

Požari u novom vijeku
Razdobljem novog vijeka obuhvaćene su sve društvene, materijalne i ekonomske promjene. Brojne tekovine poput baruta, kompasa, topa i sl. utjecali su na neminovni razvoj društva u cjelini. Ipak, na području urbanizma bilo je potrebno gotovo cijelo stoljeće kako bi se unaprijedila gradnja novim materijalima i tehnikom. Naselja i gradovi razvili su se tijekom 18. stoljeća u urbanističkom i stilskom aspektu te su postali ne samo estetski ljepši nego i sigurniji za življenje.
Požar je jedna od katastrofa koja se odvija u svim geografskim područjima i povijesnim etapama. Događa se neovisno od političkih i društvenih kretanja, a uzrok je najčešće „ljudski faktor“. Sukladno tendencijama gradnje u novom vijeku, ne treba čuditi učestalost i razmjer požara. Svjesni opasnosti koje predstavlja požar, vrlo se rano počinju sastavljati „pravilnici“ koji su trebali jamčiti sigurnost. Najstariji štampani protupožarni pravilnik u srednjoj Europi potječe iz 1557. godine za grad Beč. Dok je strana historiografija analizirala problematiku požara nešto detaljnije (Braudel, u sklopu kapitalnog djela “Strukture svakidašnjice. Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV do XVIII stoljeća”; Zagreb, 1992.; Pyne Steven J., “Vatra:sažeta povijest”, Zagreb, 2010., i djelomično u sklopu svakodnevnog života, Sarti Raffaella, “Živjeti u kući”, Zagreb, 2006.), u hrvatskoj historiografiji radova koji se dotiču požara i njegovog uzročno-posljedičnog utjecaja na okoliš nema. Jedini povjesničar koji je na sebe preuzeo ulogu rasvjetljavanja jest Petrić Hrvoje koji u svom radu “O požarima i urbanom okolišu slobodnih kraljevskih gradova Hrvatsko-slavonskog kraljevstva u ranome novom vijeku (Varaždin, Križevci, Koprivnica, Zagreb,)”, objavljenom u časopisu “Ekonomska i ekohistorija ” (5/2009, 5, 158-191.). Iz naslova se vidi kako je pažnja uautora usmjerena na navedena četiri grada. Cjelovitog rada koji se dotiče požara kao katastrofalne pojave sa značajnim demografskim, urbanističkim i gospodarskim posljedicama u hrvatskoj historiografiji nema. Upravo zato ovaj će rad biti prikaz društvenih okolnosti u kojima požari nastaju i način na koj mijenjaju društvo i njegov okoliš.
U vrijeme novoga vijek gradovi Europe bili su u rastu i stvaranju pogodnog mjesta za život. Ravojem trgovine i cestovnog prometa nastaju na sjecištima puteva i trgovačkih karavana, hodočasničkih mjesta i riječnih tokova. Ukratko, gradovi nastaju na pogodnim mjestima koja omogućavaju gospodarski prosperitet i kvalitetniji život. Okruženi bedemima jamčili su sigurnost od napada neprijatelja te zaštitu u slučaju bolesti. Brojnost kuća unutar grada odnosno veličina grada u korelaciji je triju elemenata: gradskog središta, pregrađa i vanjske periferije. Pitanje veličine i učestalosti požara treba sagledati u kontekstu preduvjeta koje pruža pojedini grad. Tako brojnost kuća i lako zapaljivi materijali čine usku vezu sa načinima gradnje i mjerama zaštite od požara. Veliki požari nisu bili rijetkost pa je tako i London izgorio gotovo do temelja (više od 13 000 drvenih kuća) u velikom požaru 1666. godine. (Sarti, 138.) Pri obnovi grada slijedila se već tada prisutna tendencija gradnje kuća prema zapadu, kako bi se izbjegao smrad koji se širio isparavanjima iz okolnih naselja, jer je vjetar puhao sa zapada. (Sarti, 128-129.) Požari u Parizu i Moskvi samo su jedni od brojnih i sličnih požara koji su obilježili novi vijek. Slični po svom nastanku i intenzitetu, zajednička im je karakteristika zapaljivog materijala i brzog širenja u sirotinjskim četvrtima. Tako je i veliki varaždinski požar svoj ishodište imao u ljudskoj pogrešci, a brzim širenjem slamnatim krovovima utjecao je na izmjenu vizure grada, pa čak i na izmjenu njegove upravne funkcije kada se sjedište svih administrativnih funkcija seli u Zagreb.
Problematika koja se nameće u pitanju gradova novog vijeka jest njihova prostorna smještenost, točnije povoljni uvjeti za život, pri čemu mislim prvenstveno na opskrbljenost vodom. Voda kao piće, a zatim i kao mjera zaštite od požara često je bila teško dostupna. Upravo zbog tog faktora, gradovi nastaju u blizini rijeka. U Europi, Pariz, London, Amsterdam, u Hrvatskoj Zagreb, Vukovar, Osijek, Slavonski Brod itd. Njihov razvitak usko je povezan i sa gospodarskim čibenikom – većinom su to ili luke ili sjecišta riječnih puteva. Nešto je teži slučaj bio sa selom gdje je voda najčešće bila udaljena. Uporabni vodovodi prilično su rijetki, a voda se najčešće transportira raznosačima vode koji svoje usluge naplaćuju. Seoske žene diljem Europe bile su zadužene za skupljanje vode kako bi uz kišnicu imali dovoljno zaliha. S obzirom kako je i u Hrvatskoj žena brinula za kuću, za prepostaviti ja kako je situacija bila vrlo slična. Češće se koriste vodenice i mlinovi, koji u ranom novom vijeku postaju ključan stroj u predindustrijskoj Europi. Tako Braudel zaključuje u slučaju da je „omjer vodenica i stanovništva bio svagdje jednak kao i u Poljskoj, treba ih računati 60 000 u Francuskoj, oko 500 000 do 600 000 u Europi, uoči industrijske revolucije.“ (Braudel, 382.).
Ipak razvoj ponekih gradova treba povezati sa smještajem dvora u njima. Tako, primjerice, francuski se dvor smješta u Parizu od 1528.g, dinastija Savoja uspostavlja svoje središte u Torinu 1528.g., Rusi obnavljaju Moskvu, a Habsburgovci se smještaju u Beč 1683.g. (Sarti, 127.) Novi status grada kao centra vladareve moći zahtjevao je i preinake u gradnji odnosno arhitektonskom oblikovanju grada.
Tradicionalnim načinom gradnje isključivi materijal jest drvo. Nedostatak kamena i opeke nadomjestilo je drvo postavši tradicijski materijal pa čak i temeljna konstrukcija kuća. Zbog raširenosti šuma u srednjoj Europi, gradnja kuća bila je jednostavna i lako izvediva, a alatno pojednostavljena. Ondje gdje je vladala nestašica šuma bila je dovoljna glina i slama. Rekonstrukcija gradova uobičajeno je slijedila nakon požara velikih razmjera. Tako je nakon velikog požara u Londonu 1666. koji je u prah pretvorio tri četvrtine grada, glavni materijal gradnje postala opeka, a slično se događa i u Moskvi nakon požara 1662. U današnjoj Njemačkoj i Italiji došlo je čak i do zabrana postavljanja slame na krovove kuća zbog učestalih požara. Tako je poznat slučaj u Sardiniji iz 1772., gdje je odredbom kralja bilo zabranjeno pružanje pomoći stradalima u požaru ukoliko su njihove kuće nisu pokrivene crijepom. (Braudel, 286.).
U Hrvatskoj je način gradnje bio sličan. Tradicionalno, kuće su bile građene od drva, posebice u Slavoniji i Srijemu. Crijep je bio vrlo rijedak, a kuće su najčešće bile pokrivene slamom. Stoka, često i radna snaga i izvor prihoda i hrane, bila je smještena tik uz kuće i neadekvatno odvojena od ostalih ukućana. Nerijetki su slučajevi gubitka stoke, a samim time i prihoda za obitelj. Zahvaljujući maloj površini gradova, odnosno prostornoj zbijenosti kuća, u slučaju požara vatra se brzo širila. Povežemo li način gradnje i prostornu zbijenost sa slabom opskrbljenosti vodom te nedostatak službe odgovorne za zaštitu tijekom požara, jasno je zašto su požari najčešće bili česti, velikih razmjera te posljedično katastrofalni za gradove i naselja ne samo hrvatske nego i srednje Europe.
Ulaskom u 18. stoljeće Hrvatska je oslobođena Osmanske vlasti te vraćena u okrilje Monarhije. Iako upravno odvojena i stavljena pod upravu Dvorske komore, te izuzeta ispod bana i hrvatskog sabora, Slavonija je slijedila tekovine koje su bile prisutne u Monarhiji i Banskoj Hrvatskoj.
U vrijeme brojnih reformi, razdoblje vladavine Marije Terezije i Josipa II., posebna pozornost bila je posvećena promjena u načinu življenja. Tradiciju vladanja svoje majke, Josip II. je nastavio izgradnjom apsolutističke državu brojnim reformama. Od državnog uređenja i uplitanja u crkvenu domenu do nastojanja da se izmijeni ustaljeni način življenja, Josip II. donosi brojne patente koji su se ticali svakodnevnog života seljaka i građana. Odredbama o uzgajanju stoke, običajima tijekom svadbenih svečanosti ili zabrani pijenja vode iz bunara tijekom ljetnih radova, država je zadirala u svakodnevicu svojih stanovnika. Primjerom može poslužiti i patent iz 1788. godine koji između ostalih navodi mjere zaštite i zabrane od požara te upute stanovnicima.
Patenti su obično bili tiskani na njemačkom jeziku i na „zemaljskom jeziku“ pa je tako u Hrvatskoj i Slavoniji bio objavljen na kajkavskom i štokavsko-ikavskom. Dijelove tog patenta navodi Josip Matasović u djelu „Jozefinska skrb protiv požara“ objavljenom u časopisu Narodna starina (27/1932., 63-66.). Iz njegovog se rada vidi čemu je u primjerju patenta bila posvećena pozornost. Patent se većinom osvrće na način gradnje i izgleda kuća, pri čemu se primjerice, zabranjuje postavljanje peći i ognjišta pokraj drvenih zidova i postvljanje drvenih podova u kuhinji, te određuje nadzor nad novogradnjom. Od uzroka požara istaknuti su sljedeći: „nepazljivost ljudi pri slame rezanju, vršenju, mlatenju, prediva terenju, mikanju, jahlanju“. Navedeno je i vrijeme dežurstva noćnih straža te kopanje bunara i u omjeru sa brojem kuća u naselju te održavanje ribnjaka i drugih mjesta za napajanje.
U slučaju požara, patent navodi redosljed prilikom gašenja. Dok muškarci gase vatru žene su dužne ostajati kod kuće i paziti na stoku. U slučaju da je vatra blizu, dužne su osigurati stoku i odvesti je nasigurno te polijevat krov. Županije su imale ovlast utvrđivanja uzroka požara i određivanja kazni.
Najpoznatiji zagrebački požar dogodio se 31. svibnja 1731. godine kada su izgorjela gradska vrata i okvir slike Majke Božje dok je jedino slika ostala cijela. Požar u Zagrebu 1786. godine poprilično je nepoznat, iako je tada stradalo oko 100 kuća te krovište i kupola crkve sv. Marije na Dolcu. (Puškadija Ribkin, 77.) Neposredno nakon požara, na oštećeno područje grada izašla je komisija koja je utvrdila štetu i odredila visinu naknade koja je trebala biti isplaćena kućevlasnicima. Prema nalazu komisije, utvrđena je šteta u iznosu od 140, 269 forinti. (Puškadija Ribkin, 79.)
Izravna posljedica tog požara bila je izmjena Radićeve ulice gdje se u idućih deset godina podižu nove kuće. Nije bila iznimka da se počinju nastanjivati novi kućevlasnici jer dotadašnji nisu imali dovoljno novca za obnovu. Nastanjuju se brojni imućni trgovci što je u konačnici dovelo do izmjene ne samostrukture stanovnika Radićeve ulice nego i njezine prenamjene u trgovački centar grada. (Ribkin Puškadija, 82.)
Varaždin, kulturno i barokno središte sjeverne Hrvatske tijekom novog vijeka postao je i administrativno središte, a uz Zagreb, jedan je od rijetkih urbanih sredina kontinentalne Hrvatske. Njegovu ulogu kulturnog i političkog središta prekinuo je veliki požar 1776. Godine kada je izgorijelo 70 kuća unutar zidina grada, a izvan njih čak tri puta više. Požara je izazvan od strane jednog dječaka koji je pušio u staji iako je pušenje tada bilo strgo zabranjeno. Sa gradskog majura požar se vrlo brzo proširio na okolne kuće koje su bile građane od drveta. Osim kuća stanovnika grada izgorijele su sve važnije zgrade u gradu popout gradske vijećnice, isusovačkog samostana, palača Drašković te županijska palača, gradska vrata i druge plemićke palače. (Puhmajer, 50.) Posljedice velikog požara i više su nego vidljive, jer do tada sveprisutni plemići odlaze i svoje rezidencije premještaju u Zagreb, gdje se smještaju i administrativne funkcije. Varaždin se kasnije razvija u smjeru središta obrtnika i trgovaca. (Puhmajer, 51.) Kasnije je tema velikog varaždinskog požara bila uzeta i kao predložak književnom djelu Marije Jurić Zagorke, Grička vještica.
Na području Slavonije požari su također bili sveprisutni. Tako je i grad Vukovar pogodilo nekoliko požara. Prvi koji je prekinuo urbanu strukturu Vukovara bio je onaj na kraju ratova sa Turcima kada su se povlačeći, zapalili grad. Brlić Antun Eugen tako napominje da je grad zapaljen „(…) na očigled nadirajuće austrijske vojske tvrđavu i predgrađe.“ (Brlić, 7.) Inspekcijom carske komisije ustanovljeno je kako su neoštecenima ostale samo 44 kuce koje su bile prikladne za stanovanje sa 166 stanovnika. Prilikom obnove grada ponovno se rabio matrijal iz drva što je bila tradicija gradnje, ne samo ovog područja nego i većine Europe. Ponovni požar u Vukovaru zbio se 1736. godine sa štetom od 26 izgorenih kuca, a nedugo poslije, vec 1743.g. ponovno je prilikom požara izgorjelo 20 kuća. (Brlić, 7.)
Nešto više podataka dostupno je za požar iz 1755. godine. Iz podataka je razvidan popis izgorenih zgrada sa inventarima i njihovom vrijednosti. U tom je požaru uništena imovina većine trgovaca, jednog mesara, trojice trgovaca, dvojice kožara, jednog licitara odnosno voskara te pojedinačnih građana za to je ukupna šteta procjenjena na 3,471,11 forinti. U spisima je zapisan i način i pojedinci koji su gasili vatru. U gašenju su sudjelovali susjedi, znanci i „namjernici“, a požar se gasio čime god se moglo – voda, čaklje, sjekire i drugi alati. (Brlić, 8.)
Iako svi razmjeri navedenog požara nisu potpuno poznati, iz popisa trgovaca Srijemske županije 1771. godine, upisan je samo jedan trgovac, stoga se može pretpostaviti kako je požar 1755. imao dalekosežne posljedice na obrt i trgovinu u Vukovaru. (Brlić, 8.)
Ova tri grada primjer su na koji je način požar utjecao na mijenjanje strukture i razvoja grada. Najčešće je utjecao na razvoj trgovine i obrta koji su bili neophodni za razvitak grada. Izgradnjom novih kuća mijenjana je urbana struktura grada i njegovo širenje. Ipak najveća posljedica bila je izgradnja svijesti o opasnoti požara i svim mogućnostima borbe protiv istih. Novim zakonima diljem Europe nastojalo se zaštiti ljudstvo i soigurati bolje načine gradnje. Nadzorom gradnje i brojnim odredbama u načinima gradnje, izboru materijala te položaju ognjišta u kući mijenjala se ne samo arhitektonska vizura kuća nego svijest ljudi o zaštiti i brizi. Osnivanjem vatrogasnih društava učinjen je veliki napredak u modernizaciji gradova i regulaciju društva u cjelini. Od početih mjera poput noćne straže i zvonjave crkvenim zvonom na znak opasnosti do uspostave broja dežurnog ljudstva i njihovih funkcija za vrijeme gašenja požara izmijenila se i društvena odgovornost. Modernizacija sveukupnih društvenih normi te osviještenost najprije države, a zatim i pojedinca unutar nje, omogućen je lakši i sigurniji suživot sa požarnom katastrofom.▪
Literatura
- Braudel Fernand, “Strukture svakidašnjice. Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV do XVIII stoljeća”; Zagreb, 1992.
- Brlić A.E., Požarne katastrofe i vatrogastvo u Vukovaru, Vukovar, 1965.
- Ivančan Ljudevit, “Požari Zagreba XVII. i XVIII. stoljeća”, Bogoslovska smotra, 19/1931., 1., 78–92.
- Puhmajer Petar, Barokni život Varaždina, http://bib.irb.hr/datoteka/363829.varazdin.pdf, pogledano na dan 25. 11. 2013.
- Puškadija Ribkin Tatjana, “Požar u Zagrebu 1786.”, Kaj (Zagreb), 25/1992., 5-6., 77-82.
- Pyne Steven J., “Vatra:sažeta povijest”, Zagreb, 2010.
- Sarti Raffaella, “Živjeti u kući”, Zagreb, 2006.
Kako citirati ovaj članak
Hrvatski povijesni portal · ISSN 1846-4432
Husić, M. (2013, 3. prosinca). Požari u novom vijeku. Hrvatski povijesni portal. https://povijest.net/hpp/2013/pozari-u-novom-vijeku/
Bilješka (fusnota)
Marta Husić, “Požari u novom vijeku,” Hrvatski povijesni portal, 3. prosinca 2013., https://povijest.net/hpp/2013/pozari-u-novom-vijeku/.
Popis literature (bibliografija)
Husić, Marta. “Požari u novom vijeku.” Hrvatski povijesni portal, 3. prosinca 2013. https://povijest.net/hpp/2013/pozari-u-novom-vijeku/.
HUSIĆ, Marta. Požari u novom vijeku. In: Hrvatski povijesni portal [online]. 3. 12. 2013. [pristupljeno 20. 11. 2026.]. Dostupno na: https://povijest.net/hpp/2013/pozari-u-novom-vijeku/



