

Koncert Yutel za mir
Dana 28. srpnja 1991. deseci tisuća ljudi okupili su se u sarajevskoj olimpijskoj dvorani Zetra i ispred nje kako bi javno izrazili protivljenje ratu. Na koncertu „Yutel za mir“ nastupili su neki od najpoznatijih jugoslavenskih glazbenika. Njihove izjave, snimljene tijekom koncerta, pokazuju koliko su se tadašnja očekivanja razlikovala od onoga što je uslijedilo.
„Pitali su nas neki: ‘Ima li smisla da sviramo i da pevamo dok se gine, puca i ratuje?’ Pa šta mislite, ko je tu normalan? Da li oni koji ratuju ili oni koji pevaju? Neka oni prestanu da ratuju, a mi nikad nećemo da prestanemo da živimo kao ljudi.“
Tim se riječima novinar Goran Milić obratio publici okupljenoj 28. srpnja 1991. u sarajevskoj dvorani Zetra. Njegov govor bio je dio velikoga antiratnog koncerta koji je organiziran uz sudjelovanje televizije Yutel. U publici su bili ljudi iz različitih dijelova Jugoslavije, a na pozornici su se izmjenjivali glazbenici, glumci, novinari i predstavnici građanskih inicijativa.
U vrijeme održavanja koncerta Jugoslavija je već bila zahvaćena oružanim sukobima. Desetodnevni rat u Sloveniji završio je početkom srpnja, dok se u Hrvatskoj nasilje širilo, a broj poginulih i prognanih rastao. Politička kriza, započeta znatno ranije, razvijala se u okolnostima raspada saveznih institucija, suprotstavljenih nacionalnih politika i rastuće uloge oružanih snaga. Pitanje budućnosti zajedničke države sve se manje rješavalo političkim pregovorima.
Ipak, mnogi su građani još vjerovali da je moguće zaustaviti daljnje širenje rata. Koncert u Sarajevu bio je jedan od njihovih najmasovnijih javnih istupa.
Od jedne mirovne pjesme do velikog koncerta
Yutel je počeo emitirati program u listopadu 1990. godine, uz potporu savezne vlade premijera Ante Markovića. Zamišljen je kao zajednički jugoslavenski informativni program koji će gledateljima ponuditi vijesti iz svih republika. Program se proizvodio u Sarajevu, a njegov glavni urednik bio je Goran Milić.
Yutel je djelovao u trenutku kada su republičke televizije sve više razvijale vlastite informativne politike. Njegov program nije bio jednako dostupan u cijeloj Jugoslaviji. Pojedini televizijski centri emitirali su ga izravno, neki sa zakašnjenjem, a drugi su ograničavali njegovu dostupnost.
Prema sjećanju Yutelova novinara Milana Trivića, jednog od inicijatora koncerta, početna ideja bila je znatno skromnija. Skupina sarajevskih glazbenika željela je snimiti zajedničku pjesmu posvećenu miru. Na njoj su, među ostalima, radili u studiju glazbenika Brane Likića u sarajevskom Domu mladih. Nadahnuće su pronašli u velikim humanitarnim glazbenim okupljanjima, poput koncerata Live Aid iz 1985. godine. Trivić je predložio da Yutel pomogne u predstavljanju pjesme. Ideja se ubrzo proširila na javni nastup u središtu Sarajeva, a zatim na veliki koncert s izvođačima iz različitih jugoslavenskih republika.
Koncert je prvotno planiran na otvorenom prostoru. Zbog kiše je premješten u olimpijsku dvoranu Zetra, izgrađenu za Zimske olimpijske igre održane 1984. godine.
Procjene posjećenosti razlikuju se. Često se navodi oko 30.000 ljudi u dvorani i još približno 50.000 izvan nje, dok neki izvori govore o više od 20.000 posjetitelja u samoj Zetri. Koliko je okupljenih doista bilo, nije pouzdano utvrđeno. Razmjeri okupljanja ipak su bili iznimni.
Milić je sa pozornice zahvalio publici na dolasku i posebno spomenuo „onih 50.000 ljudi koji su pod kišobranima napolju i koji nas slušaju“. Zatim je okupljene pozvao na minutu šutnje za sve žrtve rata.
Koncert su vodili Goran Milić i novinarka Gordana Suša. Izravno su ga prenosili Televizija Sarajevo i Televizija Skoplje, dok je u Beogradu prijenos omogućio Studio B. Ostali republički televizijski centri nisu prihvatili njegovo emitiranje.
Glazbenici između nade i neizvjesnosti
Na pozornici su se izmjenjivali Indexi, Ekatarina Velika (EKV), Crvena jabuka, Plavi orkestar, Dino Merlin, Hari Mata Hari, Bajaga i Instruktori, Regina i brojni drugi izvođači. Nastupili su i Goran Bregović, Haris Džinović te Nele Karajlić. Glumac Rade Šerbedžija recitirao je pjesmu Tina Ujevića „Pobratimstvo lica u svemiru“.
Različiti glazbeni žanrovi i izvođači privlačili su publiku koja se dotad možda nije okupljala na istim koncertima. Glazbenici su nastupali pred ljudima koji su već dijelili zajedničko iskustvo političke krize, ali nisu jednako procjenjivali njezin mogući završetak.
Hajrudin Hari Varešanović, pjevač grupe Hari Mata Hari, u izjavi za televiziju izrazio je veliko očekivanje:
„Ovo je prekretnica svega. Mislim da od ovog momenta lavina kreće u drugom smjeru. Ne prema zlu, nego prema dobru.“
Njegove riječi pokazuju koliko je snažno bilo uvjerenje da bi masovno okupljanje moglo promijeniti društveno raspoloženje. Sama veličina koncerta davala je sudionicima osjećaj da se protivljenje ratu može pretvoriti u organiziranu javnu akciju.
Saša Lošić, pjevač Plavog orkestra, bio je oprezniji. Novinarka ga je pitala je li ljubav između istoka i zapada moguća ili je riječ o utopiji. Pitanje se nadovezivalo na poznatu pjesmu Plavog orkestra „Ljubi se istok i zapad“, koja je u tadašnjim okolnostima dobila novo značenje.
„Da li je moguće? Ja stvarno više ne znam, u ovoj zemlji je sve moguće, ono. Kako su oni nas maltretirali dvije godine s ratom, tako ćemo mi njih s mirom.““
U toj izjavi primjetna je razlika između nade da će koncert utjecati na događaje i svijesti da je za politički učinak potrebno dugotrajnije djelovanje.
Slično je razmišljao Davor Sučić, poznatiji kao Sejo Sexon, član Zabranjenog pušenja. Njegova izjava bila je konkretnija od općih poziva na mir. Govorio je o potrebi da se mirovne inicijative organiziraju, da imaju operativno vodstvo, održavaju konferencije za novinare i upućuju javne apele. Prema njegovim riječima, cilj je bio da ljudi i u drugim dijelovima zemlje mogu vidjeti „da postoji alternativa ludilu“. Sučićev prijedlog pokazuje da su barem neki sudionici prepoznavali ograničenja samoga koncerta. Glazba je mogla privući velik broj ljudi, ali organizirano građansko djelovanje zahtijevalo je kontinuitet, koordinaciju i mogućnost obraćanja javnosti.
Davorin Popović, pjevač sarajevske grupe Indexi, kratko je izrazio namjeru sudionika:
„Mi želimo ovog trenutka da spriječimo nešto što je nagore kod nas.“
Momčilo Bajagić Bajaga, koji je na koncert doputovao iz Beograda, na pitanje hoće li biti rata ili mira odgovorio je znatno suzdržanije:
„Pa ja sam optimista, ono, ne znam.“
U nekoliko riječi sadržana je neizvjesnost karakteristična za ljeto 1991. Nada u mir još je postojala, ali je bilo sve teže predvidjeti razvoj događaja.
Što je govorila publika?
Televizijski prijenos uključivao je razgovore s ljudima u publici. Ti kratki intervjui danas su osobito zanimljivi jer otkrivaju kako su pojedinci razmišljali o nacionalnoj pripadnosti, zajedničkom životu i političkim sukobima. Jednu je posjetiteljicu novinarka pitala ima li poruku za „usijane glave“. Odgovorila je da su one „ipak marionete u tuđim rukama“ i da bi trebale biti svjesne toga „jer se istorija ponavlja“.
U drugom razgovoru novinarka je pokušala prikazati zajedničko sjedenje Srbina i Hrvata kao primjer suživota. Jedan od sugovornika odmah je reagirao:
„Pogodila si! Ja sam obadvoje.“
Kada mu je novinarka pokušala predložiti poruku o zajedničkom životu različitih naroda, odbio je unaprijed pripremljenu formulaciju: „E nemoj mi ubacivati riječi u usta, ej.“
U nastavku ankete jedna se posjetiteljica izjasnila kao Jugoslavenka, dok je drugi sugovornik na pitanje o nacionalnosti odgovorio: „Ne znam.“
Takvi odgovori pokazuju koliko su osobni identiteti bili raznoliki i koliko su se teško uklapali u pojednostavljene nacionalne podjele koje su dominirale tadašnjim političkim raspravama. U Jugoslaviji su živjeli ljudi koji su se poistovjećivali s jednom nacijom, pripadnici nacionalno mješovitih obitelji, osobe s izraženim jugoslavenskim identitetom i oni kojima nacionalna pripadnost nije bila osobito važna.
Istodobno, te izjave ne mogu se smatrati reprezentativnim prikazom mišljenja cjelokupnog stanovništva. Televizijska ekipa razgovarala je s ljudima koji su došli na antiratni koncert. Njihovi odgovori govore o stavovima dijela tadašnje javnosti i načinu na koji su sudionici predstavljali vlastite identitete.
Na pozornici su se čuli i izravni pozivi na očuvanje Jugoslavije. Predstavnik rudara obratio se državi riječima:
„Sretno i budi ponosna što nas imaš, gorda Jugoslavijo!“
Takve poruke pokazuju da su se na koncertu isprepletali protivljenje ratu i privrženost zajedničkoj državi. No, protivljenje oružanom nasilju nije nužno podrazumijevalo podršku istom političkom rješenju jugoslavenske krize. Bilo je moguće istodobno zagovarati mir i različito zamišljati buduće odnose između republika.
Pokušaj organiziranja mirovnog pokreta
Na koncertu su sudjelovali i predstavnici studentskih organizacija. Jedan mladić iz Crne Gore govorio je o inicijativi za osnivanje Studentske lige za mir. Objasnio je da je neposredno prije koncerta u Titogradu, današnjoj Podgorici, održan sastanak na kojem su predstavnici studentskih organizacija iz različitih dijelova Jugoslavije razgovarali o zajedničkom djelovanju.
„Mi smo inicirali osnivanje Studentske lige za mir“, rekao je, navodeći da su sudionici sastanka podržali inicijativu.
Njegovo sudjelovanje pokazuje da koncert nije nastao izolirano od drugih građanskih aktivnosti. Tijekom 1991. na prostoru Jugoslavije djelovale su skupine koje su organizirale antiratne skupove, prikupljale potpise i pokušavale povezati građane iz različitih sredina.
U Bosni i Hercegovini nakon sarajevskog koncerta održavani su i drugi skupovi za mir, među ostalim u Bosanskoj Gradišci, Livnu, Konjicu i Banjoj Luci. Slične inicijative nastavljene su u Srbiji. Veliki koncert za mir održan je 31. kolovoza 1991. u Kragujevcu, a 22. travnja 1992., kada je rat već zahvatio Bosnu i Hercegovinu, u Beogradu je organiziran antiratni koncert „Ne računajte na nas“.
Ti događaji pokazuju da je protivljenje ratu bilo javno prisutno i nakon sarajevskog okupljanja. Istodobno otvaraju pitanje koliko su mirovne organizacije mogle utjecati na političke odluke, djelovanje vojske i oružanih skupina te na medije koji su sve više podupirali suprotstavljene nacionalne politike.
Deset mjeseci poslije
Nada izražena u Zetri nije se ostvarila. Tijekom druge polovice 1991. rat u Hrvatskoj nastavio se širiti, a 1992. oružani sukob zahvatio je Bosnu i Hercegovinu. Sarajevo je od travnja 1992. bilo pod opsadom koja je trajala gotovo četiri godine. Olimpijska dvorana Zetra teško je oštećena i izgorjela tijekom granatiranja u svibnju 1992. godine. Zgrada u kojoj su deseci tisuća ljudi prethodnog ljeta pjevali za mir postala je jedna od ratom uništenih sarajevskih građevina. Obnovljena je 1999. godine uz međunarodnu pomoć.

Naknadna sjećanja na koncert često su obilježena razočaranjem. Sudionici su 1991. očekivali da bi masovnim javnim pritiskom mogli utjecati na politička zbivanja. Nakon ratova ta su očekivanja promatrali iz drukčije perspektive. Milan Trivić, jedan od organizatora, u razgovoru za BBC 2022. prisjetio se kako je sve do početka opsade Sarajeva vjerovao da se rat u gradu neće dogoditi. Slično su govorili i pojedini glazbenici te posjetitelji.
Ipak, bilo bi pogrešno koncert promatrati samo kroz ono što je uslijedilo. Njegovi sudionici nisu raspolagali znanjem koje imamo danas. U srpnju 1991. budućnost nije bila poznata, a politički i društveni akteri različito su procjenjivali mogućnosti za zaustavljanje nasilja. Koncert nam zato omogućuje da vidimo jedno od tada postojećih raspoloženja: uvjerenje dijela građana da se rat može spriječiti javnim okupljanjem, organiziranim djelovanjem i odbijanjem nacionalne mržnje.
Sjećanje na koncert
Koncert „Yutel za mir“ sačuvan je na televizijskim snimkama i fotografijama. Posebno mjesto imaju fotografije sarajevskog fotografa Milomira Kovačevića Strašnog, koji je toga dana snimao okupljanje ljudi u gradu i u dvorani.
Njegove crno-bijele fotografije prikazuju publiku, zastave, transparente s mirovnim porukama i glazbenike na pozornici. U srpnju 2024. predstavljene su na izložbi „Koncert za mir, Zetra, 28. 7. 1991., Sarajevo“ u Bosanskom kulturnom centru, u sklopu festivala Baščaršijske noći.
I televizijska snimka danas se može promatrati kao povijesni izvor. U njoj su zabilježene izjave ljudi koji još nisu znali što će se dogoditi tijekom sljedećih mjeseci. Optimistične riječi Harija Varešanovića, Lošićev poziv na nastavak mirovnih aktivnosti, Sučićevi prijedlozi za organiziranje građana i Bajagina neodlučnost pokazuju različita očekivanja unutar istog javnog okupljanja.
Masovna posjećenost koncerta potvrđuje da su antiratne inicijative mogle okupiti velik broj ljudi. Ona nam sama po sebi ne govori koliko je stanovnika Jugoslavije dijelilo njihove političke stavove. Također ne možemo znati koliko je sudionika kasnije ostalo privrženo porukama izrečenima u Zetri.
Posljednjih desetljeća koncert se često spominje kao jedan od posljednjih velikih zajedničkih kulturnih događaja tijekom raspada Jugoslavije. Njegova posebnost proizlazi iz činjenice da su se na istom mjestu našli izvođači različitih glazbenih generacija i žanrova, televizijski novinari, građanski aktivisti i velika publika, okupljeni oko javnog protivljenja ratu.
Na završetku koncerta izvođači su zajednički otpjevali mirovnu pjesmu, a publici je ostala poruka koju je Goran Milić izrekao na početku večeri: oni koji žele pjevati i živjeti zajedno neće prihvatiti rat kao jedinu moguću budućnost.
U mjesecima koji su slijedili ta poruka nije spriječila nastavak oružanih sukoba. No televizijske snimke od 28. srpnja 1991. i dalje omogućuju da čujemo što su glazbenici, studenti, rudari i posjetitelji koncerta tada govorili, čemu su se nadali i kakvu su budućnost željeli.
Izvori i literatura
Primarni izvor
- Yutel za mir, arhivska televizijska snimka koncerta u sarajevskoj Zetri, 28. srpnja 1991. Citirane izjave prenesene su prema dostavljenoj transkripciji, uz očuvanje izvornoga jezičnog izraza govornika.
Sekundarni izvori
- Heritage, Timothy. „Yugoslav TV Network in Uphill Battle“. Reuters / Los Angeles Times, 2. prosinca 1990.
- Gligorijević, Jovana. „Radosti i mračne tajne“. Vreme, 22. lipnja 2011.
- Dragojlo, Saša. „Projekat Zetra: Sećanja na jugoslovenski rok koncert za mir“. BIRN / DWP-BALKAN, 2016.
- BBC News na srpskom. „Koncerti za mir u Sarajevu, Kragujevcu i Beogradu koji nisu zaustavili sukobe“. 21. travnja 2022.
- Radiosarajevo.ba. „Otvorena izložba fotografija Milomira Kovačevića Strašnog s koncerta Yutel za mir iz 1991.“, 19. srpnja 2024.
- Grad Sarajevo / FENA. „Na današnji dan prije 28 godina zapaljena dvorana Zetra“. 21. svibnja 2020.
Kako citirati ovaj članak
Hrvatski povijesni portal · ISSN 1846-4432
Hajdarović, M. (2026, 14. studenoga). Koncert Yutel za mir. Hrvatski povijesni portal. https://povijest.net/hpp/2026/koncert-yutel-za-mir/
Bilješka (fusnota)
Miljenko Hajdarović, “Koncert Yutel za mir,” Hrvatski povijesni portal, 14. studenoga 2026., https://povijest.net/hpp/2026/koncert-yutel-za-mir/.
Popis literature (bibliografija)
Hajdarović, Miljenko. “Koncert Yutel za mir.” Hrvatski povijesni portal, 14. studenoga 2026. https://povijest.net/hpp/2026/koncert-yutel-za-mir/.
HAJDAROVIĆ, Miljenko. Koncert Yutel za mir. In: Hrvatski povijesni portal [online]. 14. 11. 2026. [pristupljeno 20. 11. 2026.]. Dostupno na: https://povijest.net/hpp/2026/koncert-yutel-za-mir/



