Studija slučaja: Krešo Rakić

Na Hrvatskom povijesnom portalu Ivo Mišur objavio je 2017. godine tekst „Krešo Rakić – borac za slobodu“, detaljnu biografsku priču o mladom zagrebačkom ilegalcu koji je tijekom 1941. sudjelovao u nizu akcija protiv ustaškog režima – od pokušaja sprečavanja izdvajanja židovskih i srpskih učenika na stadionu u Maksimiru, preko sabotaža i dijeljenja letaka do oružanih akcija. Uhićen je u rujnu, mučen, a u prosincu 1941. strijeljan bez suđenja. Tekst završava njegovom poslijeratnom sudbinom u kolektivnom sjećanju: proglašen je narodnim herojem, njegovo su ime nosile škola, kulturno-umjetničko društvo i ulica, podignuta mu je bista, a dio tih obilježja poslije je nestao. Upravo mi se zbog toga čini da Rakićeva priča može biti mnogo više od biografske dopune nastavi o Drugome svjetskom ratu. Ja bih je u četvrtom razredu gimnazije iskoristio kao studiju slučaja kojom povezujemo otpor 1941. godine s načinima na koje se otpor pamti, interpretira i reinterpretira desetljećima poslije.

Zašto baš Krešo Rakić?

Pri obradi Drugoga svjetskog rata učenici se lako izgube u velikim strukturama: državama, vojskama, ideologijama, frontama, konferencijama i brojkama žrtava. Sve je to potrebno, ali postoji opasnost da pojedinac postane gotovo nevidljiv. Rakićeva biografija vraća nas na razinu konkretnoga čovjeka koji donosi odluke u vrlo konkretnim okolnostima.

To je dodatno zanimljivo maturantima. Krešo Rakić 1941. nije bio etablirani političar ni profesionalni vojnik. Bio je mladić od dvadeset i jedne godine, tek nekoliko godina stariji od učenika četvrtoga razreda gimnazije. Takva dobna blizina sama po sebi ne čini nastavni sadržaj kvalitetnim, ali može pomoći da učenici ozbiljnije postave pitanje koje se iza ove priče krije: što pojedinac može učiniti kada država počne sustavno diskriminirati, progoniti i ubijati njegove sugrađane?

U kurikulumskom smislu studija slučaja može povezati nekoliko područja. Ishod POV SŠ D.4.1. među ostalim traži da učenik prosuđuje okolnosti stvaranja NDH i antifašistički-partizanski pokret na prostoru Hrvatske i Jugoslavije. Ishod POV SŠ A.4.1. usmjerava učenike prema prosuđivanju utjecaja totalitarnih sustava na život pojedinaca i skupina te prema progonima i stradanjima na rasnoj, ideološkoj, nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Za drugi dio aktivnosti posebno mi je važan POV SŠ E.4.1., prema kojem učenik prosuđuje ulogu povijesti u očuvanju baštine, kulturi sjećanja te oblikovanju kolektivne i individualne memorije o prošlosti. Među sadržajima za ostvarivanje tog ishoda izrijekom se navode povijest i kultura sjećanja.

Drugim riječima, Rakićevu priču ne moram „uguravati“ u kurikulum. Ona prirodno povezuje ono što se dogodilo 1941. s pitanjem kako se prošlost upotrebljava i pamti nakon 1945. i nakon 1990.

Ne bih započeo njegovom biografijom

Učenicima na početku ne bih rekao sve što znam o Kreši Rakiću. Ne bih čak ni započeo naslovom „borac za slobodu“, jer taj naslov već sadrži određenu interpretaciju. Umjesto toga prikazao bih nekoliko kratkih epizoda iz njegova djelovanja 1941. godine. Učenici bi mogli raditi u manjim skupinama, pri čemu bi svaka skupina dobila jednu epizodu.

Sve bi skupine dobile isto početno pitanje:

Što u ovom slučaju znači pružati otpor?

To pitanje namjerno ostavljam dovoljno otvorenim. Želim da učenici sami uoče da otpor nije jedna vrsta ponašanja.

Od solidarnosti do oružanog otpora

Nakon rada skupina pokušao bih s učenicima klasificirati Rakićeve aktivnosti. Akciju na stadionu mogli bismo označiti kao čin građanske neposlušnosti i solidarnosti s progonjenima. Dijeljenje letaka pripada političkom i propagandnom djelovanju. Pomaganje ljudima pri odlasku u partizane oblik je logističke potpore pokretu otpora. Paljenje stadiona materijalna je sabotaža. Botanički vrt predstavlja oružanu akciju. Tako jedna biografija omogućuje učenicima da izgrade znatno složeniji pojam otpora.

Važno mi je pritom izbjeći jednostavnu heroizaciju. Ne bih učenicima sugerirao da zato što je određena osoba djelovala protiv ustaškog režima svaku njezinu odluku moramo automatski vrednovati na isti način. Upravo suprotno, postavio bih pitanje:

Je li svaki oblik otpora represivnom režimu opravdan samim time što je usmjeren protiv toga režima?

Od učenika bih tražio da usporede pokušaj zaštite židovskih i srpskih učenika, uništavanje imovine i oružani napad. Tko je potencijalno mogao stradati? Kako se mijenja rizik? Postoji li razlika između nenasilnog i nasilnog otpora? Koliko na našu prosudbu utječe ono što danas znamo o karakteru NDH i kasnijem razvoju rata? Time ne relativiziramo karakter ustaškog režima. Naprotiv, upravo jasno utvrđen povijesni kontekst omogućuje smisleno razmatranje odluka pojedinaca koji su mu se suprotstavljali.

Tu vidim dobru priliku za rad s tehničkim konceptom povijesne perspektive. Učenici znaju kako je rat završio. Rakić u proljeće i ljeto 1941. nije znao što će se dogoditi 1945. Njegove odluke zato trebamo pokušati razumjeti unutar njegova horizonta mogućnosti, informacija i očekivanja.

Kada povijest postaje sjećanje?

U drugome dijelu nastave napravio bih vremenski skok. Na ploči bih zapisao:

1941. – 1952. – socijalistička Jugoslavija – 1990-e – danas

Tek tada bih učenicima otkrio nastavak Rakićeve priče.

Godine 1952. proglašen je narodnim herojem. U socijalističkoj Jugoslaviji njegovo je ime dobilo mjesto u javnom prostoru. Prema tekstu Iva Mišura, osnovna škola i kulturno-umjetničko društvo u zagrebačkom Trnskom nosili su njegovo ime, dok su u Metkoviću postojali Ulica Kreše Rakića i njegova bista u gradskom parku. Dio tih memorijskih obilježja poslije je uklonjen ili preimenovan. Ovdje bih promijenio i središnje pitanje. Više me ne zanima samo:

Tko je bio Krešo Rakić?

Sada me zanima: Zašto ga je jedno društvo odlučilo pamtiti, a drugo drukčije organizirati sjećanje na njega?

Učenici bi pritom trebali razlikovati najmanje tri sloja njegova identiteta.

Ta tri sloja nisu ista. Upravo njihovo preklapanje pomaže objasniti zašto se odnos prema pojedinim osobama iz antifašističkog pokreta promijenio nakon raspada Jugoslavije.

Ne bih učenicima ponudio jednostavnu formulu prema kojoj ga je „Jugoslavija slavila, a Hrvatska izbrisala“. Takav zaključak unaprijed zatvara istraživanje. Mnogo mi je zanimljivije da učenici pokušaju ustanoviti što se mijenja kada se promijeni politički i društveni kontekst u kojem se prošlost pamti.

Je li „borac za slobodu“ činjenica?

U toj bih fazi napokon učenicima pokazao naslov izvornog članka na HPP-u:

Krešo Rakić – borac za slobodu

Postavio bih vrlo jednostavno pitanje:

Je li tvrdnja da je Krešo Rakić bio „borac za slobodu“ povijesna činjenica ili interpretacija?

Tu možemo napraviti važnu razliku između činjenica i načina njihova predstavljanja. Možemo dokazivati da je Rakić sudjelovao u određenim akcijama, da je djelovao protiv ustaškog režima, da je uhićen, mučen i pogubljen. Ali pojmovi kojima opisujemo njegovu povijesnu ulogu već uključuju odabir perspektive.

Zato bih učenicima ponudio nekoliko mogućih naslova:

Ne bih tražio da pronađu „točan“ naslov. Tražio bih da za svaki utvrde što naglašava, a što ostavlja izvan kadra. Pitanje nas tada vodi mnogo dalje od Rakića. Učenici zapravo analiziraju kako jezik sudjeluje u oblikovanju povijesnog narativa.

Tko zaslužuje mjesto u javnom prostoru?

Završnu aktivnost pretvorio bih u problem odlučivanja. Učenici bi dobili zamišljenu situaciju:

Gradsko vijeće raspravlja o prijedlogu da se novi javni prostor nazove po Kreši Rakiću. Od stručne skupine zatraženo je obrazloženo mišljenje.

Zadatak učenika bio bi napisati kratku preporuku u kojoj mogu podržati prijedlog, odbaciti ga ili predložiti neko treće rješenje. Namjerno ne bih tražio jedinstven odgovor.

Meni nije presudno koju će odluku donijeti. Presudno mi je kako će je obrazložiti.

Što bih vrednovao?

Ako bih ovu aktivnost koristio za vrednovanje, ne bih ocjenjivao politički ili vrijednosni stav učenika. Gledao bih može li učenik svoju tvrdnju potkrijepiti povijesnim dokazima, razlikuje li Rakićevo djelovanje 1941. od njegove poslijeratne memorijalizacije, prepoznaje li razliku između povijesnog događaja i kasnije interpretacije te može li ozbiljno razmotriti argument koji proturječi njegovu vlastitom zaključku.

Takav je pristup u skladu i s općim usmjerenjem kurikuluma gimnazijske Povijesti. Na toj razini naglasak treba biti na produbljivanju znanja, radu s tehničkim konceptima, različitim povijesnim izvorima, analitičkom pristupu i kritičkom mišljenju.

U ovoj studiji slučaja posebno bih povezao rad s povijesnim izvorima, povijesnu perspektivu, kontinuitete i promjene te usporedbu i sučeljavanje.

Dva sata, dvije različite Krešine priče

Kada bih imao dva školska sata, prvi bih posvetio gotovo isključivo Kreši Rakiću 1941. godine. Učenici bi rekonstruirali različite oblike otpora i raspravljali o mogućnostima djelovanja pojedinca unutar represivnog režima. Drugi bih sat posvetio Kreši Rakiću nakon njegove smrti. To je, na neki način, druga biografija iste osobe. U prvoj pratimo što je Rakić činio. U drugoj pratimo što su drugi činili s Rakićem. Proglašavali su ga herojem, davali njegovo ime školama i ulicama, podizali spomenike, uklanjali ih, preimenovali javne prostore i ponovno pisali o njemu. Ta druga biografija otvara možda još važnije pitanje od prvoga: tko upravlja našim odnosom prema prošlosti?

Od osobe prema problemu

Studije slučaja imaju smisla samo ako iz pojedinačnog slučaja možemo prijeći prema širem povijesnom problemu. Krešo Rakić zato mi nije zanimljiv samo zato što je njegova životna priča dramatična. Na njegovu primjeru učenici mogu istraživati različite oblike otpora diktaturi, granice političkog i oružanog djelovanja, odnos pojedinca prema progonu drugih ljudi, stvaranje službenih heroja, promjene memorijskog krajolika nakon promjene političkog sustava te razliku između povijesti i kulture sjećanja.

Na kraju sata učenicima bih zato ostavio samo jednu nedovršenu rečenicu:

„Način na koji danas pamtimo Krešu Rakića govori nam da…“

Odgovori će vjerojatno biti različiti.

I upravo bi to bio cilj ove aktivnosti. Ne želim da učenici iz učionice izađu samo s podatkom tko je bio Krešo Rakić. Želim da izađu s boljim pitanjem o tome kako društva odlučuju koga će pamtiti, kako će ga pamtiti i što takve odluke govore o njima samima.