Kako u nastavi iskoristiti Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine može se u nastavi Povijesti koristiti mnogo više od teksta kojim ilustriramo hrvatsko proljeće. Riječ je o izvoru koji učenicima omogućuje da istraže kako se pitanje jezika povezuje s nacionalnom ravnopravnošću, ustavnim uređenjem Jugoslavije i odnosom između federalnog središta i republika.

U 4. razredu gimnazije ovaj bih izvor koristio u fazi obrade, u kratkoj aktivnosti od približno petnaest minuta. Cilj nije da učenici prepričaju Deklaraciju, nego da rekonstruiraju njezinu argumentaciju: na koje se načelo autori pozivaju, koji problem prepoznaju i kakvu promjenu zahtijevaju.

Tri ulomka umjesto cijelog dokumenta

Cijela je Deklaracija za kratku aktivnost preopsežna. Učenicima bih zato dao tri ulomka koji predstavljaju tri koraka njezina argumenta.

Prvi ulomak objašnjava zašto se pitanje jezika uopće predstavlja kao pitanje nacionalne ravnopravnosti:

Načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti obuhvaća i pravo svakoga od naših naroda da čuva sve atribute svoga nacionalnog postojanja i da maksimalno razvija ne samo svoju privrednu, nego i kulturnu djelatnost. Među tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu.

Ovdje je važna jedna nijansa. Potpisnici ne temelje svoj zahtjev na tvrdnji da hrvatski i srpski nemaju zajedničku lingvističku osnovu. Naprotiv, u Deklaraciji izrijekom navode da je Novosadski dogovor opravdano utvrdio zajedničku lingvističku osnovu srpskoga i hrvatskoga književnog jezika. Njihov je argument drukčiji: zajednička lingvistička osnova ne dokida pravo naroda da svoj književni jezik naziva vlastitim nacionalnim imenom.

Drugi ulomak učenicima pokazuje problem koji potpisnici prepoznaju u tadašnjoj jugoslavenskoj praksi:

Poznato je u kojim su okolnostima u našoj zemlji oživjele tendencije etatizma, unitarizma, hegemonizma. U vezi s njima pojavila se i koncepcija o potrebi jedinstvenog ‘državnog jezika’, pri čemu je ta uloga u praksi bila namijenjena srpskom književnom jeziku zbog dominantnog utjecaja administrativnog središta naše državne zajednice. […] faktično se i danas provodi nametanje ‘državnog jezika’, tako da se hrvatski književni jezik potiskuje i dovodi u neravnopravan položaj lokalnog narječja.

Treći ulomak sadrži konkretan zahtjev:

„Ustavnim propisom utvrditi jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga.“ […] U skladu s gornjim zahtjevima i objašnjenjima potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.

Tri ulomka zajedno učenicima omogućuju da prate razvoj argumenta od načela, preko problema, do zahtjeva.

Pitanja za rad u paru

Učenicima bih dao četiri kratka pitanja:

1. Na koje se načelo autori pozivaju kako bi opravdali svoje zahtjeve?
2. Koji problem prepoznaju u tadašnjoj jezičnoj praksi Jugoslavije?
3. Koga ili što smatraju odgovornim za nastanak takvog položaja?
4. Koju konkretnu promjenu zahtijevaju?

Tražio bih da svaki odgovor potkrijepe riječima ili rečenicom iz izvora. Time aktivnost prestaje biti prepričavanje, a postaje rad s dokazima.

Petnaest minuta rada s izvorom

U prve dvije minute dao bih samo osnovni kontekst. Učenici trebaju znati da je riječ o dokumentu hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova upućenom Saboru SR Hrvatske, Saveznoj skupštini SFRJ i javnosti te da se zahtjevi formuliraju u trenutku pripreme ustavnih promjena. Ne bih im još objašnjavao političke reakcije na Deklaraciju. Ako učenicima unaprijed kažemo da ju je politički vrh osudio kao nacionalistički dokument, takva će informacija vrlo lako postati filter kroz koji će čitati tekst.

Sljedeće četiri minute učenici u paru analiziraju ulomke. Potom bih na ploči postavio jednostavnu shemu:

NAČELO → PROBLEM → ZAHTJEV

Od učenika bih tražio da je popune isključivo na temelju pročitanog. Rezultat bi mogao izgledati ovako:

nacionalna ravnopravnost
↓
pravo naroda na vlastito ime jezika
↓
tvrdnja da srpski književni jezik u praksi poprima ulogu „državnog jezika“
↓
neravnopravan položaj hrvatskoga književnog jezika
↓
ustavno priznanje hrvatskoga kao ravnopravnog književnog jezika i njegova dosljedna uporaba u javnom životu

Na taj način učenici ne dobivaju gotovu interpretaciju Deklaracije, nego sami rekonstruiraju način na koji je argument oblikovan.

Je li Deklaracija tražila „odvajanje jezika“?

Za završetak aktivnosti postavio bih problemsko pitanje:

Traži li Deklaracija jezično razdvajanje Hrvata i Srba ili ravnopravnost hrvatskoga književnog jezika unutar Jugoslavije?

Odgovor trebaju tražiti u samom dokumentu.

Posebno je važna rečenica:

„Novosadski dogovor opravdano je deklarirao zajedničku lingvističku osnovu srpskog i hrvatskog književnog jezika […]“

S jedne strane, dakle, potpisnici prihvaćaju zajedničku lingvističku osnovu. S druge strane zahtijevaju da hrvatski i srpski budu jasno imenovani i ustavno priznati kao ravnopravni književni jezici.

Učenici tako mogu uočiti razliku između lingvističkog pitanja i političko-nacionalnog pitanja. Upravo je ta razlika važna za razumijevanje Deklaracije.

Što nam izvor zapravo dokazuje?

Aktivnost bih završio nedovršenom rečenicom:

„Deklaracija ne dokazuje da je hrvatski književni jezik 1967. bio __________, ali pokazuje da su njezini potpisnici __________.“

Jedan mogući odgovor bio bi:

Deklaracija sama po sebi ne dokazuje da je hrvatski književni jezik u Jugoslaviji bio sustavno potiskivan, ali pokazuje da su njezini potpisnici tadašnju jezičnu praksu interpretirali kao pitanje nacionalne neravnopravnosti i zahtijevali njezinu ustavnu i institucionalnu promjenu.

To je možda i najvažniji rezultat ove kratke aktivnosti.

Povijesni izvor nije automatski dokaz da je sve što njegov autor tvrdi bilo upravo tako. Ali vrlo je vrijedan dokaz o tome kako su određeni ljudi u određenom trenutku razumijevali problem, kojim su ga pojmovima opisivali i kakva su rješenja smatrali potrebnima.

Od Deklaracije prema hrvatskom proljeću

Deklaracija zato može poslužiti i kao dobar prijelaz prema širem istraživanju političkih i nacionalnih odnosa u Jugoslaviji tijekom kasnih 1960-ih i početkom 1970-ih.

Nakon rada s izvorom učenicima bih ostavio pitanje koje otvara nastavak teme:

Ako se Deklaracija poziva na socijalizam, ravnopravnost jugoslavenskih naroda, federalizam i tekovine Narodnooslobodilačke borbe, zašto su njezini zahtjevi izazvali tako snažnu političku reakciju?

Odgovor na to pitanje više ne možemo pronaći samo u Deklaraciji. Potrebni su nam novi izvori, politički kontekst i perspektive drugih sudionika.

Upravo tu završava analiza jednoga izvora i započinje povijesno istraživanje.