Tijekom studija sam sasvim slučajno otkrio veliku zbirku njemačkih knjiga o Holokaustu u knjižnici zagrebačkog Goethe instituta. Nisam imao dojam da me moje dotadašnje formalno obrazovanje uopće pripremilo za razumijevanje te teme, no od tada sam ustrajno razvijao vlastiti pogled na ovu specifičnu i duboko uznemirujuću povijest. Posjetio sam desetak koncentracijskih logora diljem Europe, više puta sam boravio u kompleksu Auschwitz-Birkenau, uključujući ljetos i nekoliko njegovih podlogora. U Memorijalnom području Jasenovac prisutan sam u različitim ulogama već dugi niz godina, i ne mogu se oteti dojmu da se njegov puni edukacijski potencijal još uvijek ne koristi sustavno ni promišljeno.
Reklame se ne prikazuju članovima Clionaut Akademije:
Danas se smatram edukatorom o Holokaustu. U toj ulozi često sam svjesno odlučivao biti upstander – osoba koja ne šuti pred nepravdom, poricanjem i relativizacijom. Premda se povijesnu jedinstvenost Holokausta ne treba i ne može izravno uspoređivati s aktualnim krizama, ipak postoji moralni imperativ da se u situacijama koje pokazuju elemente masovnog nasilja osvijesti edukacijska poruka Holokausta – da se nikad više ne dopusti sustavno dehumaniziranje i istrebljivanje ljudi.
Šutnja ili jasno zauzimanje stava?
Poučavanje o Holokaustu već desetljećima ima za cilj razvijati svijest o mehanizmima koji vode do genocida – kroz prepoznavanje obrazaca propagande, društvene ravnodušnosti, sustavne dehumanizacije i eskalacije nasilja nad civilima. No, aktualna humanitarna kriza u Gazi postavlja pred nas, edukatore, iznimno kompleksno pitanje: smijemo li ostati po strani kad su pred našim očima prisutni upravo oni obrasci koje godinama objašnjavamo kao preduvjete masovnih zločina?
Međunarodne organizacije za ljudska prava poput Amnesty Internationala i Ujedinjenih naroda upozoravaju da u Gazi dolazi do ozbiljnih kršenja međunarodnog humanitarnog prava, uključujući ubijanje civila, kolektivno kažnjavanje i uskraćivanje osnovnih uvjeta za život. Mnogi od tih obrazaca podsjećaju na one koje edukacija o Holokaustu nastoji osvijestiti – ali o njima se u stručnoj zajednici rijetko govori. Dok institucije poput Yad Vashema ili Auschwitz Memoriala najčešće osuđuju zloupotrebe povijesnih usporedbi i izražavaju solidarnost s Izraelom, rijetko se eksplicitno očituju o katastrofalnoj humanitarnoj situaciji u Gazi. Takav selektivan pristup univerzalnim ljudskim pravima otvara ozbiljna pitanja o dosljednosti i etičkoj vjerodostojnosti edukacije o Holokaustu.
Ova promišljanja nipošto ne znače ignoriranje kompleksnosti sukoba. Izrael ima neotuđivo pravo na postojanje i samoobranu, kao i obvezu zaštite svojih građana. Hamas, kao teroristička organizacija, 7. listopada 2023. počinio je duboko potresne zločine protiv civila. Njegov politički i ideološki narativ, uključujući slogan “Od rijeke do mora”, koji se često pojavljuje na prosvjedima, izražava cilj koji implicira brisanje Države Izrael, što ne može biti prihvaćeno u okviru univerzalnih ljudskih prava i etike obrazovanja za mir.
No, osuda terorizma ne može opravdati kolektivno kažnjavanje civilnog stanovništva, niti poništiti moralnu obvezu da se prepoznaju i imenuju svi oblici dehumanizacije i masovnog nasilja – bez obzira na počinitelja. Upravo u toj sposobnosti razlikovanja leži edukacijska vrijednost povijesne svijesti koju poučavamo kroz lekcije o Holokaustu.
Između akademske odgovornosti i društvenog rizika
Pitanje ostaje – može li edukator o Holokaustu ostati dosljedan svojim etičkim načelima ako šuti pred nasiljem koje u mnogočemu odražava pouke prošlosti? Oni koji se javno očituju – poput Omera Bartova i Raza Segala, koji tvrde da se u Gazi odvijaju događaji koji zadovoljavaju pravne i moralne kriterije genocidnog ponašanja – suočavaju se s osudama, optužbama za antisemitizam, pa i institucionalnim pritiscima. No šutnja, s druge strane, nosi rizik etičke diskreditacije obrazovnog procesa.
Moj je neizbježan zaključak da Izrael provodi genocid nad palestinskim narodom.
Omer Bartov (The New York Times, 15.7.2025.)
Raz Segal, izraelski stručnjak za moderne genocidne zločine i profesor na Stockton University, u članku A Textbook Case of Genocide opisuje izraelski pristup Gazi kao „školski primjer namjere genocida“, a njegovu racionalizaciju nasilja naziva „sramotno korištenje lekcija Holokausta“.
U tom kontekstu važno je podsjetiti na koncept multidirekcionalnog sjećanja koji je razvio Michael Rothberg – ideju da različiti povijesni traumatski događaji ne konkuriraju za pažnju, već se mogu promišljati usporedno, stvarajući prostor za etičku solidarnost i refleksiju. Edukacija o Holokaustu, ako je doista utemeljena na univerzalnim načelima ljudskih prava, mora biti sposobna rezonirati i u vremenu sadašnjeg zla.
Između obrazovne misije i savjesti
Za učitelje povijesti ova dilema nije apstraktna. Riječ je o pitanju obrazovne svrhe, profesionalnog integriteta i osobne etike. Ako je jedan od obrazovnih ciljeva nastave povijesti razvijanje sposobnosti učenika da prepoznaju i reagiraju na nepravdu, šutnja pred aktualnim nasiljem može dovesti u pitanje vjerodostojnost tog cilja. Kako kaže UNESCO u svojim preporukama o poučavanju Holokausta:
Učitelji bi trebali pružiti prostor za etičke rasprave o suvremenim oblicima nasilja i diskriminacije, bez straha od cenzure ili instrumentalizacije povijesti.
UNESCO, 2019.
Suvremeni učenici traže smisao i povezanost povijesti s vlastitom stvarnošću. Ako obrazovni sustav na to ne odgovori, riskiramo da Holokaust ostane u očima mladih samo “još jedna lekcija iz prošlosti”, a ne snažna opomena i poziv na djelovanje. Istovremeno, moramo čuvati jedinstvenost Holokausta i biti oprezni u povlačenju historijskih paralela, kako ne bismo doprinijeli trivijalizaciji povijesti.
Reklame se ne prikazuju članovima Clionaut Akademije:
Odgovornost prema budućnosti
Edukacija o Holokaustu nije završena kad učenici nauče definicije genocida ili zapamte datume zločina. Ona postaje stvarna tek kada ih potakne na promišljanje svijeta oko sebe, na uočavanje nepravdi i na djelovanje u skladu s etičkim vrijednostima.
S obzirom na sve izraženiju društvenu i političku polarizaciju, svoju ulogu edukatora o Holokaustu danas vidim ne samo kao stručnu zadaću, već i kao duboko osobnu i moralnu obvezu. Upravo zbog toga svjestan sam da ću u narednom razdoblju morati dodatno pojačati svoje napore u obrazovanju o Holokaustu, antisemitizmu i univerzalnim ljudskim pravima – osobito u kontekstu hrvatskog društva, u kojem se sve otvorenije relativizira ustaštvo i negira ono što se zaista dogodilo u logoru Jasenovac.
Takvo okruženje zahtijeva od svakog edukatora jasnoću, ustrajnost i hrabrost. Ne zbog ideologije, nego zbog istine. Jer obrazovanje koje ne prepoznaje i ne imenuje zlo – ma koliko ono bilo nepopularno za osuditi – prestaje biti obrazovanje i postaje samo administracija sjećanja. A mi učitelji, više nego ikad, ne smijemo dopustiti da nas strah od reakcija ušutka upravo tamo gdje bi naša riječ trebala najviše značiti.
Zato pozivam sve kolege koji se bave poviješću i edukacijom o Holokaustu da ne zanemare vlastitu savjest i profesionalnu odgovornost. Otvorimo prostor za profesionalni dijalog – u školama, na stručnim skupovima, u časopisima i na društvenim mrežama. Ova tema nije jednostavna niti sigurna, ali ako ne pokušamo govoriti o njoj s integritetom, onda pouke Holokausta gube svoj smisao.
ENGLISH TRANSLATION: Lessons of the Holocaust and the Responsibility of Educators in Times of Crisis
NASTAVAK ovog teksta je dostupan na ovoj poveznici.
Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.
