Jasenovac – najmračnija točka hrvatske povijesti 

Jasenovac zauzima posebno teško mjesto u hrvatskoj povijesti. Teško je pronaći drugu lokaciju koja u kolektivnoj svijesti izaziva toliku nelagodu, upravo zbog užasa koji su se tamo dogodili. Kompleks logora Jasenovac, najveći i najzloglasniji u sustavu koncentracijskih logora Nezavisne Države Hrvatske, služio je kao mjesto zatočenja, mučenja i sustavnog ubijanja svih koje je ustaški režim smatrao prijetnjom — ne samo Židova, Srba i Roma, nego i političkih neistomišljenika, među kojima su bili i Hrvati i bosanski muslimani.

NAPOMENA: Članak je izvorno objavljen u 189. broju časopisa Ha-Kol.

Proučavanje povijesti Jasenovca ključno je za razumijevanje sustavne represije i genocida tijekom Drugog svjetskog rata, ali i šire — kao opomena o posljedica-ma netrpeljivosti i ekstremnih ideologija. Danas se o Jasenovcu skrbi Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, dok znanstvena istraživanja nastavljaju otkrivati činjenice i dokumentirati svjedočanstva. Ipak, sjećanje na Jasenovac i dalje izaziva burne političke rasprave, što pokazuje koliko je snažan njegov utjecaj na kolektivno pamćenje i odnose među narodima u regiji.

Zakonski okvir zločina

Nezavisna Država Hrvatska (NDH) proglašena je 10. travnja 1941. nakon invazije sila Osovine na Jugoslaviju. Formalno ne-zavisna, NDH je u stvarnosti bila kvislinška tvorevina — marionetska država pod pokroviteljstvom nacističke Njemačke i fašističke Italije . Vlast je preuzeo ustaški pokret predvođen Antom Pavelićem, ultranacionalistički i fašistički orijentiranom, koji je odmah počeo provoditi rasne zakone i represiju nad dijelovima stanovništva. Ustaška ideologija bila je izrazito antisrpska, antisemitska i antiromska.

Nakon uspostave “države” ustaški režim u NDH donio je niz zakonskih odredbi kojima je formalizirao svoju rasnu poli-tiku i definirao odnos prema političkim protivnicima. Ti su zakoni bili inspirirani nacističkim zakonodavstvom i imali su za cilj stvaranje etnički “čiste” Hrvatske. Ustaški režim je koristio zakonske okvire kako bi legitimirao progon i istrebljenje ciljanih skupina stanovništva i političkih protivnika, stvarajući atmosferu straha i terora u NDH.

Glavni rasni zakoni proglašeni su 30. travnja 1941. godine. Zakonska odredba rasnoj pripadnosti definirala je tko se smatra Židovom ili Romom na temelju podrijetla. Židovom se smatrala osoba koja je potjecala od najmanje tri bake i djeda koji su bili židovske vjere ili su rođeni u toj vjeri. Također, Židovom se smatrala i osoba s dva židovska pretka ako je na dan stupanja na snagu zakona bila pripadnik židovske vjere ili je kasnije prešla na tu vjeru, ili ako je bila u braku s osobom koja se smatrala Židovom prema strožim kriterijima. Osoba se smatrala Romom ako je potjecala od dva ili više predaka romske rase u drugom koljenu. Zakonska odredba o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda zabranjivala je brakove i izvanbračne veze između osoba “arijevskog” i “nearijevskog” podrijetla, što je prvenstveno bilo usmjereno na Židove i Rome. Zakonska odredba o državljanstvu propisivala je da državljanin NDH može biti samo osoba arijevskog podrijetla koja je dokazala da nije djelovala protiv oslobodilačkih težnji hrvatskog naroda i koja je spremna vjerno služiti hrvatskom narodu i NDH. Ovim su odredbama Židovi i Romi ostali bez državljanstva i s njim povezanih prava.

Osim ovih temeljnih zakona, donesene su i druge odredbe koje su dodatno ograničavale prava Židova i Roma, poput obveznog nošenja židovske oznake i nacionalizacije njihove imovine. Ustaški režim je otvoreno proklamirao da za Židove nema mjesta u NDH. Ustaške vlasti su se nemilosrdno obračunavale sa svim stvarnim i potencijalnim protivnicima režima, bez obzira na njihovu nacionalnost ili vjersku pripadnost. Za progon i kažnjavanje političkih neistomišljenika korišten je niz mjera, uključujući Zakonsku odredba o obrani naroda i države. Ovaj je dekret izdan 17. travnja 1941. i predviđao je smrtnu kaznu za svakoga tko na bilo koji način djeluje protiv časti i vitalnih interesa hrvatskog naroda ili ugrožava opstojnost NDH ili državne vlasti, čak i u pokušaju. Ova je odredba omogućila uhićenja i pogubljenja bez suđenja pod optužbom za veleizdaju.

Osnivanje kompleksa logora Jasenovac

U takvom ozračju ubrzo su uspostavljeni i prvi koncentracijski logori za “nepoćudne” skupine, a zanimljivo je i indikativno da je prvi sabirni logor u NDH, logor “Danica”, osnovan već 15. travnja 1941. godine dakle samo pet dana nakon proglašenja NDH. Već tijekom svibnja i lipnja 1941. ustaške vlasti počele su s masovnim uhićenjima i pokoljima .

U kolovozu 1941. na močvarnom području uz ušće Une u Savu kraj sela Jaseno-vac započeo je rad na velikom logorskom kompleksu. Nadležnost nad osnivanjem i radom logora isprva je pripadala Upravi za javni red i sigurnost, osnovanoj 7. svibnja 1941. godine, a kasnije je prešla na Treći ured Ustaške narodne službe (UNS), formiran u kolovozu 1941. godine. Treći ured UNS-a bio je odgovoran za nadzor svih ustaških logora na teritoriju NDH.

Prema nekim izvorima, logor je s operacijama započeo 21. kolovoza 1941. Prva dva logora unutar kompleksa Jasenovac, Krapje i Bročice, uspostavljena su do kraja kolovoza 1941. godine. Kompleks Jasenovac sastojao se od pet zatočeničkih lokacija odnosno objekata koji su osnovani između kolovoza 1941. i veljače 1942. godine. Krapje (Jasenovac I.) i Bročice (Jasenovac II.) su zatvoreni u studenom 1941. godine, samo četiri mjeseca nakon osnivanja. Preostala tri logora u kompleksu bili su Ciglana (Jasenovac III.), osnovana u studenom 1941. i raspuštena u travnju 1945. godine, Kožara (Jasenovac IV.), osnovana u veljači 1942. i također raspuštena u travnju 1945. godine, te Stara Gradiška (Jasenovac V.), koja je od ljeta 1941. postojala kao nezavisni pritvorski centar za političke zatvorenike, a kasnije je prenamijenjena u logor. Stara Gradiška je u prosincu 1941. postala ženski logor. Unutar kompleksa postojale su i radne farme. Donja Gradina, smještena na suprotnoj obali rijeke Save, služila je kao glavno mjesto pogubljenja, dok je Uštica bila namijenjena kao logor za Rome. Postojao je i poseban dječji logor u Sisku.

Postupno uspostavljanje kompleksa od pet logora tijekom nekoliko mjeseci sugerira planski pristup razvoju logorskog sustava, vjerojatno uvjetovan rastućim brojem zatočenika i promjenjivim ciljevima ustaškog režima u vezi s provedbom “konačnog rješenja” za ciljane skupine stanovništva NDH. Središnja uloga UNS-a od samog početka nagla-šava izravnu odgovornost vlasti NDH za osnivanje i rad Jasenovca, čime se potvrđuje da je riječ o državnom logoru za istrebljenje, a ne o logoru isključivo pod njemačkim nadzorom.

Mi smo sada ušli u koncentracioni logor u pretvorenoj tvornici. Užasni uvjeti. Nekolicina muškaraca, mnogo žena i djece, bez dovoljno odjeće, spava se na kamenoj ploči noću, jauci na daleko, krik i plač. Zapovjednik logora — hulja, ja sam ga ignorirao, ali umjesto tog sam rekao mom ustaškom vodiču: “Ovo je dovoljno da se čovjek ispovraća”
A onda najgore od svega: soba uz čije zidove, leži na slami koja je upravo donesena zbog mog pregleda, nešto poput pedesetak gole djece, od kojih polovina mrtvi, a druga polovica umire. Ne treba zaboraviti da su izumitelji koncentracionih logora Britanci za vrijeme Burskog rata. Međutim, ti logori su dostigli svoj vrhunac odvratnosti ovdje u Hrvatskoj, pod Poglavnikom instaliranim od naše strane. Najveće od svih zla mora da je Jasenovac, gdje nijedan običan smrtnik ne smije privirit.

Hitlerov opunomoćenik za NDH, general Edmund Glaise von Horestenau o svom posjetu Jasenovcu

Funkcioniranje logora

Unutarnja hijerarhija logorskog sustava bila je strogo definirana. Na vrhu zapovjednog lanca nalazio se ustaški vođa Ante Pavelić. Organizacija masovnih ubojstava unutar logora povjerena je Ustaškoj nadzornoj službi (UNS), na čijem je čelu bio Dido Kvaternik. Tijekom postojanja logora, mijenjali su se i njegovi zapovjednici, uključujući Miju Babića, Vjekoslava Luburića (poznatog kao Maks), Ljubu Miloša, Miroslava Filipovića (Majstorovića), Ivicu Matkovića, Antu Vrbana i Dinka Šakića. Logorska uprava u svom radu koristila je ustaške bojne, policijske jedinice, domobranske jedinice, kao i pomoćne jedinice sastavljene od bosanskih muslimana, Nijemaca i Mađara. U logoru je radilo i oko 60 čuvarica.

Unutar logorskog kompleksa postojale su ključne lokacije s posebnom namjenom. Granik, rampa na rijeci Savi, prvo-bitno je služio za utovar i istovar brodova, ali je kasnije postao mjesto pogubljenja bacanjem žrtava u rijeku. Gradina, po-znata i kao Donja Gradina, bila je primar-no stratište gdje su se nalazile masovne grobnice, a zatočenici su ubijani noževima ili smrskavanjem lubanja maljevima. Limani su predstavljali područje unutar logora III. gdje su iskopane masovne grobnice. Međustrugovi i Uskočke šume bili su lokacije masovnih ubojstava zatočenika iz logora Stara Gradiška.

Unutar logora III. nalazila se i “Zvornara” (zvonik), zgrada koja je služila kao zatvor i mjesto mučenja. Podjela Jasenovca na više podlogora s različitim funkcijama ukazuje na sustavan pristup izolaciji, iskorištavanju i istrebljenju različitih kategorija zatočenika.

Izravna uključenost ustaškog vodstva, od Ante Pavelića do pojedinačnih zapovjednika i stražara, naglašava sustavnu prirodu zločina i jasan lanac odgovornosti za počinjena zvjerstva.

Svakodnevni život zatočenika u lo-goru Jasenovac odvijao se u izuzetno teškim uvjetima. Zatočenici su dobivali minimalne količine hrane, a sklonište i sanitarni uvjeti bili su potpuno neadekvatni. Bili su smješteni u drvenim barakama koje su često prokišnjavale i bile prenapučene. Zbog nedostatka sanitarija i pitke vode, širile su se epidemije tifusa, trbušnog tifusa i dizenterije, a voda za piće uzimala se iz rijeke Save.

Prehrana je bila izuzetno oskudna i kalorijski nedostatna za težak fizički rad kojem su zatočenici bili izloženi. “Jelovnik” je obično uključivao vodenu slanu juhu s tek nekoliko kora krumpira za ručak, a navečer juhu od repe ili ponekad s neko-liko zrna graha. Dnevna količina kruha trebala je iznositi 65 grama, ali se često nije dobivala i po nekoliko dana u tjednu. Ukupna kalorijska vrijednost dnevne prehrane rijetko je prelazila 500 kalorija, što je neminovno vodilo do izgladnjivanja. Glad je bila toliko izražena da su zatočenici bili prisiljeni jesti travu i zemlju kako bi preživjeli.

Zatočenici su bili prisiljeni na teški fizički rad oko 11 sati dnevno pod stro-gim nadzorom ustaških čuvara. Čuvari su često ubijali zatočenike i za najmanje prekršaje, pod izlikom “sabotiranja rada”. Postojale su različite radne skupine spe-cijalizirane za građevinske radove, rad u ciglani, metalurgiji i poljoprivredi. Rad u ciglani bio je posebno težak i opasan. Zatočenici kovači bili su prisiljeni izra-đivati noževe i drugo oružje za ustaše a izgradnja nasipa smatrana je najstraš-nijim poslom. Romski zatočenici često su bili dodjeljivani na najteže poslove, uključujući i kopanje grobova u Donjoj Gradini. Na logorskim gospodarstvima su žene i manji broj muškaraca obavljali sezonske poljoprivredne poslove.

Jedan zatočenik, koji je imao dužnost da svakoga dana pere hodnik pred tom ćelijom, pripovijedao mi je: Od svih po-slova koje sam obavljao u logoru, ovaj je, pod takvim okolnostima bio najstrašniji. Donesem kantu s vodom i zapljusnem hodnik. Ispod vrata proklete ćelije pokažu se prsti. To netko kvasi ruke. Vidim također gdjekoju žlicu. Nesretnik hvata prljavu vodu. Neki podmeću čak i cipele, a neki legnu na pod i ližu zamazanu tekućinu. Prag je nizak, i kako zapljusnem, voda prodire pomalo u ćeliju. I dok se jedni bacaju na svaku kap, drugi viču: “Nepljušti, ne pljušti! Prestani već jednom, ne možemo slušati kako voda pljušti.

logoraš Ilija Jakovljević

Medicinska skrb za zatočenike praktički nije postojala. Barake koje su služile kao “klinika” i “bolnica” nisu bile mjesta za liječenje, već prostorije u koje su bolesni zatočenici smještani da umru ili budu ubijeni. Nedostatak medicinske skrbi značajno je doprinio visokoj stopi smrtnosti zbog bolesti i epidemija.

Židovi koji su posjedovali posebne vještine, poput liječnika, bili su pošteđeni neposredne likvidacije i prisiljeni raditi u logoru.

Sustavno uskraćivanje osnovnih životnih potrepština bilo je namjerna taktika ustaškog režima s ciljem dehumanizacije i polaganog ubijanja zatočenika. Kombinacija prisilnog rada, izgladnjivanja i nedostatka medicinske skrbi stvorila je začarani krug koji je brzo narušavao zdravlje zatočenika i vodio do smrti od iscrpljenosti, bolesti i nemogućnosti oporavka od ozljeda.

Čuvari su često mučili i ubijali zatočenike prema vlastitom nahođenju. Metode su uključivale premlaćivanje do smrti palicama ili drugim tupim predmetima. Postoje svjedočanstva o vađenju očiju, zabijanju vrućih čavala pod nokte te stezanju glava lancima dok lubanja ne bi pukla. Žene su bile silovane, odsijecane su im grudi, a trudnicama su vađene maternice. Djeca su bila otrovana, premlaćivana i zatvarana bez hrane na hladnim podovima ćelija. Ovi podaci potkrijepljeni su svjedočanstvima preživjelih, istraživa-njima povjesničara te dokumentima iz tog razdoblja. Iako su neki detalji toliko strašni da ih je teško pojmiti, povijesni dokazi potvrđuju da su se ovakvi zločini zaista događali u Jasenovcu.

Svakoga dana ustajale bismo u ranu zoru, prije izlaza sunca, na brzinu smo primale mršavi doručak od »crne kave«, to jest kuhane cikorije bez šećera i bez kruha, i u redu stupale, opkoljene ustaškom stražom, preko savskog nasipa do skele, koja nas je prebacivala preko Save. Tada bismo hodale i po 10 kilometara pješice, do udaljenih polja koja smo obrađivali. Radili smo cijeli dan na okapanju kukuruza, sabiranju plodova, sušenju sijena i sličnom, a na večer bismo se vraćale natrag u barake, u koje smo stizale već u dubokoj noći.

logorašica Nada Salamon

Na Graniku su zatočenici ubijani tako što su im vezivani teški predmeti za ruke, rezani su im trbusi i grkljani te su baca-ni u rijeku Savu. Ponekad su zatočenici vezivani leđima okrenuti jedni drugima i živi bi bili bačeni u rijeku. U Gradini su žrtve ubijane noževima ili su im lubanje smrskane maljevima. Naglasak na ručnim metodama ubijanja u Jasenovcu, za razliku od industrijskog plinskog ubijanja u nekim nacističkim logorima, ističe izrazito osobnu i brutalnu prirodu nasilja ustaških čuvara. Postojanje specifičnih mjesta za ubijanje s različitim metodama egzekucije ukazuje na određen stupanj organizacije u procesu istrebljenja.

Prisutnost notornih pojedinaca na čelu Jasenovca, poznatih po svojoj ekstremnoj brutalnosti, naglašava namjerni odabir osoblja koje će s nemilosrdnošću provoditi politiku istrebljenja režima. Uključenost različitih vojnih i policijskih jedinica, kao i prisutnost ženskih čuvarica koje su također sudjelovale u nasilju, pokazuje široku suučesništvo različitih segmenata sigurnosnog aparata ndH u zločinima počinjenim u Jasenovcu.

Žrtve

Demografsku strukturu zatočenika logora Jasenovac činile su prvenstveno žrtve nacionalne i vjerske mržnje. Glavne žrtve bili su Srbi, Romi i Židovi. U logoru su bili zatočeni i Hrvati i bosanski muslimani, uglavnom politički protivnici režima. Manji broj Slovenaca, Čeha, Slovaka, Ukrajinaca, Crnogoraca i drugih nacionalnosti također je stradao u logoru.

Značajan broj djece među žrtvama naglašava neselektivnu prirodu ustaškog nasilja.

U to vrijeme nove žene i djeca su svakodnevno pristizali u logor u Staroj Gradiški. Par tjedna kasnije, Ante Vrban [zapovjednik logora] naredio je da sva djeca budu odvojena od majki i stavljena u jednu prostoriju. Desetoro nam je bilo naređe-no da ih nosimo tamo. Djeca su plazila po sobi, a jedno dijete je stavilo ruku i nogu kroz vrata, tako da se vrata nisu mogla zatvorit. Vrban je viknuo: ‘Gurnite!’ Kad to nisam učinila, on je zalupio vrata i slomio djetetu nogu. Tada zgrabi dijete za nogu, i tresnu ga o zid dok ga nije ubio. Nakon toga smo nastavili nositi djecu u sobu. Kada je soba bila popunjena, Vrban je donio otrovni plin i sve ih pobio.

logorašica Cijordana Friedlender (o ljetu 1942.)

Otpor

Unatoč iznimno teškim uvjetima i stalnom nadzoru, zatočenici u Jasenovcu organizirali su različite oblike otpora. To je uključivalo međusobno udruživanje, komunikaciju i planiranje akcija. Organizirani otpor odvijao se kroz ekonomske zajednice i tajnu partijsku organizaciju (Komunističke partije) unutar logora. Glavni ciljevi tajne organizacije bili su distribucija hrane, podizanje morala, informiranje o borbama partizanskih jedinica (putem tajno sastavljenog radija) i organiziranje bijega.

Pokušaji bijega bili su strogo kažnjavani smrću, često i drugih zatočenika iz iste radne skupine.

Dana 22. travnja 1945. godine, oko 600 muških zatočenika predvođenih Antom Bakotićem pokušalo je proboj iz logora III. Ciglana. Samo 92 ih je preživjelo. Istog dana, nekoliko sati kasnije, počeo je proboj iz Kožare. Od 167 zatočenika, samo 11 ih je preživjelo. Organizirani otpor postojao je i u logoru Stara Gradiška. Mnogi koji su pokušali pobjeći su ubijeni tijekom samog bijega. Sudbina onih koji su uspjeli pobjeći varirala je; neki su se možda pridružili partizanima ili su se skrivali, dok su oni koji su bili uhvaćeni vjerojatno pogubljeni. Unatoč brutalnosti i stalnom nadzoru, zatočenici su organizirali otpor, pokazujući svoju otpornost. Masovni pokušaji bijega u travnju 1945. bili su čin očaja potaknut neposrednom prijetnjom likvidacije od strane ustaša.

Kraj logora

Logor Jasenovac raspušten je u travnju 1945. godine. Ustaše su uništile logor i ubile preostale zatočenike u travnju 1945. godine. Uništenje logora započelo je 24. travnja 1945. godine. Partizani su oslobodili Jasenovac početkom svibnja 1945. godine. Ustaše su sustavno uništavale logorske objekte kako bi sakrile dokaze o počinjenim zločinima, a spaljivani su i leševi preostalih zatočenika. Nakon rata, jugoslavenske vlasti su podržale izgradnju memorijalnog kompleksa na mjestu logora. Namjerno uništenje logora od strane ustaša bilo je pokušaj prikrivanja razmjera zločina.