Pića koja su utjecala na povijest čovječanstva

Život bez vode je nemoguć te su se prvi ljudi naseljavali pokraj rijeka i jezera da bi osigurali dovoljno svježe vode. Ali u posljednjih 10 000 godina druga su pića “ugrožavala” dominaciju vode. Ta pića ne nalazimo u prirodi, nego se planirano proizvode. U toku povijesti ta su pića imala različite funkcije-koristila su se u vjerskim obredima, kao novčane jedinice, bila su filozofska i umjetnička nadahnuća…Neka su pića snažno utjecala na povijest čovječanstva. Povijest je moguće podijeliti na razdoblja kojima prevladavaju pojedina pića. To su: pivo, vino, žestoka pića, kava, čaj i Coca-Cola.

Pivo

Najstarije piće koje je čovjek proizvodio bilo je pivo. Najstariji dosad poznati arheološki tragovi proizvodnje pića sličnog pivu potječu iz razdoblja prije približno 13 000 godina. Pronađeni su u špilji Raqefet na području današnjeg Izraela.

Na prostoru plodnog polumjeseca prve žitarice koje su se počele planski uzgajati su ječam i pšenica. Da bi bile jestive, žitarice su se morale drobiti i namakati. Uslijed namakanja otkrivena su dva neobična svojstva-zrnje natopljeno u vodi počne klijati i dobije slatki okus (nastaje slad), a kaša natopljenog zrnja nakon nekoliko dana počinje se pjeniti i biti blago opojna, tj. nastaje pivo. Danas znamo da to uzrokuju prirodne kvaščeve gljivice koje šećer u kaši fermentacijom pretvaraju u alkohol.

Pivo vjerojatno nije prvi oblik alkohola s kojim su se ljudi susreli. Slučajnom fermentacijom voća ili voćnog soka nastajalo je vino, ali se ono nije moglo dulje sačuvati jer za skladištenje vina su potrebni glineni lonci koji nastaju oko 6 000. g. pr. n. e. Prije pojave glinenih lonaca pivo se moglo čuvati i u smolom obloženim košarama, kožnatim vrećama, životinjskim mjehovima, izdubljenim deblima, velikim školjkama…

Kvaliteta piva se dalje poboljšavala metodom pokušaja i pogrešaka. Ako je duže ostavljeno da fermentira, pivo je bilo jače. Također je bilo bolje nakon višestrukog korištenja iste posude za vrenje jer su se kvaščeve gljivice naselile u pukotinama i brazdama posude i fermentacija nije ovisila samo o gljivicama iz zraka.

Pivo je imalo višestruku ulogu u društvu. Najprije je, kao i danas, društveno piće. Zbog ostataka žitarica koji su na početku izrade piva plivali na površini pića, pilo se iz velikog vrča dugim slamkama i piće se dijelilo. Podijeliti piće s nekim je univerzalni znak gostoljubivosti i prijateljstva.

Zbog tajanstvenog postupka fermentacije i sposobnosti piva da promijeni stanje uma vjerovalo se da pivo ima nadnaravna svojstva te da je dar bogova. Pivo se koristilo i u vjerskim obredima, zatim u robnoj razmjeni, kao sredstvo plaćanja i najvažnije, pivo je bilo zamjena za obrok hrane. Standardni obrok ljudi u Mezopotamiji i Egiptu činilo je pivo i kruh. Obrok za radnike na gradnji piramida u Gizi bio je tri štruce kruha i dva vrča piva.

Pivo se spominje i u Epu o Gilgamešu (oko 2000.g.pr.Kr.) kao i u Hamurabijevom zakoniku (17.st.pr.Kr.).

Pivo je prožimalo stanovnike Egipta i Mezopotamije od kolijevke do groba i pili su ga svi slojevi društva. Proizvodnja piva nastavlja se i u srednjem vijeku. Većinom se time bave samostani. U 7. st. pivu se dodaje još jedan sastojak – hmelj, koji daje pivu gorčinu, pjenu i pridonosi procesu bistrenja. Danas je proizvodnja piva snažna industrijska grana. U mnogim dijelovima svijeta pivo se i danas smatra glavnim pićem radnih ljudi. Pivo se povezuje s prijateljskom društvenom interakcijom jer je to napitak koji je stvoren da se dijeli i zbližava ljude.

Vino

Vino potječe iz prapovijesti ali se ne zna kad je otkriveno. Najstariji poznati kemijski i arheobotanički dokazi proizvodnje vina od grožđa potječu s područja današnje Gruzije i datiraju se približno između 6000. i 5800. godine prije n. e. Odatle se dalje širilo prema zapadu do istočnog Sredozemlja. U početku je vino simbol bogatstva, povlaštenosti i moći jer je bilo skupo zbog uvoza iz gorskih predjela. Obični puk nije pio vino. Širenjem carstava i ukidanjem nekih granica i cestarina, smanjuje se cijena vina i ono postaje pristupačnije širim slojevima društva.

Uzgoj vinove loze širi se Grčkom u 7. st. pr. n. e. i Grci su bili prvi narod koji je pokrenuo komercijalnu proizvodnju vina. Zbog pogodne klime i tla vino uskoro postaje glavni grčki izvozni proizvod. Vinogradi su značili bogatstvo ali su isto tako bili i meta u ratovima (npr. u Peloponeskom ratu). Kako se širila dostupnost vina, ono postaje sve jeftinije i zato postaje važnije porijeklo i starost vina. Što je bilo starije, to je bilo bolje. Poznavanje porijekla i starosti vina je pokazatelj kulturnog obrazovanja Grka. Grci nikad nisu pili čisto vino nego su ga miješali s vodom.

Pijenje čistog vina smatrali su barbarskim običajem. Osim toga voda je štitila od učinaka vina, ali je i vino također činilo vodu sigurnijom za piće. Grci tada nisu znali za viruse i bakterije ali su shvatili da se rane natopljene vinom rjeđe upale nego one natopljene vodom. Razrijeđeno vino nije pouzdano sredstvo dezinfekcije vode.

Ispijanje vina bio je isključivo muški aristokratski običaj. Žene su bile samo poslužiteljice, plesačice i sviračice na vinskim zabavama. Grčka vinska zabava nazivala se symposion. Unutar grčke kuće postojala je posebna soba s ležajevima za 10-30 muškaraca koji su prvo bili posluženi hranom, a zatim se donosilo vino. Domaćin kuće je određivao u kojem će se omjeru miješati voda i vino, ovisno od toga što je bio cilj zabave: opijanje ili književne i filozofske rasprave. Najčešći omjer vode i vina bio je 2:1.

Do sredine 2. st. pr. n. e. Rimljani su stekli nadmoć nad Grcima i postali dominantna sila Sredozemlja. Kako su prisvojili mnoge aspekte grčke kulture, tako su prihvatili i najfinija grčka vina te njihov način proizvodnje. Uskoro se na talijanskom poluotoku proizvodnja vina širila na štetu proizvodnje žitarica. Žitarice su se uvozile iz afričkih kolonija. Vino je postalo univerzalno piće – pili su ga car ali i rob, ali različite kvalitete. Robovima i vojnicima posluživala su se najlošija vina, najčešće ukiseljena. Sposobnost prepoznavanja najfinijih vina bilo je pokazatelj bogatstva. Najboljim vinom smatralo se falernsko vino (bijelo vino, staro najmanje 10 godina), s brda Falernus južno od Napulja.

I Rimljani su organizirali vinske zabave, convivium, ali su se od grčkih razlikovale po tome što nisu svi pili isto vino, nego se vrsta vina određivala prema položaju u društvu i bogatstvu sudionika zabave.

Prodorom sjevernih plemena na granice Rimskog carstva nestali su mnogi aspekti rimskog društva, ali se kultura pijenja vina održala oko Sredozemlja. Zbog prekinute trgovine dostupnost vina u nekim regijama se smanjila pa su se neki narodi vratili na pivo, npr. Britanci. Oko Sredozemlja širilo se kršćanstvo, koje je usko povezano s vinom, što je još jedan razlog zadržavanja vina na tom prostoru.

I danas su najveći proizvođači, kao i potrošači vina države oko Sredozemnog mora. Vino je također zadržalo status najciviliziranijeg i najotmjenijeg pića.

Žestoka pića

Žestoka pića proizvode se destilacijom fermentiranih tekućina, postupkom kojim se povećava koncentracija alkohola. Različiti oblici destilacije bili su poznati još u starom vijeku, a znanstvenici i alkemičari islamskoga svijeta tijekom srednjega vijeka usavršavali su destilacijske uređaje i postupke. Sama riječ alkohol potječe od arapske riječi al-kuḥl, koja je izvorno označavala fino usitnjen prah antimonova spoja koji se koristio kao kozmetičko sredstvo. Naziv je poslije dobio šire značenje i počeo se povezivati s pročišćenim tvarima.

Znanje o destilaciji alkohola širilo se zapadnom Europom tijekom 12. i 13. stoljeća, osobito preko medicinskih i alkemijskih spisa. Destilirano vino, poznato pod latinskim nazivom aqua vitae („voda života”), smatralo se ljekovitim pripravkom kojemu su pripisivana brojna svojstva, od liječenja bolesti do produljenja života. Tijekom 15. i 16. stoljeća destilirana pića postupno su se širila izvan medicinske uporabe i postajala sve dostupnija za svakodnevnu potrošnju, osobito u sjevernoj Europi. U Irskoj i Škotskoj razvijala se proizvodnja viskija destilacijom fermentirane žitne komine, dok se destilacijom vina proizvodio brandy, osobito u vinogradarskim područjima Francuske. Jedna od njegovih najpoznatijih vrsta poslije je postao konjak, nazvan prema francuskom gradu Cognacu i okolnoj vinogradarskoj regiji.

Nova pića proizvedena destilacijom počela su dominirati tijekom velikih istraživanja i kolonizacije jer su mogli utovariti više alkohola u utrobu broda a i manja je vjerojatnost da će se pokvariti na dugim putovanjima.

U 17. st. prvi engleski doseljenici naseljavaju otok Barbados u Karipskom otočju i sa sobom donose šećernu trsku. Zatim počinju iz Afrike uvoziti robove koji rade na plantažama šećerne trske. Od melase, bezvrijednog ostatka u proizvodnji šećera, počeli su destilacijom dobivati piće koje su najprije nazvali ”kill-devill”, a zatim rumbullion, što je engleski izraz za tučnjavu ili naguravanje. Kasnije su skratili tu riječ u rum, što do danas ostaje naziv za žestoko piće koje se dobiva od melase. Rum se davao robovima da bi postali ovisni o njemu i na taj način su ih lakše držali u pokornosti. Koristio se i kao valuta kojom su se plaćali novi robovi na afričkom kontinentu.

Rum je postao popularan i među mornarima. Od sredine 17.st. zamijenio je zalihu piva na brodovima Britanske ratne mornarice. Kod razvodnjavanja ruma dodavao se, radi okusa, šećer i limeta. Dodavanjem limete, koja je bogata vitaminom C, smanjena je učestalost skorbuta na britanskim brodovima.

Prvi engleski doseljenici koji su počeli kolonizirati Sjevernu Ameriku bili su veoma razočarani kad su shvatili da Amerika nije zemlja bogatstva i da je veoma teško uzgojiti europske žitarice i vinovu lozu. To je utjecalo i na oskudice alkohola kojeg je trebalo uvoziti. Najprije su uvozili rum, a zatim su od kraja 17.st. počeli uvozili melasu i sami proizvoditi rum koji je bio i jeftiniji i jači.

Tijekom širenja kolonista na zapad više se pije viski iz fermentiranog zrnja žitarica. Viski se često koristio i kao valuta. Europljani su koristili žestoka pića u razmjeni s indijanskim plemenima za robu i zemlju, a kasnije da bi ih pokorili.

Kava

Pradomovinom kave smatra se Etiopija, ali se u Europu kava širi iz arapskog svijeta, iz Jemena. U arapskom svijetu kava je prihvaćena kao zakonita alternativa alkoholu. Ipak je bilo pokušaja zabrane pijenja kave jer se smatrala opijatom, a kavane su smatrane leglom tajnih urota, tračeva i političkih rasprava. U Europi se kava širi zajedno s prosvjetiteljskim idejama u 17. st. i postaje omiljeno piće intelektualaca, znanstvenika, trgovaca i službenika.

Početkom 17. st. otvaraju se prve kavane u zapadnoj Europi, najprije u Velikoj Britaniji i Nizozemskoj. Prva kavana u Velikoj Britaniji otvorena je 1652. g. za vladavine Olivera Cromwella. U sljedećih desetak godina otvoreno je 80-tak kavana, a do kraja stoljeća nekoliko stotina. Nakon Cromwellove smrti kavane postaju središta političkih rasprava i spletkarenja, koja su pridonije ozračju za povratak Karla II. na britansko prijestolje 1660. g.

U to vrijeme London se pretvara u prometno središte rastućeg britanskog trgovačkog carstva i kavane postaju praktičan i ugledan javni prostor u kojem se sklapaju poslovi. Kavane su bile mjesta za razmjenu informacija i novosti, mjesta za političke rasprave, koristile su se i kao uredi političkih stranaka ili burze, te središta prosvjetiteljskih i revolucionarnih ideja.

Kritičara kavana je bio mnogo. Najprije se bune vlasnici krčmi kojima opada promet. Određeni broj medicinskih stručnjaka tvrdio je da je kava otrovna i može izazvati paralizu, impotenciju i mršavost. U Londonu je 1674. objavljen satirični pamflet The Women’s Petition Against Coffee, u kojem se ismijavala navodna štetnost kave za mušku spolnu moć i obiteljski život. Treba napomenuti da ženama tada nije bilo dozvoljeno ulaziti u kavane, ali su neke žene u njima radile, upravljale njima ili ih posjećivale. I sama britanska vlast kritizira kavane, odnosno slobodu govora u kavanama. Kralj Karlo II. je pokušao zatvoriti kavane, ali zbog prosvjeda je morao odustati od tog zakona.

Arapski poluotok je pokušao zadržati monopol nad proizvodnjom i izvozom kave što mu je i uspijevalo do kraja 17.st. Prvi koji su ugrozili njihov monopol bili su Nizozemci koji su uspjeli doći do sadnica kave i pokrenuti plantaže kave na Javi. Tek kad su Francuzi pokrenuli sadnju kave na Martinique, počinje širenje kave po svijetu, naročito po Srednjoj i Južnoj Americi. Najveći opskrbljivač kave danas je Brazil.

Suvremene kavane danas su blijeda kopija svojih prethodnica, ali je kava i danas napitak oko kojeg se ljudi sastaju da bi raspravljali i razmjenjivali ideje i informacije.

Čaj

Britansko Carstvo na vrhuncu svoje moći obuhvaća je 1/5 svjetskog teritorija i 1/4 svjetskog stanovništva. Teritorijalni i industrijski razvoj Britanskog Carstva povezan je s novim napitkom – čajem. Čaj je bio temelj širenja britanske trgovine s Istokom i prihodi od te trgovine pomogli su britanskoj Istočnoindijskoj kompaniji da osvoji Indiju.

Prema kineskoj legendi prva šalica čaja nastaje oko 2700. g. pr. n. e., ali prema stvarnima zapisima čaj se prvi put spominje u 1. st. pr. n. e. Čaj je otopina sušenih listova, pupoljaka i cvjetova zimzelenog grma Camellia sinensis, koji se razvio u džunglama istočne Himalaje na današnjoj granici Indije i Kine. Tamošnje stanovništvo je shvatilo da žvakanje listova čaja ima stimulirajući učinak a trljanje listova na rane djeluje ljekovito. Pijenje čaja potaknuli su budistički svećenici jer su otkrili da im pijenje tog napitka poboljšava koncentraciju i otklanja umor prilikom meditacije. Od 4. st. počinje planska sadnja čaja, umjesto branja lišća samoniklih biljaka. Čaj se širi Kinom i postaje službeno piće tijekom dinastije Tang (7.-10. st.).

U europskim izvještajima čaj se prvi put spominje 1550-ih godina, ali prva pošiljaka čaja dolazi na nizozemskom brodu u Europu tek 1610. g. Zbog velikih troškova dopremanja škrinja čaja iz Kine, u početku je čaj skup i smatra se otmjenim pićem. U Europu su se tijekom ranoga novog vijeka uvozili različiti tipovi čaja, uključujući zeleni i crni. Zbog gorkog okusa Englezi su mu počeli dodavati mlijeko i šećer. Popularnost čaja na britanskom dvoru počela je rasti 1662. nakon vjenčanja Karla II. i Katarine, kćeri portugalskog kralja Ivana IV. Katarina je bila velika obožavateljica čaja i sa sobom je na britanski dvor donijela, osim škrinje čaja kao miraz, i običaj pijenja čaja, što je brzo prihvatila britanska aristokracija. Godine 1717. Otvorena je prva trgovina čajem u Londonu, a glavne mušterije su bile žene. Početkom 18.st. čaj je zamijenio svilu kao glavni uvozni proizvod iz Kine.

Poznavanje čaja i običaj pijenja čaja u otmjenim kućanstvima postalo je znakom obrazovanja i profinjenosti. Pišu se mnogobrojne knjige koje nude savjete o pripremi i pijenju čaja. Vlasnici tvornica uvode stanke za čaj jer su shvatili da održava radnike budnijima. Povećana je potražnja za porculanom što je potaknulo razvoj industrije porculana u Velikoj Britaniji i prekinut je uvoz kineskog porculana.

Do kraja 18.st. u Velikoj Britaniji je drastično smanjen broj oboljelih od bolesti koje se prenose vodom jer čaj sadrži tanin koji uništava bakterije koje uzrokuju koleru, tifus i dizenteriju. To nije znanstveno utemeljeno. Priprema čaja mogla je smanjiti opasnost od mikroorganizama u vodi zato što se voda zagrijavala do vrenja. Vrenje učinkovito inaktivira brojne uzročnike zaraznih bolesti.

U 19. st. Britanci su pokrenuli proizvodnju čaja u Indiji, koja je bila pod njihovom vlašću. Indija je i danas među vodećim proizvođačima, ali i potrošačima čaja u svijetu.

Coca-cola

Coca-Colu je 1886. godine osmislio američki ljekarnik John Stith Pemberton iz Atlante. Prije toga proizvodio je alkoholni pripravak nazvan Pemberton’s French Wine Coca, nadahnut popularnim francuskim napitkom Vin Mariani. Taj se pripravak sastojao od vina, ekstrakta lišća koke, biljke podrijetlom iz Južne Amerike, i ekstrakta orašastih plodova kole, biljke iz zapadne Afrike. Koka sadrži kokain, alkaloid čija su stimulativna svojstva europski znanstvenici počeli istraživati sredinom 19. stoljeća, dok kola sadrži kofein. Pemberton je svoj pripravak reklamirao kao sredstvo protiv umora, glavobolje i živčanih tegoba, iako takve ljekovite tvrdnje nisu bile znanstveno potvrđene. Kada je u Atlanti 1886. godine stupila na snagu zabrana prodaje alkoholnih pića, Pemberton je prilagodio recepturu. Vino je zamijenio šećernim sirupom, a zadržao ekstrakte koke i kole te dodao druge sastojke za poboljšanje okusa. Novi se sirup miješao s gaziranom vodom i prodavao kao osvježavajući napitak. Prva čaša Coca-Cole prodana je 8. svibnja 1886. u ljekarni Jacobs’ Pharmacy u Atlanti, po cijeni od pet centi. Naziv Coca-Cola predložio je Pembertonov knjigovođa i poslovni suradnik Frank Mason Robinson, povezujući nazive dvaju sastojaka, koke i kole. Robinson je osmislio i prepoznatljiv rukopisni logotip koji se, uz manje promjene, koristi do danas.

Do kraja 1880-ih Coca-Cola postaje prepoznatljiv i popularan proizvod, a do kraja 19. st. prodaje se u svim državama SAD-a. U početku se prodaje ljekarnama kao sirup. Krajem 19. st. Coca-Cola prestaje biti medicinski proizvod i postaje osvježavajuće piće jer su shvatili da će je na taj način prodati u većim količinama. Napitak su počeli puniti u boce i 1915. uveden je prepoznatljiv oblik boce Coca-Cole.

Nakon kritika i tužbi, početkom 20. st. izbačen je kokain i prepolovljen kofein u Coca-Coli, a Coca Cola Company je obećala da u svojim reklamama neće prikazivati djecu. Da bi ipak privukli djecu izrađivali su postere s Djedom Božićnjakom.

Tijekom 1930-ih moći Coca-Cole prijete ukidanje prohibicije, velika gospodarska kriza i uspon Pepsi-cole. Ništa od toga nije jako utjecalo na prodaju Coca-Cole i do kraja 1930-ih taj napitak postaje nacionalno piće. Početkom Drugoga svjetskog rata punila se u 44 države. Globalni proizvod Coca-Cola postaje nakon što su SAD odbacile svoju politiku izolacionizma ulaskom u Drugi svjetski rat. S američkim vojnicima u Drugom svjetskom ratu širi se i Coca-Cola. U dalekim američkim bazama podsjećala ih je na domovinu i pomagala održavanju morala. Bio je problem prevoziti tako velike količine Coca-Cole, pa se u stvari prevozio sirup, a unutar američkih baza otvaraju se punionice. Otvorena su 64 vojna pogona Coca-Cole po cijelom svijetu. Na taj način su i narodi diljem svijeta prvi put probali Coca-Colu.

Nakon Drugoga svjetskog rata Coca-Cola se proizvodi na svim kontinentima, osim na Antarktici. U doba hladnog rata Coca-Cola postaje simbolom slobode, demokracije i slobodnog tržišnog kapitalizma. Dostupnost Coca-Cole razlikovala se među socijalističkim državama. Nakon rušenja Berlinskog zida i ukidanja komunizma Coca-Cola postaje najtraženiji i najprodavaniji proizvod u bivšim europskim komunističkim državama.

Coca-Cola danas predstavlja Ameriku i globalizaciju i najpoznatiji je proizvod na svijetu.

NAPOMENA: Članak sadržajno i strukturno vrlo blisko prati knjigu A History of the World in 6 Glasses autora Toma Standagea iz 2005. godine.

Kako citirati ovaj članak

Hrvatski povijesni portal · ISSN 1846-4432

Matotek, V. (2012, 1. siječnja). Pića koja su utjecala na povijest čovječanstva. Hrvatski povijesni portal. https://povijest.net/hpp/2012/pica-koja-su-utjecala-na-povijest-covjecanstva/

Višnja Matotek
Višnja Matotek

Većinu radnoga vijeka provela je kao učiteljica Povijesti u I. Osnovnoj školi Čakovec. Sudjelovala je u oblikovanju nastavnih materijala i brojnim projektima. Niz godina je vodila županijsko stručno viječe. Voljela je prirodu, biciklizam i putovanja. Preminula je 2024. u 53. godini života.

Članci: 3