Holokaust je naziv za genocid nad Židovima tijekom Drugog svjetskog rata. U istom se kontekstu koristi i naziv shoah. Oba su termina nastala nakon samog događaja i njima se želio opisati događaj bez presedana u dosadašnjoj povijesti. Takvo sustavno uništenje do sada nije zabilježeno i ne postoji adekvatni termin koji bi pokrio cijeli spektar i težinu događaja. Dio nacističke genocidne politike nažalost nisu bili samo Židovi već i brojni drugi narodi koje su nacisti smatrali manje vrijednima ili bezvrijednima.
Riječ porajmos koristimo kao naziv za nacistički genocid nad Romima tijekom Drugog svjetskog rata. Riječ porajmos u nekim romskim dijalektima znači “proždiranje” ili “uništavanje”. Naziv je 1993. godine počeo koristiti britanski romski znanstvenik i aktivisti Ian Hancock (romski: Yanko le Redžosko). Dio romske zajednice ne podržava taj naziv jer u nekim dijalektima podsjeća na riječ “silovanje”. Dio Roma na Balkanu koristi riječ samudaripen (masovno ubojstvo) koju je uveo lingvist Marcel Courthiade. U upotrebi su još kali traš (crni strah), berša babahtale (nesretne godine) i druge.
Povijest diskriminacije
Romi su na područje Europe vjerojatno došli prije oko tisuću godina sa područja današnje Indije. Pristigli su u više plemena koja su se raspršila kontinentom. Tamnije kože, poganske religije i s nerazumljivim jezikom ti su se Romi znatno razlikovali od uobičajenog stanovništva Europe. Bavili su se sitnom trgovinom, obrtom i ručnim radom. Nerazumijevanje i nepoznavanje drugih često vodi do pojave straha i kao posljedica toga do neprihvaćanja i neprijateljstva prema došljacima.
Kroz stoljeća Europljani su ih pokušavali asimilirati ili ukoliko to nije bilo moguće onda ih otjerati ili čak i ubiti. U mnogim su državama s vremenom nastale zakonske norme koje su zabranjivale njihov način života, kulturu i jezike. Pokušavalo ih se natjerati da se bave stočarstvom ili poljoprivredom, prisiljavalo ih se na školovanje i odlazak u crkvu. Kazne protiv Roma su često bile i drastične. Tako je pruski kralj Friedrich Wilhelm I. naredio da se svi Romi iznad 18 godina objese. 1835. godine na području Jutlanda u Danskoj se još provodio “lov na Cigane” u kojem je “uhvaćeno” 260 muškaraca, žene i djece. Iako su te pojave bile iznimno teške ipak su bile povremene i pojedinačne.
Nacistička politika prema Romima
Zakoni protiv Roma (Zigeuner – Cigana) postojali su već u vrijeme Weimarske republike. Morali su prijavljivati svoje boravište i zabranjena im je selidba. Zabranjen im je ulaz na javna kupališta, parkove i druga mjesta rekreakcije. Već su tada bili kažnjavani prisilnim radom. Te su mjere preuzeli i nadogradili nacisti nakon dolaska na vlast 1933. godine.
Kod nacista je postojala manja nesigurnost oko porijekla Roma. Pretpostavka je bila da su indijskog porijekla i da vjerojatno imaju arijske krvi. No, ipak su zaključili da je barem 90 % suvremenih Roma miješane rase (Mischlinge),
te su stoga inferiorni. U srpnju 1933. obuhvatila ih je zakonska odredba o sterilizaciji kako bi se očuvala “ čistoća” njemačke rase. U studenome iste godine proglašeni su “asocijalnim” osobama. Prosjaci, nomadi, beskućnici i alkoholičari su zakonskom odredbom uhićivani i slani u koncentracijske logore. U Nürnberškim zakonima nisu posebno istaknuti, ali su zajedno sa Židovima i crncima potpali u skupinu rasno nepodobnih i izgubili su građanska prava.
U svibnju 1938. SS Reichsfuehrer Himmler je osnovao centralni Ured za suzbijanje ciganske opasnosti. Do ljeta je veliki broj njemačkih i austrijskih Roma okupljen i zatvoren u logore. Bili su označeni crnim trokutastim oznakama kao “asocijalni” ili zelenim trokutima kao kriminalci. Ponekad označeni i slovom Z (Zigeuner). S početkom rata i ekstremizacijom nasilja prema Židovima isto se počelo dešavati i Romima. U prvim godinama Rome su deportirali sa teritorija Reicha prema istoku. U getoima su brzo umirali bez adekvatne prehrane, grijanja i nedostatka lijekova. Preživjeli su transportirani u logore Belzec, Sobibor, Treblinka i Auschwitz.
O broju romskih žrtava imamo vrlo nepouzdane podatke koji govore od 200.000 do 500.000 ili čak do 1.200.000 nastradalih. SS Einsatzgruppen su na području SSSR uništavale romsku populaciju zajedno s židovskom (npr. samo na prostoru Baltika je pobijeno oko 30.000 Roma). Himmler je 16. prosinca 1942. naredio da se svi Romi pošalju u koncentracijske logore. U kompleksu logora Auschwitz-Birkenau je pripremljen poseban dio za Rome u koji je dopremljeno oko 20.000 ljudi. Ljudi iz tog “Ciganskog obiteljskog logora” (Zigeunerfamilienlager Auschwitz) su u najvećoj mjeri pobijeni u plinskim komorama. Dr. Mengele je među njima birao blizance i patuljke za svoje “medicinske” eksperimente. Romi u Ravensbrucku, Natzweiler-Struthofu i Sachsenhausenu su također korišteni za eksperimentiranje. Na području Poljske većina Roma je streljana na licu mjesta i nisu ih uopće slali u logore.
Posebno se sjećam se jednog para blizanaca: Guido i Ina, stari oko četiri godine. Jednog dana ih je Mengele odveo. Kada su se vratili bili su u groznom stanju: bili su zašiveni zajedno, leđa o leđa, poput sijamskih blizanaca. Rane su im se inicirale i puštale gnoj. Vriskali su dan i noć. Tada su njihovi roditelji – sjećam se da se majka zvala Stella – uspjeli pribaviti nešto morfija i ubili su djecu kako bi im skratili muke.
Židovka Vera Alexander je u Auschwitzu skrbila o 50 pari romskih blizanaca koje je Mengele koristio za eksperimentiranje
Zanimljivo je istaknuti da su i nakon zakona iz 1937. neki Romi bili u njemačkoj vojsci sve do demobilizacije posebnim naredbama između 1940. i godine. Romskoj djeci je zabranjeno školovanje tek u ožujku 1941. godine. U Zakonu o građanstvu iz 1943. Romi se uopće ne spominju jer se pretpostavljalo da više ne postoje.
Romi su u drugim područjima Europe imali različite sudbine. Većina romskih muškaraca u Srbiji je streljana 1941. i 1942., a nakon toga su žene i djeca većinom pobijeni u plinskim kamionima. Na prostoru NDH ustaške su vlasti
pobile većinu romske populacije (do 25.000). Na prostoru Francuske vlasti su okupile oko 6.000 Roma od kojih je samo
dio poslan u logore na istok. Rumunjske su vlasti većinu Roma deportirale na prostor okupirane jugozapadne Ukrajine gdje su u velikom broju umirali od bolesti i gladi. Mađari su deportirali 28.000-33.000 od 70.000-100.000 koliko ih je živjelo na njihovom teritoriju.
Nakon rata
Po završetku rata njemačke su vlasti plaćale kompenzacije mnogima, ali Romi nisu bili uključeni. Smatralo se da Romi
nisu stradavali iz rasnih razloga već radi asocijalne i kriminalne prošlosti. Njemački sudovi nisu presuđivali ni u korist osoba koje su bile sterilizirane jer im to nije onemogućavalo da zarađuju za život. Dio zločinaca koji su bili u represivnom sustavu nacističke države ostali su na sličnim pozicijama i nakon rata što je bio veliki njemački problem.
Prva komemoracija za stradale Rome održana je 8. svibnja 1956. u poljskom selu Szczurowa. Na tom su mjestu 3. kolovoza 1943. pripadnici njemačke policije okupili gotovo sve romske stanovnike sela (njih 93), te ih streljali na groblju.
Zapadna Njemačka je priznala genocid nad Romima tek 1982. godine (Verbrechen [an der Roma-Minderheit im Nationalsozialismus] sind als Völkermord anzusehen).
CITIRANJE: Hajdarović, M. (2014.). Porajmos. Hrvatski povijesni portal. Br. 11, 14-16.
Pitanja za analizu
- Koja je razlika između pojmova Holokaust i Porajmos? Zašto je važno razumjeti raznolikost naziva za genocidne događaje?
- Zašto je teško pronaći adekvatne termine koji opisuju događaje poput Holokausta i Porajmosa?
- Kako su se razlike u jeziku, religiji i načinu života koristile za opravdavanje diskriminacije Roma kroz povijest?
- Na koji način strah od nepoznatog može dovesti do netolerancije i nasilja? Možeš li navesti primjer iz današnjeg vremena?
- Objasni kako su nacistički zakoni i ideologija pripremili teren za genocid nad Romima.
- Što znači pojam „asocijalni“ u nacističkoj terminologiji? Kako je ta oznaka utjecala na položaj Roma?
- Kako objašnjavaš činjenicu da Romi nisu dobili kompenzaciju nakon rata, dok su drugi stradali narodi dobili?
- Što misliš, zašto se genocid nad Romima priznaje tek desetljećima nakon rata?
- Zašto je važno komemorirati žrtve genocida, poput prve komemoracije za Rome 1956. godine?
- Kako se genocid nad Romima uči u školama i spominje u društvu? Što bi se moglo učiniti da se to znanje proširi?
- U tekstu se spominje slučaj blizanaca koje je Mengele koristio za eksperimente. Kako se osjećaš čitajući o takvim zločinima? Što nam to govori o granicama znanosti i etici?
- Kako bi se moglo spriječiti ponavljanje genocida u budućnosti? Što možemo učiniti kao pojedinci i kao društvo?
Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.
