

Bela IV.
Bela IV. imao je 29 godina kada je stupio na prijestolje. Naslijedio je oca Andriju II. koji je umro 21. rujna 1235. godine i ostavio mu izmučenu državu u vrlo teškom stanju. Nakon što je došao na vlast, premda je već bio okrunjen za kralja i ponosio se kraljevskim naslovom, nakon očeve smrti sazvao je sabor u Stolnom Biogradu i tamo se drugi puta svečano okrunio. Okrunio se jednom ceremonijom za ugarskog i hrvatskog kralja (14. listopada); od toga je vremena napušteno zasebno krunjenje za hrvatsko – dalmatinskog kralja.
….. Bela je odlučio zaustaviti raspad sustava zasnovanog na utvrdama i kraljevskim županijama, a njegov autoritarni stil stvorio mu je mnoge neprijatelje u najgore vrijeme, pred samu mongolsku invaziju na Ugarsku.“2
Laszlo Kontler
Prvi Belin zadatak, nakon dolaska na prijestolje, bio je vratiti pali ugled kraljevskog dostojanstva te slomiti premoć velikaša. Uz Kolomana i Belu III., Bela IV. bio je najpoznatiji vladar iz dinastije Arpadovića. Prvo je uklonio loše savjetnike koji su kralja Andriju II. navodili na loše odluke. Nedugo nakon toga posvetio se velikašima i sredio prilike na dvoru. Naredio je da nitko osim najviših državnih časnika ne smije sjediti u kraljevoj prisutnosti. Također je obnovio uredbu svoga djeda Bele II. koja je donosila da nitko ne smije usmeno iznositi kralju svoje pritužbe, već se mora očitovati pismeno. Najteži udarac Bela je zadao zajedno s bratom hercegom Kolomanom kada su odlučili vratiti kruni sva ona imanja koja je njihov otac razdijelio ili su ih se plemići domogli na nepravedan način. Donesena odluka odnosila se i na imanja i posjede nedavno utemeljenih crkvenih redova, kao što su bili cisterciti, templari, ivanovci i drugi. Herceg Koloman učinio je isto što i brat Bela IV. Godine 1236. oduzeo je redovima u svojoj zemlji nepravedno stečenu zemlju. Papa ga je opomenuo zbog toga, ali se Koloman ispričao i rekao kako ne radi po svojoj zamisli, nego po bratovom naređenju. Istovremeno je krenuo u novi rat protiv patarena. U ratu je nedvojbeno pobijedio, primaorao bana Ninoslava na pokornost te provalio u Humsku zemlju, kojom je tada vladao knez Toljen (1237. godine). Poslije tih pobjeda, Koloman je krenuo u sređivanje crkvenih prilika u Bosni. Novoimenovanom biskupu 1238.godine podigao je stolnu crkvu u župi Vrhbosni. Nedugo nakon toga, patareni su počeli opet ugrožavati biskupi, te ga je Koloman preselio u Đakovo, koje je između 1242. i 1252. bilo stalno sjedištebosanske crkve. Istovremeno je splitska nadbiskupija osiromašila, osobito otkada se od nje odmetnula zadarska biskupija i ostale biskupije mletačke Dalmacije. Koloman je, potaknut od zagrebačkog biskupa Stjepana, zatražio sjedinjenje splitske nadbiskupije sa zagrebačkom. Ipak, postupak sjedinjenja je prekinut jer su Mongoli provalili u Ugarsku i Hrvatsku, te su crkvene prilike stavljene u drugi plan. 3
NAPAD TATARA
Početkom XIII. Stoljeća mongolski glavar Temudžin ujedinio je različita plemena na sjeveru današnje Kine i, prozvavši se Džingis kanom (najmoćnijim kanom), pokorio je Kinu, srednju Aziju i Perziju. Nakon Temudžinove smrti (1227.) naslijedio ga je vrhovni kan Ogotaj (ili Oktaj4), a na europskom istoku vlast je preuzeo Batu kan. „ Ogotajev nećak, Batu – kan, poveo je silnu vojsku prema zapadu i već 1237.godine pokorio ruske kneževine, a u prosincu 1240. osvojio je bogati trgovački grad Kijev. Nakon toga, prelazi Karpate i napadne središnju Ugarsku. “ 5Godine 1239. jedan dio Kumana (oko 40 000) prešao je na Belinu stranu, kralj ih je primio pod uvjetom da prijeđu na katoličanstvo, što su oni i učinili. Nakon što su saznali za to, Tatari su od Bele IV. tražili da im vrati Kumane, a kad je Bela to odbio, Tatari su odlučili napasti Ugarsku. „ U svrhu jačanja svojih veza s Kumanima, kraljevska se kuća ženidbeno povezala s njima. Stjepan, nasljednik ugarskoga prijestolja, oženio se kćerkom kumanskog princa, koja je dobila kršćansko ime Elizabeta. “ 6 Batu kan je, 1241.godine, okupio oko 150 000 vojnika (Bela je skupio oko 62 000 vojnika) i spustio se preko Karpata u sjevernu Ugarsku; a jedan od Batu kanovih pomoćnika – Kadan, provalio je s druge strane u Erdelj. Na rijeci Šaju, kod mjesta Mohi, 1241.godine došlo je do krvave bitke u kojoj je kraljeva vojska teško potučena. Kralj je jedva pobjegao u Austriju, a herceg Koloman je poginuo. Austrijski herceg iskoristio je situaciju i natjerao kralja da mu ustupi tri susjedne županije. 7
Slavko Pavičić navodi kako su većina Beline vojske bili seljaci, samo jedan mali dio bila je stalna vojska pojedinih velikaša. Za bitku na rijeci Šajo vrlo je važno napomenuti da se iz nje daje naslutiti kako je Batu kan bio strategijski nadaren. u obliku potkove opkolio je Belin tabor, pa vojska nije imala gdje pobjeći. Ipak, najveći krivac za Belin poraz jest razdor između kralja i velikaša te nesposobnost onih koji su vodili vojsku. 8
Vjekoslav Klaić u prvoj knjizi Povijesti Hrvata navodi jednu slavnu pobjedu Bele IV. i hrvatskih žitelja okolice otoka Paga. Bela je smatrao kako ga Mongoli nikako neće naći ako se skloni na neki otok, te je odlučio otići na Pag. Međutim, uskoro je, ploveći prema Pagu, ugledao brojne mongolske brodove kako mu se primiču. Kako je bio uvjeren u svoju sigurnost, uz njega je bio samo mali broj vojnika. Kralj se uplašio za svoju sigurnost, ali u posljednji čas spasili su ga hrvatski žitelji predvođeni stanovnicima Paga. Tada se odigrala bitka kod otoka Raba u kojoj su Hrvati uvjerljivo pobijedili i uništili mongolske čete. U toj su se bitci proslavili knezovi Krčki, braća Fridrik i Bartol Frankopan. 9
Istovremeno su Tatari opustošili čitavu Ugarsku s lijeve obale Dunava. Početkom 1242.godine prešli su Dunav i razdijelili se u dvije čete: jednu je vodio Kadan – ona je krenula na jug za kraljem Belom IV., a druga je pod vodstvom Batu kana udarila na Stolni Biograd i druga mjesta u Ugarskoj. Opustošili su i Zagreb, gdje je stradala nedavno dovršena stolna crkva kralja Stjepana. Kadan se počeo približavati obali, te su kralj i njegova obitelj, zajedno s velikašima zaklon potražili u Klisu, Splitu i Trogiru. Krajem ožujka 1242. godine stigla je vijest da je u Aziji umro vrhovni kan Ogotaj, te su se Tatari odlučili povući na istok. Jedna četa vraćala se, a time i palila i pustošila, kroz Bosnu, Srbiju i Bugarsku; a druga preko dubrovačkog područja, Kotora i Bugarske. 10
Za sobom su Tatari ostavili razorenu, opustošenu i opljačkanu zemlju, po kojoj su se širile glad i kuga. Može se reći da je to prva ratna katastrofa koja je pogodila hrvatski narod. 11
Dragutin Pavličević navodi legendu o porazu Tatara na Grobničkom polju kraj Rijeke. Pobjeku koju su, navodno, ostvarili braća Kres, Kupiša i Rak iz Srijema, iako se vjerojatno jedna od bitaka održala u blizini Šibenika. Također navodi i priču o junačkoj obrani Kalnika i Trogira. 12
Hrvoje Kekez navodi kako je svojim boravkom u Dalmaciji,kralj još više povezao dalmatinske gradove s dinastijom Arpadovića. 13
Slavko Pavičić najbolje opisuje kako su Mongoli ratovali: *„Mongoli su nastupili velikim snagama, silnim konjaničkim četama. Bili su dobro naoružani svinutom sabljom, lukom i strjelicama, s oštricom od željeza ili kosti. Ta je strjelica bila znatno dulja nego strjelice tadašnjih europskih vojska. Na glavi su nosili kacige od kože ili željeza. Jahali su konje bez sedla. Konji su im bili maleni, ali jako, te naučeni na glad i napore.“*14 Iz navedenog nam je jasan razlog zbog kojeg su Mongoli bili uspješni u svojim ratovanjima. Bili su dobro naoružani, naprednije od svojih protivnika, a imali su i konje koji su bili priviknuti na teške uvjete.
Pavičić također navodi kako je borba s Mongolima bila najvažnija i najsudbonosnija u hrvatskoj povijesti, ali i u povijesti cijele Europe. Da Hrvati nisu uspjeli, da se nisu tako sjajno držali, možda bi povijest cijele Europe pošla drugim tijekom. 15
Vrlo je zanimljiv opis izgleda Tatara koje donosi splitski arhiđakon Toma u svojoj povijesti salonitansko – splitske crkve (Historia Salonitana). *„ Njihovo lice pruža strašan izgled; noge su im kratke, a prsa široka; lice im je plosnato, a koža blijeda; golobradi su, nos im je kukast, a oči male i dosta razmaknute. “*16
OBNOVA DRŽAVE I POSTANAK SLOBODNIH KRALJEVSKIH GRADOVA
Krajem jeseni 1242.godine kralj se s velikašima, u pratnji knezova Krčkih, vratio u Zagreb te se susreo s razrušenom zemljom. Napad Tatara uništio je u godinu dana stoljetno kulturno i društveno nastajanje u Hrvatskoj i Ugarskoj. Zemlja je bila opustošena, stanovništvo rastjerano, a državna organizacija srušena. Bela IV. najveću je pažnju posvetio obrani zemlje, jer se bojao da će se Tatari vratiti. Prošli napad preživjeli su samo dobro utvrđeni gradovi, te je kralj na toj činjenici uspostavio novi obrambeni sustav. Stare je gradove popravio i pojačao, a velikaše je potaknuo da grade nove, utvrđene i sigurne gradove. Tada je kralj dao sagraditi Budim, a kraljica Višegrad. U Hrvatskoj su tada podignuti Kalnik, Medvedgrad, Garić, Lipovac, Okić i drugi. Opustjelu zemlju odlučio je naseliti strancima, osobito Nijemcima, obećavši im velike privilegije. Ti stranci nazivani su gosti i najčešće su bili obrtnici. Iz toga su se razvili slobodni kraljevski gradovi u kojima su građani imali gradsku upravu u svojim rukama, sobodno birajući suca 8koji je do polovine XIX.stoljeća bio na čelu gradske uprave), njegove pomagače i župnika. Vrlo je važna činjenica da su gosti slobodno mogli raspolagati svojom imovinom. Navedene povlastice u gradove su privukle mnoge slobodne seljake i niže plemiće, koji su sa starijim žiteljima činili hrvatski gradski element. Krajem 1242.godine osnovana je slobodna kraljevska općina Gradec, u blizini Zagreba. 17
Do kraja Beline vladavine nastala je mreža od gotovo stotinu takvih modernih utvrda na kraljevim preostalim imanjima te na imanjima svjetovnih i, u manjoj mjeri, crkvenih zemljoposjednika. Tako se počela stvarati slika koja se povezuje s mađarskim razvijenim srednjim vijekom – utvrđeni feudalni zamak na vrhu brežuljka, selo u podnožju, plemićki posjed i pojedinačne seoske kućice u poljima. 18
Vjekoslav Klaić donosi cijelu priču o nastanku slobodnog kraljevskog grada Gradeca. Navodi kako se još za vrijeme kralja Ladislava uz desni brijeg potoka Crkvenika (kasnije Medvešćaka) nalazila čvrsta zgarad s kulama. To je bio župni grad zagrebačke župe, koja se prostirala ispod brežuljka u ravnici rijeke Save. Od grada je čitav brežuljak dobio ime Gradec ili Gradac. Kako se kralj želio zaštititi od novih tatarskih napada, proglasio je Gradec slobodnim kraljevskim gradom, naseliti ga novim gostima ili strancima i opasati ga čvrstim zidinama. Gradecu je podijelio brojne povlastice: građani su imali vlastitog suca kojeg samostalno biraju, dva puta tjedno priređivali su sajam u gradu, grad je bio obvezan služiti kralja kada je išao u rat i druge. 19
Nada Klaić u svome djelu Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine objašnjava kako je Petrinja postala slobodni kraljevski grad 1240.godine. Tvrdi da je Sisak u 12.stoljeću došao u ruke zagrebačke crkve te je u tom dijelu srednjovjekovne Slavonije ostala Petrinja kao jedno od najvažnijih naselja na kraljevskom teritoriju. Njezina je važnost bila u tome što se nalazila uz tzv. vojnički put (via exercitualis). Petrinja se također nalazila na granici Slavonije prema Hrvatskoj pa je mogla služiti kao važno uporište u obrani zemlje. Jednake povlastice kao Petrinja kasnije će dobiti Samobor i Jastrebarsko. Nada Klaić uz kratka objašnjenja prilaže originalne izvore koji govore o Belinu vladanju: izvor kojim Bela IV. obavještava papu Grgura o provali Tatara, izvor kojim objašnjava povlastice koje je 1242.godine dobio Zadar i Samobor te Zlatnu bulu koju je vladar dao zagrebačkom Gradecu 1242.godine. 20
Peter Hanak također navodi kako se broj Nijemaca, odnosno Sasa, povećao nakon mongolske provale u zemlju. S Nijemcima su stigli i moravski, rutenski i rumunjski seljaci, a od toga doba Ugarska je uistinu mnogonarodna zemlja. Novo naseljavanje zemlje u vrijeme kralja Bele IV. poboljšalo je i sudbinu mađarskog seljaštva, a mađarski kmetovi dobili su slobode koje su uživali strani naseljenici. Kako bi zaustavio proces jačanja pojedinih velikaša, Bela IV. podupirao je nastanak nove vrste županija koje su stvarali kraljevski vitezovi. Nakon 1267.godine ta je nova vrsta županija ustanovila autonomiju sitnog plemstva, autonomiju koja je imala vojnu potporu županijskog čelnika. 21
MLETAČKI RAT I SUKOB SPLITA S TROGIROM
Iako je zemlja bila u vrlo teškom stanju, Bela IV. odlučio je nastaviti s agresivnom politikom. Još iste godine, 1242., oružanim napadom natjerao je austrijskog hercega Fridrika Babenbergovca da mu vrati tri otete županije. Nedugo nakon toga, Bela IV. zaratio je s Venecijom zbog Zadra, koji se još početkom 1242. godine, odmah nakon kraljeva dolaska u primorje, pobunio protiv Republike. U ljeto 1243.godine, vojska hrvatskog hercega i bana Dionizija bila je poražena kod Zadra, nakon čega je grad opet pao u ruke Mlečana. Tada se većina građana iz Zadra seli u Nin, otkuda su vrlo često napadali Republiku. Nakon navedenog neuspjeha, Bela je 1244.godine sklopio mir s Mlečanima u slavonskom gradu Glažu, u današnjoj bosanskoj Posavini. Tim mirom kralj se odrekao Zadra, a dužd se obvezao da neće podupirati Stjepana, izvanbračnog sina bivšeg kralja Andrije, u nastojanju da dobije hrvatsko herceštvo. Zadrani su se također, iako protiv svoje volje, 1247. izmirili s Venecijom. Uvjeti ovoga mira bili su ti da su Zadrani morali za kneza prihvatiti onoga koga im je dužd poslao, Mlečani su preuzeli upravu svih gradskih prihoda i započeli upravljati s zadarskim brodovljem. 22
Istovremeno, kralj je bio u lošim odnosima s gradom Splitom. U Splitu su građani prestali za svoje načelnike uzimati Hrvate, već su 1239.godine izabrali Talijana. U vrijeme kada je kralj s obitelji bježao od Tatara, nije se uspio skloniti u Split i tada odlazi u Trogir gdje je načelnik bio knez Stjepko Bribirski od plemena Šubić. Zahvalni je kralj 18.ožujka 1242.godine Trogiru izdao povelju kojom je potvrdio stare povlastice i prepustio im na upravu selo Ostrog. Tada je došlo do otvorenog sukoba između gradova Splita i Trogira, u kojem je na strani Trogira bio kralj, Stjepko Bribirski i Nelipići; a na strani Splita bili su bosanski ban Ninoslav i humski knez Andrija. Nakon velikih borbi u Dalmaciji i Bosni, kralj se izmirio sa građanima Splita te pomirio dva dalmatinska grada. 23
RAT ZA BABENBERŠKU BAŠTINU
Austrija je od 1156.godine bila vojvodstvo, a zajedno sa Štajerskom, njome je vladala obitelj Babenberg. Krajem 1245. godine Bela je obnovio svoj sukob s Fridrikom Babenbergovcem. Nedaleko od Wiener Neustadta došlo je, početkom 1246., do bitke u kojoj je Fridrik poginuo kao posljednji muški potomak svoje dinastije. Sva zemlja od Čeke do hrvatske granice (odnosno Austrija i Štajerska) ostala je bez zakonitog vladara, a za spomenute teritorije počeli su se sukobljavati kralj Bela IV. i češki kralj Otokar II. Bela je s Otokarom ratovao četiri prethodne godine, a 1254. njih dvojica podjelili su babenberške posjede. Mir je potpisan u Požunu, uz posredstvo pape Inocenta IV. Češki kralj dobio je Austriju, a ugarsko – hrvatski Štajersku. 24
Nekoliko godina kasnije princ Stjepan postavljen je za upravitelja Štajerske, regije dobivene mirom u Požunu, ali lokalni su se feudalci 1259. godine pobunili i obratili Otokaru koji je porazio ugarsku vojsku. Zbog nastale situacije došlo je do češko – ugarskog rata, u kojem je češka vojska pobijedila na rijeci Moravi 1260.godine. tada se kralj Bela IV. morao odreći Štajerske, a kao jamstvo za trajni mir bio je dogovor da će se Belin mlađi sin Bela oženiti otokarovom nećakinjom, što se kasnije i dogodilo; tako su povezane dvije dinastije – Arpadovići i Pšemislovići. Unatoč dogovoru, trajni mir nije ostvaren. Krajem Belina života češki je kralj zavladao Kranjskom i Koruškom te je nastojao dobiti vlast i u zapadnoj Slavoniji. Zaista, u vrijeme Beline smrti Hrvatsko zagorje i sav kraj oko Samobora bili su u rukama češkog kralja. 25
Oko 1250.godine u Bosni je bana Mateja Ninoslava zamijenio Prijezda. Novi ban bio je izrazito odan katoličkoj crkvi i kralju Beli IV. što je izazvalo nove pobune. Godine 1254. Bela IV. pokorio je Bosnu i nametnuo joj banove po svojoj volji. Istovremeno, kralj je osvojio i Humsku zemlju gdje je knezove zamijenio županima. Banovina Mačva prostirala se u današnjoj sjeverozapadnoj Srbiji sa središtem u blizini današnjeg Valjeva. 26 „ Bela je razdijelio Bosnu u banovine Bosnu, Usoru i Soli. Dvije posljednje poslije je spojio s novoosnovanom Banovinom Mačvom. Mačvi je pridružio stare hrvatske krajeve, Srijemsku i Vukovsku županiju. “ 27
Bela IV. sve češće dolazio je u sukob sa sinom Stjepanom koji je bio nezadovoljan svojim položajem u zemlji (na upravu je dobio Transilvaniju). Godine 1262. došlo je do sukoba između oca i sina, što je izazvalo podjelu velikaša u zemlji: dva kralja značila su dva puta više funkcija, kao i razna podmićivanja za pridruživanje i prelazak s jedne na drugu stranu. Stjepan je nastavio vlastitu vanjsku politiku, ratovao je na Balkanu i 1269. stupio u savezništvo s Karlom Anžuvincem, novim vladarem na napuljskom prijestolju. 28
VELIKAŠI U VRIJEME BELE IV.
Tatarski napad promijenio je smijer kraljeve politike. Do napada, kralj je svim silama nastojao spriječiti jačanje velikaša, a od tada ih je i sam podupirao zbog jačanja vojne snage. Darivao im je, uz obvezu vojne službe, ne samo pojedina zemljišta nego i čitave županije. Time jača moć velikaša jer su u svojim gradovima držali vojne čete, koje nisu bile samo u kraljevoj službi radi obrane zemlje nego su velikašima služile i za njihove osobne ciljeve. Kako bi oslabio velikaše, kralj je uz sebe želio što jače vezati građanski stalež. Nakon svađe sa sinom Belom, zemlja je imala dva kralja. Obojica su nastojali uz sebe vezati što više velikaša. Kralj Bela IV. tada je potvrdio knezovima Krčkim županiju Modrušku i Vinodol (1251.), Bribirskim županiju bribirsku (1251.), Babonićima Vodičevo (1256.). Nakon toga nastavlja se jačanje velikaša; sjevernije jačaju knezovi Krčki koji su 1271. zadobili Senj. U Slavoniji je najpoznatija borba velikaša Gisingovaca, vlastele njemačkog podrijetla, i hrvatskih Babonića.29
UPRAVNE PROMJENE
„Nakon mira sa češkim kraljem Otakarom kralj je Bela učinio neke promjene u vladanju svoje države, koje su bile kobne ne samo za nj i njegovu porodicu nego i za čitavu državu, tako da je posljednji decenij njegova vladanja ispunjen samim smutnjama u kraljevskoj porodici. “ 30
Ferdo Šišić slaže se s tvrdnjama da je oko 1260.godine kralj Bela IV. učinio je mnoge promjene u upravi hrvatskih zemalja. Navodi kako je kralj uredio da čitavim hrvatskim kraljevstvom vlada herceg od kraljevskog roda, kojemu je dodijelio dva bana: slavonskog i hrvatsko – dalmatinskog. Kada nije bilo hercega, onda je upravu nad čitavim hrvatskim kraljevstvom preuzimao slavonski ban. Slavonskom banu morao se pokoravati hrvatsko – dalmatinski ban, koji je katkad nosio naslov primorskog bana. Tom je podjelom ostvarena osnova u razdiobi do tada jedinstvenog upravnog i političkog hrvatskog kraljevstva u dva zasebna politička i upravna teritorija: u Kraljevinu Hrvatsku i Dalmaciju i u Kraljevinu Slavoniju (ta će se podjela održati do XVI. stoljeća). 31
Trpimir Macan navodi kako je postojanjem dva bana ojačala rascjepkanost hrvatskih zemalja. Tvrdi kako je udaljavala pristaše jednog bana od pristaša drugog bana; unatoč činjenici da su svi pripadali istom narodu. Podvojenost hrvatskoga naroda pojačala se i sazivom prvog hrvatskog staleškog sabora u Zagrebu. Bio je to Slavonski sabor 1273.godine na kojem su okupljeni plemići Zagrebačke, Križevačke i Varaždinske županije. Iako je sabor pojačao podvojenost, ipak je na neki način naglasio posebnost Hrvatske prema Ugarskoj, jer je u njemu hrvatsko plemstvo s banom donosilo zakone, što je najviši državni posao. Tada je u Hrvatskoj ojačala banska vlast; ban je obavljao poslove koje je prije obavljao kralj. 32
POSLJEDNJE GODINE VLADAVINE BELE IV.
Krajem 1267.godine kralj Bela IV. pomirio se sa sinom Stjepanom. Uvjeti mira nisu poznati, ali zna se da je Stjepan ostao gospodar istočne Ugarske i Erdelja, dok je mlađi brat Bela zadržao vlast hercega u Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji. Sve do kraja 1267. godine herceg Bela ostao je pod skrbništvom majke Marije i bana Rolanda. Tek 1268. godine preuzima samostalnu upravu; od tada se u ispravama naziva hercegom čitave Slavonije, Dalmacije i Hrvatske. Međutim, već sljedeće godine herceg Bela je umro. Sinova smrt jako je pogodila kralja Belu IV. Kako bi ublažio svoju tugu, kralj se pomirio s drugim sinom Stjepanom koji je postao herceg cijele Slavonije. Stjepan je sklopio savez s Karlom I. Anžuvincem, najvjerojatnije protiv kralja Bele IV. i Otokara II. čija je država graničila sa Stjepanovom. Prije smrti Bela IV. sve je predao Odoakru, te je 3. svibnja 1270.godine umro. 33
ZAKLJUČAK
Bela IV. jedan je od najznačajnijih vladara iz dinastije Arpadovića. Vladao je u vrlo osjetljivom razdoblju, prepunom brojnih previranja. Upravo u vrijeme njegove vladavine došlo je do snažnog napada Tatara na Hrvatsku i Ugarsku, što je uvelike odredilo smjer njegove politike. Kralj je uzalud pokušao zaustaviti jačanje plemstva; provala Tatara ipak je ubrzala proces feudalizacije. Naime, pokazalo se nužnim braniti zemlju mrežom utvrđenih gradova, što je još jedno od osnovnih obilježja njegove vladavine. U vrijeme Bele IV. nastaju slobodni kraljevski gradovi čiji će razvoj obilježiti politiku vladara nadolazećeg razdoblja.
Bilješke
1 Ferdo Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Matica hrvatska, Zagreb 1962., str.186. – 187. 2 Laszlo Kontler: Povijest Mađarske: tisuću godina u Srednjoj Europi, Srednja Europa, Zagreb 2007., str. 84. 3 Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata, knjiga prva, Nakladni zavod MH, Zagreb 1981., str.243. – 244. 4 V. Klaić: Povijest Hrvata, knjiga prva, str.247. 5 Hrvoje Kekez: Bitke prekretnice hrvatske povijesti, Mozaik knjiga, Zagreb 2010., str. 25. 6 Peter Hanak: Povijest Mađarske, Barbat, Zagreb 1995., str. 43. – 44. 7 Trpimir Macan: Povijest hrvatskoga naroda, Školska knjiga, Zagreb 1992., str. 88. – 89. 8 Slavko Pavičić: Hrvatska vojna i ratna povijest, Knjigotisak, Split 2009., str. 18. 9 V. Klaić: Povijest Hrvata, knjiga prva, str.255. 10 F. Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda, str. 139. 11 T. Macan: Povijest hrvatskoga naroda, str.88. 12 Dragutin Pavličević: Povijest Hrvatske, Naklada avičić, Zagreb 1994., str. 99. 13 H. Kekez, Bitke prekretnice hrvatske povijesti, str. 28. 14 S. Pavičić: Hrvatska vojna i ratna povijest, str. 17. 15 Isto, str. 22. 16 Nada Klaić: Izvori za hrvatsku povijest do 1526.godine, Školska knjiga, Zagreb 1972., str. 136. 17 F. Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda, str. 190. – 192. 18 L. Kontler: Povijest Mađarske: tisuću godina u Srednjoj Europi, str. 85. – 86. 19 V. Klaić: Povijest Hrvata, knjiga prva, str. 257. 20 N. Klaić: Izvori za hrvatsku povijest do 1526.godine, str.133. – 143. 21 P. Hanak: Povijest Mađarske, str. 43. 22 F. Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda, str. 192. 23 V. Klaić: Povijest Hrvata, knjiga prva, str. 261. – 262. 24 F. Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda, str. 193. 25 L. Kontler: Povijest Mađarske: tisuću godina u Srednjoj Europi, str. 88. 26 V. Klaić: Povijest Hrvata, knjiga prva, str. 267. 27 T. Macan: Povijest hrvatskoga naroda, str. 267. 28 L. Kontler: Povijest Mađarske: tisuću godina u Srednjoj Europi,str. 88. – 89. 29 T. Macan: Povijest hrvatskoga naroda, str. 89. – 90. 30 V. Klaić: Povijest Hrvata, knjiga prva, str. 269. 31 F. Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda, str. 194. – 195. 32 T. Macan: Povijest hrvatskoga naroda, str. 89. 33 V. Klaić: Povijest Hrvata, knjiga prva, str. 273. – 274.
Literatura
- Hanik, Peter: Povijest Mađarske, Barbat, Zagreb 1995.
- Kekez, Hrvoje: Bitke prekretnice hrvatske povijesti, Mozaik knjiga, Zagreb 2010.
- Klaić, Nada: Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Školska knjiga, Zagreb 1972.
- Klaić, Vjekoslav: Povijest Hrvata, knjiga prva, Nakladni zavod MH, Zagreb 1981.
- Kontler, Laszlo: Povijest Mađarske: tisuću godina u Srednjoj Europi, Srednja Europa, Zagreb 2007.
- Macan, Trpimir: Povijest hrvatskoga naroda, Školska knjiga, Zagreb 1992.
- Pavličević, Dragutin: Povijest Hrvatske, Naklada Pavičić, Zagreb 1994.
- Šišić, Ferdo: Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Matica hrvatska, Zagreb 1962.
Kako citirati ovaj članak
Hrvatski povijesni portal · ISSN 1846-4432
Glavan Grbeš, M. (2013, 3. prosinca). Bela IV. Hrvatski povijesni portal. https://povijest.net/hpp/2013/bela-iv/
Bilješka (fusnota)
Mirna Glavan Grbeš, “Bela IV.,” Hrvatski povijesni portal, 3. prosinca 2013., https://povijest.net/hpp/2013/bela-iv/.
Popis literature (bibliografija)
Glavan Grbeš, Mirna. “Bela IV..” Hrvatski povijesni portal, 3. prosinca 2013. https://povijest.net/hpp/2013/bela-iv/.
GLAVAN GRBEŠ, Mirna. Bela IV.. In: Hrvatski povijesni portal [online]. 3. 12. 2013. [pristupljeno 18. 11. 2026.]. Dostupno na: https://povijest.net/hpp/2013/bela-iv/



