Jugoslavenska armija smjela učiniti nakon predaje?

Nakon razoružanja Jugoslavenska armija i jugoslavenske vlasti imale su pravo držati zarobljene neprijateljske vojnike pod nadzorom, evidentirati ih, razdvajati prema statusu te istraživati i kazneno goniti osobe osumnjičene za ratne zločine ili druga kaznena djela. Ratno zarobljeništvo nikada nije značilo imunitet od suđenja za zločine počinjene prije zarobljavanja.

Ali individualna kaznena odgovornost i kolektivna odmazda nisu isto. Ako se prihvati primjena Ženevske konvencije iz 1929. na određenu skupinu zarobljenika, njezina pravila izravno zabranjuju nasilje, represalije, okrutnost i kolektivne kazne (Geneva Convention, 1929, arts. 2, 46). Neovisno o svim raspravama o formalnom ugovornom statusu NDH, Haaško pravilo iz članka 23(c) zabranjivalo je ubijanje protivnika koji je položio oružje i predao se. Haaška pravila su u poslijeratnoj međunarodnoj sudskoj praksi tretirana kao izraz već postojećih zakona i običaja rata (International Military Tribunal, 1946).

Zbog toga nastavak borbe do 15. svibnja može biti relevantan za ocjenu borbenih djelovanja, eventualno kršenje zapovijedi o kapitulaciji i pojedinačnu odgovornost. Ne može, međutim, sam po sebi biti pravna osnova za izvansudsko smaknuće zarobljenika nakon razoružanja. Historiografija potvrđuje da su nakon preuzimanja zarobljenika slijedili različiti postupci: dio ljudi bio je pušten, dio interniran ili procesuiran, a dio je pogubljen bez suđenja (Grahek Ravančić, 2007). Upravo je posljednja kategorija pravno najproblematičnija kada se razmatra prema tadašnjim pravilima ratnog prava.

Kakav je bio status civila kod Bleiburga?

U koloni koja se povlačila prema austrijskoj granici nisu bili samo pripadnici HOS-a nego i brojni civili, uključujući članove vojničkih obitelji i osobe koje su bježale pred novom jugoslavenskom vlašću. Britanska dokumentacija i suvremena istraživanja izričito govore o vojsci i civilnim izbjeglicama na bleiburškom području (Hutinec, 2023). Njihov pravni položaj nije bio jednak položaju vojnika.

Obični civil nije postajao ratnim zarobljenikom samo zato što se nalazio u vojnoj koloni. Ženevska konvencija iz 1929. bila je konvencija o ratnim zarobljenicima, a sveobuhvatna Četvrta ženevska konvencija o zaštiti civila donesena je tek 1949. Postojala je ipak uža iznimka: određene osobe koje su pratile oružane snage bez formalnog članstva – primjerice ratni izvjestitelji ili ugovorni dobavljači s odgovarajućom vojnom ovlasti – mogle su, ako budu zadržane, imati tretman ratnih zarobljenika (Geneva Convention, 1929, art. 81). To se ne može proširiti na sve članove obitelji i ostale civilne izbjeglice.

Iz činjenice da 1945. nije postojala današnja Konvencija o zaštiti civila ipak ne slijedi da su civili bili izvan prava. Haaško pravo štitilo je živote osoba i obiteljska prava u području okupacije (Hague Convention (IV), 1907, art. 46), a Martensova klauzula i običaji rata polazili su od toga da osobe koje nisu izrijekom obuhvaćene pojedinom ugovornom odredbom ne ostaju izvan „zakona čovječnosti”. Civili koji nisu izravno sudjelovali u neprijateljstvima nisu bili zakonite mete samo zato što su pripadali izbjegličkoj koloni poraženog režima.

Naravno, civilni status nije predstavljao imunitet od kaznenog progona. Civil koji je osobno počinio ratni zločin, kazneno djelo ili izravno sudjelovao u neprijateljstvima mogao je biti uhićen i procesuiran. Pravna granica ponovno je između individualno utvrđene odgovornosti i kolektivnog kažnjavanja ljudi zbog pripadnosti skupini, obiteljskih veza ili same činjenice da su bježali zajedno s vojskom.

Što učitelj može pouzdano reći učenicima?

• Hrvatske oružane snage bile su oružane snage kolaboracionističkog režima NDH, ali izraz „kvislinški” nije pravna kategorija koja sama ukida zaštitu ratnog prava.
• Njemačka kapitulacija obvezivala je njemačke snage i snage „pod njemačkom kontrolom”. Za HOS nije dovoljno samo pretpostaviti da je svaka njegova postrojba automatski bila obuhvaćena tom formulacijom.
• Dok su se postrojbe HOS-a nakon 8. svibnja oružano probijale kroz Sloveniju, protiv njih se mogla koristiti vojna sila. Nakon polaganja oružja i predaje više nisu bile aktivna meta na isti način.
• Britanci kod Bleiburga nisu prihvatili kapitulaciju glavnine hrvatske kolone kao vlastite ratne zarobljenike, nego su je usmjerili prema predaji Jugoslavenskoj armiji.
• Međunarodno ratno pravo dopuštalo je interniranje i individualno kazneno gonjenje osumnjičenih za zločine, ali ne pruža osnovu za zaključak da je nastavak borbe sam po sebi dopuštao kolektivno izvansudsko kažnjavanje zarobljenika.
• Civili u koloni nisu automatski bili ratni zarobljenici ni legitimne mete. Njihova moguća individualna odgovornost morala se razlikovati od civilnog statusa kao takvog.

Zaključak

Najvažnija pravna pogreška u raspravama o Bleiburgu nastaje kada se pomiješaju politička i moralna ocjena režima NDH s pravnim statusom osobe koja je pala u vlast protivnika. Činjenica da je HOS služio kolaboracionističkom i zločinačkom režimu nije sama po sebi ukidala sva pravila ratovanja. Isto tako, činjenica da su pojedine hrvatske postrojbe nastavile borbu nakon njemačke kapitulacije nije automatski pretvarala svakog njihova pripadnika u osobu izvan zakona.

Pravno je odlučujuća promjena između borbe i zarobljavanja. Dok postrojba pruža oružani otpor, protiv nje se može voditi borba. Kada vojnici polože oružje i predaju se, nastupa obveza razlikovanja zarobljenika od aktivnog borca. Njihovo eventualno sudjelovanje u ratnim zločinima može i treba biti predmet individualne istrage i suđenja; ne stvara opće pravo na kolektivnu odmazdu. Za civile je ta potreba razlikovanja još izraženija.

Takav pristup omogućuje da se Bleiburg i poraće poučavaju bez dvije jednako problematične redukcije: bez relativizacije karaktera NDH i zločina njezinih snaga, ali i bez pretvaranja poraza i kolaboracije u pravno opravdanje za izvansudsko nasilje nad razoružanim ljudima. Upravo je razlikovanje individualne odgovornosti, statusa borca, statusa zarobljenika i statusa civila jedna od središnjih lekcija međunarodnog humanitarnog prava.

Izvori i literatura

• Act of Military Surrender. (1945, May 7). National Archives and Records Administration. https://www.archives.gov/milestone-documents/surrender-of-germany
• Convention (IV) respecting the laws and customs of war on land and its annex: Regulations concerning the laws and customs of war on land. (1907, October 18). International Committee of the Red Cross, IHL Databases. https://ihl-databases.icrc.org/en/ihl-treaties/hague-conv-iv-1907
• Convention relative to the treatment of prisoners of war. (1929, July 27). International Committee of the Red Cross, IHL Databases. https://ihl-databases.icrc.org/en/ihl-treaties/gc-pow-1929
• Grahek Ravančić, M. (2007). Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945. Časopis za suvremenu povijest, 39(3), 531–550. https://hrcak.srce.hr/19058
• Grahek Ravančić, M. (2009). Bleiburg i križni put 1945.: Historiografija, publicistika i memoarska literatura. Hrvatski institut za povijest.
• Hutinec, G. (2023). Savezničke kopnene i zračne snage na Bleiburgu 15. svibnja 1945. Historijski zbornik, 76(2), 75–110. https://doi.org/10.59412/hz.76.2.4
• International Military Tribunal. (1946). Judgment of the International Military Tribunal for the trial of German major war criminals. Nuremberg.
• International Committee of the Red Cross. (n.d.). Convention relative to the treatment of prisoners of war, Geneva, 27 July 1929: States parties and signatories. IHL Databases. https://ihl-databases.icrc.org/en/ihl-treaties/gc-pow-1929/state-parties
• Ministarstvo vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske. (1943). Međunarodni ugovori 1943. [Službena zbirka; uključuje objavu pristupa Ženevskoj konvenciji o ratnim zarobljenicima od 20. siječnja 1943.].
• Tomasevich, J. (2001). War and revolution in Yugoslavia, 1941–1945: Occupation and collaboration. Stanford University Press.
• United Nations War Crimes Commission. (1949). Trial of Wilhelm List and others (The Hostages Trial). In Law reports of trials of war criminals (Vol. VIII, pp. 34–76). His Majesty’s Stationery Office.