Seikilova pjesma, poznata i pod nazivom Seikilov skolion i Seikilov epitaf, najstarija je u potpunosti sačuvana skladba za koju su sačuvani i tekst i glazbena notacija. Postoje mnogo stariji zapisi glazbe, primjerice hurijske pjesme iz 2. tisućljeća pr. n. e., ali nisu sačuvane na način koji omogućuje jednako cjelovitu rekonstrukciju skladbe. Stariji su i fragmenti grčke notirane glazbe, poput Delfskih himni. Upravo je cjelovitost Seikilova zapisa ono što ga čini posebnim.
Seikilova pjesma pripada drevnoj grčkoj kulturi. Tekst pjesme i notni zapis (melodija i ritam) u drevnoj grčkoj notaciji isklesani su u stupu.
Stup je nadgrobni spomenik koji je otkriven 1883. godine u blizini današnjeg Aydına u zapadnoj Turskoj, na području antičkog Trallesa, tijekom gradnje željeznice. Starija literatura nudila je vrlo široke datacije, ali danas se stela uglavnom smješta u rimsko carsko razdoblje. Pöhlmann i West, na koje se poziva oksfordski klasičar Armand D’Angour, prema obliku slova datiraju je u 2. stoljeće. Danski Nationalmuseet također je smješta u rimsko razdoblje, odnosno približno 1. ili 2. stoljeće.
Tradicionalno se pretpostavljalo da je Seikilos pjesmu posvetio preminuloj ženi po imenu Euterpe, možda svojoj supruzi. Međutim, završetak natpisa oštećen je pa identitet Euterpe, kao i sama funkcija spomenika, nisu potpuno sigurni.
Tekst pjesme u transkripciji na latinicu:
Hóson zēis, phaínou
mēdèn hólōs sý lýpou;
pròs olígon estì tò zēn,
tò télos ho chrónos apaiteî.
Tekst pjesme u hrvatskom (slobodnijem) prijevodu:
Dok živiš, budi vedar
i ne predaj se tuzi.
Život traje kratko,
a vrijeme naposljetku traži svoj danak.
Tekst pjesme zapisan grčkim pismom, s oznakama drevne grčke glazbene notacije za visinu i trajanje tonova, izgleda ovako:
Notacija – način zapisivanja melodije i ritma – od drevne Grčke do danas prošla je dug put razvoja. Jedna od suvremenih transkripcija Seikilove melodije u današnjoj notaciji izgleda ovako:
U drevnoj Grčkoj glazba je bila važan dio života. Glazba je bila usko povezana s poezijom i plesom. Veličanja božanstava, vjenčanja, sprovodi, svečane večere, bitke, pa i neki manji, svakodnevni događaji sadržavali su neki oblik glazbene izvedbe. Postoje fizički dokazi o postojanju profesionalnih glazbenika i koncertnih dvorana. U drugoj polovici 5. stoljeća pr. n. e. na južnoj padini atenske Akropole podignut je Periklov Odeon, velika natkrivena građevina namijenjena glazbenim izvedbama. Arheološke iskopine – vaze s prikazima glazbenih događanja i glazbenika i ostaci drevnih glazbenih instrumenata govore nam da su se koristila tri glavna instrumenta: kithara, lira i aulos. Kithara i lira bili su žičani instrumenti, a aulos je bio puhački instrument.
Glazbeno obrazovanje imalo je važno mjesto u odgoju slobodnih građana u mnogim grčkim polisima, a dječaci su učili pjevati i svirati, osobito liru. Grčki matematičari otkrili su i proučavali matematičke odnose u nastajanju zvuka kao fizičkog fenomena. Pitagorejska tradicija povezala je glazbene intervale s matematičkim omjerima. Odnosi poput oktave 2:1, kvinte 3:2 i kvarte 4:3 postali su važan dio antičke teorije glazbe, a preko kasnijih autora, među ostalima Boetija, snažno su utjecali i na srednjovjekovno europsko razumijevanje glazbe. Iako se ta otkrića tradicionalno pripisuju Pitagori, nije sigurno da ih je upravo on prvi otkrio.
Grčki teoretičari glazbe razvili su složen sustav pravila o sviranju i pjevanju, koji se i dan danas proučava s velikim interesom. Grčki filozofi promatrali su glazbu kao izraz svemirskog sklada i ljudske duše.
I sama riječ glazba odnosno međunarodni naziv muzika povezan je s grčkim izrazom mousikē (mousikē technē), „umijeće Muza”. Muze su u grčkoj mitologiji bile božice zaštitnice različitih područja pjesništva, glazbe, znanja i umjetnosti.
