Kada danas kažemo da smo „na internetu”, iza jednostavne radnje otvaranja stranice ili slanja poruke stoji više od pola stoljeća razvoja tehnologija, institucija i zajednica. Ne postoji jedan izumitelj interneta, jedan laboratorij u kojem je nastao ni jedan datum koji se bez ostatka može proglasiti njegovim rođendanom. Internet je rezultat desetljeća istraživanja, tehničkih rješenja, suradnje i suparništva između znanstvenika, sveučilišta, državnih institucija i privatnih kompanija.
Još je važnije razlikovati dvije stvari koje se u svakodnevnom govoru često poistovjećuju. Internet je infrastruktura – globalna „mreža mreža” koja omogućuje računalima da razmjenjuju podatke prema zajedničkim pravilima. World Wide Web samo je jedan od sustava koji se koriste tom infrastrukturom. Elektronička pošta, prijenos datoteka, mrežne igre i mnoge druge usluge postojale su prije Weba. Kada je Tim Berners-Lee krajem 1980-ih osmislio World Wide Web, Internet je već bio razvijena međunarodna mrežna infrastruktura.
Prije interneta
Korijeni interneta mogu se tražiti u nekoliko različitih intelektualnih i tehnoloških tradicija. Jedna od njih bila je potraga za boljim načinima organiziranja znanja. Američki znanstveni administrator i inženjer Vannevar Bush objavio je 1945. esej „As We May Think” u kojem je opisao zamišljeni uređaj nazvan memex. Bio je zamišljen kao osobni sustav za pohranu i povezivanje dokumenata prema asocijativnim vezama. Memex nije bio računalo povezano na mrežu i Bush nije sudjelovao u stvaranju ARPANET-a, ali njegova je zamisao važna u intelektualnoj povijesti hiperteksta i kasnijih sustava za povezivanje informacija.
Drugu važnu tradiciju predstavljala su istraživanja komunikacije, povratne sprege i upravljanja složenim sustavima. Matematičar Norbert Wiener objavio je 1948. knjigu „Cybernetics: Or Control and Communication in the Animal and the Machine”, kojom je utemeljio kibernetiku kao interdisciplinarno područje proučavanja kontrole, komunikacije i povratne sprege u strojevima i živim sustavima. Kibernetika nije bila izravni projekt razvoja interneta, ali pokazuje koliko su sredinom 20. stoljeća pitanja komunikacije između ljudi i strojeva postajala središnja za novu informacijsku kulturu.
Istodobno su teoretičari medija pokušavali razumjeti društvene posljedice elektroničke komunikacije. Marshall McLuhan početkom 1960-ih popularizira pojam „globalnog sela”, upozoravajući da elektronički mediji smanjuju značenje fizičke udaljenosti i povezuju događaje i ljude gotovo trenutačno. McLuhan nije predvidio tehničku arhitekturu interneta, ali je vrlo rano opisao društveni osjećaj svijeta u kojem udaljene zajednice postaju neposredno povezane.
Svemirska utrka i novi način razmišljanja o računalima
Neposredniji institucionalni korijen američkog mrežnog istraživanja nalazi se u Hladnom ratu. Sovjetski Savez lansirao je Sputnik 1 u listopadu 1957. godine. Tehnološki šok u Sjedinjenim Državama potaknuo je niz organizacijskih odgovora. Američko Ministarstvo obrane 7. veljače 1958. osnovalo je Advanced Research Projects Agency (ARPA), agenciju zaduženu za visokorizična i napredna istraživanja. Naziv DARPA, s dodatkom „Defense”, uveden je tek 1972. godine.
U okviru ARPA-e početkom 1960-ih posebno važnu ulogu dobio je Information Processing Techniques Office (IPTO). Njegov prvi ravnatelj J. C. R. Licklider razmišljao je o računalima kao komunikacijskim i intelektualnim alatima, a ne samo kao strojevima za numeričke izračune. U svojim je bilješkama govorio o mogućnosti široko povezane računalne mreže – duhovito nazvane „Intergalactic Computer Network” – preko koje bi korisnici mogli pristupati podacima i programima na udaljenim računalima.
To je bilo važno jer su računala tada bila velika, skupa i međusobno vrlo različita. Istraživačke ustanove koje je ARPA financirala koristile su različite strojeve i programske sustave. Povezivanje tih centara obećavalo je praktičnu korist: istraživači bi mogli razmjenjivati podatke i koristiti udaljene računalne resurse bez potrebe da svaka ustanova posjeduje svaku vrstu skupog računala.
Paketno komutiranje i mit o „mreži za nuklearni rat”
Za povezivanje računala trebalo je napustiti logiku klasične telefonske mreže, u kojoj se za razgovor uspostavlja određena veza između dviju točaka. Računalni podaci pojavljuju se u kratkim naletima i takav bi pristup bio neučinkovit. Rješenje se razvijalo kroz ideju paketnog komutiranja: poruka se razlaže na manje dijelove – pakete – koji se prenose mrežom i na odredištu ponovno sastavljaju.
Srodne ideje razvijale su se na više mjesta. Paul Baran u RAND Corporationu početkom 1960-ih istraživao je distribuirane komunikacijske sustave koji bi mogli nastaviti raditi i nakon uništenja dijela infrastrukture u nuklearnom sukobu. U britanskom National Physical Laboratoryju Donald Davies i njegov tim od sredine 1960-ih razvijali su packet switching za računalnu komunikaciju; Daviesov izraz „packet” ušao je i u američki mrežni projekt.
Upravo je ovdje nastao jedan od najtvrdokornijih mitova povijesti interneta. Baranova RAND-ova istraživanja doista su bila povezana s preživljavanjem komunikacija u slučaju nuklearnog rata, ali ARPANET nije nastao jednostavno kao realizacija tog projekta. Ljudi koji su izravno sudjelovali u razvoju interneta naglašavali su da je važna početna motivacija ARPANET-a bilo dijeljenje računalnih resursa i povezivanje istraživačkih skupina. Otpornost i decentralizacija jesu postale važne osobine mrežnih arhitektura, ali priču o internetu kao vojnoj mreži projektiranoj prvenstveno za preživljavanje nuklearnog udara treba smatrati pojednostavljenjem nastalim spajanjem različitih istraživačkih programa.
ARPANET počinje raditi
Krajem 1960-ih plan za eksperimentalnu mrežu dobio je konkretan oblik. Lawrence Roberts u ARPA-i vodio je izradu ARPANET-a, a tvrtka Bolt, Beranek and Newman (BBN) dobila je posao izrade Interface Message Processora (IMP), posebnih računala koja su povezivala velika računala domaćine s mrežom i bila preteča današnjih usmjerivača.
Prva četiri čvora ARPANET-a 1969. godine nalazila su se na University of California Los Angeles (UCLA), Stanford Research Instituteu (SRI), University of California Santa Barbara i University of Utah. Dakle, nije riječ o „četiri sveučilišta”: SRI je bio neovisna istraživačka ustanova.
Prva komunikacija između udaljenih računala na novoj mreži izvedena je 29. listopada 1969. između UCLA-e i SRI-ja. Taj se događaj često navodi kao simboličan početak ARPANET-a. Ipak, još nije postojao Internet u današnjem smislu. ARPANET je bio jedna mreža, s vlastitim protokolima i ograničenom istraživačkom zajednicom. Njegova povijesna važnost leži u tome što je omogućio testiranje paketnog komutiranja, mrežnih protokola i aplikacija u stvarnim uvjetima.
Od dijeljenja računala do komunikacije među ljudima
Već u prvim godinama pokazalo se da mreže neće služiti samo za pristup udaljenim računalnim resursima. Korisnicima je posebno važna postala međusobna komunikacija. Ray Tomlinson iz BBN-a 1971. prilagodio je elektroničku poštu za slanje poruka između računala povezanih ARPANET-om i upotrijebio znak @ za odvajanje korisničkog imena od naziva računala domaćina. Elektronička pošta ubrzo je postala jedna od najpopularnijih mrežnih aplikacija. Mreža je postajala prostor suradnje, rasprave i stvaranja zajednica, a ne samo tehnički sustav za prijenos podataka.
Tijekom 1970-ih pojavljuju se i drugi oblici mrežne komunikacije i zajedničkog rada. MUD-ovi, koji se razvijaju od kraja desetljeća, stvaraju tekstualne virtualne svjetove u kojima istodobno sudjeluje više korisnika. USENET, pokrenut 1979., omogućuje distribuirane tematske rasprave između računala, premda u početku nije bio dio Interneta u tehničkom smislu. Takvi sustavi najavljuju kasnije mrežne forume, društvene mreže i višekorisničke internetske igre.
Od jedne mreže prema „mreži mreža”
Ključni problem 1970-ih više nije bio samo kako povezati računala unutar jedne mreže, nego kako međusobno povezati različite mreže. ARPANET, paketne radijske mreže, satelitske mreže i europski eksperimenti koristili su različite tehnologije. Budući Internet morao je omogućiti da svaka od njih zadrži vlastitu unutarnju strukturu, a da podaci ipak mogu putovati iz jedne mreže u drugu.
Robert Kahn pokrenuo je 1973. rad na arhitekturi otvorenog povezivanja mreža i pozvao Vintona Cerfa da s njim razvije odgovarajući komunikacijski protokol. Prvi rezultati predstavljeni su tijekom 1973., a njihov utjecajni članak „A Protocol for Packet Network Intercommunication” objavljen je u svibnju 1974. godine. Rani prijedlog s vremenom je razdvojen na Transmission Control Protocol (TCP), zadužen za pouzdan prijenos, i Internet Protocol (IP), zadužen za adresiranje i prosljeđivanje paketa između mreža.
Arhitektura TCP/IP-a dopuštala je povezivanje različitih mreža bez stvaranja jednog središnjeg upravljačkog sustava. Mreže su mogle ostati različite, ali su morale prihvatiti zajednička pravila međusobne komunikacije. Upravo ta sposobnost povezivanja heterogenih mreža stoji u korijenu izraza internetworking i nastanka Interneta kao „mreže mreža”.
Još jedan rođendan?
ARPANET je u početku koristio Network Control Protocol (NCP). Nakon godina razvoja i testiranja donesena je odluka da svi njegovi domaćini prijeđu na TCP/IP. Prijelaz je proveden 1. siječnja 1983. i često se navodi kao jedan od najvažnijih datuma u povijesti interneta. Taj datum ne znači da su Cerf i Kahn tada „izumili TCP/IP”; razvoj je trajao cijelo prethodno desetljeće. Ono što se dogodilo 1983. bilo je prihvaćanje TCP/IP-a kao temeljnog protokolskog skupa ARPANET-a. U isto vrijeme vojni dio mreže izdvojen je u MILNET, dok je ARPANET nastavio služiti istraživačkoj zajednici.
Ako želimo odabrati simboličan trenutak kada je zamisao „mreže mreža” postala operativna svakodnevica, 1983. ima snažan argument. Ipak, jednako je opravdano isticati 1969. kao početak ARPANET-a, 1973.–1974. kao oblikovanje internetske arhitekture ili kasnije širenje mreže izvan prvotne istraživačke zajednice. Povijest interneta zato je prikladnije razumjeti kao proces nego kao jedan događaj.
NSFNET i širenje izvan ARPANET-a
Tijekom 1980-ih računalne mreže ubrzano se šire među sveučilištima i istraživačkim ustanovama. Posebno važnu ulogu u Sjedinjenim Državama imao je National Science Foundation Network (NSFNET), pokrenut 1986. kako bi istraživačima omogućio pristup novim superračunalnim centrima. NSFNET je prihvatio TCP/IP i ubrzo postao glavna američka akademska mrežna okosnica.
Kako se NSFNET širio, ARPANET je postupno gubio svoju središnju ulogu. ARPANET je ugašen 1990. godine; nije jednostavno „prebačen” u NSFNET, nego je postao suvišan u mnogo većem ekosustavu međusobno povezanih mreža. Tijekom prve polovice 1990-ih rastu i komercijalne mreže i pružatelji internetskih usluga. NSF je 1995. ugasio svoju posebnu nacionalnu okosnicu, a komercijalna infrastruktura preuzela je glavnu ulogu u prijenosu internetskog prometa.
Time je Internet izašao iz okvira vojnog i akademskog istraživanja te postao infrastruktura dostupna sve širem krugu ustanova, poduzeća i pojedinaca. No najveća promjena u javnoj percepciji tek je slijedila.
Web nije Internet
Godine 1989. britanski računalni znanstvenik Tim Berners-Lee, radeći u CERN-u, predložio je sustav kojim bi istraživači jednostavnije dijelili i povezivali dokumente pohranjene na različitim računalima. Spojio je postojeće ideje hiperteksta, računalnih mreža i internetskih protokola u sustav koji će dobiti ime World Wide Web.
Do kraja 1990. Berners-Lee je razvio prvi web-poslužitelj i prvi web-preglednik te osnovne elemente Weba: adrese resursa, protokol za prijenos hipertekstualnih dokumenata i jezik za njihovo označavanje. Prva web-stranica bila je posvećena upravo objašnjenju projekta World Wide Web. CERN je 30. travnja 1993. omogućio slobodno korištenje ključnog softvera za Web, čime je uklonjena važna prepreka njegovu globalnom širenju. Internet je omogućio da računala budu povezana, a Web je korisnicima ponudio jednostavan način kretanja među povezanim dokumentima i informacijama. Web je bio izgrađen na Internetu, ali Internet nije nastao s Webom.
Mosaic i pretvaranje mreže u masovni medij
Još jedan važan korak dogodio se 1993. u američkom National Center for Supercomputing Applications (NCSA) na University of Illinois. Ondje je razvijen Mosaic, grafički web-preglednik koji je tekst i slike prikazivao u istom, relativno jednostavnom korisničkom sučelju. Mosaic nije bio prvi web-preglednik, ali je postao prvi široko popularan grafički preglednik i snažno pridonio izlasku Weba iz uskog kruga računalnih stručnjaka.
U samo nekoliko godina pojavljuju se komercijalni preglednici, internetski portali, tražilice, internetske trgovine i brojni novi oblici komunikacije. Internet se iz istraživačke infrastrukture pretvara u svakodnevni komunikacijski prostor i masovni medij. Taj proces nije završen 1990-ih: širokopojasne veze, Wi-Fi, pametni telefoni, računalstvo u oblaku, društvene mreže i streaming nastavili su mijenjati način na koji se globalna mreža koristi.
Kratka kronologija
| Godina | Događaj |
|---|---|
| 1945. | Vannevar Bush opisuje memex, zamišljeni sustav asocijativnog povezivanja informacija. |
| 1958. | Nakon šoka izazvanog Sputnikom osnovana je američka agencija ARPA. |
| 1960-e | Licklider, Baran, Davies, Roberts i drugi razvijaju ključne ideje umrežavanja i paketnog komutiranja. |
| 29. listopada 1969. | Prva komunikacija između UCLA-e i SRI-ja na ARPANET-u. |
| 1971.–1972. | Mrežna elektronička pošta postaje važna aplikacija ARPANET-a. |
| 1974. | Vint Cerf i Robert Kahn objavljuju „A Protocol for Packet Network Intercommunication”. |
| 1. siječnja 1983. | ARPANET prelazi s NCP-a na TCP/IP. |
| 1986. | NSFNET se pokreće kao mreža koja povezuje istraživače i superračunalne centre. |
| 1989. | Tim Berners-Lee u CERN-u predlaže World Wide Web. |
| 1990. | Prvi web-poslužitelj i preglednik rade u CERN-u; ARPANET se gasi. |
| 1993. | CERN omogućuje slobodno korištenje Weba; NCSA Mosaic popularizira grafičko pregledavanje Weba. |
| 1995. | NSFNET-ova posebna okosnica gasi se u trenutku brzog rasta komercijalnog Interneta. |
Napomena uz novu verziju (2026.): Tekst je sadržajno revidirana i proširena verzija članka „Povijesni razvoj interneta”, prvi put objavljenog na Hrvatskom povijesnom portalu 2006. godine. U odnosu na izvornu verziju ispravljena je kronologija, jasnije su razdvojeni Internet i World Wide Web te je napušten rašireni mit prema kojem je ARPANET nastao prvenstveno kao komunikacijska mreža koja je trebala preživjeti nuklearni rat.
