

Kako promatrati hrvatske granice u ranom srednjem vijeku?
Što nam povijesne karte govore o nastanku hrvatske države, koliko su njihove granice pouzdane i trebaju li učenici poznavati teritorijalni opseg ranosrednjovjekovnih političkih zajednica?
Na povijesnim zemljovidima ranosrednjovjekovna Hrvatska često je prikazana kao obojeno područje omeđeno jasnom linijom. Uz nju nalazimo Bizantsku Dalmaciju, Paganiju, Zahumlje, Travuniju i druge političke zajednice. Takav prikaz olakšava snalaženje u prostoru, ali istodobno može stvoriti pogrešnu predodžbu o tome kako su funkcionirale granice prije tisuću godina. Učenik koji promatra kartu Hrvatske oko 925. godine može steći dojam da povjesničari poznaju njezin teritorij jednako precizno kao današnje državne granice.

Problem je u tome što za većinu ranosrednjovjekovnih političkih zajednica raspolažemo tek fragmentarnim podatcima o teritoriju, stanovništvu i dosegu vladarske vlasti. Granice koje vidimo na suvremenim kartama uglavnom su historiografske rekonstrukcije. Njihova pouzdanost ovisi o dostupnim izvorima, ali i o načinu na koji povjesničari tumače političke odnose u određenom razdoblju.

Tekst za gimnazijalce o tome što su granice, kako se određuju i kakva je razlika srednjovjekovnih granica od današnjih potražite na ovoj poveznici.
Što je u ranome srednjem vijeku značila granica?
Suvremeno razumijevanje državnih granica povezano je s precizno određenim teritorijem na kojem država ostvaruje suverenitet. Takav model teško je neposredno primijeniti na ranosrednjovjekovnu Hrvatsku.
Vlast hrvatskih knezova i kraljeva temeljila se na odnosima s lokalnim velikašima, županima, crkvenim ustanovama i susjednim vladarima. Stvarna mogućnost vladara da upravlja pojedinim područjem mogla se razlikovati od teritorija koji mu je formalno pripadao. Na rubovima političkih zajednica mogla su postojati područja promjenjive pripadnosti, a vojni i politički utjecaj nekoga vladara mogao se protezati i izvan prostora kojim je neposredno upravljao.
Povjesničar Neven Budak u radu Early medieval boundaries in Dalmatia/Croatia (8th–11th centuries) iz 2015. godine predlaže promatranje različitih vrsta granica. Uz političke razmatra crkvene, kulturne i društvene granice te područja dodira među zajednicama. One se nisu nužno podudarale, a njihovo postojanje nije uvijek podrazumijevalo fizičku prepreku. Primjerice, stanovnici dalmatinskoga grada mogli su priznavati bizantskoga cara, biti povezani s Rimskom Crkvom i trgovati sa stanovnicima zaleđa kojim je upravljao hrvatski knez. Politička pripadnost, crkvena nadležnost i gospodarska povezanost slijedile su različite prostorne obrasce.
Takav pristup omogućuje promatranje granice kao područja susreta, pregovaranja i sukoba. Ujedno nas upozorava da srednjovjekovna politička pripadnost nije automatski određivala jezik, podrijetlo ili identitet stanovništva.
Granica između Hrvatske i Bizantske Dalmacije
Jedan od najbolje dokumentiranih primjera političkoga razgraničenja povezan je s odnosima Franačkoga i Bizantskoga Carstva početkom 9. stoljeća. Aachenskim mirom 812. godine dva su carstva uredila međusobne odnose na Jadranu. Bizant je zadržao određene obalne gradove i otoke, dok je velik dio dalmatinskoga zaleđa pripao franačkoj političkoj sferi. Na tom se području razvijala hrvatska kneževska vlast. Međutim, razgraničenje iz 812. godine nije riješilo sva teritorijalna pitanja. U Franačkim državnim analima (Annales regni Francorum) za 817. godinu zabilježen je dolazak bizantskoga poslanika Nikefora na dvor Ludovika Pobožnog. Spor se odnosio na dalmatinska pitanja i razgraničenja, a njegovo rješavanje zahtijevalo je sudjelovanje predstavnika tamošnjih Romana i Slavena. Odlučeno je da se pregovori nastave u Dalmaciji. Taj podatak otkriva dvije važne okolnosti. Razgraničenje je bilo predmet diplomatskih pregovora i nekoliko godina nakon sklapanja mira. U odlučivanje su bile uključene i lokalne zajednice, čiji su interesi mogli biti drukčiji od interesa dvaju carstava.
Francesco Borri u radu Dalmatian Romans and their Adriatic friends (2018.) razmatra upravo takve oznake stanovništva. Nazivi Romani i Slaveni u izvorima povezani su s tadašnjim društvenim i političkim odnosima. Njihovo značenje ne može se jednostavno izjednačiti s današnjim nacionalnim identitetima. Još je zanimljivije pitanje koliko je razgraničenje između franačkoga i bizantskoga područja utjecalo na oblikovanje novih političkih identiteta. Budak upozorava na mogućnost da su političke podjele pridonosile stvaranju razlika među stanovništvom koje je prethodno živjelo u povezanom prostoru nekadašnje rimske Dalmacije.
Možemo li nacrtati granice Hrvatske u 10. stoljeću?
Najvažniji pisani izvor za rekonstrukciju političke geografije Hrvatske tijekom 10. stoljeća jest De administrando imperio (O upravljanju Carstvom), povezan s bizantskim carem Konstantinom VII. Porfirogenetom. U poglavljima 29–36 opisane su različite zajednice istočnoga Jadrana i njegova zaleđa. Posebno je važan popis hrvatskih županija te navođenje područja Like, Gacke i Krbave pod banovom upravom. Izvor sadrži i podatke o dalmatinskim gradovima, rijekama, otocima i međusobnom položaju pojedinih političkih zajednica. Takvi podatci omogućuju približnu rekonstrukciju prostora hrvatske vladarske vlasti. Ipak, nekoliko problema ograničava njihovu kartografsku primjenu.
Ponajprije, popis županija ne određuje njihove precizne granice. Pojedine nazive možemo povezati s poznatim zemljopisnim područjima, ali to nam ne govori gdje je točno završavala jedna županija i započinjala druga. Još je složenije odrediti vanjske granice hrvatske države. Drugi problem proizlazi iz nastanka samoga izvora. Mladen Ančić u radu Zamišljanje tradicije: Vrijeme i okolnosti postanka 30. glave djela De administrando imperio (2010.) iznosi argumente da je današnje 30. poglavlje naknadno oblikovano u posljednjoj četvrtini 10. stoljeća, u vrijeme novih odnosa Bizanta i hrvatskih vladara. Takvo tumačenje otvara mogućnost da pojedini dijelovi opisa odražavaju različite političke okolnosti. Hrvoje Gračanin u istraživanju objavljenom 2020. dodatno problematizira Porfirogenetove podatke o Hrvatima u južnoj Panoniji. Upozorava na potrebu proučavanja načina na koji je bizantski autor oblikovao svoje objašnjenje prošlosti. Sam spomen neke skupine na određenom području nije dovoljan za zaključak o postojanju političke zajednice s određenim teritorijem.
Zbog toga svaki zemljovid naslovljen „Hrvatska oko 950. godine” ili slično treba razumjeti kao rekonstrukciju na temelju podataka koje danas posjedujemo. On ne prikazuje neposredno dokumentirano stanje u jednoj godini.
Jesu li političke granice razdvajale stanovništvo?
Tradicionalni prikazi ranosrednjovjekovne Dalmacije često su polazili od relativno jasne podjele između romanskih gradova i slavenskoga zaleđa. Takva slika zanemaruje dio kontinuiteta stanovništva i gospodarske odnose koji su povezivali obalna središta s njihovom okolicom. Arheološka istraživanja omogućuju drukčiji pogled na te odnose. Danijel Džino u svojim radovima o društvenim promjenama u kasnoantičkoj i ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji upozorava na potrebu proučavanja lokalnih struktura vlasti, kontinuiteta naseljavanja i promjena društvenih identiteta. Arheološke nalaze stoga nije opravdano automatski povezivati s pojedinom etničkom skupinom. Maja Petrinec u istraživanju objavljenom 2024. godine analizira nakit pronađen u srednjovjekovnim grobovima. Nalazi pokazuju da su dalmatinski gradovi opskrbljivali neposredno i šire zaleđe zlatarskim proizvodima. Gospodarske i kulturne veze prelazile su političke granice, a predmeti proizvedeni u obalnim radionicama nalazili su se u grobovima udaljenima od gradskih središta.
Sličan problem vidljiv je i u crkvenoj organizaciji. Splitska nadbiskupija održavala je veze s hrvatskim zaleđem, a crkvena su prava i posjedi mogli prelaziti političke granice. Splitski crkveni sabori 925. i 928. godine pokazuju koliko je usklađivanje crkvene organizacije s političkim odnosima bilo složeno. Prema tome, na istom prostoru moglo je istodobno postojati nekoliko različitih razgraničenja. Crkvena granica nije morala slijediti granicu vladarske vlasti, a rasprostranjenost pojedinoga jezika, liturgije ili običaja nije se morala podudarati ni s jednom od njih.
Što nam govori 11. stoljeće?
Promjenjivost političkih odnosa osobito je vidljiva tijekom 11. stoljeća. Hrvatski kraljevi postupno su povećavali svoj utjecaj na istočnom Jadranu. Petar Krešimir IV. u ispravama se pojavljuje s naslovima koji povezuju Hrvatsku i Dalmaciju, a darovnica za otok Maun iz 1069. godine poznata je po tvrdnji o širenju kraljevstva na kopnu i moru. Ipak, titulatura i kraljevske izjave zahtijevaju kritičko čitanje. Ivo Goldstein u knjizi Hrvati, hrvatske zemlje i Bizant (novo elektroničko izdanje 2020.) upozorava da dokumenti iz šezdesetih godina 11. stoljeća istodobno potvrđuju postojanje bizantskih dužnosnika u Zadru. Godine 1067. spominje se carski protospatar i katepan Dalmacije Leon, a 1069. pojavljuje se i kao svjedok Krešimirove darovnice. Ti podatci pokazuju da se politička vlast i nadležnosti nisu nužno mijenjale jednim događajem. Formalna bizantska vlast, utjecaj hrvatskoga kralja i određena razina gradske samouprave mogli su postojati u isto vrijeme. Na karti s jednom graničnom linijom takve je odnose teško prikazati. U povijesnom izvoru, međutim, upravo su oni često najzanimljiviji dio priče.
Kako povijesne granice poučavati u školi?
Razmatranje granica ranosrednjovjekovne Hrvatske otvara pitanje odabira nastavnih sadržaja. Koliko učenici trebaju znati o teritoriju pojedinih kneževina i čemu im to znanje služi?
U šestom razredu osnovne škole temeljni je cilj razumjeti nastanak i razvoj hrvatske srednjovjekovne države, društvene odnose i položaj Hrvatske među susjednim političkim silama. Prema kurikulumu Povijesti iz 2019. godine, učenici trebaju objasniti oblike vlasti, načine upravljanja državom i utjecaj političkih odnosa na teritorijalne promjene. Za ostvarivanje tih ishoda potrebno je osnovno prostorno snalaženje. Učenici trebaju znati gdje se oblikovala ranosrednjovjekovna Hrvatska i razumjeti njezin odnos s Franačkim i Bizantskim Carstvom. Detaljno učenje naziva i pretpostavljenih granica Paganije, Zahumlja, Travunije i Duklje nije nužno za ostvarivanje navedenih ishoda. Takvi bi sadržaji oduzeli nastavno vrijeme koje se može upotrijebiti za razumijevanje društva, načina života i povijesnih promjena.


U drugom razredu gimnazije tema granica ima drukčiju obrazovnu mogućnost. Učenici već raspolažu osnovnim kronološkim i geografskim znanjem te mogu uspoređivati izvore, prepoznavati njihove razlike i razmatrati pouzdanost povijesnih prikaza. Gimnazijski kurikulum, primjerice, u ishodu POV SŠ A.2.1. predviđa analizu društvenih promjena i odnosa među društvenim skupinama u srednjem i ranom novom vijeku. Karta ranosrednjovjekovnih političkih zajednica može poslužiti kao polazište za kratku aktivnost kritičkog promatranja. Učenicima se može prikazati rekonstrukcija granica Hrvatske i susjednih zajednica iz 10. stoljeća, a zatim dati dio Porfirogenetova opisa. Zadatak je utvrditi koje podatke s karte mogu potvrditi izvorom, a za koje nisu pronašli izravne dokaze. Nakon toga može se postaviti pitanje koliko na naše razumijevanje prošlosti utječe sam način njezina kartografskog prikazivanja. Primjerice, što se mijenja ako granice prikažemo isprekidanim linijama ili obojimo samo područja za koja imamo razmjerno pouzdane podatke? Kakav dojam stvara karta na kojoj su sva područja precizno omeđena? Takva aktivnost učenike upoznaje s postupkom povijesnog istraživanja. Omogućuje im da razumiju razliku između povijesnoga izvora, historiografskoga tumačenja i grafičkoga prikaza.
Istodobno, valja razmotriti mjesto ove teme u ukupnom nastavnom vremenu. Povijest srednjega vijeka pruža brojne mogućnosti za proučavanje migracija, različitih identiteta, društvenih nejednakosti, načina života, obrazovanja i odnosa među vjerskim zajednicama. Te teme omogućuju uspoređivanje povijesnih iskustava s pitanjima koja su učenicima poznata iz suvremenoga društva. Detaljna rekonstrukcija teritorijalnih granica pritom može ostati sadržaj namijenjen zainteresiranim učenicima i dodatnom istraživačkom radu.
Interaktivna karta za gimnazijalce (sklavinije, stanje oko 950. g.):
Hrvatska
Od Cetine na jugu prema Istri, približno do Labina; u zaleđu obuhvaća područja Knina, Livna, Imotskoga i drugih županija. Pouzdanost podataka je visoka za obalne orijentire, niža za unutrašnjost.
Paganija
Između rijeka Cetine i Neretve, uključujući Makarsko primorje i otoke Brač, Hvar, Korčulu i Mljet. Pouzdanost je visoka za osnovni obalni prostor.
Zahumlje
Od Neretve do dubrovačkoga područja, uključujući Ston i dio današnje Hercegovine. Pouzdanost granica je visoka za obalni okvir, srednja za zaleđe.
Travunija
Između Dubrovnika i Kotora, uključujući Konavle i područje Trebinja. Pouzdanost granica je visoka za obalni okvir, srednja za zaleđe.
Duklja
Prostor južno od Kotora, oko današnjega Bara, Ulcinja i Skadarskoga jezera, s nejasnim rubovima prema unutrašnjosti. Pouzdanost granica je srednja za opći položaj, niska za pojedine granice.
Kotor
Oko 950. godine pripadao je Bizantskoj Dalmaciji, zadržavajući lokalnu samoupravu i veze sa slavenskim zaleđem.
Dubrovnik
Bio je pod bizantskim vrhovništvom, s razvijenom gradskom samoupravom i političkim odnosima sa susjednim Zahumljem i Travunijom.
Split
Pripadao je Bizantskoj Dalmaciji, ali je održavao bliske crkvene i gospodarske odnose s Hrvatskim Kraljevstvom.
Trogir
Bio je bizantski grad s lokalnom upravom, okružen područjima pod vlašću hrvatskih vladara.
Zadar
Bio je upravno središte bizantske teme Dalmacije i sjedište stratega, carskoga upravitelja te pokrajine.

Opširniji tekst o problemu granica u Tomislavovo vrijeme napisao je mr. sc. Vladimir Posavec.
Što zapravo prikazuje povijesna karta?
Svaka povijesna karta nastaje izborom podataka. Autor odlučuje koje će političke zajednice prikazati, kako će ih imenovati i na koji će način označiti granice. Ondje gdje izvori ne omogućuju precizno razgraničenje, mora odabrati između prikazivanja pretpostavke i ostavljanja prostora neodređenim. Za ranosrednjovjekovnu Hrvatsku preporučljivo je razlikovati relativno pouzdano utvrđene položaje naselja i geografskih orijentira od pretpostavljenih teritorijalnih granica. Isprekidane linije, prijelazne zone i oznake različitih stupnjeva sigurnosti mogu učenicima pomoći da razumiju prirodu povijesnih podataka.
Nastavnik pritom treba voditi računa i o vlastitoj uporabi karte. Ako učenicima zada da zapamte ili reproduciraju rekonstruiranu granicu, pretpostavka s povijesnoga zemljovida pretvara se u činjenicu koju moraju naučiti. Pritom se gubi podatak o tome koliko je takva granica zapravo pouzdana. Povijesne granice hrvatske države imaju mjesto u nastavi jer omogućuju razumijevanje razvoja političke vlasti i odnosa sa susjedima. Njihovo poučavanje treba uskladiti s dobi učenika i obrazovnim ciljem. Za učenika drugoga razreda gimnazije važnije je moći objasniti zašto dvije stručno izrađene karte Hrvatske u 10. stoljeću mogu prikazivati različite granice nego zapamtiti jednu od njih kao jedino točnu.
Izvori i literatura
Povijesni izvori
- Annales regni Francorum (Franački državni anali), zapisi za 812. i 817. godinu.
- Einhard, Vita Karoli Magni (Život Karla Velikoga), poglavlje 15.
- Konstantin VII. Porfirogenet, De administrando imperio (O upravljanju Carstvom), poglavlja 29–36.
Historiografska istraživanja
- Ančić, Mladen (2010). Zamišljanje tradicije: Vrijeme i okolnosti postanka 30. glave djela De administrando imperio. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 42, 133–151.
- Borri, Francesco (2018). Dalmatian Romans and their Adriatic friends: Some further remarks. U Transformations of Romanness: Early Medieval Regions and Identities, 241–252.
- Budak, Neven (2014). Hrvatska i Bizant u 10. stoljeću. Tabula, 12, 51–63.
- Budak, Neven (2015). Early medieval boundaries in Dalmatia/Croatia (8th–11th centuries). U Castellum, civitas, urbs: Centres and Elites in Early Medieval East-Central Europe, 35–44.
- Budak, Neven (2025). A Virtual Empire? Byzantium and the Eastern Adriatic Coast. U Revisiting the Byzantine Commonwealth, 490–503.
- Džino, Danijel (2014). The Rise and Fall of the Dalmatian ‘Big-men’: Social Structures in Late Antique, Post-Roman and Early Medieval Dalmatia (ca. 500–850). Studia Academica Šumenensia, 1, 127–152.
- Goldstein, Ivo (2003). Hrvati, hrvatske zemlje i Bizant. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Elektroničko izdanje 2020.
- Gračanin, Hrvoje (2020). Constantine VII Porphyrogennetos on Croats in Early Medieval Southern Pannonia. Science Journal of VolSU, 25(6), 24–43.
- Petrinec, Maja (2024). O odnosu dalmatinskih gradova i njihova zaleđa na primjeru nakita otkrivenog u srednjovjekovnim grobovima. Starohrvatska prosvjeta, III/51, 409–424.
Kurikulumski dokument
- Ministarstvo znanosti i obrazovanja (2019). Kurikulum nastavnog predmeta Povijest za osnovne škole i gimnazije u Republici Hrvatskoj. Narodne novine, 27/2019.
Kako citirati ovaj članak
Hrvatski povijesni portal · ISSN 1846-4432
Hajdarović, M. (2026, 15. studenoga). Kako promatrati hrvatske granice u ranom srednjem vijeku? Hrvatski povijesni portal. https://povijest.net/hpp/2026/kako-promatrati-hrvatske-granice-u-ranom-srednjem-vijeku/
Bilješka (fusnota)
Miljenko Hajdarović, “Kako promatrati hrvatske granice u ranom srednjem vijeku?,” Hrvatski povijesni portal, 15. studenoga 2026., https://povijest.net/hpp/2026/kako-promatrati-hrvatske-granice-u-ranom-srednjem-vijeku/.
Popis literature (bibliografija)
Hajdarović, Miljenko. “Kako promatrati hrvatske granice u ranom srednjem vijeku?.” Hrvatski povijesni portal, 15. studenoga 2026. https://povijest.net/hpp/2026/kako-promatrati-hrvatske-granice-u-ranom-srednjem-vijeku/.
HAJDAROVIĆ, Miljenko. Kako promatrati hrvatske granice u ranom srednjem vijeku?. In: Hrvatski povijesni portal [online]. 15. 11. 2026. [pristupljeno 20. 11. 2026.]. Dostupno na: https://povijest.net/hpp/2026/kako-promatrati-hrvatske-granice-u-ranom-srednjem-vijeku/



