Pozdrav „Za dom – spremni!“ već desetljećima izaziva rasprave u hrvatskoj javnosti. Jedan od često ponavljanih argumenata njegovih zagovornika jest tvrdnja da nije riječ o pozdravu nastalom u ustaškom pokretu, nego o mnogo starijem „povijesnom hrvatskom pozdravu“.
Pritom se obično navode različiti primjeri uporabe riječi „dom“, „domovina“ ili izraza „za dom“ u hrvatskoj književnosti, političkom govoru i rodoljubnom pjesništvu. Međutim, postojanje takvih izraza nije isto što i postojanje pozdrava u obliku „Za dom – spremni!“.
O njegovu nastanku postoji zanimljivo svjedočanstvo upravo iz kruga poslijeratne hrvatske političke emigracije povezane s Antom Pavelićem. Prema tekstu objavljenom 1968. godine u glasilu Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, sam Pavelić objašnjavao je kako je došao do formulacije toga pozdrava.
Pavelić i Hrvatski oslobodilački pokret
Nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske u svibnju 1945. Ante Pavelić napustio je Hrvatsku i nakon višegodišnjeg skrivanja završio u Argentini. Ondje je 1956. s dijelom svojih političkih suradnika osnovao Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). HOP je djelovao unutar hrvatske političke emigracije i izdavao različita glasila. Među njima je bila i Hrvatska straža, koja je izlazila s podnaslovom „Glasilo Hrvatskog oslobodilačkog pokreta u Europi“.
U broju iz studenoga 1968. objavljen je kratak tekst potpisan inicijalima M. K. B. Autor se prisjeća razgovora s Antom Pavelićem vođenog u Argentini tijekom ljeta 1957. godine. Povod razgovoru bila je rasprava u emigrantskom tisku o ustaškom pozdravu. Vrijednost tog teksta upravo je u činjenici da dolazi iz kruga političkih sljedbenika samoga Pavelića. Nije, dakle, riječ o kasnijoj kritici ustaškog pokreta, nego o izvoru nastalom u političkoj sredini koja je prema Paveliću bila izrazito afirmativna.
Kako je, prema Paveliću, nastao pozdrav?
Prema zapisu iz Hrvatske straže, dio emigrantskog tiska kritizirao je činjenicu da ustaše još uvijek koriste odgovor „Spremni!“. Pojavila se tvrdnja da bi on mogao biti povezan s talijanskim fašističkim „Pronti!“ – „Spremni!“. Pavelić je takvu vezu odbacivao.
Umjesto toga, nastanak pozdrava objašnjavao je potrebom da ustaški pokret dobije vlastiti, vojnički oblik pozdravljanja. Naveo je da je pravaška tradicija već imala gesla poput „Bog i Hrvati“ i „Hrvatska Hrvatom“, ali da se, prema njegovu mišljenju, osjećala potreba za „posebnim ustaškim pozdravom“.
Tvrdio je da je odgovarajući izraz tražio u starijoj hrvatskoj povijesti. Posebno mu je, prema njegovim riječima, pozornost privukla povelja kralja Petra Krešimira IV. iz 1069. godine u kojoj se pojavljuje izraz „spremni srdca“. Iz toga je, kako je poslije pripovijedao, izdvojio riječ „spremni“ kao prikladnu za novi pozdrav.
Drugi dio formule povezao je s pojmom doma. „Spremni“ su, prema njegovu tumačenju, trebali biti spremni upravo „za dom“, koji je predstavljao i domovinu i vlastito ognjište. Pavelić je pritom tvrdio da se motiv doma može pronaći u hrvatskoj povijesti i književnosti te je spominjao Zrinske, Jelačića, Safvet-bega Bašagića i Silvija Strahimira Kranjčevića. U tekstu se navodi i da je pozdravu poslije pridodana formulacija „Za Poglavnika“.
Stari izrazi nisu isto što i politički pozdrav
Ovo je važna razlika. U hrvatskoj književnosti, pjesništvu i političkom jeziku doista se mogu pronaći različite kombinacije riječi „dom“, „domovina“ i „za dom“. One same po sebi ne dokazuju postojanje pozdrava „Za dom – spremni!“ prije ustaškog pokreta. Uostalom, upravo Pavelićevo vlastito objašnjenje počiva na tome da je iz starijih izraza i motiva sastavio novi pozdrav za potrebe ustaškog pokreta.
Drugim riječima, prema tom svjedočanstvu nije riječ o preuzimanju nekog već postojećeg tradicionalnog pozdrava. Pavelić opisuje proces njegova oblikovanja: tražio je izraz koji bi odgovarao potrebama pokreta, pronalazio pojedine elemente u starijoj povijesti i književnosti te ih povezao u novu političku formulu.
Upravo zato argument da pojedinačna pojava izraza „za dom“ u starijem izvoru dokazuje drevnost pozdrava promašuje bit problema. Povjesničara ne zanima samo jesu li pojedine riječi ranije postojale, nego kada se određena kombinacija riječi pojavila kao prepoznatljiv politički i organizacijski pozdrav, tko ju je koristio i u kojem kontekstu.
Koliko je svjedočanstvo iz 1968. pouzdano?
Kao i svaki povijesni izvor, tekst iz Hrvatske straže zahtijeva kritičko čitanje. Razgovor je navodno vođen 1957., a objavljen je jedanaest godina poslije. Ne raspolažemo stenogramom razgovora, nego autorovim naknadnim zapisom. Osim toga, tekst je nastao u političkom glasilu HOP-a, u sredini izrazito naklonjenoj Paveliću. To znači da ga nije opravdano tretirati kao doslovan zapis svake Pavelićeve riječi.
No upravo politička pripadnost izvora daje mu posebnu vrijednost za raspravu o podrijetlu pozdrava. Autor nema razloga pozdrav povezivati s Pavelićem kako bi ga kompromitirao – naprotiv, prikazuje nastanak pozdrava kao dio Pavelićeve političke baštine. Izvor stoga vrlo jasno pokazuje kako su Pavelić i njegovi sljedbenici sami objašnjavali nastanak formule.
Pozdrav ustaškog pokreta i NDH
Za razumijevanje značenja nekog političkog simbola nije dovoljno proučavati samo pojedine riječi od kojih je sastavljen. Presudan je povijesni kontekst njegove uporabe. „Za dom – spremni!“ postao je politički i službeni pozdrav u okviru ustaškog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske. NDH je od 1941. bila autoritarna i rasistička država povezana s nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom. Ustaške su vlasti provodile rasne zakone i sustavni progon Židova, Roma i Srba te političkih protivnika. Zbog toga se povijesno značenje pozdrava ne može odvojiti od pokreta i režima koji su ga institucionalizirali i koristili.
Postojanje riječi „dom“ u ranijoj hrvatskoj tradiciji tu činjenicu ne mijenja, jednako kao što ranije postojanje neke riječi ili simbola samo po sebi ne određuje značenje koje on dobiva u novom političkom kontekstu.
Što nam ovaj izvor zapravo govori?
Tekst iz Hrvatske straže ne treba pretvarati u jedini dokaz u raspravi o podrijetlu pozdrava. Njegova je vrijednost nešto drugačija. On pokazuje da je unutar same pavelićevske emigracije krajem 1960-ih bilo prihvaćeno objašnjenje prema kojemu je Ante Pavelić osobno oblikovao pozdrav za potrebe ustaškog pokreta, koristeći pritom elemente koje je pronalazio u starijoj hrvatskoj povijesti i književnosti.
To je bitno drukčije od tvrdnje da je „Za dom – spremni!“ stoljetni ili tradicionalni hrvatski pozdrav koji su ustaše samo preuzele. Povijest pojedinih riječi može biti duga. Povijest političkih slogana često je mnogo kraća.
U ovom slučaju upravo izvor nastao među Pavelićevim političkim sljedbenicima upućuje na tu razliku: prema njihovu vlastitom prikazu, „Za dom – spremni!“ nije naslijeđeni stari hrvatski pozdrav, nego politička formula oblikovana za ustaški pokret.
