Učitelji povijesti suočeni su sa složenim zadatkom poučavanja o političkom identitetu i ideologijama koje su oblikovale hrvatsku prošlost, posebice kada te ideologije uključuju isključujuće koncepte poput identitetskog redukcionizma i kršćanskog nacionalizma. U ovome eseju pokušavam povezati navedene ideje s ključnim akterima i politikama u posljednjih dvjestotinjak godina hrvatske povijesti.
Reklame se ne prikazuju članovima Clionaut Akademije:
Razumijevanje identitetskog redukcionizma i kršćanskog nacionalizma
Identitetski redukcionizam odnosi se na društveni i politički proces u kojem se kompleksni identiteti pojedinaca i zajednica svode na jednu dimenziju, najčešće etničku, vjersku ili kulturnu pripadnost. U kontekstu hrvatske političke povijesti, taj se pristup često koristi za homogenizaciju zajednice u cilju izgradnje nacionalnog jedinstva, što može biti korisno u emancipacijskim pokretima, ali i opasno ako vodi ka isključivanju i stigmatizaciji “drugih”.
Kršćanski nacionalizam, s druge strane, podrazumijeva spajanje nacionalnog identiteta s vjerskom pripadnošću, u hrvatskom slučaju s rimokatolicizmom. Takva sinteza koristi religijske simbole, narative i institucije za legitimiranje političkih ciljeva, često stavljajući katolicizam u središte nacionalnog identiteta. Učitelji povijesti trebaju biti posebno osjetljivi na razliku između religijskog identiteta kao dijela kulturne baštine i njegove instrumentalizacije u političke svrhe.
Od ilirskog pokreta do modernih ideologija
U 19. stoljeću, ilirski pokret je ujedinio razne južnoslavenske identitete pod zastavom hrvatskog kulturnog i jezičnog identiteta. Iako je projekt imao emancipacijsku funkciju u kontekstu Habsburške Monarhije, istodobno je potiskivao regionalne, etničke i religijske razlike, čime je stvoren temelj za kasnije identitetsko niveliranje.
Josip Juraj Strossmayer, kao visoko pozicionirani crkveni i politički akter, pokušao je sintetizirati jugoslavensku ideju s katoličkom univerzalnošću. Njegov model bio je manje ekskluzivan, ali ipak je postavio temelje za povezivanje vjere i nacije. U nastavi se ovdje otvara prostor za promišljanje o ambivalenciji – koliko su ideali univerzalnosti (katoličke i jugoslavenske) mogli biti inkluzivni, a kada su služili homogenizaciji?
U djelovanju Ante Starčevića susrećemo snažniji oblik etničkog nacionalizma. Njegovo inzistiranje na “čistoj” hrvatskoj naciji, definiranoj naspram Srba i drugih “ne-Hrvata”, primjer je rane političke upotrebe identitetskog redukcionizma. Njegova interpretacija katoličanstva kao implicitnog dijela hrvatstva, iako bez teološke argumentacije, odjekuje kasnijim ideologijama.
Izreka „Bog i Hrvati“ prvi je put javno izrečena 26. lipnja 1861. godine u govoru Ante Starčevića tijekom rasprave u Hrvatskom saboru. U tom je kontekstu Starčević jasno artikulirao ideju da budućnost hrvatskoga naroda ne smiju određivati strane sile, osobito Habsburška Monarhija, već isključivo Bog i sami Hrvati. Ova je izjava ubrzo poprimila status političke krilatice i prerasla u temeljno načelo pravaške ideologije, simbolizirajući suverenitet, samoodređenje i duhovnu autonomiju hrvatskog naroda.
U idejnom smislu, krilatica „Bog i Hrvati“ odražava sinergiju nacionalnog i duhovnog identiteta, a ujedno se može interpretirati i kao izraz otpora centralističkim i hegemonijskim tendencijama unutar Habsburške Monarhije. Premda izvorno formulirana u hrvatskom političkom kontekstu, ova sintagma ima paralele u suvremenim europskim nacionalnim pokretima. Primjerice, parole poput „Dieu et liberté!“ (Bog i sloboda) Felicitéa Roberta de Lamennaisa u Francuskoj te „Dio e popolo!“ (Bog i narod) Giuseppea Mazzinija u Italiji, svjedoče o širem ideološkom okviru romantičarskog nacionalizma i političkog idealizma 19. stoljeća, u kojemu se božanska legitimacija često koristila za opravdanje narodnog suvereniteta i borbe za političku emancipaciju.
Između integracije i isključivanja
Period Kraljevine SHS / Jugoslavije (1918.–1941.) donosi izrazitu napetost između unitarističkog jugoslavenskog modela i hrvatskih zahtjeva za autonomijom. Stjepan Radić i HSS nisu inzistirali na vjerskoj homogenosti, ali su naglašavali etnolingvistički hrvatski identitet, često reducirajući seljaštvo na nositelja nacionalne autentičnosti. Katolicizam nije bio u fokusu, ali je bio kulturno pretpostavljen.
Nasuprot tomu, Nezavisna Država Hrvatska predstavlja ekstremni oblik političkog identiteta utemeljenog na rasnim zakonima i vjerskoj ekskluzivnosti. Ustaški režim spojio je katoličanstvo s radikalnim nacionalizmom, provodeći prisilna pokrštavanja, progone i genocid nad Srbima, Židovima i Romima. Ovdje učitelji moraju posebno naglasiti razliku između osobne vjere i njene instrumentalizacije u svrhu opravdanja nasilja, što je i danas važna pouka u obrazovanju o ljudskim pravima.
Oporavak i transformacija identiteta
Hrvatsko proljeće 1970-ih označava povratak kulturnom identitetu, ali bez otvorene vjerske retorike. Nositelji pokreta poput Savke Dabčević-Kučar i Mika Tripala fokusiraju se na jezik, kulturu i gospodarsku autonomiju unutar jugoslavenskog federalnog okvira. Iako ne reducira identitet na religiju, pokret svejedno nastoji izgraditi jedinstveni “hrvatski kulturni prostor”, zanemarujući unutarnju raznolikost.
Devedesetih godina, u kontekstu rata i stvaranja neovisne države, katoličanstvo ponovno postaje snažan simbol nacionalnog identiteta. Franjo Tuđman u svojim govorima ističe “tisućljetnu katoličku Hrvatsku”, a Crkva postaje važan politički akter. Ovaj povratak kršćanskom nacionalizmu bio je potaknut potrebom stvaranja simboličkog jedinstva, no rezultirao je i marginalizacijom manjinskih zajednica – posebno Srba, ali i ateista i sekularnih Hrvata. Učitelji ovdje mogu otvoriti pitanja o ulozi religije u oblikovanju političkog diskursa i važnosti sekularnog pristupa u demokratskom društvu.
Reklame se ne prikazuju članovima Clionaut Akademije:
Suvremeni izazovi
U suvremenoj hrvatskoj politici, kršćanske vrijednosti se često koriste za opravdanje “obrane tradicionalnog identiteta”. Retorika Domovinskog pokreta, dijela HDZ-a i srodnih aktera povremeno uključuje pozive na katoličke i konzervativne vrijednosti kao temelj “istinskog” hrvatstva. Takva upotreba identitetskog diskursa marginalizira građane koji se ne identificiraju s katolicizmom, bilo zbog druge vjere, etničkog porijekla ili sekularnog svjetonazora.
Ovo otvara prostor za važnu odgojno-obrazovnu intervenciju – učitelji povijesti trebaju učenike osposobljavati za prepoznavanje mehanizama isključivanja u povijesti i suvremenosti, kritičko čitanje političkog jezika i razumijevanje pluralističkog modela identiteta.
Identitetski redukcionizam i kršćanski nacionalizam, iako ponekad predstavljeni kao sredstva nacionalne kohezije, kroz povijest su više puta doveli do isključivanja, diskriminacije i nasilja. Za učitelje povijesti to predstavlja izazov – kako poučavati o nacionalnom identitetu bez da se prešutno prihvati ekskluzivni model? Kako potaknuti učenike na kritičko mišljenje o vlastitom identitetu i identitetima drugih?
U nastavi je preporučljivo koristiti multiperspektivni pristup, analizirati povijesne izvore koji prikazuju raznolikost unutar hrvatskog društva i poticati raspravu o granicama između kulturnog ponosa i političke isključivosti.
Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.
