Rote Armee Fraktion (RAF), također poznata kao frakcija Crvene armije, bila je ljevičarska militantna skupina koja se pojavila u Zapadnoj Njemačkoj tijekom kasnih 1960-ih, postavši jedna od najozloglašenijih terorističkih organizacija u poslijeratnoj Europi. Osnovan od strane radikaliziranih studenata, uključujući Andreasa Baadera i Ulrike Meinhof, RAF je nastojao svrgnuti ono što su doživljavali kao fašističku državu putem nasilja, uključujući bombaške napade, atentate i otmice. Tijekom svoja tri desetljeća postojanja RAF je vodio nemilosrdan rat protiv zapadnonjemačke vlade, što je dovelo do brutalnog ciklusa represije i odmazde.
Terorizam podrazumijeva nasilje, ozljeđivanje ljudi, uništavanje imovine pa čak i ubojstva. Pri tome se biraju ciljevi koji će uzrokovati što veću veću štetu prema materijalnom i nematerijalnom. Strah i zaustavljanje normalnog i uobičajenog života su poželjne posljedice terorizma.
Terorizam u ratu je redovna pojava, a u miru se javlja u kriznim situacijama. Terorističke akcije izvode članovi terorističkih organizacija, plaćenici, kriminalci, fanatici i drugi. Teror nije sam sebi cilj, nego sredstvo stvaranja ili održavanja političke moći.
Nastanak i afirmacija RAF-a
Terorizam je u kasnim 1960-im godinama postao stvarnom snagom i zauzeo čvrst položaj u nacionalnoj i međunarodnoj politici. Godina 1968. najbolji je pokazatelj tog trenda. Nemiri u Francuskoj, Guatemali, Kini, Teth ofenziva u Vijetnamu, uspon Crnih pantera u SAD-u, studetski protesti diljem Europe i SAD-a, te sve više palestinskih akcija zračnog terorizma ispunili su tu godinu.
U tom vrelu građanske neposlušnosti u Njemačkoj, u ljeto 1967. godine nastali su temelji terorističke organizacije kasnije poznate kao RAF. Tog ljeta se činilo da studentski prosvjedi uopće ne prestaju – kao izgovor za prosvjede se koristilo sve, od rata u Vijetnamu, do političkih koalicija ili sveučilišne politike. Iranski šah Mohammad Reza Pahlavi stigao je 2. lipnja 1967. u u službeni posjet Berlinu. Tisuće studenata izašlo je na ulice prosvjedovati protiv njegova represivnog režima. S druge strane okupili su se njegovi obožavatelji. Berlinska policija se trudila održati ih odvojene i spriječiti eventualni pokušaj atentata kojim se prijetilo.
Već afirmirana ljevičarska novinarka Ulrike Meinhof sudjelovala je u prosvjedima. Studentica Gudrun Ensslin je također bila na prosvjedu. Studentu Bennu Ohnsorgu to je bio prvi prosvjed na kojem je sudjelovao. U općem metežu prosvjeda policijski narednik Karl-Heinz Kurras mu je sleđa pucao u glavu. Policija je nastojala zataškati slučaj navodeći da je zadobio frakturu lubanje prilikom pada na pločnik. Čak je nestao i komadić lubanje s rupom od metka. Zrno je ipak pronađeno u mozgu. Policija Zapadnog Berlina, potpomognuta i podržavana od strane senata Zapadnog Berlina i tabloida, pokušala je prikazati Benna Ohnesorga kao kolovođu i agresivnog radikala.
Rastući ljevičarski pokret je dobio prvog mučenika. Prosvjedi i marševi solidarnosti održani su u mnogim zapadnonjemačkim gradovima, osim u samom Zapadnom Berlinu, gdje su policija i sudovi zabranili sve javne prosvjede. Andreas Baader je propustio te događaje jer je bio na odsluženju kazne zbog krađe motocikla. Na jednom od brojnih javnih rasprava i skupova tijekom srpnja Baader je upoznao Meinhof.
Baader, Ensslin, Horst Söhnlein i Thorwald Proll postavili su 1968. tempirane bombe u robnim kućama Kaufhaus Schneider i Kaufhof. Bombe su eksplodirale i prouzrokovale štetu od oko pola miljuna njemačkih maraka. Ensslinova je nazvala Njemačku novinsku agenciju i izjavila “Ovo je politički čin osvete!”. Kako nisu svoje postupke održali tajnim uskoro su uhvaćeni i optuženi za podmetanje požara. Na suđenju su osuđeni na tri godine zatvora. Amnestirani su u lipnju 1969. nakon samo četrnaest mjeseci iza rešetaka. U studenome Savezni sud zahtijeva da se vrate u zatvor, ali su svi osim Söhnleina pobjegli u Italiju.
U veljači 1970. odvjetnik Horst Mahler u Napulju je posjetio Baadera i Ensslin i predložio im je povratak u Berlin kako bi osnovali ilegalnu grupu. Vratili su se i prenoćili su kod Ulrike Meinhof, koja je često pružala utočište ljevičarima. Članovi Mahlerove revolucionarne vojske su krenuli u nabavu oružja za rat protiv kapitalističke države. Grupu su činili: Mahler, Baader, Ensslin, Astrid Proll, Manfred Grashof, Petra Schelm i Monika Berberich. Prilikom nabave oružja Baader je uhićen.
Kao datum pokretanja RAF-a – Frakcije Crvene armije – uzima se 14. svibanj 1970. godine, kada Meinhoff, Ensslin i drugi oslobađaju Baadera iz zatvora. Zajedno bježe u Jordan, gdje su od PLO-a dobili temeljnu obuku u rukovanju oružjem. U brojnim palestinskim gerilskim kampovima na Srednjem Istoku izvježbane su mnoge ljevičarske organizacije iz svih dijelova svijeta. To su više bili kampovi koji su služili za propagandu palestinske borbe nego stvarni kampovi za uvježbavanje.
U kolovozu se vraćaju u Berlin i uskoro započinju s prvim akcijama. Počinju pljačkanjem banaka kako bi prikupili financije. Potporu su im pružali i schiliji (simpatizeri i sponzori njemačke ljevice). Naziv schill je nastao kombinacijom riječi schick (otmjeno, gizdavo) i linke (lijevo). RAF je skupio sredstva za sigurne stanove, oružje, lažne dokumente i automobile. U listopadu, nakon uhićenja nekih članova, Baader preuzima vodstvo RAF-a.
U svom djelovanju RAF se u mnogim točka pridržavao “Malog priručnika za urbanu gerilu”. Autor priručnika je bio Carlos Marighella – latinsko američki revolucionar kojeg je 1969. godine ubila brazilska policija. Njegov priručnik nudi konkretne savjete za borbu urbane gerile protiv fašista i kapitalista. RAF je slijedio upute: pljačka banaka za financiranje, ostavljanje poruka nakon neke akcije i stjecanje vojnih vještina. Marighellina je ovako postavio temelje svoje ideje: treba napasti državu i onda joj dopustiti da odgovori u svojoj nasilnoj fašističkoj maniri. Kada bi država tako reagirala narod bi se pobunio i uzeo vlast. Urbana gerila je morala samo zametnuti iskru prave revolucije. No, takva taktika je djelovala u Urugvajskoj revoluciji kada su Tupamaros nakratko zauzeli Montevideo. U Njemačkoj su akcije RAF-a samo plašile građanstvo i nisu postigle takav stupanj empatije.
Nakon Drugog svjetskog rata Saveznici su, kako da bi spriječili pojavljivanje nekog novog Hitlera, Njemačku rekonstruirali kao labavu konfederaciju snažnih državica. Nije postojala savezna policija, ali je svaka njemačka državica imalo svoju policiju. Po uzoru na američki FBI početkom 1971. godine dogovoreno je stvaranje Saveznog kriminalističkog ureda BKA (Bundeskriminalamt), koji je trebao biti zadužen za protuterorističku borbu.
U travnju 1971. njemačkoj javnosti je predstavljen Koncept urbane gerile – manifest Frakcije Crvene Armije kojeg je napisala Urlike Meinhof. Na naslovnici su predstavili svoj zaštitni znak – crvena petokraka unutar koje je kalašnjikov i natpis RAF. Kraticom RAF obuhvatili su dvostruku simboliku. RA kao simbol pobjede Crvene Armije (Rote Armee) nad nacističkom Njemačkom i RAF kao asocijacija na pobjedu britanskog ratnog zrakoplovstva (Royal Air Force). Ruski kalašnjikov na logotipu kasnije je zamijenjen automatskih pištoljem Heckler i Koch njemačke proizvodnje kako bi se naglasila samosvojnost grupe.
Zbog značajnog uspjeha u pljačkama banaka i objave terorističkog manifesta policija je odlučila pojačati svoje napore na saveznoj razini. Oko 3000 policajaca je angažirano diljem Njemačke. Pojačan je policijski pritisak i nekoliko članova RAF-a je uhićeno, ali uz brojne pucnjave, mrtve i ranjene. U srpnju 1971. ubijena je Petra Schelm bježeći pred policijom. U listopadu prilikom uhićenja članova RAF-a poginuo je policijski narednik Norbert Schmidt. U prosincu prilikom uhićenja članova RAF-a ubijen je Georg von Rauch. Početkom ožujka 1972. godine sve nervoznija policija pokušala je zaustaviti mladića u automobilu. Vozač, sedamnaestogodišnji Richard Epple, ubijen je policijskim rafalom. Bježao je od policije jer je vozio auto bez vozačke dozvole. Već sljedećeg dana u sukobima RAF-a i policije poginula su dva policajca i pripadnik RAF-a.
Vrhunac djelovanja
Tijekom svibnja 1972. RAF je izveo šest bombaških napada. U napadu na kantinu Glavnog stožera Petog američkog korpusa 11. svibnja poginuo je potpukovnik Bloomqouist i ranjeno je trinaest vojnika. Materijalna šteta je procijenjena na oko milijun maraka. RAF je ultimativno zahtijevao od Amerikanaca trenutni prestanak miniranja sjeverno vijetnamskih luka. Sljedećeg dana u napadu na policijsku postaju u Augsburgu ranjeno je pet policajaca, a u bombaškom napadu na BKA u Münchenu uništeno je 60 automobila.
Zapadna Njemačka i Zapadni Berlin više neće biti sigurno zaleđe za stratege istrebljenja Vijetnama. Morate znati da ste vašim zločini protiv vijetnamskog naroda stvorili nove gorke neprijatelje, da za vas više neće biti mjesta u svijetu u kojem možete biti sigurni od napada revolucionarnih gerilskih jedinica.
Tražimo trenutni prekid bombardiranja Sjevernog Vijetnama.
Tražimo povlačenje svih američkih snaga iz Indokine.Za pobjedu Vietkonga!
Rote Armee Fraktion, 14. svibnja 1972.
Za izgradnju revolucionarne gerile!
Imajte hrabrosti za borbu – imajte hrabrosti za pobjedu!
Stvorite dva, tri, puno Vijetnama!
Uz skretanje pozornosti na Vijetnam RAF je nastojao skrenuti pozornost javnosti na loše uvjete u kojima su zatočeni njihovi drugovi u njemačkim zatvorima. Standardni postupak je uključivao izolaciju u samici. U bombaškom napadu na vojarnu Campbell 24. svibnja poginulo je troje i ranjeno petero američkih vojnika. Zgrada koja je oštećena u napadu je prvobitno bila označena kao računalna zgrada, da bi se kasnije otkrilo da su tu ustvari bila smještena “super-računala” pod nazorom CIA ili NSA.
Sve njemačke novine su 27. svibnja objavile popis devetnaest najtraženijih pripadnika RAF-a zajedno sa njihovima fotografijama. Na popisu su bili: Andreas Baader, Gudrun Ensslin, Ulrike Meinhof, Jan Carl Raspe, Holger Meins, Brigitte Mohnhaupt, Klaus Junschke, Irmgard Möller, Ilse Stachowiack, Ronald Augustin, Katarina Hamerschmidt, Rosemarie Keser, Siegfried Hauser, Bernard Braun, Ralf Reinders, Ingeborg Barz, Albert Fichte, Axel Achterath i Heinz Brockmann. Horst Herold, glavni komesar BKA, pozvao je 29. svibnja sve šefove regionalnih policija da sudjeluju u akciji Špricanje vode. Cilj akcije je bio otkrivanje i hvatanje članova i simpatizera RAF-a, kao i otkrivanje njihovih skloništa i eliminiranje cjelokupne infrastrukture.
Na temelju anonimne dojave, policija je počela motriti garažu u Hofeckwegu blizu Frankfurta. U garaži je pronađena značajna količina plastičnog eksploziva. Zamijenjen je praznim kutijama. Garaža je ozvučena, a specijalci su blokirali kvart. Nakon dva dana u zasjedu su upali Andreas Baader, Holger Meins i Jan Carl Raspe. Nakon izmjene vatre i pregovora pripadnici RAF-a su se predali. Baader je ranjen u nogu.
Nekoliko dana nakon toga u Hamburgu je u kupovini odjeće uhićena i Ensslinova. U Berlinu je uhićena Brigitte Mohnhaupt. U Hannoveru su uhićeni Ulrike Meinhof i Gerhard Müller. U policiji nisu mogli potvrditi da su uhitili Meinhof jer nisu imali njezine otiske prstiju. U stanu gdje se skrivala, policija je pronašla primjerak časopisa Stern u kojem je bio članak o njoj. Uz članak su pronašli i rendgensku sliku mozga Ulrike Meinhof, snimljenu nakon operacije 1962. kada joj je na začepljenu krvnu žilu u glavi bila ugrađena metalna kopča. Na silu su joj dali anesteziju, kako bi je mogli snimiti rendgenom. Na rendgenu se vidjela spomenuta kopča. Time je identificirana. Müller je kasnije na suđenju postao pokajnik i svjedočio je protiv svojih suboraca. Meinhof je zatvorena u zvučno izoliranu ćeliju u zatvoru Ossendorf-Köln. U Stuttgartu je policija upala u stan i ubila Iana MacLeoda, mladog škotskog poslovnog čovjeka, za kojeg su sumnjali da je povezan sa RAF-om. Nikada nije bilo dokazano da je imao ikakve veze s aktivnostima RAF-a. Policija je uz pomoć pokajnika Hans-Petera Koniecznya uhvatila Klausa Jünschkea i Irmgard Möller. Krajem lipnja 1972. cijelo vodstvo prve generacije RAF-a bilo je u zatvoru.
Palestinski teroristi su 5. rujna 1972. na Olimpijskim igrama u Münchenu oteli izraelske sportaše. U dramatičnom sukobu s policijom ubijeno je devet izraelskih olimpijaca. Poginulo je i pet otmičara i jedan policajac. Premda je bilo nekih nagađanja oko pomaganja RAF-a pri pripremi ovog napada takvo nešto nikad nije potvrđeno. Teroristi iz iste grupe su 29. listopada oteli Lufthansin Boeing 727. Zahtijevali su puštanje troje pripadnike Crnog rujna koji su sudjelovali u masakru izraelskih sportaša. Sletjevši u München zaprijetili su spaljivanjem aviona. Njemačka je vlada ispunila njihove uvjete.
Od 17. siječnja do 15. veljače 1973. traje prvi štrajk glađu četrdeset zatvorenih pripadnika RAF-a. Štrajkali su protiv zatvorskih uvjeta, zahtijevajući prekid izolacije. Ulrike Meinhof je nakon osam mjeseci potpune izolacije premještena u dio zatvora u kojem su se nalazili i drugi zatvorenici, no izolacija nije prekinuta. Kao znak solidarnosti njihovi su odvjetnici također stupili u štrajk glađu ispred Federalnog vrhovnog suda. Meinhof je nakon više od osam mjeseci zvučne i svake druge izolacije bila preseljena.
Komandosi Crnog rujna koji su početkom ožujka zauzeli Ambasadu Saudijske Arabije u Khartumu između ostalog su neuspješno tražili i oslobađanje svih članova RAF-a. Četrdeset zatvorenika, ne samo članova RAF-a, je od 8. svibnja do 29. lipnja održalo drugi štrajk glađu protiv zatvorskih uvjeta. Zatvorska je uprava prvi put koristila i metodu prisilnog hranjenja. Baaderu je krajem svibnja bila ukinuta voda. Meinhof je od Božića prekinula svaki kontakt sa svojim kćerima.
U travnju 1974. su Meinhof i Ensslin premještene u zatvor Stammheim u Stuttgartu. Bile su prvi stanari novouređenog strogo čuvanog krila zatvora. Zatvor u Stammheimu trebao je postati dom svih glavnih zatvorenika RAF-a. U rujnu je započeo treći, najduži štrajk glađu zatvorenih pripadnika RAF-a. Prisilno je hranjeno 25 zatvorenika.
Suđenje Frakciji Crvene Armije
U listopadu je jezgro RAF-a, Baader, Meinhof, Ensslin, Raspe i Meins, službeno optuženo za desetke zločina. Na vrhu duge optužnice bilo je pet ubojstava. Baader i Raspe su također premješteni u Stammheim. Svi zatvorenici su nastavili sa štrajkom glađu, iako je bilo vidljivo da neki poput Baadera varaju. Prisilno hranjeni su vezivani za stol, na silu su im otvarali usta i gurali im cijev niz grlo. RAF-ovi odvjetnici zahtijevali su od zatvorskog liječnika da prekine s takvom sadističkom torturom.
Početkom studenog uslijed štrajka glađu umro je Holger Meins. Zatvorski je liječnik ignorirao zahtjev odvjetnika da se Meinsa odmah stavi na intenzivnu njegu. Njegova smrt je izazvala brojne prosvjede diljem Njemačke. Pokret 2. lipanj je ubio Güntera von Drenkmanna, predsjednika zapadnoberlinskog Vrhovnog suda kao osvetu za Meinsovu smrt.
Krajem studenog Meinhof je osuđena na osam godina zatvora zbog sudjelovanja u oslobađanju Andreasa Baadera, a Mahler je osuđen na četiri godine zatvora zbog pljačke banke. Raspe je također prebačen u Stammheim. Početkom prosinca slavni francuski filozof Jean-Paul Sartre je posjetio Baadera u zatvoru tijekom štrajka glađu, kako bi ga intervjuirao. Intervju nikada nije objavljen. Sartre je kasnije kritizirao nehumane uvjete u kojima su zatočeni pripadnici RAF-a. Štrajk glađu je opozvan 5. veljače 1975. – nakon 145 dana.
U prosincu 1974. u njemačkom parlamentu je usvojen Lex Baader-Meinhof. Prihvaćeni amandmani dopuštali su sudovima da mogu isključiti odvjetnike iz obrane klijenata, ukoliko i ne postoji više od sumnje da je uspostavio zločinačku vezu s optuženim ili da podržava zločinačku organizaciju. Dopušten je nastavak suđenja u izočnosti optuženika, npr. u slučaju da je optuženikova bolest rezultat njegova vlastitog djelovanja (poput štrajka glađu). Zabranjena je kolektivna obrana što su odvjetnici RAF-a prakticirali.
U ožujku 1975. je kontraobavještajna jedinica Ureda za zaštitu ustava podmetnula prislušne uređaje u pet ćelija članova RAF-a zatvorenih u Stammheimu. U Parizu je podmetnuta bomba eksplodirala i uništila pariški ured medijskog lanca Axela Springera. Jedna od pariških novinskih agencija dobila je poruku od Grupe 6. ožujka, u kojoj se tvrdilo da je bomba postavljena kao zahtjev za oslobođenjem i potpunom amnestijom za cijeli RAF.
U travnju je šestero članova RAF-a zauzelo ambasadu Zapadne Njemačke u Stockholmu i zarobilo jedanaest talaca. Komandosi Holger Meins traže puštanje svih članova RAF-a i prijete ubijanjem talaca. Postavili su i 15 kilograma TNT-a spremnog za aktiviranje. Policija je ubrzo preuzela kontrolu nad prizemljem, na što su teroristi ubili ruskog vojnog atašea. Njemački kancelar je odbio udovoljiti njihovim zahtjevima i dao je zeleno svjetlo švedskoj policiji. Teroristi su ubili atašea za gospodarstvo.
Kratki spoj na detonatoru uzrokovao je prijevremeno aktiviranje TNT-a. Jedan je terorist poginuo, a drugi je teško ranjen. Ipak su ga nekoliko dana kasnije avionom prebacili na liječnički odjel zatvora Stammheim, iako su se tome protivili švedski liječnici. Nekoliko dana kasnije je umro. Švedski liječnik dr. Zetterstroem kvalificirao je to izručenje kao ubojstvo.
Kako su vođe RAF-a u zatvoru, odvjetnik Siegfried Haag je de facto postao vođa tzv. Druge generacije Frakcije Crvene Armije, koja se poglavito bavila oslobađanjem vođa i članova prve generacije iz zatvora. Na cestovnoj policijskoj barikadi ubijen je Werner Sauber, a Roland Otto i Karl-Heinz Roth su uhićeni. Siegfried Haag i Elisabeth von Dyck uhićeni su zbog krijumčarenja oružja iz Švicarske. Odvjetnik Haag proveo je kraće vrijeme u zatvoru zbog sumnje da je postao suučesnik svojim klijentima. Nakon izlaska iz zatvora prešao je u ilegalu i odlučuje poduzeti “važnije mjere u borbi s imperijalizmom”.
Prije početka suđenja u svibnju 1975. godine tehničari Savezne obavještajne službe postavili su još dva prisluškivača u dvije prazne ćelije u Stammheimu. Tako su prisluškivali sedam ćelija u zatvorskom odjelu rezerviranom za članove RAF-a. Prvi dan suđenja RAF-u bio je 21. svibanj i suđenje se održavalo u novoj sudnici u sklopu zatvora Stammheim. Bilo je nazočno 120 posjetitelja, među kojima i aktivisti Amnesty Internationala i 81 novinar. Predsjedavajući sudac bio je Theodor Prinzing. Drugi dan suđenja započeo je Baader tvrdnjom da su ćelije u kojima borave zatvorenici ozvučene, kao i ćelije koje su bile predviđene za posjete odvjetnika.
Krajem lipnja Katharini Hammerschmidt, članici RAF-a, dijagnosticiran je tumor na grlu. Zatražila je liječenje izvan zatvora, ali je potrebne dozvole dobila prekasno. Umrla je u bolnici.
Zbog stalnog ometanja suda optuženici su udaljeni iz sudnice. Gudrun Ensslin, studentica, Andreas Baader, nezaposlen, Ulrike Meinhof, novinarka, i Jan-Carl Raspe, sociolog, zajedno su bili optuženi za četiri ubojstva, 54 pokušaja ubojstva i za udruživanje u zločinačku organizaciju.
Nezavisni medicinski stručnjaci ustvrdili su u rujnu da zbog uvjeta zatočenja osuđenici nisu sposobni za prisustvovanje raspravi više od tri sata dnevno. Visoki sud u Stuttgartu je donio odluku prema kojom se zatvorenici zbog stanja u koje su sami sebe doveli štrajkom glađu, isključuju iz daljnjeg procesa.
Tijekom travnja dolazi do veće konfrontacije Meinhof i Ensslin. Između njih je i ranije bilo laganih trzavica. Meinhof se počela udaljavati i od ostalih optuženika. Neki svjedoci govore o odnosu Baadera i Meinhof kao o ljubavnicima, dok drugi tvrde da je Baader za nju koristio samo pogrdna imena. Tijelo Ulrike Meinhof nađeno 9. svibnja 1975. je kako visi o improviziranom konopcu zavezanom za rešetku na prozoru ćelije. Na obdukciji je smrt proglašena samoubojstvom gušenjem.
Nijednom odvjetniku nije dozvoljeno prisustvovati premetačini ćelije. Nakon temeljita pregleda ćelija je vrlo brzo renovirana, tako da su svi potencijalni dokazi uklonjeni. Odvjetnici i obitelj traže da se osnuje Međunarodna istražna komisija kako bi se rasvijetlile okolnosti njezine smrti. Sljedećih se tjedana diljem Njemačke održavaju prosvjedi protiv ubojstva Ulrike Meinhof. Bilo je i 11 podmetnutih požara, 90 prijetnji, 23 demonstracije i mitinga, 42 tiskanja letaka, 52 zidna natpisa, a u inozemstvu 20 atentata ili podmetnutih požara. Za eksploziju bombe u njemačkom konzulatu u Nici odgovornost su preuzeli Komandosi Ulrike Meinhof. U bombaškim napadima oštećene su i poslovne zgrade Kloekner i Thyssen u Parizu, te radio-stanica u američkoj vojnoj bazi u Frankfurtu.
Druga obdukcija na zahtjev obitelji također nije našla ništa sumnjivo. Kasnije su obje obdukcije dovedene u pitanje. Međunarodna istražiteljska komisija našla je dokaze o mogućem silovanju. Bilo je i nekih sumnji da se konop od ručnika nije mogao vezati za rešetke bez tuđe pomoći. Sumnjivo je bilo i to što je Meinhof uviek pisala o svemu što je namjeravala učiniti, dok ovaj put nije ostao nikakav pisani trag.
Postoje rasprave o tome jesu li RAF zajedno vodili Baader-Meinhof ili Baader-Ensslin. Njemački tisak im je dao popularno ime “Banda Baader-Meinhof” prvenstveno zato jer je Ulrike Meinhof bila poznatija i već afirmirana ljevičarka i najpoznatija njemačka novinarka s početka sedamdesetih godina. Premda je RAF kao grupa od najmanje deset “tvrdih” bio u dobroj mjeri decentraliziran, vođa je svakako bio Baader. Uz njega bi ženski vođa grupe bila Ensslinova. Baader nije tolerirao stalna promišljanja i nesigurnost koja su pratila Meinhof. Stalno ju je pratio osjećaj manje vrijednosti i pridružila se Baaderu kako bi konačno i činila ono o čemu je pisala i na čemu je zarađivala. Premda je napisala manifest Koncept urbane gerile nije bila u samom vrhu koji je vodio RAF. U zatvoru u Stammheimu je potpuno okrenula leđa starim prijateljima i obitelji i našla izlaz iz svoje stalne nesigurnosti u samoubojstvu.
Suđenje se svakodnevno nastavilo. Optuženici su priznali da su pripadnici urbane gerile te da su politički odgovorni za bombaške napade protiv američkih ciljeva u Saveznoj Republici Njemačkoj i za atentate za koje su optuženi. Tražili su da se njihove akcije stave u kontekst Vijetnamskoga rata, navodeći da su one samo odgovor na logističku podršku koju su američke baze u Europi imale u agresiji na zemlje Azije. Naglašavali su negativnu ulogu Savezne Republike Njemačke u genocidu počinjenom u Vijetnamu za vrijeme kancelara Willyja Brandta. Sud je odbacio takav pokušaj tvrdnjom da Vijetnam nije subjekt ovog suđenja.
Krajem lipnja je skupina Palestinaca i Nijemaca otela avion Air Francea. Tražili su oslobođenje četrdesetoro Palestinaca u Izraelu, petero u Keniji, po jednog zatvorenika iz švicarskog i francuskog zatvora, te šest Nijemaca – Jan-Carl Raspea, Ingrid Schubert i Wernera Hoppea iz RAF-a, te Fritza Teufela, Ralfa Reindersa i Inge Viett iz Pokreta 2. lipnja. Sletjeli su u Ugandu. Izraelski komandosi su izvršili prepad na zračnu luku u Entebbeu i zauzeli je, dok su istovremeno izraelski lovci uništili jedanaest zrakoplova MIG-21 na pisti. Troje otmičara se uspjelo spasiti bijegom.
U srpnju je pokajnik Gerhard Müller svjedočio protiv optuženih. Vrlo detaljno i precizno je opisao strukturu RAF-a. Klaus Jünschke svjedočio je protiv Müllerovog iskaza. Tijekom suđenja Jüunscke je preskočio sučev stol i napao predsjedavajućeg suca Prinzinga. Taj je napad sljedeće godine iskorišten protiv njega kao dokaz fanatične mržnje koju osjeća prema državi. Osuđen je na doživotni zatvor zbog zajedničkog ubojstva počinjenog uoči Božića 1971. za vrijeme pljačke Kaiserslauten banke. Presuda je bila upitna je jer bilo vrlo malo dokaza da je Jünscke uopće sudjelovao u toj pljački.
Nakon sukoba sa zatvorskim stražarima Baaderu i Raspeu je proširena optužnica. Odmah su opozvana prava za druženje zatvorenika. Tijekom listopada tisak je proširio neutemeljenu vijest da RAF posjeduje moguće atomsko oružje.
Sudbonosna ’77.
U siječnju 1977. godine je RAF grupa zatvora Stammheim dobila još jednu članicu – premještena je Irmgard Möller. U veljači dolazi do sve češćih sukoba zatvorenika i čuvara u Stammheimu.
U ožujku su ministar pravosuđa i ministar unutrašnjih poslova Bad-Württemberga priznali na konferenciji za tisak da je savezna tajna služba BND instalirala prislušne uređaje u sedam ćelija u Stammheimu, kako bi mogli prisluškivati razgovore između odvjetnika i zatvorenika prije početka procesa. Nisu priznali da se još od ožujka 1975. godine prisluškuju ćelije u kojima su bili zatvoreni pripadnici RAF-a i srodnih grupacija. Odvjetnici obrane su nakon tog priznana bezuspješno tražili suspenziju procesa.
Raspe, Baader i Ensslin posljednji put se 29. ožujka 1977. pojavljuju na sudu. Baader je napisao molbu da se pozovu kancelari Willy Brandt i Helmut Schmidt, optužujući ih za proganjanje RAF-a od 1972. godine jer su “odobrili koncepciju antisubverzivnog rata suprotnog običajnom pravu”. Raspe je pozvao tajne službe da se izjasne u vezi afere prisluškivanja, a Ensslinova je najavila novi štrajk glađu. Njezin je odvjetnik odstupio pozivajući se na incident s prisluškivanjem. Sljedećeg su dana zatvorenici RAF-a stupili u četvrti štrajk glađu, tražeći prema preporukama medicinskih stručnjaka da budu stavljeni u grupe od 15 do 20 osoba, te barem minimalna ista prava kakva su priznata ratnim zarobljenicima.
U travnju se suđenje približavalo kraju. Savezni državni tužitelj Siegfried Buback je ubijen u svom automobilu na putu kući zajedno sa vozačem i policajcem-tjelohraniteljem. Odgovornost su preuzeli Komandosi Ulrike Meinhof. U priopćenju koje je dostavljeno Njemačkoj novinskoj agenciji su naveli da je savezni državni tužitelj Buback bio odgovoran za uvjete zatočenja pripadnika Frakcije Crvene Armije, te za mučenje i smrt Meinsa i Hausnera.
Krajem travnja se zdravstveno stanje zatvorenika, uslijed štrajka glađu, jako pogoršalo. Gudrun Ensslin je već na rubu smrti i unatoč njenom protivljenju prisilno je hranjena još od 25. travnja. Amnesty International je tražio od savezne vlade da slijedi članke zakona koje je verificirao UN protiv nečovječnih postupaka, poglavito članke protiv mučenja koje je zabranjeno, te da se posluša mišljenje liječnika.
Sudac Foth donio je presudu 28. travnja. Andreas Baader, Jan-Carl Raspe i Gudrun Ensslin su proglašeni krivima za četiri ubojstva, 27 pokušaja ubojstva i niz bombaških akcija. Svi su osuđeni na doživotni zatvor. Suđenje koje je trajalo dvije godine i Njemačku stajalo preko 15 milijuna dolara je završeno. Saslušano je 500 od gotovo 900 predloženih svjedoka.
Vlada je 30. travnja prvi put popustila pred štrajkom glađu, kako bi sačuvala ionako nizak ugled Njemačke u inozemstvu. Ministar pravosuđa Baden-Württenberga dao je obećanje da će zatvorenici biti stavljeni u grupe s mogućnošću promjena.
U srpnju su u Stammheim prebačeni Wolfgang Beer, Helmut Pohl i Werner Hoppe, članovi RAF-a. Nešto kasnije k njima je prebačena i Verena Becker. U zatvorima u Berlinu i Kölnu su također formirali grupe RAF zatvorenika. U kolovozu je unatoč popuštanju uprave zatvora i dopuštenju druženja rasla napetost između stražara i zatvorenika. Nakon provokacije stražara došlo je do hrvanja između Raspea i jednog čuvara. Nakon toga je utrčalo trideset čuvara koji su pretukli i zlostavljali pripadnike RAF-a. Taj je incident iskorišten za ponovno uvođenje izolacije. Beer, Hoppe i Pohl su vraćeni u hamburški zatvor. Zatvorenici RAF-a su 8. kolovoza počeli novi štrajk glađu i žeđu.
Tijekom štrajka su neki od zatvorenika pali u komu, pa su prebačeni u bolnicu. U anketi njemačke televizije i dnevinih novina Die Zeit 74% anketiranih izjasnilo se protiv prisilnog hranjenja zatvorenika. Istraživanje je provedeno s namjerom da se javnost psihološki pripremi na mogućnost da neki od zatvorenika umru od posljedica štrajka glađu. Tijekom štrajka je druga generacija neuspješno je pokušala raketnim bacačem napasti ured državnog tužitelja u Karlsruheu. Toj drugoj generaciji su pripadali: Brigite Mohnhaupt, Sieglinde Hofmann, Elisabeth von Dyck, Christian Klar, Knut Folkners, Sigrid Sternebeck, Angelike Spietel, Silke Maier-Witt, Willy Peter Stoll, Peter Jürgen Boock, Susane Albrecht, Adelheid Schultz, Rolf Clemens Wagner i Stefan Wisniewski.
Zatvoreni pripadnici RAF-a i Pokreta 2. lipnja prekinuli su štrajk 2. rujna. To im je bio jedini način da izbjegnu sigurnu smrt na koju su provladini mediji pripremali javnost.
“Njemačka jesen”
Hanns-Martin Schleyer, predsjednik Udruge njemačkih poslodavaca i izvršni direktor Daimler-Benza, otet je 5. rujna 1977. u Kölnu. Prilikom otmice su poginula tri policajca i njegov vozač. Schleyer je tijekom Drugog svjetskog rata bio pobočnik Reinharda Heydricha, šefa sigurnosti SS-a, i bio je zadužen da češku industriju integrira s nacional-socijalističkom ekonomijom. Istog su dana Baader, Ensslin i Raspe stavljeni u potpunu izolaciju. Oduzeti su im radio i TV prijemnici, obustavljena je pošta, novine, posjeta odvjetnika ili rodbine. Više nisu imali nikakvu vezu sa vanjskim svijetom.
Sljedećeg je dana protestantski svećenik u Wiesbadenu našao pismo naslovljeno na “saveznu vladu”. U njemu je bila Schleyerova fotografija i poruka u kojoj stoji da su Komandosi Siegfried Hausner zarobili predsjednika Udruge njemačkih poslodavaca. Tražili su puštanje zatvorenika RAF-a: Baader, Ensslin, Raspe, Becker, Hoppe, Dellwo, Krabbe, Rössner, Schubert i Möller. Morali su biti pušteni na slobodu i mogućnost da odlete u zemlju po svom izboru. Također je svaki od njih morao dobiti po 100 000 njemačkih maraka.
Komesar BKA, Horst Herold poslao je poruku otmičarima u kojoj želi dokaz da je Schleyer živ. Otmičari kao odgovor šalju vrpcu na kojoj Schleyer odgovara na osobna pitanja. Vlada je unajmila švicarskog odvjetnika Denisa Payota kao posrednika. Otmičari ga kontaktiraju i zahtijevaju da se na TV pojavi neki zatvoreni član RAF i da ih izvijesti kako teku pripreme za njihovo oslobađanje.
BKA daje upute Payotu prema kojima su zatvorenici dobili upitnike u kojima se moraju odlučiti za zemlju u koju žele emigrirati. Većina se zatvorenika odlučuje za Vijetnam, Alžir ili Libiju. Vlada je započela pregovore sa Alžirom i Libijom da li žele prihvatiti zatvorenike. U zatvoru Stammheim je uprava pred vrata ćelija postavila madrace koji su još dodatno zvučno izolirali i onemogućavali razgovore između zatvorenika. Međutim, tu su ih članovi RAF-a već preduhitrili. Prokrijumčarenom robom su izradili telefonski sistem od radio prijemnika i nekorištenih strujnih žica.
U sljedećem razdoblju BKA je maksimalno odugovlačio oko detalja izvlačenja zatvorenika. Pokrenuta je najopsežnija akcija prisluškivanja. Nekoliko tisuća policajaca nadziralo je glavne telefonske centrale i pošte, kako bi presreli moguću komunikaciju između članova RAF-a. U Bundestagu je u rekordnom roku prihvaćen zakon kojim je sucima dopušteno provođenje stroge zabrane kontakata među osuđenim teroristima ili bilo kim drugim za kog sudac tako odluči. 25. rujna BKA priopćava otmičarima da su Libija i Jemen odbili prihvatiti zatvorenike, a da još čekaju odgovor Vijetnama. Raspe u ime “svih” zatvorenika predaje prošireni popis država u koje bi željeli otići: Angola, Mozambik, Gvineja i Etiopija.
BKA je primijetila da je u Raspeovom dopisu bila korištena riječ “mi” i da su prema tome zatvorenici ipak u kontaktu. Unatoč veličini pokrenute akcije BKA i dalje ne napreduje u istrazi. U istrazi su čak korišteni i savjeti vidovnjaka. Sveobuhvatno prisluškivanje pokazalo je da telefonski pozivi otmičara uglavnom dolaze iz okolice kölnskog željezničkog kolodvora, dok je nekoliko poziva došlo s Gare du Nord, jedne od pariških željezničkih stanica.
Otmičari su Denisa Payota obavijestili da više neće biti nikakvih dokaza da je Schlayer živ ukoliko se ne konkretiziraju radnje za razmjenu. BKA je 30. rujna objavila da vlade Vijetnama i Alžira ne dozvoljavaju ulazak zatvorenika. BKA je također odbila zahtjev da se zatvorenicima RAF-a ukine izolacija u zamjenu za nove dokaze da je Schlayer živ. Policija u Kölnu je 4. listopada otkrila automobil korišten u otmici i napušteni stan.
Zatvorski liječnik u Stammheimu je 6. listopada izjavio da su Baader, Ensslin, Raspe i Möller u depresiji i da planiraju kolektivno samoubojstvo. Payot je primio pismo pisano Schlayerovim rukopisom i njegovu fotografiju. Schlayer je napisao: “Neizvjesnost je ono što me najgore pritišće. U svom prvom dopisu napisao sam da je moj život u rukama savezne vlade i da to prihvaćam. Ali nisam predvidio, niti pomislio da ću vegetirati u stalnoj neizvjesnosti kao što mi se događa cijeli mjesec.” U Stammheimu su zatvorenici i dalje bili izolirani, a agenti BKA nastojali su progurati dezinformacije da su zatvorenici sve depresivniji i skloniji suicidu.
Palestinski komandosi su 13. listopada nakon polijetanja oteli Lufthansin Boeing 737, sa 5 članova posade i 86 putnika, pretežno njemačkih turista na putu u Palma de Mallorcu. Zrakoplov je prvo preusmjeren prema Rimu, gdje su mu napunjeni rezervoari. Krizni stožer koji se sastao u Bonnu želi ustrajati u odluci da nema popuštanja otmičarima. Zahtjevi su puštanje “drugova koji su u njemačkim zatvorima”. Ukupno 10 članova RAF-a i dva Palestinca iz turskog zatvora. Svaki je zatvorenik prilikom oslobođenja morao primiti i po 100 000 njemačkih maraka.
Savezna granična policija dobila je zapovijed da mobilizira svoju specijalnu antiterorističku jedinicu GSG-9. Grenzschgutzgruppe-9 (Pogranična policijska jedinica – 9). Osnovana je nakon krvoprolića na Olimpijadi u Münchenu. 14. listopada Payot je primio još jedan ultimatum u kojem se uz oslobađanje devet RAF-ovaca i dva Palestinca traži i otkupnina od 15 milijuna USD, koju bi trebao predati Schlayerov sin. Inzistirali su da oslobođeni moraju stići na svoja odredišta najkasnije do 16. listopada u osam sati po srednjeeuropskom vremenu.
Oteti zrakoplov je nakon još nekoliko stajanja naposljetku sletio u Dubai. 15. listopada je Njemačka novinska agencija priopćila da će Vlada ispuniti jedan od zahtjeva terorista i platiti 15 milijuna USD u subotu u podne. Otmičari se naravno nisu pojavili na dogovorenom mjestu već su tražili da se otkupnina isplati kod oslobođenja zatvorenika. Stanje u otetom zrakoplovu se pooštrilo. Pilot je uspio radio vezom dojaviti koliko ima otmičara na zrakoplovu. Teroristi su tijekom noći zavezali sve taoce i na zid pilotske kabine je pričvršćen plastični eksploziv.
Zrakoplov je opet poletio i sletio u Aden. Čim je sletio zrakoplov su opkolili jemenski vojnici. Zapovjednik otmičara je ubio pilota. S punim rezervoarima kopilot je opet prebacio zrakoplov na novi aerodrom, ovaj put u Mogadishu, glavni grad Somalije. Četiri sata nakon njega sletio je i zrakoplov sa njemačkim pregovaračima i tridesetak specijalaca. Tijelo pilota je izbačeno iz aviona kroz izlaz za nuždu. Otmičari su zaprijeti da će zrakoplov dići u zrak ako se uskoro ne ispune njihovi zahtjevi. Taoce su polili alkoholom.
Njemački otpravnik poslova je nato lagao da je vlada popustila i da će traženi zatvorenici biti oslobođeni tijekom dana. Zapovjednik otmičara se nakon toga usuglasio da će produžiti rok do sljedećeg jutra. Taoci su bili odvezani. Nakon raspremanja opreme i pripreme komandosi GSG-9 bili su 18. listopada, pet minuta nakon ponoći, spremni za akciju. Njemački otpravnik poslova je maksimalno i uz pomoć psihologa pokušavao držati otmičar maksimalno zauzetim. Sinkroniziran komandosi su uz pomoć zasljepljujućih bombi ušli u zrakoplov. Prva je bila ubijena otmičarka koja se nalazila blizu izlaza u slučaju nužde. Druga je izrešetana kroz vrata u toaletu. Iako višestruko pogođena ona jedina preživjela (na slici dolje). Zapovjednik otmičara Mahmud Martyr bio je smrtno ranjen u kokpitu. Četvrti je otmičar također ubijen prije nego je išta uspio napraviti. Od taoca jedino je stjuardesa bila lakše ranjena u nogu.
O svim događajima oko otmice Leta LH-181 govori projekt Landshut 77. Na njemačkom i engleskom jeziku dostupni su interaktivni narativi, fotografije, snimke svjedoka i animacije događaja.
Nakon samo dvadeset minuta ta je vijest stigla i u Stammheim. Dežurna straža je projerila sanje u ćelijama i nije primijetila ništa neobično. Prema službenoj verziji Raspe je slušao vijesti preko svog prokrijumčarenog radija. Nakon što je čuo o pogibiji otmičara satima je tajnim telefonskim sistemom razgovarao sa Baaderom, Ensslinovom i Möllerovom. Sklopili su dogovor o samoubojstvu. U ćeliji broj 719, Baader je uzeo svoj pištolj FEG kalibra 7.65 kojeg je imao skrivenog u gramofonu. Ispalio je dva metka, jedan u zid i jedan u jastuk, kako bi se stekao dojam borbe. Treći je metak opali sebi u zatiljak. Metak je prošao kroz glavu i izašao kroz čelo. U ćeliji broj 716 Raspe je uzeo svoj 9mm pištolj H&K, prislonio ga na sljepoočnicu i okinuo. U ćeliji broj 720 Ensslin je uzela komad žice, električni kabel iz gramofona, i provukla kroz rešetku na prozoru. Popela se na stolac i napravila omču kroz koju je provukla glavu. Odgurnuvši stolac u stranu ostala je visjeti.
U ćeliji broj 725 Möller je uzela ukradeni kuhinjski nož, povukla pulover prema gore i probola se četiri puta. Ciljala je srce, ali ga je ipak promašila. Zatvorenici su otkriveni ujutro. Raspe je još uvijek bio živ. Prevezen je u bolnicu gdje je umro. U istoj su bolnici liječnici uspjeli spasiti Möllerovu. Prema svjedočenju Möllerove ona je te noći čitala do četiri. Prije nego je legla nazvala je Raspea koji joj je normalno odgovorio. Ona je bila odjevena jer su očekivali da će svakog trena biti pušteni. Oko 5 sati čula je jako vrištanje i lupanje. Zadnje čega se sjeća bio je “nadirući zvuk u glavi”. Javilo se pet svjedoka iz susjednih ćelija koji nisu čili nikakvu pucnjavu, a čuli su da Baader pušta vodu u 2 sata u zahodu.
U službenoj istrazi bilo je dosta nelogičnosti. Znanstveno je dokazano da je metak koji je ubio Baadera ispaljen s udaljenosti od 30 do 40 centimetara. Ostaci baruta na kosi su pokazivali upravo da je pucano s udaljenosti od 30 do 40 centimetara. S te udaljenosti nitko se ne može upucati u potiljak. Tajanstveni pijesak nađen u Baaderovim cipelama nikad nije objašnjen. Pijesak u Baaderovim cipelama je glavni dokaz u teoriji po kojoj je Baader prevezen u Mogadishu kako bi bili zavarani otmičari zrakoplova. Tijekom oslobađanja talaca je ubijen i tijelo je vraćeno u njegovu ćeliju u Stammheim.
Vješanje Gudrun Ensslin o gramofonski kabel je također sumnjivo. Naknadna rekonstrukcija vješanja vreće punjene pijeskom iste težine za elektro-kabel identičnog gramofona pokazalo je da je vješanje bilo neizvedivo. Žica je nakon nekog vremena sama pucala jer nije mogla izdržati obješenu težinu. Konstrukciju vješanja rušila je i činjenica da se obješeno tijelo počinje trzati u smrtnom grču, što je dodatno opterećivalo ionako nedovoljno čvrstu žicu. Vesta Irmgard Möller, kojom se moglo dokazati da to nije bilo ubojstvo, neobjašnjivo je izrezana u komadiće. Nitko se nije pitao je li se prisluškivalo tih dana u Stammheimu.
Predsjednik poslodavaca Schlayer ubijen je 19. listopada 1977. nakon propasti pregovora o razmjeni. Francuske ljevičarske novine Leberation objavile su završni proglas Schlayerovih otmičara: “Nakon 43 dana dokrajčili smo bijedni i pokvareni život Hans-Martina Schlayera. Herr kancelar Helmut Schmidt, koji je otpočetka računao sa Sclayerovom smrti, može ga pronaći u zelenom audiju 100 s registracijskim pločicama Bad Homburga, u ulici Charles Peguy u Mülhausenu u Francuskoj.” Policija je u navedenom autu i na točnoj lokaciji pronašla tijelo koje je tri puta pogođeno u glavu, vjerojatno dok je klečao u šumi.
Reakcije diljem Europe su bile burne. Prigodom demonstracija pred njemačkom ambasadom u Rimu 25 demonstranata je uhićeno i četiri policajca su ranjena. Bilo je više od dvadeset bombaških napada na predstavništva njemačkih tvrtki u Italiji. U Francuskoj su dva skladišta njemačkih automobila zapaljena. Bilo je i zapaljenih Mercedesa u raznim gradovima. Njemačka tvornica papira u Toulouseu sravnjena je sa zemljom. U Versaillesu je na tvornicu u njemačkom vlasništvu bačena bomba. Odgovornost su preuzeli Komandosi Andreas Baader – pokret naoružane frakcije. U Grčkoj su dva policajca ranjena u razmjeni vatre s četvoricom gerilaca, koji su pokušali baciti ručne bombe na njemačku elektroničku tvornicu u blizini Atene. Za otmičarima je pokrenuta jedna od najvećih potjera, organizirana u Njemačkoj i Francuskoj.
Hans-Martin Schleyer pokopan je 26. listopada. Na sprovodu je njemački predsjednik Walter Scheel održao govor i obitelji pokojnog Schleyera rekao: “U ime svih građana Njemačke molim Vas za oprost!”.
Baader, Ensslin i Raspe pokopani su 28. listopada na groblju Waldfriedhof u Sttutgartu. Na pogrebu je bilo nekoliko tisuća ljudi, zajedno s tisuću policajaca naoružanih puškomitraljezima. Policija je snimala sudionike sprovoda kako bi ih kasnije mogli ispitati. Simpatizeri RAF-a su nosili veliki transparent na kojem je pisalo: “Gudrun, Andreas i Jan su mučeni i ubijeni u Stammheimu. Borba se nastavlja”. Time je Njemačka jesen završila.
RAF nakon ’77.
Nakon smrti u Stammheimu cijela se Njemačka nadala da je teroristička noćna mora završena. Na nesreću uslijedilo je još puno otmica i ubojstava. Treća, četvrta i peta generacija RAF-a su nastavile raditi ono što njihovi utamničeni prethodnici nisu više mogli činiti. Između 1978. i 1982. godine nove generacije ljevičarskih terorista dobile su utočište na Bliskom istoku, a dio njih se sakrio uz pomoć istočno njemačke službe sigurnosti (Stazi). Monhaupt i Klar su predvodili nove akcije. U rujnu 1981. godine protuoklopnim projektilom su napali generala Kroesena. Preživjeli general Frederick James Kroesen je tada bio zapovjednik američkih snaga u Europi. Početkom osamdesetih glavni cilj operativaca RAF-a bio je zapovjednik NATO-a general Alexander Haig. Christian Klar, Brigitte Monhaupt i Adelheid Schulz su uhićeni u studenom 1982. godine.
BKA prema istraživanjima tvrdi da je jezgra RAF-a u to vrijeme imala dvadesetak terorista sa preko 250 pomoćnika. Pokret 2. lipnja se raspao 1980. godine i većina se ih priključila RAF-u. U osamdesetima RAF se povezao sa francuskom Direktnom akcijom (Aktion Directe), talijanskim Crvenim Brigadama i Borbenim komunističkim ćelijama u Belgiji. Uz stalni cilj ljevičarske revolucije, jedan od ciljeva je postao i oslobođenje zatvorenih članova.
Uslijedili su novi ciljani napadi i ubojstva. Tijekom 1985. ubijeni su: dr. Ernst Zimmermann (šef koncerna MTU, odgovorni za naoružavanje njemačkih snaga) i Edward Pimental (američki vojnik ubijen kako bi došli do njegove identifikacijske kartice). Uslijedio je bombaški napad na Zračnu bazu Rhein-Main pri čemu je poginulo dvoje ljudi, a jedanaest ih je ranjeno. Očevici su tvrdili da su bombaši na majicama imali oznake RAF-a i Action Directe. 1986. godine auto bombom ubijen je manager Siemensa Karl Heinz Beckurts zajedno sa vozačem. Jedinog osumnjičenog Horsta Ludwiga Meyera ubila je 1999. godine policija u Beču.
U listopadu 1986. dvije su osobe upucale diplomata Ministarstva vanjskih poslova Gerolda von Braunmühla. U studenom 1989. godine u bombaškom napadu ubijen je šef Deutsche Banke Alfred Herrhausen. Zanimljivo je da je za taj napad korišten bicikl na koji je montirana bomba aktivirana kada je njegov automobil prolazio. Napadači na Braunmühla i Herrhausena nisu pronađeni. U travnju 1991. s tri metka iz puške je ubijen industrijalac Detlev Karsten Rohwedder. 2001. je putem upitne DNA analize za taj atentat optužen Wolfgang Grams (uz čahure je pronađena i vlas kose). Posljednja veća akcija RAF-a zbila se krajem ožujka 1993. kada je sa 200 kilograma eksploziva uništen zatvor Weiterstadt.
Prema istraživanju troje muškaraca i jedna žena prešli su 6,5 metara visoki zid i savladali noćne čuvare. Eksploziv je postavljen na pet mjesta, a zarobljeni čuvari su kamionom odvezeni 600 metara od zatvora. Novi zatvor Weiterstadt još nije primao zatvorenike, pa nije bilo žrtava. Nekoliko dana kasnije Komandosi Katharinw Hammerschmidt su objavili priopćenje u kojem govore da su taj zatvor odabrali kao najbolji simbol europske rasističke politike koja sve više ljudi trpa u zatvore. Zatvor je obnovljen i ponovno počeo raditi tek 1997. godine. Šteta je procijenjena na oko 50 milijuna eura.
U lipnju 1993. godine jedinica GSG-9 je u Bad Kleinenu presrela Wolfganga Gramsa i Birgit Hogefeld. U akciji su poginuli Grams i specijalac Michael Newrzella. Uz pomoć ubačenog agenta dogovoren je sastanak za vrijeme kojeg je intervenirao GSG-9. Hogegeld je uhićena bez otpora, a Grams je pobjegao na obližnji željeznički kolodvor. U izmjeni metaka teško su ranjeni Grams i Newrzella. Njihova smrt nije do kraja jasna. Prema službenoj verziji Grams je upucao Newrzella, a njega su ranili pripadnici GSG-9. Kako bi izbjegao zarobljavanje pucao si je u glavu. Prema neslužbenoj verziji Newrzella je ubijen u unakrsnoj vatri svojih kolega, a Grams je ubijen slučajno ili namjernoj pucnjem u glavu. Uslijedila je istraga koja je potvrdila više nejasnoća oko akcije u Bad Kleinenu i zbog toga su otpušteni ministar unutarnjih poslova i državni odvjetnik. Kako god bilo dvadeset i šestogodišnji policajac Newrzella je posljednja žrtva RAF-a.
Do početka devedesetih ljevičarski pokreti su polako nestajali. Nakon pada berlinskog zida i sovjetskog komunizma stanje je bilo obeshrabrujuće za sve radikalne ljevičare. Preostala je još samo Frakcija Crvene Armije. Nekoliko zatvorenih članova RAF je pozvalo 1992. godine na prestanak djelovanja i mnogi su mislili da RAF više ne postoji. I onda je 1993. bomba uništila novi Ženski zatvor u Wieterstadtu. U travnju 1998. godine novinska agencija Reuters je primila telefaks na nekoliko stranica u kojem su se preostali članovi Frakcije Crvene Armije odrekli daljnje borbe – “Smatramo ovaj projekt završenim”. To je bio znak da je RAF i službeno raspušten.
Horst Mahler, jedan od osnivača RAF-a, sada je glasni neonacist i poricatelj holokausta. Godine 2005. osuđen je na šest godina zatvora zbog poticanja rasne mržnje prema Židovima. Ponovno je osuđen 2017. na 3.5 godine. Na slobodi je od 2020.
Verena Becker se 2010. ponovno našla u sudnici u Stuttgartu: optužena je za suučesništvo u pokušaju atentata na glavnog saveznog tužitelja Siegfrieda Bubacka. Federalno tužiteljstvo optužilo je tada 58-godišnjakinju za umiješanost u napad. Bubackov sin Michael čak vjeruje da je Savezni ured za zaštitu ustava štitio Becker, iako je kod nje pronađeno oružje kojim je počinjeno ubojstvo. Zauzvrat je navodno raspakirala interne informacije RAF-a od vlasti. U srpnju 2012. godine osuđena je za suučesništvo u ubojstvu Bubacka na četiri godine zatvora.
Godine 2011. posljednja zatvorena članica RAF-a Birgit Hogefeld puštena je na uvjetnu slobodu. U studenom 1996. osuđena je na doživotni zatvor.
Policija u Europi koja istražuje gdje se nalaze Ernst-Volker Staub, Burkhard Garweg i Daniela Klette izjavila je da je potraga provedena u Španjolskoj, Francuskoj i Italiji. To je uslijedilo nakon izvješća da bi se 2017. mogli skrivati u Nizozemskoj. Osumnjičeni su za planiranje pljački u supermarketima i vozilima za prijevoz novca u Wolfsburgu, Bremenu i Cremlingenu između 2011. i 2016. Daniela Klette uhićena je 26. veljače 2024. u Berlinu nakon TV istrage o nestalom trojcu, koja je potaknula 250 nezavisnih dojava lokalnoj policiji o tome gdje se nalaze. Klette je provela više od tri desetljeća skrivajući se usred bijela dana. Davala je poduke iz matematike i njemačkog učenicima u susjedstvu, a u lokalnom kulturnom centru je nekoliko godina vježbala capoeiru.
Pitanja za analizu
- Objasnite razloge i ciljeve osnivanja Rote Armee Fraktion (RAF). Kako su društvene i političke okolnosti u Zapadnoj Njemačkoj krajem 1960-ih utjecale na radikalizaciju članova RAF-a?
- Kronološki popišite najvažnije događaje u povijesti RAF-a. Koje su ključne akcije terorističke skupine i kakav je bio njihov utjecaj na njemačko društvo i politiku?
- Analizirajte metode borbe koje je koristila RAF. Kako su njihove taktike, poput bombi, otmica i atentata, odražavale njihove ciljeve i ideologiju?
- Razmotrite odgovore njemačkih vlasti na djelovanje RAF-a. Na koji su način sigurnosne službe i političko vodstvo Zapadne Njemačke reagirali na terorističke prijetnje?
- Istražite povezanost RAF-a s drugim terorističkim i revolucionarnim skupinama. Kako su međunarodne mreže i podrška iz inozemstva utjecale na operacije RAF-a?
- Opišite završetak djelovanja RAF-a. Koji su faktori doveli do sloma i kraja terorističke skupine?
- Diskutirajte moralne aspekte djelovanja RAF-a. Je li terorizam ikada opravdan kao sredstvo političke borbe? Kakve posljedice može imati opravdavanje nasilja u svrhu postizanja političkih ciljeva?
- Usporedite RAF s drugim poznatim terorističkim organizacijama iz 20. stoljeća. Koje su sličnosti i razlike u njihovim ideologijama, metodama i utjecaju na društvo?
Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.
