U ljeto 1943. godine, dok se Drugi svjetski rat približavao odlučujućoj fazi, u selu Slatinski Drenovac osnovana je jedinstvena partizanska postrojba – njemačka partizanska četa „Ernest Telman“. Ime je dobila po Ernstu Thälmannu, vođi njemačkih komunista, ubijenom u logoru Buchenwald.
Njezini borci bili su etnički Nijemci iz Slavonije, među njima i aktivisti revolucionarnog radničkog pokreta iz razdoblja Kraljevine Jugoslavije, ali i prebjezi iz njemačkih okupacijskih jedinica. U satniji se borilo i nekoliko Hrvata i Srba, a glavnim jezikom bio je njemački. Uz crvenu zvijezdu, na kapi su smjeli nositi i mali znak njemačke nacionalne zastave – simbol otpora nacizmu „iznutra“.
Partizanski pokret je tog ljeta konačno dosegnuo razinu na kojoj je mogao stvarati i posebne nacionalne jedinice – uz njemačku satniju, u Slavoniji su formirani čehoslovački bataljun „Jan Žiška“, mađarski „Šandor Petefi“, te poljske, talijanske i bugarske partizanske jedinice. Osim vojne, ove jedinice imale su važnu političko-moralnu ulogu: dokazivati mogućnost zajedničke borbe svih naroda protiv okupatora i zalagati se za ravnopravnost bez obzira na nacionalnu pripadnost.
Prvi zapovjednik satnije bio je Rudolf Vaupotich, politički komesar Johan Mucker. Već 18. kolovoza 1943. jedinica je krenula u akciju s mađarskim bataljunom „Šandor Petefi“ radi regrutiranja dobrovoljaca, a u rujnu su zabilježeni prvi oružani sukobi – zasjede na domobranske kolone, napad na oklopni vlak kod Virovitice i borbe na komunikacijama Virovitica – Slatina i Našice – Slatina. Satnija je imala zadatak djelovati u naseljima s njemačkim stanovništvom, pridobivajući ga za antifašističku borbu, no njezin rad bio je pozitivan i u hrvatskim i u srpskim selima. U mnogim sredinama bila je dočekivana s oduševljenjem.
Kad se borba stišala, drugi vod čete »Ernest Telman« dobio je zadatak da sprovede zarobljene ustaše u Slatinski Drenovac. Komandir ovog voda, Blagoje Zabrdac, dao je prvi odmor u selu Ceralije. Kad su ugledali partizane sa zarobljenim ustašama, i to onih koji su bili učesnici u zlodjelima nad stanovništvom ovog i susjednih sela, oduševljeni seljaci su zaustavili partizane i ugostili ih kao svoje najrođenije.
U tim trenucima Nijemci-partizani doživljavali su najljepša priznanja od naroda. Seljaci su dovikivali zarobljenim
Iz knjige “Telmanovci” Naila Redžića
ustašama: »Sram vas bilo, izdajnici, bando. .. Nijemci se bore za slobodu našeg naroda, a vi ste na strani okupatora…«
Najtragičniji dan bio je 28. studenog 1943., kada je kod Mikleuša upala u zasjedu nadmoćnih njemačkih i ustaških snaga. Zamjenik komesara Otto Kautzmann, iako ranjen, ostao je pokrivati povlačenje suboraca te je poginuo na položaju. Tada je poginulo 17 telmanovaca, a ukupno oko 100 boraca iz 18. slavonske brigade. Sahranjeni su na partizanskom groblju kod Donje Motičine.
Iz Pjesmarice koračnica njemačkog bataljona “Ernst Thälmann”:
Jeder Mensch, der ehrlich denkt und handelt,
jeder Mensch, der frei von Scham will sein,
jeder, der die Schmach nicht kann ertragen,
kämpft im Glied mit Thälmanns Bataillon.
Heute noch können wir den Schandfleck waschen,
welchen Hitler uns angetan.
Morgen wird man jeden Deutschen fragen,
Genosse, warst Du in Thälmanns Bataillon?
Die Heimat ist weit,
doch wir sind bereit.
Wir kämpfen und siegen für Dich, Freiheit!
Svaki čovjek koji pošteno misli i radi,
svaka osoba koja se želi osloboditi srama,
svi koji ne mogu podnijeti sramotu,
bori se u redovima Thälmannovog bataljuna.
Čak i danas možemo oprati mrlju
koju nam je Hitler nanio.
Sutra će svaki Nijemac biti pitan:
Druže, jesi li bio u Thälmannovom bataljunu?
Domovina je daleko,
ali mi smo spremni.
Borit ćemo se i pobijediti za tebe, slobodu!
Tijekom 1944. satnija je nastavila borbe, sudjelujući u napadima na Đakovo, Gorjane, te u diverzijama na ključnim prometnicama Osijek – Virovitica, Vinkovci – Novska, Daruvar – Banova Jaruga i Nova Gradiška – Požega. Izdvojile su se bitke za selo Pčelić i za Slatinu. Borci su slovili kao primjerni vojnici – mnogi su postali članovi KPJ i SKOJ-a, a nijedan nije dezertirao ili prešao neprijatelju. Čak i kada su bili opkoljeni, nisu se predavali živi.
U jesen 1944., kada su operacije u Slavoniji postale intenzivnije, mala satnija morala je preuzimati zadatke većih postrojbi. Glavni stožer Hrvatske 14. studenog 1944. donio je odluku o njezinu rasformiranju, a preživjeli su raspoređeni u druge jedinice.
Od početnih četrdesetak boraca, samo ih je pet-šest ostalo u stroju do kraja postojanja satnije, a kapitulaciju Njemačke dočekao je tek svaki deseti od njih. Kroz postrojbu je prošlo više od stotinu boraca, uglavnom iz njemačkih sela Slavonije te mješovitih obitelji. Danas se o njima zna malo – preživjelih svjedoka gotovo i nema, a seosko groblje kod Mikleuša ostaje rijetko mjesto sjećanja na ovu iznimnu jedinicu koja je simbolizirala i vojni otpor, i ideju zajedničke borbe naroda protiv fašizma.
Iz arhive
Obavijest štaba II. korpusa NOViPO Hrvatske od 15. kolovoza 1943.:
PISMO ŠTABA DRUGOG KORPUSA NOVIPO HRVATSKE OD 15. KOLOVOZA 1943 GOD. ŠTABU PODRAVSKOG NOP ODREDA O STAVLJANJU MAĐARSKOG BATALJONA »ŠANDOR PETEFI« I NJEMAČKE ČETE »ERNEST TELMAN« POD KOMANDU ODREDA
Pitanja za analizu
Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.
