U posljednjoj godini američkog građanskog rata sjevernjački general Grant vodio je kampanju „Richmond-Petersburg“ često još poznatiju kao „Opsada Petersburga“. Petersburg je imao ključnu ulogu u opskrbi vojnika generala Leea i Richmonda, glavnog grada Konfederacije. Jedan od poznatijih detalja te kampanje je tzv. „bitka kod kratera“ u kojoj su Sjevernjaci potkopali i minirali položaje Južnjaka.
Tijek bitke
Nakon neuspjelih unionističkih napada sredinom lipnja 1864. borbe kod Petersburga postupno su se pretvorile u dugotrajnu kampanju iscrpljivanja, tijekom koje su obje strane izgradile sve opsežnije sustave rovova i utvrđenih položaja. Suprotstavljene neprijateljske linije su se na nekim mjestima ustabiljile na udaljenosti od samo stotinjak metara. Nasuprot konfederacijskom položaju Elliott’s Salient nalazila se 48. pennsylvanijska dobrovoljačka pješačka pukovnija, u čijim je redovima bio velik broj bivših rudara iz pennsylvanijskog rudarskog područja.. Njihov se zapovjednik Henry Pleasants, u civilnom životu rudarski inženjer, sjetio genijalne ideje koja bi mogla donijeti pobjedu. Nadređenima je predložio da se iskopa tunel do neprijateljskih položaja i da ih se potom digne u zrak. Uslijed eksplozije nastala bi rupa u konfederacijskoj obrani koja bi se mogla iskoristiti za proboj u Petersburg. Viši zapovjednici isprva nisu pokazivali mnogo povjerenja u projekt, a neki su ga smatrali gotovo neizvedivim, no Burnside je Pleasantsu dopustio da pokuša ostvariti zamisao..
Pleasantsovi vojnici su počeli kopati rudnik 25. lipnja koristeći opremu koja im je bila na raspolaganju. Za potpornje su iskoristili i izrezali obližnji drveni most. Njihovu rudarsku vještinu posebno je pokazala improvizacija kojom su riješili problem dovođenja svježeg zraka u tunel. Dovođenje svježeg zraka bilo je jedan od najvećih tehničkih problema, a vojni inženjeri sumnjali su da se tako dug tunel može učinkovito prozračivati bez dodatnih okomitih ventilacijskih otvora. Takav način odzračivanja nije dolazio u obzir jer bi neprijatelju otkrio naum. Ideja za prozračivanje je u biti bila vrlo jednostavna i koristili su prirodni fizikalni zakon da se topli zrak diže. Ulaz u okno su hermetički zatvorili, a pored njega su iskopali ventilacijski dimnjak. Na dnu dimnjaka su stalno ložili vatru koja je zrak grijala i iznosila na površinu. Svježi zrak dovodio se do čela tunela kroz drveni ventilacijski kanal, dok je vatra ispod posebnog dimnjaka zagrijavala ustajali zrak i stvarala strujanje prema površini. Do 17. srpnja iskopali su oko 155 metara tunela i prema proračunu su bili točno ispod neprijateljske topničke baterije. Konfederati su posumnjali da se nešto dešava jer su vojnici čuli nekakve tihe zvuke udaranja i kopanja. Na nekoliko su mjesta pokušali kopati i pronaći eventualno okno, ali bezuspješno. Razmišljanja su bila da nemoguće iskopati takav tunel bez dovođenja zraka. Prema podacima dva pokušaj kopanja u potrazi za tunelom su išla vrlo blizu sa obje strane unionističkog tunela. Sljedeći je korak bio izrada T krakova rudarskog okna. Krakovi su iskopani na oko šest metara od površine. Prosječna visina tunela je bila oko 1,5 metara i širine oko 1,3 metra. Kopanje je završeno 23. srpnja i nakon toga je četiri dana trajalo punjenje okna crnim barutom. U bočne komore uneseno je 320 manjih bačvica s ukupno 8000 funti, odnosno približno 3,6 tona crnog baruta.. Vrećama pijeska su pokušali usmjeriti eksploziju prema gore.
U međuvremenu dok se kopalo rudarsko okno izvršene su pripreme za pješački napad. Napad je pripremao zapovjednik tog područja general Burnside. Namjeravao je preko nastalog kratera poslati svježe i uvježbane vojnike Crnačke divizije (4.300 vojnika). Meade se usprotivio tome da crnačka divizija predvodi napad, strahujući da bi u slučaju velikih gubitaka zapovjedništvo moglo biti optuženo da je namjerno žrtvovalo afroameričke vojnike; Grant je podržao njegovu odluku. Plan je konačno sastavljen 29. srpnja, dan uoči bitke. Burnside je zato morao odabrati jednu od svoje tri bijele divizije za prvi val napada, a njihovi su zapovjednici odluku prepustili izvlačenju slamki. Izbor je pao na Prvu diviziju brigadnog generala Jamesa H. Ledlieja. Ostale divizije su ga trebale slijediti, a Crnačka je bila u pričuvi. Te su se noći vojnici postrojili iza ulaza u rudnik i čekali eksploziju. Za potporu napadu Unija je rasporedila 110 topova i 54 minobacača, koji su nakon eksplozije trebali otvoriti snažnu vatru po konfederacijskim položajima. Nakon što je dio Leejevih snaga bio premješten prema Richmondu, za obranu Petersburga ostalo je približno 18 000 konfederacijskih vojnika, premda se samo njihov dio nalazio neposredno nasuprot planiranom mjestu proboja.
Fitilj je zapaljen u 3:15 sati 30. srpnja i eksplozija se očekivala u 3:30 sati. U dugom iščekivanju ništa se nije desilo do 4:15 kada su shvatili da se nešto desilo. Dvojica dobrovoljaca, poručnik Jacob Douty i narednik Henry Rees, ponovno su ušla u tunel, pronašla prekid na spoju fitilja, ponovno ga spojila i zapalila. Konačno, oko 4:44 ujutro, eksplodiralo je približno 3,6 tona crnog baruta i iz temelja razorilo dio konfederacijskog položaja. Eksplozija je usmrtila ili teško pogodila stotine konfederacijskih vojnika – često se navodi broj od 278 – te onesposobila dva od četiri topa na pogođenom položaju. Nastao je krater dug nešto više od 50 metara, širok 18 do 25 metara i dubok oko devet metara. Unionistički napad nije započeo očekivanom brzinom: vojnici su se morali probijati kroz vlastite prepreke, rovove i zemlju razbacanu eksplozijom, a Ledliejeva divizija nije bila dovoljno pripremljena za novonastalu situaciju. Tada je uslijedio važan obrat u bitci. Umjesto da prema prvotnom planu zaobiđu krater i nastave prema konfederacijskoj pozadini, mnogi vojnici Ledliejeve nedovoljno pripremljene divizije ušli su u sam krater, gdje su izgubili zamah i zaklonili se od neprijateljske vatre. Kako su pristizale nove postrojbe, u krateru i oko njega nagomilalo se više od 15 000 unionističkih vojnika, čime je nastala iznimno teška gužva pod sve snažnijom konfederacijskom vatrom. Konfederati su iskoristili unionističku zbrku, doveli pojačanja i postupno organizirali protunapade kojima su napadače počeli potiskivati prema krateru. Koristili su sva sredstva (uključujući topove i minobacače) u onome što su nazvali „pucanje na purane“. Konfederacijski minobacači približeni su na približno 45 metara od kratera, odakle su nanosili teške gubitke zbijenim unionističkim vojnicima.
Lee je naredio generalu Williamu Mahoneu da dovede pojačanja, nakon čega su njegove brigade u nekoliko uzastopnih protunapada tijekom prijepodneva i ranog poslijepodneva pokušavale ponovno zauzeti izgubljene položaje. Ferrerova crnačka divizija naposljetku je također poslana u napad; dio njezinih vojnika prošao je uz krater i prodro dalje prema konfederacijskim položajima nego neke prethodne postrojbe. Mahoneov protunapad odbacio je dio unionističkih snaga koje su napredovale izvan kratera i prisilio mnoge vojnike na povlačenje prema njemu. Protunapadi su ponavljani do 10.30 sati, ali nijedna strana nije postigla značajniji uspijeh. Stanje u krateru je postalo neizdrživo jer su konfederati na to područje usmjerili paljbu tri topničke baterije. Premda je zapovijed o prekidu napada izdana tijekom prijepodneva, do mnogih vojnika u krateru stigla je tek oko 12:30.
Oko podneva u žestokoj izmjeni vatre Mahoneovi vojnici su počeli zauzimati dijelove kratera. Posljednji protunapad je počeo nešto poslije 13 sati. Mahoneovi ljudi su se poslužili jednostavnom, ali vješto varkom. Šešire su podigli iznad razine položaja našto su unionisti reagirali pucanjem po njima. Nakon prve salve metaka konfederati su uskočili među neprijatelja koji je punio cijevi svog oružja. U konfuziji metaka, bajuneta i šaka konfederati su izvojevali pobjedu.
Tijekom konfederacijskih protunapada dogodila su se i ubojstva pripadnika United States Colored Troops koji su bili ranjeni ili su se pokušavali predati; rasno nasilje stoga je važan dio suvremenih interpretacija Bitke kod kratera.
Unija je u Bitci kod kratera pretrpjela približno 3800 poginulih, ranjenih, nestalih i zarobljenih vojnika, dok su konfederacijski gubitci iznosili približno 1500 ljudi; procjene se među izvorima donekle razlikuju. Neuspjeh kod Kratera nije okončao Petersburgšku kampanju. Grant je tijekom sljedećih mjeseci postupno produživao svoje položaje prema zapadu i nastojao presjeći željezničke i cestovne veze kojima se opskrbljivala Leejeva vojska. Nakon unionističkog proboja konfederacijskih linija 2. travnja 1865. Lee je naredio napuštanje Petersburga i Richmonda, a unionističke postrojbe ušle su u Petersburg 3. travnja.
Danas je to memorijalno područje koje privlači brojne američke turiste. Bitka je prikazana i u uvodnim scenama filma Studengora (Cold Mountain, 2003.), premda filmski prikaz ne treba promatrati kao doslovnu rekonstrukciju događaja. Zanimljivo je za pročitati tadašnje novinske izvještaje koji su poprilično detaljni i skoro realistični u opisivanju zbivanja.
Izvori:
- „30 July 1864, The Battle of the Crater, mixing politics and war is a bad idea“,
URL: http://unitedcats.wordpress.com/2007/07/30/
30-july-1864-the-battle-of-the-crater-mixing-politics-and-war-is-a-bad-idea/
(Pristupano: 21.2.2009.) - „Battle of the Crater“,
URL: http://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_the_Crater (Pristupano: 21.2.2009.) - „Battle of the Crater – American Civil War Battle of the Crater – Siege of Petersburg Battle of the Crater – Union Defeat at the Battle of the Crater“,
URL: http://militaryhistory.about.com/od/civilwar/p/crater.htm (Pristupano: 21.2.2009.) - „Civil War Memory: William Mahone/Battle of the Crater“,
URL: http://civilwarmemory.typepad.com/civil_war_
memory/william_mahonebattle_of_the_crater/ (Pristupano: 21.2.2009.) - „Mine Explosion During the Siege of Petersburg“,
URL: http://www.sonofthesouth.net/leefoundation/civil-wa
r/1864/august/petersburg-explosion.htm (Pristupano: 21.2.2009.) - „NPS Historical Handbook: Petersburg“,
URL: http://www.nps.gov/history/
history/online_books/hh/13/hh13f.htm (Pristupano: 21.2.2009.) - „Siege of Petersburg“,
URL: http://en.wikipedia.org/wiki/Siege_of_Petersburg (Pristupano: 21.2.2009.)
