U uvali Slana na otoku Pagu ponovno je uništena spomen-ploča posvećena žrtvama ustaških logora Slana i Metajna. Ploča obnovljena i postavljena 24. lipnja 2026. nije izdržala ni dva mjeseca. Od početka 1990-ih ovo je četvrti put da je spomen na ljude zatočene i ubijene na tom mjestu fizički razbijen.
Naravno, ne razbijamo ga svi. Ne znamo ni tko je razbio posljednju ploču niti možemo nepoznatim počiniteljima pripisivati motive koje nisu sami izrekli. Ali nakon četiri uništenja iste spomen-ploče teško je sve svesti na izolirani čin vandalizma. Kada se ista poruka desetljećima postavlja pa razbija, obnavlja pa ponovno razbija, pred nama više nije samo priča o oštećenom komadu kamena. Pred nama je priča o tome kako se društvo odnosi prema neugodnoj prošlosti. I zato pitanje nije samo tko je ponovno razbio ploču u Slani. Pitanje je: zašto nam spomen na žrtve Slane toliko dugo predstavlja problem?
Logor na kamenoj goleti
Slana je duboka, gotovo nestvarna uvala na sjeveroistočnoj strani Paga. Krajolik je ogoljen, bez hlada, izložen ljetnoj žezi i buri. Upravo je ondje u lipnju 1941., samo nekoliko mjeseci nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, organiziran jedan od prvih ustaških koncentracijskih logora.
Logori na Pagu bili su dio ranoga sustava Gospić – Jadovno – Pag. U Slani su zatočeni muškarci, dok su žene i djeca držani u Metajni (vile na fotografijama dolje). Početak rada logora povezuje se s 24. lipnja 1941., kada je u Slanu dopremljena prva skupina od tridesetak zagrebačkih Židova. Nakon njih dovođeni su Srbi te manji broj Hrvata, uglavnom komunista i drugih političkih protivnika režima.
Mjesto nije slučajno izgledalo negostoljubivo. Ondje gotovo da nije bilo uvjeta za život. Zatočenici su spavali na otvorenom ili u skromnim barakama, dobivali vrlo malo hrane i vode te bili prisiljavani na težak fizički rad. Gradili su objekte, stražarnice i cestu prema Metajni, noseći kamen golim rukama. Ostaci te ceste, suhozida i pojedinih građevina vidljivi su i danas. Preživjeli Oto Radan opisivao je rad pod suncem, glad i žeđ te stalnu prijetnju nasiljem. U njegovu svjedočanstvu nema mnogo prostora za eufemizme: pucalo se zbog neposluha, zbog pogreške, ali i bez ikakva povoda.
U Metajni su zatvarane žene i djeca. Sačuvana svjedočanstva govore o izgladnjivanju, premlaćivanju, seksualnom nasilju i ubojstvima. Jedna od rijetkih preživjelih, Nada Feuereisen, svjedočila je o stotinama žena i djece zatočenih u nekoliko kuća te o silovanjima i likvidacijama zatočenica. Slana nije bila samo mjesto zatočenja. Bila je mjesto masovnog ubijanja.
(…) Po dolasku na otok Pag iskrcali smo se na obali ispod mjesta Metajna i pješke pošli za Metajnu. U Metajni smo bili smješteni u 2 vile i to 275 žena i djece. (…) Ishrana bila je minimalna. (…) Nakon našeg odlaska počele su stizati i grupe Srpkinja, među njima poznala sam gđu Milinov, st. suprugu Banjanina, suca, kćerku i punicu. U grupi Srpkinja bila je jedna mlada činovnica sa pošte imenom Sonja (prezime ne znam). Sonju su jednu večer ustaše izvele, silovali je i nakon što će se svi ustaše izredati, ubili je i bacili u more. Drugu večer isti ustaše došli su uzeti i malu curicu Banjanin, no ona se izgovarala, da ih ne može poslužiti, jer je imala menstruaciju. No pošto joj nisu vjerovali, izvršili su pregled i nakon što su ustanovili, da je govorila istinu, pustili su je pored majke, no s tim daje ostala u obavezi da u subotu u noć mora izvršiti svoju obavezu. O svršetku male Banjanin nije mi više poznato, jer smo prije subote bile odvojene od Srba i prebačene u Slanu.
Nada Feuereisen
Iz Metajne krenuli smo za Slanu (…) Prilikom iskrcavanja ustaše su nas tukli i mlatili (…) U Slani bili smo smješteni u drvenoj baraki. (…) U logoru Slana počelo je stvarno mučenje ljudi. Kruha se više primalo, a od druge hrane jedan obrok u toku 24 sata. Vode nije bilo dovoljno (…)
Pošto se u toku noći nije smjelo poći izvan barake, to se je nužda silom prilika morala obavljati u samoj baraci po noći. Za vreme dana bilo je određeno mjesto za obavljanje nužde pored puta, gdje su muškarci išli na rad u kamenolom. (…) Pošto je ishrana bila vrlo slaba, to su muškarci padali u nesvijest, ali nisu nam dozvoljavali ni da im pružimo čašu vode. Pošto je stvarno zavladala glad to se je ovo stanje najgore odražavalo na djeci. Ustaša zvani Debo zabavljao se na taj način što bi doneo komad kruha, rezao male komadiće, bacao po podu i gledao kako se djeca tuku za parče hleba.
Koliko je ljudi ubijeno?
Procjene ukupnog broja zatočenih i ubijenih razlikuju se. Različiti svjedoci, poslijeratni istraživači i talijanski izvori navodili su brojke od nekoliko tisuća do više od deset tisuća ljudi. Zbog načina na koji je logor funkcionirao, uništavanja tragova, bacanja tijela u more i činjenice da lokalitet nikada nije u cijelosti arheološki istražen, konačan broj žrtava nije pouzdano utvrđen. Ono što nije predmet ozbiljne dvojbe jest postojanje logora, sustavno nasilje i masovna ubojstva.
Kada je u kolovozu 1941. postalo jasno da će talijanska vojska ponovno preuzeti punu kontrolu nad tim područjem, ustaške su vlasti počele ubrzano zatvarati logorski sustav. Upravo tada intenzivirana su ubojstva zatočenika. Na Furnaži i drugim mjestima u blizini Slane ljudi su ubijani i pokapani u plitkim grobnicama ili bacani u more.
Talijanske sanitarne ekipe koje su u rujnu stigle na područje logora nisu pronašle legendu, političku metaforu ni poslijeratnu konstrukciju. Pronašle su tijela. Tijekom sanacije ekshumirano je i spaljeno 791 tijelo: 407 muškaraca, 293 žene i 91 dijete. Najmlađe dijete imalo je oko pet mjeseci. Dublje grobnice nisu otvarane, a brojna su tijela, prema svjedočanstvima, završila u moru.
Jaraka je bilo 11. Dugački su bili 50 m. od toga su bili razgranati u lijevo ili desno po 20 met., dok su bili duboki i široki 4 met. Bilo ih je i na drugim mjestima, tj. u okolici logora na raznim drugimmjestima: mjesto zvano „Točilo” iza Teklića… kod pećine u Gusta Dragi… kod gornjih vratiju (zvana leša), u gornjoj Slani (Furnaža)… na ravnici pod
Ivan Lončarić iz Metajne
Širokom glavicom… u dolu iza Mrkih Srijena… u Ravnoj Dragi na donjoj strani do mora u Furnažu… u Furnaži kod pećine… na Malinu kod vode… na dražici Zaglav (Metajna)… pod Zaglavom na žalu gdje su ih čak po kamenju vukli za noge, ruke ili za kosu i u više slučajeva bacali žive u more…
Prvi spomen nastao je još 1941.
Priča o sjećanju na Slanu počela je gotovo odmah nakon zločina. U studenome 1941. skupina mladih pripadnika SKOJ-a, među kojima je bio i tada devetnaestogodišnji Pažanin Ante Zemljar, na križ na groblju u Pagu postavila je vijenac od glogovih bodlji. S njega su visjele dvije duge crne trake s jednostavnim natpisom: „Žrtvama – Slane“. U toj gesti ima nečega što vrijedi zadržati u sjećanju. Rat još traje. Ustaški režim još postoji. Ljudi koji su nekoliko mjeseci ranije odvođeni prema Slani uglavnom su mrtvi. A skupina mladih ljudi odlučuje da netko mora javno pokazati da mrtvi nisu nestali bez traga.
Zemljar će ostatak života velikim dijelom posvetiti upravo tome. Tražio je preživjele, razgovarao sa svjedocima, prikupljao dokumente u Jugoslaviji i Italiji te svoja istraživanja 1988. objavio u knjizi Haron i sudbine. Postoji pritom gotovo brutalna povijesna ironija. Zemljar je 1941. sudjelovao u postavljanju jednoga od prvih znakova sjećanja na žrtve. Njegova kuća u Pagu minirana je 1993. Počinitelji nisu pronađeni.
Ploča koja se stalno vraća
Trajnije spomen-obilježje u Slani postavljeno je 7. lipnja 1975., povodom tridesete godišnjice završetka Drugoga svjetskog rata. Na ploči je pisalo: „Slava žrtvama fašizma.“ U tekstu su izrijekom navedeni Srbi, Jevreji, Hrvati i drugi koji su ondje izgubili život. Fotografija izvorne ploče sačuvana je u materijalu Antifašističkog vjesnika. Početkom 1990-ih ploča je uništena.
Srpsko narodno vijeće ponovno ju je postavilo 2010. godine. Uništena je.
Ponovno je postavljena 2013. godine. Ponovno je uništena.
Nakon dugih pregovora novu su ploču 24. lipnja 2026. postavili Koordinacija židovskih općina Republike Hrvatske, Srpsko narodno vijeće i Documenta, u suradnji s gradonačelnikom Novalje Ivanom Dabom. Documenta navodi da je samo usuglašavanje teksta nove ploče trajalo gotovo tri godine. U kolovozu 2026. ponovno je uništena. Četvrti put od početka 1990-ih.
Neugodna prošlost
Logor nisu organizirali nekakvi neodređeni „fašisti“ koji su došli izvana. Organizirale su ga institucije ustaške NDH. Zatočenici su bili Srbi, Židovi, Hrvati i drugi. Dio lokalnoga stanovništva pomagao je žrtvama ili se protivio onome što se događalo. Drugi su sudjelovali u logistici sustava, prevoženju zatočenika ili njihovoj pljački. Talijanska vojska znala je što se događa, ali mjesecima nije intervenirala. Postoje svjedočanstva, odgovornosti, nijanse i proturječnosti koje ne dopuštaju jednostavnu podjelu čitavih naroda na počinitelje i žrtve. Ozbiljna povijest upravo tako i izgleda. Ali kultura sjećanja često traži nešto jednostavnije.
Lakše je sjećati se vlastitih žrtava nego žrtava koje su ubijene u ime države ili ideologije s kojom dio zajednice pokušava uspostaviti pozitivnu vezu. Lakše je govoriti o zločinima drugih nego o zločinima počinjenima u „naše“ ime. Lakše je ukloniti ploču nego odgovoriti na pitanje što ona govori. Uništavanje ploče zato ne dokazuje da hrvatsko društvo u cjelini odbacuje sjećanje na Slanu. Upravo suprotno: njezino ponovno postavljanje pokazuje da postoje institucije, manjinske zajednice, aktivisti, istraživači i predstavnici lokalne vlasti koji žele da se mjesto obilježi.
Istodobno se na glavnome trgu u Pagu nalazi bista kanonika Josipa Felicinovića. Felicinović se početkom lipnja 1941. sastao s Mijom Babićem i drugim ustaškim dužnosnicima prilikom određivanja lokacije budućeg logora. Njegova kasnija uloga i odnos prema logoru predmet su složenijih i međusobno suprotstavljenih interpretacija, pa ih ne treba pojednostavljivati. Ali činjenica da je sudjelovao u tim početnim razgovorima potvrđena je i njegovim vlastitim zapisima. U prostoru tako nastaje neobična asimetrija.
Jedno sjećanje ima bistu. Drugo ne uspijeva sačuvati ni ploču.
Hrvatski kurikulum Povijesti među ciljevima izrijekom navodi razumijevanje važnosti očuvanja zavičajne, nacionalne i svjetske kulturne, povijesne i duhovne baštine. Istodobno od učenika očekuje rad s povijesnim izvorima, razmatranje konteksta, sagledavanje različitih perspektiva i oblikovanje zaključaka utemeljenih na dokazima. Slana je gotovo školski primjer zašto su nam te vještine potrebne.
