Sigurnosno-obavještajni aparat socijalističke Jugoslavije razvijao se iz službi stvorenih tijekom Drugoga svjetskog rata u sklopu partizanskoga pokreta. Njegove su se zadaće tijekom desetljeća mijenjale, ali jedna od trajnih funkcija bila je zaštita postojećega političkog poretka. To je uključivalo obavještajni i protuobavještajni rad, zaštitu državnih i vojnih institucija, ali i nadzor te suzbijanje djelovanja stvarnih i pretpostavljenih političkih protivnika u zemlji i inozemstvu.
Korijeni toga sustava mogu se pratiti od kraja 1942., kada partizansko vodstvo počinje sustavnije organizirati obavještajne centre. Tijekom 1943. uslijedila je daljnja izgradnja sigurnosnog aparata, a presudan korak napravljen je 13. svibnja 1944., kada je osnovano Odjeljenje za zaštitu naroda (OZNA). OZNA je djelovala kao centralizirana sigurnosno-obavještajna organizacija pod vodstvom vrha Narodnooslobodilačkog pokreta i Josipa Broza Tita. Njezina je djelatnost obuhvaćala obavještajne i protuobavještajne poslove, otkrivanje neprijateljskih aktivnosti te zaštitu partizanskoga pokreta i teritorija pod njegovim nadzorom.
U početku je OZNA objedinjavala poslove koji će poslije biti podijeljeni između civilnih i vojnih sigurnosnih službi. Kako se približavao kraj rata i uspostavljala nova vlast, njezina se pozornost sve više usmjeravala i prema osobama i skupinama koje je Komunistička partija Jugoslavije smatrala stvarnim ili mogućim protivnicima budućega političkog poretka.
OZNA i KNOJ
Uz OZNA-u je 15. kolovoza 1944. osnovan Korpus narodne obrane Jugoslavije (KNOJ). KNOJ je bio oružana formacija namijenjena osiguranju pozadine, zaštiti važnih objekata i granica te borbi protiv preostalih neprijateljskih i protukomunističkih oružanih skupina. Djelovao je kao izvršni organ povezan s OZNA-om i imao važnu ulogu u učvršćivanju nove vlasti na područjima koja su dolazila pod partizansku kontrolu.
Nakon završetka rata KNOJ je nastavio sudjelovati u borbi protiv protukomunističke gerile te u osiguranju državne granice. Postojao je do siječnja 1953., kada je rasformiran, a njegove su zadaće raspoređene među drugim vojnim i policijskim strukturama.
Od OZNA-e do UDBA-e
Nakon rata sigurnosni aparat postupno je prilagođen novoj državnoj strukturi. Donošenjem Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije početkom 1946. stvoreni su uvjeti za razdvajanje civilnih i vojnih sigurnosnih poslova.
U ožujku 1946. provedena je reorganizacija OZNA-e. Njezin civilni dio uključen je u sustav unutarnjih poslova kao Uprava državne bezbjednosti, poznata pod kraticom UDBA, dok je iz vojnoga dijela sustava oblikovana Kontraobavještajna služba (KOS).
UDBA je postala jedna od najvažnijih institucija jugoslavenskoga sigurnosnog sustava. Bavila se otkrivanjem stranih obavještajnih aktivnosti, nadzorom političkih protivnika, protukomunističkih organizacija i emigracije te drugim poslovima koje je vlast povezivala sa zaštitom države i političkog poretka.
Vojna sigurnosna struktura nastavila se razvijati odvojeno. KOS je 23. ožujka 1955. reorganiziran u Organe bezbednosti JNA, koje su činili Uprava bezbednosti i sigurnosni organi u vojnim zapovjedništvima, jedinicama i ustanovama.
Brijunski plenum i reorganizacija službe
Velika prekretnica u razvoju civilne državne sigurnosti dogodila se 1966. godine. Na Četvrtoj sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, održanoj 1. srpnja 1966. na Brijunima, Aleksandar Ranković optužen je za zloupotrebe sigurnosnog aparata i uklonjen s političkih dužnosti.
Brijunski plenum otvorio je proces reorganizacije dotadašnje UDBA-e. Novim zakonskim uređenjem krajem 1966. i tijekom 1967. služba je nastavila djelovati kao Služba državne bezbednosti (SDB), odnosno u Hrvatskoj kao Služba državne sigurnosti (SDS).
Reforma nije predstavljala samo promjenu naziva. Sigurnosni sustav znatno je decentraliziran, pa su republičke službe dobile veću operativnu samostalnost. Savezna SDB djelovala je u okviru Saveznog sekretarijata za unutarnje poslove, dok je hrvatski SDS bio dio Republičkog sekretarijata za unutarnje poslove SR Hrvatske.
Unatoč reorganizaciji, jedna od temeljnih zadaća službi ostala je zaštita ustavnog i političkog poretka. U praksi je to uključivalo praćenje političkih neistomišljenika, nacionalističkih i drugih oporbenih skupina, pojedinih vjerskih zajednica, političke emigracije te stranih obavještajnih službi.
Od sredine 1970-ih važnu ulogu u usmjeravanju sigurnosnog sustava imao je Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka. Njegov prethodnik, Savjet za državnu bezbjednost, osnovan je 1974., a sljedeće je godine preoblikovan i dobio proširene ovlasti. Savjet je koordinirao rad sigurnosnih organa i razmatrao posebno osjetljive mjere i operacije, uključujući i primjenu tzv. „najoštrijih mjera“ prema pojedincima i skupinama koje su vlasti smatrale posebno opasnima. Među njegovim predsjednicima bili su Vladimir Bakarić, Milka Planinc, Stane Dolanc i Bogić Bogićević.
Represija u prvim poslijeratnim godinama
U prvim godinama nakon Drugoga svjetskog rata sigurnosni aparat imao je vrlo snažan položaj u postupcima protiv osoba koje je nova vlast smatrala vojnim, političkim ili sigurnosnim protivnicima. OZNA, a od 1946. UDBA, provodile su uhićenja, ispitivanja, prikupljale podatke i materijal za postupke te surađivale s tužiteljstvom i sudovima.
Istodobno je pravosudni sustav prolazio kroz veliku reorganizaciju. Tijekom 1945. vojni sudovi imali su široku nadležnost, koja je obuhvaćala i brojne civile optužene za ratne zločine, suradnju s okupatorom i djelovanje protiv nove vlasti. Tijekom druge polovice 1945. i sljedećih godina dio postupaka protiv civila postupno je prelazio pred redovne sudove.
Formalno postojanje sudskog sustava ipak nije isključivalo represiju izvan zakonom propisanih postupaka. Historiografska istraživanja, osobito ona temeljena na dokumentima OZNA-e i UDBA-e, pokazuju da je nova vlast u pojedinim slučajevima primjenjivala izvansudska smaknuća i druge oblike represije protiv zarobljenika i političkih protivnika.
Borba protiv protukomunističke gerile
Poseban sigurnosni problem za novu vlast predstavljale su protukomunističke gerilske skupine koje su nastavile djelovati nakon završetka rata. U Hrvatskoj su najpoznatiji bili križari, skupine sastavljene ponajprije od pripadnika poraženih oružanih snaga NDH i njihovih pomagača, premda njihov sastav, motivi i intenzitet djelovanja nisu svugdje bili jednaki.
OZNA, UDBA, KNOJ i Narodna milicija provodili su opsežne operacije njihova pronalaženja i uništavanja. Prema zarobljenim ili predanim pripadnicima gerile nije se uvijek postupalo na isti način. Neki su izvođeni pred vojne ili civilne sudove, neki su nakon ispitivanja puštani ili pridobivani za suradnju sa sigurnosnim službama, a zabilježeni su i slučajevi ubojstava bez provođenja zakonitoga sudskog postupka.
Javna suđenja pojedinim pripadnicima gerile imala su, osim kaznene, i političko-propagandnu funkciju. Njima se nastojalo prikazati opasnost oružanog otpora, demonstrirati učinkovitost državnih organa i obeshrabriti stanovništvo od pružanja pomoći gerilskim skupinama. Istaknutiji vođe mogli su biti osuđeni na smrt ili dugotrajne zatvorske kazne, dok je prema osobama koje su se predale, nisu imale važniju ulogu ili su pristale surađivati s vlastima ponekad primjenjivan blaži postupak.
Takve mjere treba promatrati u kontekstu izgradnje novoga političkog sustava. Komunistička partija nakon rata nije samo uklanjala ostatke poraženih vojnih formacija nego je istodobno učvršćivala jednostranačku vlast i sužavala prostor za legalno političko djelovanje protivnika režima. OZNA i UDBA bile su važan dio toga procesa.
Djelovanje prema političkoj emigraciji
Nakon slabljenja oružanoga otpora u zemlji sve veću pozornost jugoslavenskih sigurnosnih službi privlačila je politička emigracija. UDBA, a poslije SDB odnosno SDS, pratila je djelovanje emigrantskih organizacija, prikupljala podatke o njihovim članovima, ubacivala suradnike u emigrantske krugove i provodila različite tajne operacije u inozemstvu.
Dio emigrantskih organizacija zagovarao je rušenje Jugoslavije, a pojedine skupine koristile su i terorističke metode. Jugoslavenske vlasti zbog toga su političku emigraciju često promatrale kao ozbiljnu sigurnosnu prijetnju. Međutim, djelovanje službi nije ostajalo samo na prikupljanju obavještajnih podataka i sprečavanju nasilnih akcija. Dokumenti, historiografska istraživanja i sudski postupci potvrđuju da su jugoslavenske službe u inozemstvu sudjelovale i u otmicama te političkim ubojstvima protivnika režima.
Posebno Vijeće za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu, koje je tijekom 1990-ih djelovalo u sklopu hrvatske Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, pokušalo je utvrditi razmjere takvih operacija prema hrvatskoj emigraciji. Prema podatcima koje je Vijeće prikupilo do završetka svojega rada 1999., jugoslavenskim sigurnosnim službama pripisana je odgovornost za 69 smrti hrvatskih emigranata, dok je još osam osoba evidentirano kao nestalo. Vijeće je zabilježilo i 24 pokušaja ubojstva koje su žrtve preživjele, tri otmice te četiri neuspjela pokušaja otmice (Vukušić, 2002).
Te brojke ipak treba koristiti oprezno. One predstavljaju rezultate rada toga Vijeća, a ne konačan i neupitan historiografski saldo. Novija istraživanja potvrđuju da su jugoslavenske sigurnosne službe organizirale političke likvidacije u inozemstvu, ali istodobno upozoravaju da se odgovornost službi za svaki pojedini slučaj s popisa ne može jednako pouzdano dokazati. U emigrantskim krugovima i suvremenoj publicistici službama su katkad pripisivane i smrti za koje nije utvrđena politička pozadina.
Sigurnost države i represija režima
OZNA, UDBA i njihove nasljednice nisu tijekom više desetljeća bile nepromjenjive institucije. Njihov su se položaj, organizacija i metode mijenjali zajedno s jugoslavenskom državom. Od ratne sigurnosno-obavještajne organizacije OZNA-e nastao je složen sustav civilnih i vojnih službi koji je djelovao sve do raspada Jugoslavije.
Njihova povijest pokazuje i dvojnost karakterističnu za sigurnosne službe autoritarnih država. Obavljale su poslove koji pripadaju uobičajenim funkcijama državne sigurnosti – protuobavještajnu zaštitu, borbu protiv špijunaže, zaštitu državnih institucija i suzbijanje oružanih i terorističkih aktivnosti. Istodobno su bile važan instrument očuvanja monopola Komunističke partije i nadzora političkih protivnika.
Upravo zbog toga njihovo djelovanje nije moguće razumjeti samo kao povijest obavještajnih službi. OZNA i UDBA bile su dio šireg sustava izgradnje i održavanja jugoslavenskoga socijalističkog poretka, a metode koje su pritom korištene uključivale su i politički nadzor, represiju, izvansudsko nasilje te, u pojedinim slučajevima, likvidacije protivnika u zemlji i inozemstvu.
Literatura
- Perušina, V. (2020). Hrvatska politička emigracija – sigurnosna prijetnja socijalističkoj Jugoslaviji.
- Radelić, Z. (2017). OZNA/UDBA: popisi neprijatelja i njihova kategorizacija (1940-ih i 1950-ih). Časopis za suvremenu povijest, 49(1).
- Radelić, Z. (2017). OZNA/UDBA – drastičan obračun s neprijateljima: primjer Hrvatske (1940-ih i 1950-ih). Historijski zbornik, 70(1), 97–136.
- Spehnjak, K. (1999). „Brionski plenum“ – odjeci IV. sjednice CK SKJ iz srpnja 1966. godine u hrvatskoj političkoj javnosti. Časopis za suvremenu povijest, 31(3), 463–489.
- Vukušić, B. (2002). Tajni rat Udbe protiv hrvatskoga iseljeništva. Zagreb.
Pitanja za analizu
- Kada je osnovana OZNA i u kakvom je političkom i ratnom kontekstu nastala?
- Objasni razliku između OZNA-e, UDBA-e i KOS-a s obzirom na vrijeme njihova djelovanja i osnovne zadaće.
- Koje je zadaće imao KNOJ i zašto je bio važan u prvim godinama uspostave nove jugoslavenske vlasti?
- Objasni zašto je 1946. godina važna za razvoj jugoslavenskoga sigurnosnog sustava.
- Kako je Brijunski plenum 1966. utjecao na organizaciju i djelovanje službe državne sigurnosti?
- Navedi najmanje dva primjera legitimnih poslova državne sigurnosne službe i dva primjera djelovanja koja predstavljaju političku represiju. Objasni razliku između njih.
- Zašto su protukomunističke gerilske skupine, poput križara, predstavljale sigurnosni i politički problem jugoslavenskim vlastima nakon Drugoga svjetskog rata? U odgovoru uzmi u obzir i proces učvršćivanja novoga političkog poretka.
- Objasni kako su javna suđenja političkim protivnicima mogla imati istodobno pravosudnu i propagandnu funkciju.
- Jugoslavenske vlasti dio političke emigracije smatrale su sigurnosnom prijetnjom, a sigurnosne su službe protiv pojedinih emigranata provodile i nezakonite operacije. Kako povjesničar može razlikovati stvarnu sigurnosnu prijetnju državi od opravdavanja političke represije?
- Procijeni tvrdnju: „OZNA i UDBA bile su istodobno službe državne sigurnosti i instrumenti očuvanja komunističkoga političkog poretka.“ Potkrijepi svoj odgovor najmanje trima primjerima iz teksta.
