Vrlo zanimljiv izvor iz broja 33. (1848.) Novine dalmatinsko-hervatsko-slavonske. Mala informacija za građane koja nam daje uvid u hrvatsko društvo i medicinu sredinom 19. stoljeća.
U adaptaciji na suvremeni hrvatski jezik to izgleda ovako:
Cijepljenje protiv velikih boginja
Budući da sada djeca boluju od pravih boginja, dolje potpisani je požurio cijepiti zdravu djecu pravim cjepivom protiv boginja, kojim se već uspješno poslužio. Roditelji koji žele cijepiti svoju djecu, mogu ih dovesti 11., 12. i 13. ovog mjeseca, kao i svakoga osmog dana nakon toga, u stan dolje potpisanoga (u gornjoj Ilici, u dvorištu nekadašnje Dömötörffyove, a sada Türkove kuće). Cijepljenje se može obaviti i u domovima roditelja, ako se to zatraži.
U Zagrebu, 10. travnja 1848.Josip Viditz,
počasni ranarnik Zagrebačke županije i grada.
Da pojasnimo riječi iz originala:
- koze: U 19. stoljeću ovaj se izraz u medicinskom kontekstu koristio za velike boginje (variola vera), opasnu zaraznu bolest, stoga je točan suvremeni prijevod “velike boginje”
- materia: Izraz se odnosio na cjepivo (tada se doslovno prenosila tvar, odnosno limfa zaraženih kravljim boginjama)
- začastni ranarnik: “Začastni” znači počasni. Zvanje “ranarnik” (kirurg nižeg ranga, obično obrtnik koji je obavljao manje zahvate, puštanje krvi i cijepljenje)
Kako iskoristiti u nastavi?
Ovaj izvor dobro funkcionira kao kratka studija slučaja koja povezuje povijest svakodnevice, razvoj medicine i rad s povijesnim izvorima. Posebno je zanimljiv jer je objavljen upravo 1848., pa učenicima pokazuje da povijest te godine nisu činile samo revolucije, politički programi i nacionalni pokreti nego i vrlo konkretni problemi života stanovništva. Takav pristup odgovara kurikulumskoj zamisli povezivanja društvene povijesti sa znanošću i tehnologijom te razvijanja rada s povijesnim izvorima.
Za gimnazije bih predložio 10–15 minuta rada u paru. Učenici najprije čitaju izvor bez suvremenih objašnjenja i pokušavaju zaključiti što znače izrazi poput „materia” i „ranarnik”. Nakon toga dobivaju adaptaciju i odgovaraju na tri pitanja: Što iz izvora možemo zaključiti o zdravstvenoj skrbi u Zagrebu 1848.? Kako se pokušavalo spriječiti širenje zaraznih bolesti? Što nam izvor govori o odnosu liječnika, roditelja i javnosti? Završno se može postaviti problemsko pitanje: Što se u javnozdravstvenoj komunikaciji od 1848. do danas promijenilo, a što je ostalo slično?
Za strukovne škole isti izvor može se vezati uz područje struke. U zdravstvenim programima naglasak može biti na razvoju cijepljenja i zdravstvene preventive; u upravnim i ekonomskim programima na organizaciji javnih usluga i dostupnosti zdravstvene zaštite; u medijskim programima na analizi oglasa kao oblika javne komunikacije. Time povijesni izvor postaje polazište za povezivanje povijesti s profesionalnim kontekstom učenika, a ne samo ilustracija gradiva.
