Kada učenik četvrtoga razreda gimnazije na satu Povijesti uči o krizi parlamentarizma između dvaju svjetskih ratova, usponu fašizma i nacizma, totalitarnim režimima, hladnome ratu, slomu komunizma i nastanku suvremene Republike Hrvatske, a zatim na satu Politike i gospodarstva uči o legitimnosti vlasti, trodiobi vlasti, ljudskim pravima, izborima, civilnome društvu i političkoj participaciji, teško je previdjeti očito pitanje: zašto ta dva procesa učenja uglavnom planiramo odvojeno?
Kurikularno gledano, riječ je o dvama predmetima. Obrazovno gledano, riječ je velikim dijelom o istome problemu promatranom iz dviju perspektiva.
Povijest učeniku može objasniti kako demokracije nastaju, kako propadaju, kako se autoritarni režimi legitimiraju, kako djeluju propaganda i političko nasilje, kako se mijenja položaj manjina i kako društva izlaze iz diktatura. Politika i gospodarstvo može mu dati pojmovni aparat kojim će ta povijesna iskustva povezati s pitanjima vlasti, ustavnosti, političkoga predstavništva, vladavine prava, javnih politika, ekonomskih interesa i građanskoga djelovanja. U vremenu kada demokratske institucije više nije moguće promatrati kao neupitan i stabilan okvir političkoga života, takvo povezivanje više nije samo zgodna međupredmetna korelacija. Smatram da bi ga trebalo promatrati kao jedno od važnijih pitanja budućega razvoja društveno-humanističkoga područja u gimnaziji.
Deset godina od prve verzije kurikuluma
Ovaj tekst pišem i povodom jedne osobne, ali istodobno obrazovno važne obljetnice. Prije deset godina, u sklopu Cjelovite kurikularne reforme, Krunoslav Horvat, Vera Hrvoj, Zlata Paštar, Željka Travaš i ja radili smo kao Stručna radna skupina na novom kurikulumu nastavnog predmeta Politika i gospodarstvo. U veljači 2016. objavljena je njegova prva verzija. Pokušali smo predmet odmaknuti od logike popisa političkih i ekonomskih pojmova prema konceptualno organiziranom učenju u kojemu se politička pismenost, ekonomska pismenost i civilno društvo međusobno prožimaju. Deset godina poslije zanimljivije mi je od pitanja jesmo li svaku formulaciju tada dobro napisali pitanje jesmo li dovoljno iskoristili mogućnosti koje je takva koncepcija otvorila. Posebno se to odnosi na četvrti razred gimnazije, u kojemu se Politika i gospodarstvo susreće s Poviješću upravo na sadržajima 20. i 21. stoljeća. U vremenu demokratskoga nazadovanja, slabljenja povjerenja u institucije, političke polarizacije i informacijskog okruženja obilježenog društvenim mrežama i generativnom umjetnom inteligencijom, čini mi se opravdanim ponovno postaviti vrlo praktično pitanje: što bi se dogodilo kada bismo ta dva predmeta tijekom cijele završne školske godine doista planirali zajedno?
Demokraciju više ne možemo poučavati kao dovršenu povijesnu priču
Generacija učenika koja danas završava gimnaziju odrasla je u političkome okruženju bitno drukčijem od onoga u kojem su odrastale prethodne generacije. V-Dem u izvješću za 2026. upozorava da gotovo četvrtina država prolazi kroz neki oblik autokratizacije te da se demokratsko nazadovanje više ne može promatrati prvenstveno kao problem udaljenih ili institucionalno nestabilnih država. Među novim slučajevima demokratskoga nazadovanja identificirane su i zapadne demokracije. Freedom House istodobno bilježi dvadesetu uzastopnu godinu globalnoga pada političkih prava i građanskih sloboda; tijekom 2025. pogoršanje je zabilježeno u 54 države, a poboljšanje u 35.
I Europa se promijenila. Prema bazi The PopuList, udio birača koji glasaju za stranke klasificirane kao krajnje desne porastao je sa 7 posto 2006. i 11 posto 2016. na oko 23 posto 2026. godine. To ne znači da je svaki birač desnice protiv demokracije, kao što ni politička desnica sama po sebi nije nedemokratska. Konzervativne, liberalno-konzervativne i demokršćanske političke tradicije sastavni su dio europskih demokracija. Problem nastaje ondje gdje se izborna pobjeda počinje tumačiti kao pravo većine da ukloni institucionalna ograničenja vlasti, oslabi neovisnost sudova i medija, ograniči prava manjina ili proglasi političke protivnike neprijateljima naroda.
To ne znači da demokracija nestaje niti da treba učenicima stvarati sliku neizbježnoga autoritarnog obrata. Upravo suprotno. Treba ih osposobiti za razumijevanje demokracije kao političkoga sustava koji se povijesno razvija, koji je sposoban za oporavak, ali čije institucije ovise o pravilima, političkoj kulturi i djelovanju građana. U tome vidim veliku mogućnost za nastavu Povijesti. Povijest demokracije ne bi se trebala svesti na niz događaja koji završava pobjedom demokratskih država u Drugome svjetskom ratu, padom Berlinskoga zida 1989., prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj 1990. ili ulaskom Hrvatske u Europsku uniju 2013. Upravo tu bi trebalo započeti novo pitanje: što se s demokracijom događa nakon njezina uspostavljanja?
Kako demokracije slabe? Kako izvršna vlast postupno širi svoje ovlasti? Kako se mijenja odnos vlasti prema neovisnim institucijama? Kako politička polarizacija utječe na spremnost građana da prihvate demokratska pravila? Zašto građani ponekad demokratskim putem podržavaju političke aktere koji zatim ograničavaju demokratske mehanizme? Koja je razlika između demokratske političke desnice i autoritarne ili radikalno desne politike? Kada populizam predstavlja legitimnu kritiku političkih elita, a kada počinje osporavati pluralizam i legitimnost političkih protivnika? To su istodobno povijesna i politološka pitanja.
Hrvatski problem nije samo politička nezainteresiranost mladih
Kada govorimo o političkoj pismenosti mladih u Hrvatskoj, raspolažemo i empirijskim upozorenjem. Institut za društvena istraživanja u Zagrebu od 2010. periodično istražuje političku pismenost učenika završnih razreda srednjih škola. Do sada su provedena tri nacionalna vala, 2010., 2015. i 2021. Rezultati posljednjega istraživanja, provedenoga na nacionalno reprezentativnom uzorku od 1122 učenika, ne mogu se jednostavno opisati kao potpuna politička nepismenost mladih, ali pokazuju ozbiljne praznine. Na većinu pitanja o temeljnim političkim pojmovima točno je odgovorilo manje od polovice učenika. Trodiobu vlasti prepoznalo je 76,3 % ispitanika, ali legitimitet vlasti samo 40,4 %, dok je samo 15,1 % točno odgovorilo na jedno od pitanja o prepoznavanju organizacija civilnoga društva.
Poznavanje ustavno-političkoga sustava također je bilo ograničeno. Primjerice, 57,7 % učenika prepoznalo je Ustav kao temeljni pravno-politički akt države, 62,2 % parlamentarni karakter hrvatskoga političkog sustava, a samo 18,8 % ispitanih znalo je tko može mijenjati Ustav. U cjelini su učenici točno odgovorili na nešto manje od polovice pitanja testa političkoga znanja.
Pritom treba biti oprezan: istraživanje je provedeno 2021., prije nego što je nova generacija učenika u cijelosti prošla kroz kurikulum Politike i gospodarstva koji se u četvrtim razredima primjenjuje od školske godine 2021./2022. Zato rezultate ne možemo koristiti kao evaluaciju sadašnjega kurikuluma. Možemo ih, međutim, koristiti kao argument da političku i građansku pismenost ne smijemo prepuštati jednom predmetu i jednome satu tjedno.
Dva kurikuluma već govore gotovo istim jezikom
Zanimljivo je koliko su kurikulumi Povijesti i Politike i gospodarstva – igrom slučaja – već međusobno kompatibilni. Kurikulum Povijesti kao jednu od svrha predmeta navodi osposobljavanje učenika za „upućeno i aktivno sudjelovanje u društvu“, a povijesno mišljenje povezuje s analizom izvora, konteksta, različitih perspektiva i utemeljenim oblikovanjem mišljenja.
U četvrtome razredu politička domena Povijesti obuhvaća parlamentarizam, demokraciju i totalitarne sustave, političke režime tijekom Drugoga svjetskog rata, blokovsku podjelu svijeta, politički sustav socijalističke Jugoslavije, slom komunizma, uvođenje višestranačja i demokratskih promjena u Hrvatskoj te hrvatsko članstvo u NATO-u i Europskoj uniji. Kurikulum Politike i gospodarstva istodobno od učenika traži razumijevanje legitimnosti i diobe vlasti, političkih procesa, različitih političkih sustava, vladavine prava, političke odgovornosti, ljudskih prava, civilnoga društva i participacije. Učenik treba analizirati trodiobu vlasti u Hrvatskoj, procjenjivati djelovanje institucija i primjenjivati participacijske vještine u aktivnostima civilnoga društva. Drugim riječima, jedan predmet učeniku daje genealogiju problema, a drugi analitičke koncepte za razumijevanje problema. To je vrlo dobra osnova za zajedničku nastavu.
Ne predlažem spajanje predmeta
Pritom ne mislim da Povijest i Politiku i gospodarstvo treba administrativno spojiti u novi predmet. Njihove epistemološke funkcije nisu jednake. Povijest mora ostati disciplina koja učenika uči razumijevanju prošlosti, povijesnome kontekstu, promjeni i kontinuitetu, uzročnosti, perspektivama i radu s povijesnim izvorima. Politika i gospodarstvo treba učeniku omogućiti sustavno razumijevanje političkih institucija, procesa, ekonomskih odnosa i mogućnosti građanskoga djelovanja. Ali upravo zato što su različiti, predmeti mogu biti komplementarni.
Predlažem nešto znatno jednostavnije: zajedničko godišnje planiranje nastave Povijesti i Politike i gospodarstva u četvrtome razredu gimnazije. U općoj gimnaziji za to postoji posebno zanimljiva vremenska struktura. Povijest u četvrtome razredu ima tri sata tjedno, ukupno 96 sati, dok se u ostalim gimnazijskim programima izvodi dva sata tjedno. Kada se tome pridruži jedan sat Politike i gospodarstva, učenik opće gimnazije raspolaže s približno četiri sata tjedno unutar kojih se mogu povezivati povijest 20. i 21. stoljeća, politička pismenost, gospodarstvo i građanska participacija. Ne mislim pritom na četiri uzastopna sata istoga „integriranog predmeta“. Mislim na četiri sata koji slijede zajedničku problemsku arhitekturu. U isto vrijeme, iz perspektive praktičara, moram napomenuti da završni razredi u trenutnom spoju priprema za državnu maturu i zanemarivanja svih predmeta koji se ne polažu, nisu dobra mjesta za inovacije u nastavi.
Od paralelnih predmeta prema zajedničkim problemskim ciklusima
Umjesto da nastavnik Povijesti u listopadu obrađuje slom Weimarske Republike, a nastavnik Politike i gospodarstva u travnju legitimnost vlasti i vladavinu prava, nastavne sadržaje moguće je vremenski približiti. Godišnje planiranje moglo bi izgledati ovako:
| Problemski ciklus | Povijesna perspektiva | Političko-građanska perspektiva |
|---|---|---|
| Kako demokracije propadaju? | kriza demokracije nakon 1918., fašizam, nacizam, autoritarni režimi | demokracija, legitimnost, dioba vlasti, vladavina prava |
| Kada država postaje opasna građaninu? | totalitarizam, represija, Holokaust, politički progoni | ljudska prava, pravna država, zaštita manjina |
| Kako politika proizvodi neprijatelja? | propaganda, antisemitizam, rasizam, nacionalizam | mediji, politička komunikacija, stereotipi, dezinformacije |
| Je li demokracija samo glasovanje? | razvoj parlamentarizma i biračkoga prava | izbori, političke stranke, predstavništvo, participativna demokracija |
| Zašto ljudi prihvaćaju autoritarnu vlast? | međuratne krize, komunizam, diktature | politička kultura, populizam, polarizacija, autoritarnost |
| Što država treba raditi u gospodarstvu? | Velika depresija, planska ekonomija, država blagostanja, tranzicija | tržište, javne politike, porezi, javne financije, socijalna prava |
| Kako nastaje demokratska Hrvatska? | slom Jugoslavije, višestranačje, rat, tranzicija | Ustav RH, institucije vlasti, politički sustav, prava građana |
| Gdje danas završava nacionalna politika? | europske integracije nakon 1945. | EU, suverenitet, višerazinsko upravljanje i javne politike |
| Što građanin može učiniti? | povijest društvenih pokreta i građanskoga aktivizma | civilno društvo, zagovaranje, participacija i lokalna zajednica |
Takav pristup ne bi smanjio količinu povijesti koju učenik uči. Promijenio bi njezinu funkciju. Weimarska Republika više ne bi bila samo etapa između Versajskoga mira i Hitlerova dolaska na vlast. Postala bi studija slučaja o ranjivosti demokratskih institucija. Holokaust ne bi bio samo tema Drugoga svjetskog rata nego i ekstremni povijesni primjer posljedica institucionalne diskriminacije, dehumanizacije i nestanka pravne zaštite. Slom komunističkih režima ne bi završavao 1989. godinom nego bi otvarao pitanje demokratske tranzicije, izgradnje institucija i razlike između održavanja izbora i konsolidacije liberalne demokracije. A stvaranje suvremene Hrvatske ne bi završilo kronologijom međunarodnoga priznanja, rata i euroatlantskih integracija. Učenici bi nakon rekonstrukcije procesa stvaranja države analizirali kako institucije te države danas funkcioniraju.
Ovakav model mogao bi riješiti još jedan problem nastave suvremene povijesti. Često se približavajući sadašnjosti osjećamo manje sigurno. Što je događaj bliži učenicima, to postaje politički osjetljiviji. Ratovi devedesetih, migracije, odnos prema Europskoj uniji, nacionalizam, populizam, klimatska politika, rat u Ukrajini ili suvremeni autoritarni pokreti lako izlaze iz područja „povijesti“ i ulaze u područje aktualne politike. Upravo tu suradnja dvaju predmeta može biti zaštita od politizacije nastave. Povijest može inzistirati na kontekstu, dokazima, usporedbama i povijesnim razlikama. Politika i gospodarstvo može inzistirati na preciznosti pojmova, političkim institucijama i legitimnosti različitih političkih pozicija.
Postoji i dublji razlog za povezivanje ovih predmeta. Kada suvremenu politiku promatramo bez povijesti, lako upadamo u presentizam. Presentizam je pojam koji se koristi u različitim znanstvenim disciplinama, a najčešće označava sklonošću da se prošlost promatra, tumači i ocjenjuje isključivo kroz prizmu današnjih vrijednosti, normi i znanja. Svaka politička kriza izgleda bez presedana, svaki politički pokret potpuno nov, a svaka nova tehnologija revolucionarna. Povijest nas uči tražiti analogije, ali i njihove granice. Nije svaki populist fašist. Nije svaka politička polarizacija Weimarska Republika. Nije svaka politička propaganda totalitarna propaganda. Upravo ozbiljno povijesno znanje učeniku pomaže da izbjegne takve površne analogije. Ali postoji i suprotna opasnost. Povijest možemo poučavati tako da autoritarizam, propagandu, političko nasilje, nacionalizam i kršenje ljudskih prava sigurno smjestimo u prošlost. Učenik tada može izvrsno opisati kako je demokracija propala 1933., a da nema razvijen konceptualni alat za prepoznavanje postupnoga slabljenja demokratskih institucija u 21. stoljeću. Tu Politika i gospodarstvo vraća povijesno iskustvo u sadašnjost.
Nova informacijska stvarnost dodatno povećava potrebu za suradnjom
Postoji područje u kojem oba kurikuluma iz 2019. danas zahtijevaju dodatnu interpretaciju: digitalni politički prostor. Generativna umjetna inteligencija, sintetičke fotografije i videozapisi, algoritamsko preporučivanje sadržaja, politički influenceri, mikrociljano oglašavanje i koordinirane kampanje dezinformiranja mijenjaju način na koji učenici susreću politiku. Klasično pitanje medijske pismenosti – „je li ovaj izvor vjerodostojan?“ – više nije dovoljno.
Učenik treba moći pitati i tko je sadržaj proizveo, je li autentičan, zašto mu ga algoritam prikazuje, koja emocija povećava njegovu viralnost, tko financira njegovo širenje i koje informacije nisu uključene u poruku. Tu se metoda rada povjesničara s izvorima i politička analiza suvremenoga informacijskog prostora gotovo prirodno susreću. Analiza propagandnoga plakata iz 1930-ih i analiza političkoga videa s TikToka nisu ista aktivnost. Ali pitanja o autorstvu, publici, namjeri, kontekstu, argumentu, manipulaciji i učinku imaju zajedničku epistemološku osnovu.
Zajednički projekt umjesto još jednoga testa
Najambiciozniji dio takvoga modela ne bi, po mojem mišljenju, trebao biti dodatni sadržaj nego iskustvo građanskoga djelovanja. Kurikulum Politike i gospodarstva već predviđa da učenik razvija participacijske vještine, povezuje se s drugima radi zajedničkih interesa i pokušava utjecati na političke i ekonomske procese. Zašto završna godina zajedničkoga učenja Povijesti i Politike i gospodarstva ne bi završila istraživanjem jednoga stvarnog problema zajednice?
Učenici bi mogli istražiti pitanje stanovanja mladih, javnoga prijevoza, zaštite lokalne baštine, dostupnosti kulturnih sadržaja, položaja mladih u lokalnome proračunu, korištenja javnoga prostora ili odnosa prema nekom mjestu sjećanja. Povijesni dio rada rekonstruirao bi razvoj problema. Politički dio identificirao bi institucije, javne politike i zainteresirane aktere. Ekonomski dio razmotrio bi resurse i troškove. Građanski dio uključivao bi oblikovanje prijedloga, razgovor s relevantnim akterima ili javno predstavljanje rezultata.
Ako isti rad koriste dva nastavna predmeta, to ne znači da mora dobiti jednu zajedničku ocjenu. Povijest može vrednovati istraživački postupak, uporabu izvora i povijesnu argumentaciju, a Politika i gospodarstvo razumijevanje institucija, primjenu političkih koncepata i kvalitetu predloženoga građanskog djelovanja. Učenik proizvodi jedan smisleni rad. Nastavnici vrednuju različite kompetencije.
Četiri sata koja bi mogla imati veću vrijednost od zbroja svojih dijelova
Postojeći kurikulumi već omogućuju povezivanje predmeta, problemsko učenje, istraživanje, projektni rad i suradnju sa zajednicom. Kurikulum Politike i gospodarstva izričito ga smješta u društveno-humanističko područje i naglašava povezanost s drugim predmetima toga područja. Kurikulum Povijesti također učenika ne vidi samo kao poznavatelja prošlosti, nego kao budućega aktivnog građanina. Ono što nedostaje jest ozbiljnije zajedničko planiranje.
To zahtijeva vrijeme nastavnika, dogovor oko redoslijeda tema, spremnost na djelomično napuštanje logike „mojega predmeta“ i školsku organizaciju koja takvu suradnju podržava. Ako predmete poučavaju dva nastavnika, nužno je njihovo planiranje. Ako oba predmeta poučava ista osoba, organizacijska je prepreka manja, ali konceptualni posao ostaje isti. Vrijedilo bi takav model pilotirati u nekoliko gimnazija i istražiti njegove učinke. Ima li zainteresiranih i hrabrih?
Sljedeći vikend ću objaviti konkretniji prijedlog kako povezati Povijest i PiG u 4. razredu gimnazije – prijedlog godišnjeg plana.
