

Franjo Tuđman i današnja Hrvatska
Kako je prvi hrvatski predsjednik utjecao na stvaranje neovisne države, razvoj demokracije, gospodarstvo i društvo?
Franjo Tuđman (1922. – 1999.) bio je prvi predsjednik Republike Hrvatske i jedan od najutjecajnijih hrvatskih političara kraja 20. stoljeća. Njegovo djelovanje povezano je s raspadom Jugoslavije, stvaranjem neovisne Hrvatske, Domovinskim ratom i uspostavom novoga političkog i gospodarskog sustava.

Tuđman je tijekom Drugoga svjetskog rata sudjelovao u partizanskom pokretu, a nakon rata bio je časnik Jugoslavenske narodne armije. Poslije se posvetio povijesnim istraživanjima. Zbog političkih stajališta i djelovanja bio je progonjen i zatvaran u socijalističkoj Jugoslaviji. Godine 1989. osnovao je Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ), koja je pobijedila na prvim višestranačkim izborima 1990. godine.
Njegova politička ostavština i danas izaziva različita tumačenja. Dio javnosti prvenstveno ga povezuje s hrvatskom neovisnošću i ratnom pobjedom, dok drugi upozoravaju na autoritarne postupke njegove vlasti, probleme privatizacije i politiku prema Bosni i Hercegovini. Povijesno istraživanje zahtijeva razmatranje svih tih pitanja na temelju dostupnih izvora.
Stvaranje samostalne Hrvatske
Tuđman je došao na vlast u trenutku duboke političke i gospodarske krize Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Tijekom 1980-ih rasli su nacionalni i politički sukobi, a jačanje politike Slobodana Miloševića u Srbiji dodatno je otežalo dogovore o budućnosti zajedničke države. Istodobno su slom komunističkih režima u istočnoj Europi i završetak Hladnoga rata promijenili međunarodne okolnosti.
Tuđman je zagovarao pravo Hrvatske na samoodređenje i samostalnost. Nakon pobjede HDZ-a 1990. započele su promjene političkog sustava, a u prosincu iste godine donesen je novi hrvatski Ustav. Na referendumu 19. svibnja 1991. za suverenu i samostalnu Hrvatsku izjasnilo se 93,24 % birača koji su pristupili glasovanju. Hrvatski sabor donio je Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti 25. lipnja 1991., a 8. listopada raskinuo državnopravne veze s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Hrvatska je međunarodno priznata 15. siječnja 1992., a 22. svibnja iste godine primljena je u Ujedinjene narode.
Ti događaji pokazuju da je stvaranje države bilo rezultat djelovanja političkih institucija, građana i međunarodne diplomacije. Tuđman je kao predsjednik imao vodeću političku ulogu, ali osamostaljenje nije bilo rezultat odluka jednoga čovjeka.
U međuvremenu je izbio Domovinski rat. Pobuna dijela hrvatskih Srba, djelovanje JNA i potpora iz Srbije doveli su do rata, okupacije dijela hrvatskog teritorija i velikih ljudskih stradanja. Hrvatska je postupno izgradila vlastite oružane snage. Vojno-redarstvenim operacijama Bljesak i Oluja 1995. vratila je pod svoju kontrolu najveći dio dotad okupiranih područja. Nakon Oluje velik broj hrvatskih Srba napustio je područje Krajine. Počinjeni su i zločini nad dijelom preostaloga srpskog civilnog stanovništva, uključujući ubojstva i uništavanje imovine. Pitanja povratka izbjeglica i zaštite manjinskih prava nastavila su opterećivati poslijeratno društvo.
Preostalo okupirano područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema vraćeno je u hrvatski ustavnopravni poredak mirnom reintegracijom, završenom 15. siječnja 1998. Time je obnovljena hrvatska teritorijalna cjelovitost.
Politička vlast i razvoj demokracije
Hrvatska je 1990. započela prijelaz iz jednostranačkoga socijalističkog sustava u višestranačku demokraciju. Uvedeni su slobodni izbori, dopušteno je djelovanje različitih političkih stranaka i uspostavljene su nove državne institucije. Ustav iz 1990. omogućio je snažan položaj predsjednika Republike. Takav se model naziva polupredsjedničkim sustavom jer izvršne ovlasti dijele predsjednik i vlada, uz znatan politički utjecaj predsjednika.
Tuđman je istodobno bio predsjednik države i HDZ-a, stranke koja je dominirala parlamentarnim životom tijekom 1990-ih. Takav odnos političkih snaga omogućavao mu je velik utjecaj na donošenje odluka, osobito u obrambenoj, sigurnosnoj i vanjskoj politici. Politologinja Mirjana Kasapović u istraživanju hrvatskih izbora od 1990. do 2000. upozorava da je tadašnji institucionalni sustav omogućavao autoritarne obrasce političkog odlučivanja. Dominacija vladajuće stranke, slabost oporbe i pritisci na dio neovisnih medija otežavali su demokratski nadzor vlasti.
Ratne okolnosti utjecale su na politički život, ali nisu bile jedini uzrok koncentracije moći. Način upravljanja državom ovisio je i o odlukama političkog vodstva.
Nakon Tuđmanove smrti 1999. i promjene vlasti 2000. provedene su ustavne reforme kojima su smanjene predsjedničke ovlasti i ojačan parlamentarni sustav. Time se promijenio odnos između predsjednika Republike, Vlade i Sabora.
Današnji hrvatski politički sustav može se razumjeti i kroz te promjene: iskustvo snažne predsjedničke vlasti tijekom 1990-ih utjecalo je na rasprave o tome kako treba raspodijeliti političku moć.
Privatizacija i gospodarska tranzicija
Početkom 1990-ih Hrvatska je započela prijelaz iz socijalističkoga gospodarskog sustava u tržišno gospodarstvo. Taj proces obuhvaćao je pretvorbu, odnosno promjenu pravnog i vlasničkog oblika društvenih poduzeća, te privatizaciju, prijenos vlasništva nad poduzećima na privatne vlasnike.
Promjene su se odvijale u iznimno teškim okolnostima. Rat je uništio dio proizvodnih kapaciteta i infrastrukture, a raspadom Jugoslavije prekinute su brojne gospodarske veze. Poduzeća su se morala prilagoditi novim tržišnim uvjetima. Ipak, gospodarske teškoće nisu proizlazile isključivo iz rata. Proces privatizacije bio je obilježen nepravilnostima, pogodovanjem pojedincima povezanima s političkom vlašću i nedostatnim nadzorom.
Ekonomist Vojmir Franičević u analizi hrvatske tranzicije opisuje povezanost gospodarske politike, privatizacije i klijentelizma. Klijentelizam je praksa u kojoj se politička ili gospodarska korist dodjeljuje na temelju osobnih i političkih veza.
Za dio građana tranzicija je značila otvaranje mogućnosti poduzetništva i privatnog vlasništva. Za druge je donijela gubitak zaposlenja, nesigurnost i pad životnog standarda. Istodobno su se pojavile velike razlike u bogatstvu.
Tuđmanova vlast snosi političku odgovornost za odabrani model pretvorbe i privatizacije. Međutim, propadanje pojedinih industrijskih poduzeća zahtijeva zasebnu analizu ratnih gubitaka, tržišnih promjena, naslijeđenih problema i konkretnih privatizacijskih odluka.
Odnosi s Bosnom i Hercegovinom
Politika prema Bosni i Hercegovini jedno je od najspornijih pitanja Tuđmanova predsjedništva.
Nakon početka rata u BiH 1992. hrvatske i bošnjačke snage surađivale su u obrani od srpskih snaga. Međutim, politički i teritorijalni sukobi doveli su 1993. do otvorenoga hrvatsko-bošnjačkog rata. Sukob je završio Washingtonskim sporazumom u ožujku 1994., kojim je uspostavljena Federacija Bosne i Hercegovine.

Tuđman je podupirao političko i vojno organiziranje Hrvata u BiH, uključujući Hrvatsku zajednicu, odnosno kasniju Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu.
Povjesničar James J. Sadkovich osporava tumačenje prema kojemu je Tuđman unaprijed dogovorio podjelu Bosne i Hercegovine sa Slobodanom Miloševićem. Nasuprot tome, povjesničar Nikica Barić u istraživanju iz 2024. zaključuje da su Tuđmanova politička stajališta snažno utjecala na uspostavu Herceg-Bosne i njezinu politiku.
Važan izvor za proučavanje toga razdoblja jest i presuda Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetu Prlić i drugi. Žalbeno vijeće 2017. potvrdilo je nalaze o udruženom zločinačkom pothvatu usmjerenom na stvaranje hrvatskog entiteta u BiH etničkim čišćenjem bošnjačkog stanovništva. U sudskim nalazima Tuđman se spominje među hrvatskim političkim čelnicima koji su dijelili cilj stvaranja takvog entiteta. Tuđman osobno nije bio optužen niti osuđen u tom postupku.
Razlikovanje sudski utvrđenih činjenica, političke odgovornosti i historiografskih tumačenja potrebno je za razumijevanje hrvatske politike prema BiH. Godine 1995. Hrvatska je sudjelovala u diplomatskim i vojnim procesima koji su pridonijeli okončanju rata u BiH. Daytonski mirovni sporazum uspostavio je poslijeratni ustavni okvir Bosne i Hercegovine.
Daytonski sporazum
Odaberi događaj za prikaz pojedinosti. Ponovnim odabirom zatvori opis.
travanj 1992.
Početak rata u Bosni i Hercegovini
Nakon referenduma o neovisnosti i međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine u travnju 1992. započinje rat širokih razmjera. Snage bosanskih Srba, uz potporu Jugoslavenske narodne armije i Srbije, zauzimaju dijelove zemlje, dok Sarajevo dolazi pod dugotrajnu opsadu. Rat ubrzo obilježavaju masovna protjerivanja, zatočenja, ubojstva civila i razaranje naselja. Sukobi će trajati više od tri i pol godine.
1. ožujka 1994.
Washingtonski sporazum
U Washingtonu je postignut okvirni sporazum o stvaranju Federacije Bosne i Hercegovine na područjima s većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom. Njime su stvorene pretpostavke za okončanje hrvatsko-bošnjačkog sukoba i obnovu njihove suradnje. Dana 18. ožujka potpisan je i ustavni dokument Federacije. Američko posredovanje u tom procesu prethodilo je kasnijim naporima za okončanje cjelokupnog rata u BiH.
11. srpnja 1995.
Pad Srebrenice i genocid
Vojska Republike Srpske pod zapovjedništvom Ratka Mladića zauzima Srebrenicu, koju je UN ranije proglasio zaštićenom zonom. U sljedećim danima pripadnici srpskih snaga sustavno ubijaju više od 8000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, dok su žene, djeca i starije osobe prisilno premješteni. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde te su zločine pravno utvrdili kao genocid.
4. kolovoza 1995.
Operacija Oluja
Hrvatska vojska i policija započinju operaciju Oluja, čiji se glavni vojni dio odvija od 4. do 7. kolovoza. Hrvatska vraća nadzor nad najvećim dijelom teritorija pod vlašću pobunjenih Srba, što utječe i na vojnu ravnotežu u susjednoj BiH. Operaciju i njezine posljedice prate masovni odlazak srpskog stanovništva, ubojstva civila, pljačka i uništavanje imovine.
28. kolovoza 1995.
Drugi napad na tržnicu Markale
Minobacačka granata ispaljena s položaja Vojske Republike Srpske pogađa područje tržnice Markale u Sarajevu. Poginule su 43 osobe, a najmanje 70 ih je ranjeno. Napad se dogodio tijekom višegodišnje opsade grada i nakon brojnih prethodnih napada na civile. Postao je neposredan povod za odlučniju vojnu intervenciju NATO-a protiv položaja bosanskih Srba.
Vanjski izvor ili literatura: IRMCT – The Siege of Sarajevo
30. kolovoza 1995.
Početak NATO-ove operacije Deliberate Force
NATO započinje intenzivne zračne napade na odabrane vojne ciljeve Vojske Republike Srpske u Bosni i Hercegovini. Operacija Deliberate Force provodi se u suradnji sa snagama UN-a, nakon napada na Sarajevo i neuspjelih zahtjeva za uklanjanjem teškog naoružanja. Zračni udari slabe vojne kapacitete bosanskih Srba i pojačavaju pritisak za prihvaćanje diplomatskog rješenja sukoba.
8. rujna 1995.
Operacija Maestral i promjene na bojištu
Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane započinju operaciju Maestral na zapadnobosanskom bojištu. Tijekom operacije, koja traje do sredine rujna, zauzimaju Šipovo, Drvar i Jajce te druga područja pod nadzorom Vojske Republike Srpske. Istodobno Armija Republike Bosne i Hercegovine izvodi vlastite napadne operacije. Ti vojni pomaci dodatno mijenjaju pregovarački položaj sukobljenih strana uoči mirovnih pregovora.
12. listopada 1995.
Prekid vatre u Bosni i Hercegovini
Nakon intenzivnih američkih diplomatskih pregovora počinje provedba dogovorenog općeg prekida vatre u Bosni i Hercegovini. Sporazum o prekidu neprijateljstava omogućuje stabilizaciju vojnog stanja i pripremu završnih mirovnih pregovora. Iako prekid vatre nije riješio ključna politička i teritorijalna pitanja, pokazao je da postoji mogućnost prijelaza s vojnog sukoba na pregovarački proces.
1. studenoga 1995.
Početak mirovnih pregovora u Daytonu
U zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson pokraj Daytona u američkoj saveznoj državi Ohio započinju mirovni pregovori. Delegacije predvode Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, koji pregovara u ime Savezne Republike Jugoslavije i zastupa interese vodstva Republike Srpske. Američki diplomati Warren Christopher i Richard Holbrooke imaju ključne posredničke uloge. Pregovori se vode odvojeno i zajednički, uz intenzivno usuglašavanje spornih pitanja.
21. studenoga 1995.
Daytonski sporazum je parafiran
Nakon tri tjedna pregovora u Daytonu predstavnici Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije parafiraju Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini. Dogovorom je potvrđen nastavak postojanja BiH kao međunarodno priznate države, uz unutarnju podjelu na Federaciju BiH i Republiku Srpsku. Sporazum predviđa novi ustavni okvir, vojnu provedbu mira, izbore i povratak raseljenih osoba.
14. prosinca 1995.
Potpisivanje Daytonskog sporazuma u Parizu
U Parizu je svečano potpisan Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, prethodno parafiran u Daytonu. Potpisnici su Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, a ceremoniji prisustvuju vodeći međunarodni predstavnici. Sporazum stupa na snagu potpisivanjem. Njime se uspostavljaju temelji poslijeratnog ustavnog uređenja BiH i međunarodnog nadzora provedbe mira.
Vanjski izvor ili literatura: OHR – Dayton Peace Agreement: General Framework and Annexes
20. prosinca 1995.
Međunarodne snage IFOR preuzimaju odgovornost
Međunarodne provedbene snage IFOR, pod vodstvom NATO-a, preuzimaju od UNPROFOR-a odgovornost za vojne aspekte Daytonskog sporazuma. Njihova je zadaća nadzirati prekid neprijateljstava, razdvajanje oružanih snaga i provedbu dogovorenih vojnih odredbi. Uspostava IFOR-a pokazuje da mirovni sporazum nije završavao potpisivanjem, nego je zahtijevao organiziranu međunarodnu provedbu i stalni nadzor.
14. rujna 1996.
Prvi poslijeratni opći izbori
U Bosni i Hercegovini održavaju se prvi opći izbori nakon rata, predviđeni Daytonskim sporazumom i organizirani uz međunarodni nadzor. Biraju se nova državna i entitetska tijela vlasti. Najviše glasova ponovno osvajaju vodeće nacionalne stranke. Izbori predstavljaju važan korak u provedbi mira, ali su održani u uvjetima ograničene slobode kretanja, političkih pritisaka i otežanog povratka raseljenih osoba.
Nacionalni identitet i odnos prema povijesti
Tuđman je veliku pozornost posvećivao hrvatskom nacionalnom identitetu. Zalagao se za nacionalnu pomirbu, kojom je želio povezati Hrvate različitih političkih i obiteljskih tradicija, uključujući nasljeđa suprotstavljenih strana iz Drugoga svjetskog rata.
U razdoblju njegove vlasti mijenjali su se državni simboli, javne komemoracije, nazivi ulica i službene interpretacije pojedinih povijesnih događaja. Domovinski rat postao je središnji događaj novije hrvatske nacionalne povijesti.
Posebne prijepore izazivala su tumačenja Drugoga svjetskog rata, Nezavisne Države Hrvatske, ustaških zločina i antifašističkog pokreta. Tuđmanova knjiga Bespuća povijesne zbiljnosti iz 1989. bila je predmet kritika zbog pojedinih tvrdnji o genocidu i logoru Jasenovac.
Povjesničarka Ljiljana Radonić istraživala je kako je državna politika tijekom 1990-ih utjecala na javne interpretacije prošlosti. Upozorila je da je vlast promijenila službeni povijesni narativ, ali je zadržala sklonost nametanju jedne dominantne interpretacije.
Takve rasprave i danas postoje u hrvatskom društvu. Različite interpretacije Tuđmanova razdoblja mogu se susresti u političkim govorima, medijima, komemoracijama i javnim raspravama.
Povjesničari pritom istražuju dostupne dokumente, uspoređuju izvore i provjeravaju prethodne zaključke. Javne uspomene na pojedine događaje mogu biti predmet povijesnog istraživanja, ali same po sebi nisu dovoljan dokaz za tvrdnje o prošlosti.
Kako procijeniti Tuđmanov utjecaj na današnju Hrvatsku?
Neke posljedice Tuđmanova djelovanja mogu se jasno utvrditi. Tijekom njegova predsjedništva Hrvatska je postala međunarodno priznata samostalna država, uspostavila vlastite političke i obrambene institucije, prošla kroz rat i obnovila teritorijalnu cjelovitost.
Druge posljedice zahtijevaju oprezniju procjenu. Hrvatska je nakon 2000. promijenila politički sustav, nastavila gospodarske reforme, postala članicom NATO-a 2009. i Europske unije 2013. godine. Za te su promjene odgovorne različite vlade, društveni akteri i međunarodne okolnosti.
Povijesna odgovornost pojedinog političkog vođe može se istraživati usporedbom njegovih odluka s njihovim neposrednim posljedicama. Kada istražujemo dugoročni utjecaj, potrebno je pratiti i što se događalo nakon njegova odlaska s vlasti.
Tuđmanovo razdoblje stoga omogućuje istraživanje širega povijesnog pitanja: koliko pojedinac može oblikovati razvoj države i društva, a koliko taj razvoj ovisi o institucijama, građanima i okolnostima u kojima djeluju?
Pitanja za analizu i raspravu
- Usporedi ulogu Franje Tuđmana, Hrvatskoga sabora i građana u procesu osamostaljenja Hrvatske. Na temelju čega možemo procijeniti njihov pojedinačni doprinos?
- Objasni zašto višestranački izbori sami po sebi ne jamče demokratski način upravljanja državom. Poveži odgovor s političkim sustavom Hrvatske tijekom 1990-ih.
- Razlikuj gospodarske posljedice Domovinskog rata od posljedica pretvorbe i privatizacije. Koji su dokazi potrebni da bismo utvrdili uzroke propadanja pojedinog poduzeća?
- Usporedi stajališta Jamesa J. Sadkovicha i Nikice Barića o Tuđmanovoj politici prema BiH. Objasni po čemu se historiografska interpretacija razlikuje od nalaza međunarodnog suda.
Izvori i literatura
- Hrvatska enciklopedija. Tuđman, Franjo.
- Hrvatski sabor. Referendum o hrvatskoj samostalnosti.
- Kasapović, M. (2000). Electoral Politics in Croatia 1990–2000. Politička misao, 37(5), 3–20.
- Franičević, V. (2002). Politička i moralna ekonomija u prvom desetljeću tranzicije u Hrvatskoj. Politička misao, 39(1), 3–34.
- Sadkovich, J. J. (2008). Franjo Tuđman i problem stvaranja hrvatske države. Časopis za suvremenu povijest, 40(1), 177–194.
- Radonić, Lj. (2013). Croatia’s Politics of the Past during the Tuđman Era (1990–1999)—Old Wine in New Bottles?. Austrian History Yearbook, 44, 234–254.
- Barić, N. (2024). Franjo Tuđman and the Croatian Community/Croatian Republic of Herzeg-Bosnia. Review of Croatian History, 20(1), 179–202.
- MKSJ (2017). Žalbena presuda u predmetu Prlić i drugi – službeno priopćenje.
Tuđman i oblikovanje suvremene Hrvatske (1989. – 2000.)
Odaberi događaj za prikaz pojedinosti. Ponovnim odabirom zatvori opis.
1989.
Osnivanje Hrvatske demokratske zajednice
Franjo Tuđman osnovao je Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ), političku stranku koja je zagovarala demokratske promjene i hrvatsko nacionalno samoodređenje. Osnivanje HDZ-a odvijalo se u vrijeme slabljenja komunističkih režima u Europi i političke krize Jugoslavije. Stranka je okupila različite skupine hrvatskih političkih istomišljenika i postala vodeća politička snaga nakon izbora 1990. godine.
30. svibnja 1991.
Tuđman preuzima vodstvo Hrvatske
Nakon pobjede HDZ-a na prvim višestranačkim izborima, novoizabrani Sabor 30. svibnja 1990. izabrao je Franju Tuđmana za predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske. Time je započelo razdoblje njegove državne vlasti. Novi politički vrh pokrenuo je promjene institucija i pripreme za samostalnost, dok su se istodobno pojačavale napetosti unutar Jugoslavije i pobuna dijela hrvatskih Srba.
22. prosinca 1991.
Proglašen Ustav Republike Hrvatske
Hrvatski sabor proglasio je novi Ustav, poznat kao Božićni Ustav. Njime su utvrđeni temelji višestranačke demokracije, državne institucije te građanska prava i slobode. Ustav je predsjedniku Republike dao široke ovlasti, zbog čega se hrvatski sustav tijekom 1990-ih opisuje kao polupredsjednički. Njegova primjena utjecala je na odnose između predsjednika, Vlade i Sabora.
18. travnja 1991.
Zakonski početak pretvorbe poduzeća
Hrvatski sabor donio je Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća, kojim je uređen prijelaz poduzeća s društvenim kapitalom u poduzeća s određenim vlasnicima. Pretvorba je bila početni dio gospodarske tranzicije prema tržišnom gospodarstvu. Tijekom 1990-ih proces je pratio niz nepravilnosti i sporova oko vlasništva. Posljedice privatizacije razlikovale su se među poduzećima i njihovim zaposlenicima.
25. lipnja 1991.
Proglašenje hrvatske samostalnosti
Na temelju referenduma održanog 19. svibnja 1991. Hrvatski sabor donio je Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Njome je započeo postupak razdruživanja od SFRJ. Nakon tromjesečne odgode, Sabor je 8. listopada 1991. raskinuo državnopravne veze s ostalim jugoslavenskim republikama i pokrajinama. Tuđman je kao predsjednik vodio politiku osamostaljenja u okolnostima rastućega oružanog sukoba.
15. siječnja 1992.
Međunarodno priznanje Republike Hrvatske
Dvanaest članica tadašnje Europske zajednice priznalo je Hrvatsku kao samostalnu državu. Hrvatsku su prethodno priznale i neke druge države, među njima Island i Sveta Stolica. Priznanje je omogućilo daljnji razvoj diplomatskih odnosa i međunarodnog položaja Hrvatske, koja je 22. svibnja 1992. primljena u Ujedinjene narode. Diplomatske aktivnosti Tuđmanova vodstva odvijale su se tijekom Domovinskog rata.
Vanjski izvor ili literatura: Hrvatski sabor – Dan međunarodnog priznanja
18. ožujka 1994.
Washingtonski sporazumi i rat u BiH
Nakon hrvatsko-bošnjačkih sukoba u Bosni i Hercegovini, uz američko posredovanje potpisani su Washingtonski sporazumi. Njima su postavljeni temelji Federacije Bosne i Hercegovine i prestanka hrvatsko-bošnjačkog rata. Franjo Tuđman i Alija Izetbegović sudjelovali su u diplomatskom procesu. Tuđmanova ranija politika prema BiH, osobito podrška Herceg-Bosni, ostala je predmet historiografskih istraživanja i međunarodnih sudskih postupaka.
5. kolovoza 1995.
Operacija Oluja i oslobađanje Knina
Tijekom vojno-redarstvene operacije Oluja, započete 4. kolovoza, hrvatske snage 5. kolovoza ušle su u Knin. Operacijom je Hrvatska vratila nadzor nad najvećim dijelom preostaloga okupiranog teritorija. Tuđman je bio vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Tijekom operacije i nakon nje velik broj Srba napustio je Krajinu, a nad preostalim civilima počinjeni su ratni zločini.
15. siječnja 1998.
Završetak mirne reintegracije Podunavlja
Završetkom mandata prijelazne uprave Ujedinjenih naroda (UNTAES) područja istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema mirno su reintegrirana u hrvatski ustavnopravni poredak. Proces je proveden na temelju Erdutskog sporazuma iz 1995. godine. Time je obnovljena teritorijalna cjelovitost Hrvatske. Mirna reintegracija uključivala je povratak državnih institucija, zaštitu manjinskih prava te rješavanje pitanja povratka prognanika i izbjeglica.
9. studenoga 2000.
Ustavne promjene nakon Tuđmanove smrti
Nakon Tuđmanove smrti i promjene vlasti 2000. godine Hrvatski sabor usvojio je ustavne promjene kojima su znatno smanjene ovlasti predsjednika Republike. Ojačan je položaj Vlade odgovorne Saboru, čime je napušten dotadašnji polupredsjednički sustav. Promjene su pokazale kako se političke institucije mogu preoblikovati nakon razdoblja snažne predsjedničke vlasti i postale su osnova daljnjeg razvoja parlamentarne demokracije.
Kako citirati ovaj članak
Hrvatski povijesni portal · ISSN 1846-4432
Hajdarović, M. (2026, 12. studenoga). Franjo Tuđman i današnja Hrvatska. Hrvatski povijesni portal. https://povijest.net/hpp/2026/franjo-tudman-i-danasnja-hrvatska/
Bilješka (fusnota)
Miljenko Hajdarović, “Franjo Tuđman i današnja Hrvatska,” Hrvatski povijesni portal, 12. studenoga 2026., https://povijest.net/hpp/2026/franjo-tudman-i-danasnja-hrvatska/.
Popis literature (bibliografija)
Hajdarović, Miljenko. “Franjo Tuđman i današnja Hrvatska.” Hrvatski povijesni portal, 12. studenoga 2026. https://povijest.net/hpp/2026/franjo-tudman-i-danasnja-hrvatska/.
HAJDAROVIĆ, Miljenko. Franjo Tuđman i današnja Hrvatska. In: Hrvatski povijesni portal [online]. 12. 11. 2026. [pristupljeno 20. 11. 2026.]. Dostupno na: https://povijest.net/hpp/2026/franjo-tudman-i-danasnja-hrvatska/



